Edhel Taurë
utorak, 12.06.2007.
Ulomak iz mog popodnevnog muvanja
Popodne sam otišla na tramvajsku stanicu da se sastanem s Ivom. Trebala sam nešto iz njene bilježnice za glazbenu umjetnost. Bilo je doba kad je sparina već otapala asfalt transverzalne Savske ulice. Shvativši da tramvaj i neće doći tako brzo kako je Iva to proračunala, odmakla sam se u ono malo hlada koji pružaju zagrebačke zgrade. Naime dogodio se nekakav poremećaj u zraku i atmosfera se izvijala u laganim pokretima. Izvijanje je uzrokovalo treperenje, a treperenje zamutilo oštre zvukove i sve pretvorilo u jedan šum. Svjesna svoje metafizičke faze odmakla sam se od fasade zgrade tako da sam se licem okrenula prema njoj i koračala unatrag. Pregledavala sam hrapavi zid tražeći Element.
Slika se polako izoštravala i boje su dobivale na konturi. Sad jedna bijela mrlja je reflektirala svjetlost jakog popodnevnog Sunca i pokazala se kao slika zeca. Tako je. Usred je**** Savske stajao je prokleti zec. Gledala sam kako to tromo biće skakuće na lijeni način i indiferentno se ponaša prema vrvi oko sebe. Uzeo si komad crne trave, naravno crne jer u Zagrebu je i trava smogasta, i grickajući se muvao uz fasadu.
Kad sam odljepila pogled i malo ga prebacila na radijus oko sebe, ništa. Nitko ništa. Ljudi tako hermetički zatvoreni u sebe stajali su tamo i nitko ga nije primjećivao. Možda nitko nije očekivao zečetinu u ovo doba i to na ovakvom prljavom mjestu. Pogled mi je zastao na dječaku u boji koja mi se prelijevala da nisam mogla dokučiti jeli to pink ili narančasta. Stajao je neki metar od mene i gledao me. Zapravo nešto mi je govorio, ali trebalo mi je neka stotinka da ukapiram situaciju. Još u svom šumu metafizičkog uzroka stresem glavom i viknem mu da ga ne čujem.
"Pobjegao je s onog prozora.", zakometirao mi dječak malo glasnije. Zaškiljila sam prema prozoru pokušavajući u unutrašnjosti te sobe naći neki komad namještaja koji bi dokazao da između dvije poslovne zgrade postoji ikakva naznaka stanarskog prostora. Promrmljala sam: "Misliš?", dok me on još gledao i značajno izrekao da bi ga netko trebao vratiti tamo. Lupila sam ponovno pogled na zečeka i iskrivila glavu. Mali kretenčić je mlatarao ušima vamo tamo samo da zaokupi pažnju naivne mladosti. Dječaku sam dala do znanja da neću spašavati glupa i nepromišljena bića iz njihovih govana. Približila sam se rubu i iz petice je izašla Iva. Gledala me neko vrijeme i ja sam joj rekla: "bok, tu je neki zec."
Ovo je vjerovatno zvučalo jako čudno pa se ona lagano nasmiješila. Tražila sam pogledom zeca, ali njega nije bilo. S bilježnicom sam zamahnula u haustor i rekla: "pogledaj". Iva je pukla neku slatko-stvar i nastavila jesti sendvič od Maye, Inke, Azteci kuruza. Damn kako prokleto dobar sendvič. Tema se odvijala u tom smjeru i daleko od zečetine koju su neke curice stjerale u haustor... opet. :)
