Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Bell se našla usred stravične situacije.
Svi stariji od 18 su umrli od misterioznog virusa (inspiracija Plemenom). Život na farmi nikad nije bio teži.
Ovo je priča preživjelih.

klik i lajk ;)


Nahane - ZAPADNJACI



Bell (Eleni) [16]




Patty Horan [16]




Milo [17]




Sky Horan [16]




Pocahontas [15]




Rock [17]




BlueBear [16]




Medd [3]




Q. [16]




Gamer [15]




BayBee [14]




Bug [16]




Choker [15]




Gekko [12]




Platon [10]




Raina [15]




Danny Boy [14]




credits
Design:murderscene
Help:xoxo

Chapter Two
četvrtak, 19.01.2012.
„Mama, doneseš mi sladoled iz dućana? Znaš, onaj sa čokoladnim mrvicama i limunom, može?“ dvanaestogodišnja Molly Ferris je doviknula Mary Ferris, svojoj majci, prije nego je ova napustila njihov mali stančić u centru Astorije. Gledajući kroz prozor, curica je maštala o svojem susjedu a ujedno i najboljem prijatelju zanimljiva imena, Aldan 'Danny Boy' Blacku.

Vjerojatno baš zbog tog razloga joj je i trebao sladoled, naime, po njihovoj školi se proširio trač da Danny Boy hoda sa Sylvie, srednjoškolkom velikog obujma grudi i malena Molly je izgubila svaku nadu koju je prije mogla gajiti o zajedničkoj budućnosti.

„Ne mogu se mjeriti s njom“, tužno je pomislila, brišući suze zbog prvog slomljenog srca. „Ionako sam uvijek bila premlada za njega. I kao prijateljica i kao djevojka. Vjerojatno me samo žalio jer nisam imala prijatelja. A sad nemam ni njega i to je konačno.“

U njenim godinama, vrlo lako se krajem svijeta mogao učiniti i prvi ljubavni brodolom. Praktički sve turbulencije su izazivale isti efekt: suze i tugu.

Tog dana je Molly prvi puta zaspala slušajući tužnu glazbu i žaleći samu sebe, nešto što su sve njene starije sestre prije iskusile, pa čak i njena majka, Mary se mogla "pohvaliti" sa takvim iskustvom. U svojim snovima ona je bila sigurna i sretna, ponovo zatvorena u sigurnu zonu.

Tko bi rekao da samo nekoliko dana kasnije više neće imati priliku služiti se čudima tehnologije kao što su slušalice, linija, televizija.

Kada je Mary provirila u sobu svoje kćeri, malena je već spavala. Poljubila ju je u čelo i popravila pokrivač, umorna od posla i osjećajući se kao da će se uskoro razboljeti.


"Gekko, idemo!“ plavac je viknuo prema njoj, zureći u vrata. „Ako se ne požurimo, opet ćemo završiti bez ičega!“

"Samo još trenutak“, odgovorila mu je i zataknula zeleni pramen za uho. Otkako ga je napravila, svi su je počeli čudno gledati. "Još trenutak, još jedan trenutak!“

Treći put ovaj tjedan da pljačkaju supermarket, a prošla dva puta su ih presrele veće grupe djece i preotele im svo pronađeno blago. Loša statistika, ali plavac nije htio odustati. "Ako si me već nagovorio da se opet odvažimo na ovo, mogao bi biti i strpljiviji", pomislila je, psujući si u bradu dok je obijala bravu.

"Gekko, zar ne shvaćaš da nam te baterije neće ničemu služiti u budućnosti? Nema struje, nema ničega, uskoro neće više ni biti onoga u što bi ih mogla staviti. Bolje da ih pustiš dok još imaš vremena!“

Djevojka je samo opsovala sebi u bradu i zgrabila zadnji paketić, koji je do prije jedne sekunde bio zaključan u vitrini dućana. "Pobjeda!“ pomislila je i nasmiješila se, gledajući istovremeno u plavca i vireći u vrata iza njega. "Naravno da će mi poslužiti, a moj fotoaparat, ha? Polaroide ćemo čuvati za budućnost..."

"Hajde“, rekao joj je nestrpljivo. "Što sad čekaš, idemo, hajde, hajde! Priču ostavi za kasnije, žurimo se, znaš?“

Njihova "baza“, zapravo staro skladište koje je bilo napušteno već godinama, nije bila daleko i djeca su u par dugih minuta, ili su im se samo činile kao duge, stigla do cilja na kojem ih je trebača čekati još jedna "sirotica“, Choker.

"Hej, Choke, pogledaj što smo sve donijeli!“ veselo je započela Gekko, zastavši na pola rečenice. "Choke?“ ponovila je, dozivajući ju. "Choker? Choker, gdje si, javi mi se! Choker!“

Ubrzo su je oboje dozivali, zavirivajući u sve zakutke i pokrajnje prostorije, očekujući da se Choker u stvari samo sakrila od njih. "Mislim da nije ovdje", zaključio je plavac i izašao vani.

Nekoliko minuta kasnije plavac je napravio zadnji obilazak baze i vratio se potpuno zbunjen. "Nigdje je nema“, složio se, izgledajući zabrinuto. "Ne bi samo tako otišla, pa tu su joj sve stvari! A i ne bi nas ostavila, potrebni smo joj kao i ona nama.“

Istina je bila da Choker kao najstarija, jedina posjeduje nekakve domaćinske sposobnosti i zato su nju uvijek ostavljali da čuva sklonište, sa boljom zaštitom nego njih dvoje.

"Znam", odgovorila mu je. "I nije samo tako otišla. Odveli su je."

"Molim? Kako to možeš znati?"

"Pogledaj gore", suviše mirno mu odgovori. "Pogledaj i sve će ti biti jasno."

"NE TRAŽITE ONU KOJA SE VIŠE NEĆE VRATITI. SADA JE NAŠA!", pisalo je na zidu slovima crvenim poput krvi. U jednom trenutku je Gekko palo na pamet da su ta slova stvarno mogla biti ispisana u krvi, ali je takve misli otjerala i zadržala pribranost. Nitko nikad po njenom ponašanju ne bi mogao zaključiti da je ona tako mlada i često je to isticala kao svoju najveću kvalitetu.

Plavac je poslušao što mu je Gekko rekla. Širokih očiju i tiho, poput prestrašene ptičice je progovorio. "Što ćemo sad?" Po glavi su mu se uzburkala pitanja i nejasne teorije i morao je duboko udahnuti prije nego je izrekao to pitanje.



Iako je u trenutku prije ona imala sve odgovore, smeđokosa djevojka sada nije izustila ništa. "Što možemo?" upitala je više sebe nego njega. "Pa to je bar lako. Možemo sjediti ovdje i pomiriti se sa svime što se dogodilo."

"Pretpostavljam da slijedi ili."

"Dakako da slijedi", uzvratila je, zadubljena u svoje misli. "Vratit ćemo ju natrag, ali sada se prvo moramo smiriti i ja moram razmisliti o svemu."


| 14:33 | Komentari (27) | On/Off | Print | # |



<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.