|
Chapter One
subota, 01.10.2011.
Bio je vedar ljetni dan.
Dok na nebu nije bilo ni oblačka, a pri tlu se nije osjetio ni dašak povjetarca, sakrivene u krošnje povelikih stabala, ptice su veselo pjevušile ljudskom uhu nepoznate melodije.
Osim njih, vladala je sveopća tišina, što je bilo krajnje netipično za ovaj bučni gradić sa populacijom od desetak tisuća stanovnika.
„Jezivo premirno“, palo bi na pamet bilo kojoj osobi koja je ikad prije posjetila Astoriju u Oregonu.
Potpuno normalno za ovo godišnje doba, kratkotrajni toplotni udar je već ostavio posljedice na, inače vrlo zelenom, gradskom parku.
Svaki pravi Astorac uskoro bi očekivao obilne padaline.
Za troje putnika na osamljenoj sporednoj cesti, uvjeti nisu mogli biti gori.
Vrućina im je otežavala hodanje, bili su gladni, žedni, tužni, a ni njihova nekoliko kilograma teška prtljaga im nije pomagala.
„Otužna skupina“, isti slučajni promatrač bi pomislio.
Najviši od djece, šesnaestogodišnji Skylar Horan, već je nekoliko puta pripomenuo kako bi trebali ostaviti svoje stvari.
„Uvijek se možemo vratiti po njih kad pronađemo neki auto“, napominjao je sa dozom nade u glasu.
Podsjetivši se da priča sa svojom sestrom i njenom najboljom prijateljicom, osjetio da je svaka prepirka sa njima uzaludna.
„Da nam se bar auto nije pokvario“, pomislio je i nastavio hodati.
Nakon još nekoliko minuta hodanja, koje su se trojcu činile kao možda sati ili čak godine, začuli su zvuk motora.
Eleni se prva okrenula prema smjeru brujanja, brujanja koje je prekinulo dotadašnju neprirodnu tišinu.
Veliki žuti Hummer im je prilazio, krečući se nevjerojatnom brzinom i gracioznošću za tako veliki auto.
Usporio je i stao par metara od njih.
Prednja vrata su mu se otvorila i iz malog kamiona je izašao srednje visoki, mišićavi, šarenokosi, ispirsani mladić.
„Možda van triba prijevoz?“ upitao ih je sa određenim naglaskom u glasu.
Trojac je razmijenio poglede.
Patty je prva kimnula glavom i pustila strancu da podigne i spremi njene stvari u svoje neobično, loše tunirano vozilo.
„Ovo je bio dug dan“, pomislila je dok je sjedala na suvozačko mjesto.
Eto ljudi, prvi post je tu. :)
Recite mi što mislite i nemojte me štediti sa kritikama, obećajem da ću ih znati prihvatiti (ovaj put :P ).
Apsolutno sam morala imati bar jednog lika koji će koristiti dalmatinske izraze :D
Znam, znam, nije pravi Dalmatinac, samo "prevodim, ali :)
Pusa svima :-*
| 19:51 |
Komentari (20) |
On/Off |
Print |
# |
|
