Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Bell se našla usred stravične situacije.
Svi stariji od 18 su umrli od misterioznog virusa (inspiracija Plemenom). Život na farmi nikad nije bio teži.
Ovo je priča preživjelih.

klik i lajk ;)


Nahane - ZAPADNJACI



Bell (Eleni) [16]




Patty Horan [16]




Milo [17]




Sky Horan [16]




Pocahontas [15]




Rock [17]




BlueBear [16]




Medd [3]




Q. [16]




Gamer [15]




BayBee [14]




Bug [16]




Choker [15]




Gekko [12]




Platon [10]




Raina [15]




Danny Boy [14]




credits
Design:murderscene
Help:xoxo

Chapter Two
četvrtak, 19.01.2012.
„Mama, doneseš mi sladoled iz dućana? Znaš, onaj sa čokoladnim mrvicama i limunom, može?“ dvanaestogodišnja Molly Ferris je doviknula Mary Ferris, svojoj majci, prije nego je ova napustila njihov mali stančić u centru Astorije. Gledajući kroz prozor, curica je maštala o svojem susjedu a ujedno i najboljem prijatelju zanimljiva imena, Aldan 'Danny Boy' Blacku.

Vjerojatno baš zbog tog razloga joj je i trebao sladoled, naime, po njihovoj školi se proširio trač da Danny Boy hoda sa Sylvie, srednjoškolkom velikog obujma grudi i malena Molly je izgubila svaku nadu koju je prije mogla gajiti o zajedničkoj budućnosti.

„Ne mogu se mjeriti s njom“, tužno je pomislila, brišući suze zbog prvog slomljenog srca. „Ionako sam uvijek bila premlada za njega. I kao prijateljica i kao djevojka. Vjerojatno me samo žalio jer nisam imala prijatelja. A sad nemam ni njega i to je konačno.“

U njenim godinama, vrlo lako se krajem svijeta mogao učiniti i prvi ljubavni brodolom. Praktički sve turbulencije su izazivale isti efekt: suze i tugu.

Tog dana je Molly prvi puta zaspala slušajući tužnu glazbu i žaleći samu sebe, nešto što su sve njene starije sestre prije iskusile, pa čak i njena majka, Mary se mogla "pohvaliti" sa takvim iskustvom. U svojim snovima ona je bila sigurna i sretna, ponovo zatvorena u sigurnu zonu.

Tko bi rekao da samo nekoliko dana kasnije više neće imati priliku služiti se čudima tehnologije kao što su slušalice, linija, televizija.

Kada je Mary provirila u sobu svoje kćeri, malena je već spavala. Poljubila ju je u čelo i popravila pokrivač, umorna od posla i osjećajući se kao da će se uskoro razboljeti.


"Gekko, idemo!“ plavac je viknuo prema njoj, zureći u vrata. „Ako se ne požurimo, opet ćemo završiti bez ičega!“

"Samo još trenutak“, odgovorila mu je i zataknula zeleni pramen za uho. Otkako ga je napravila, svi su je počeli čudno gledati. "Još trenutak, još jedan trenutak!“

Treći put ovaj tjedan da pljačkaju supermarket, a prošla dva puta su ih presrele veće grupe djece i preotele im svo pronađeno blago. Loša statistika, ali plavac nije htio odustati. "Ako si me već nagovorio da se opet odvažimo na ovo, mogao bi biti i strpljiviji", pomislila je, psujući si u bradu dok je obijala bravu.

"Gekko, zar ne shvaćaš da nam te baterije neće ničemu služiti u budućnosti? Nema struje, nema ničega, uskoro neće više ni biti onoga u što bi ih mogla staviti. Bolje da ih pustiš dok još imaš vremena!“

Djevojka je samo opsovala sebi u bradu i zgrabila zadnji paketić, koji je do prije jedne sekunde bio zaključan u vitrini dućana. "Pobjeda!“ pomislila je i nasmiješila se, gledajući istovremeno u plavca i vireći u vrata iza njega. "Naravno da će mi poslužiti, a moj fotoaparat, ha? Polaroide ćemo čuvati za budućnost..."

"Hajde“, rekao joj je nestrpljivo. "Što sad čekaš, idemo, hajde, hajde! Priču ostavi za kasnije, žurimo se, znaš?“

Njihova "baza“, zapravo staro skladište koje je bilo napušteno već godinama, nije bila daleko i djeca su u par dugih minuta, ili su im se samo činile kao duge, stigla do cilja na kojem ih je trebača čekati još jedna "sirotica“, Choker.

"Hej, Choke, pogledaj što smo sve donijeli!“ veselo je započela Gekko, zastavši na pola rečenice. "Choke?“ ponovila je, dozivajući ju. "Choker? Choker, gdje si, javi mi se! Choker!“

Ubrzo su je oboje dozivali, zavirivajući u sve zakutke i pokrajnje prostorije, očekujući da se Choker u stvari samo sakrila od njih. "Mislim da nije ovdje", zaključio je plavac i izašao vani.

Nekoliko minuta kasnije plavac je napravio zadnji obilazak baze i vratio se potpuno zbunjen. "Nigdje je nema“, složio se, izgledajući zabrinuto. "Ne bi samo tako otišla, pa tu su joj sve stvari! A i ne bi nas ostavila, potrebni smo joj kao i ona nama.“

Istina je bila da Choker kao najstarija, jedina posjeduje nekakve domaćinske sposobnosti i zato su nju uvijek ostavljali da čuva sklonište, sa boljom zaštitom nego njih dvoje.

"Znam", odgovorila mu je. "I nije samo tako otišla. Odveli su je."

"Molim? Kako to možeš znati?"

"Pogledaj gore", suviše mirno mu odgovori. "Pogledaj i sve će ti biti jasno."

"NE TRAŽITE ONU KOJA SE VIŠE NEĆE VRATITI. SADA JE NAŠA!", pisalo je na zidu slovima crvenim poput krvi. U jednom trenutku je Gekko palo na pamet da su ta slova stvarno mogla biti ispisana u krvi, ali je takve misli otjerala i zadržala pribranost. Nitko nikad po njenom ponašanju ne bi mogao zaključiti da je ona tako mlada i često je to isticala kao svoju najveću kvalitetu.

Plavac je poslušao što mu je Gekko rekla. Širokih očiju i tiho, poput prestrašene ptičice je progovorio. "Što ćemo sad?" Po glavi su mu se uzburkala pitanja i nejasne teorije i morao je duboko udahnuti prije nego je izrekao to pitanje.



Iako je u trenutku prije ona imala sve odgovore, smeđokosa djevojka sada nije izustila ništa. "Što možemo?" upitala je više sebe nego njega. "Pa to je bar lako. Možemo sjediti ovdje i pomiriti se sa svime što se dogodilo."

"Pretpostavljam da slijedi ili."

"Dakako da slijedi", uzvratila je, zadubljena u svoje misli. "Vratit ćemo ju natrag, ali sada se prvo moramo smiriti i ja moram razmisliti o svemu."


| 14:33 | Komentari (27) | On/Off | Print | # |



Chapter One
subota, 01.10.2011.
Bio je vedar ljetni dan.

Dok na nebu nije bilo ni oblačka, a pri tlu se nije osjetio ni dašak povjetarca, sakrivene u krošnje povelikih stabala, ptice su veselo pjevušile ljudskom uhu nepoznate melodije.

Osim njih, vladala je sveopća tišina, što je bilo krajnje netipično za ovaj bučni gradić sa populacijom od desetak tisuća stanovnika.

„Jezivo premirno“, palo bi na pamet bilo kojoj osobi koja je ikad prije posjetila Astoriju u Oregonu.

Potpuno normalno za ovo godišnje doba, kratkotrajni toplotni udar je već ostavio posljedice na, inače vrlo zelenom, gradskom parku.

Svaki pravi Astorac uskoro bi očekivao obilne padaline.

Za troje putnika na osamljenoj sporednoj cesti, uvjeti nisu mogli biti gori.
Vrućina im je otežavala hodanje, bili su gladni, žedni, tužni, a ni njihova nekoliko kilograma teška prtljaga im nije pomagala.

„Otužna skupina“, isti slučajni promatrač bi pomislio.

Najviši od djece, šesnaestogodišnji Skylar Horan, već je nekoliko puta pripomenuo kako bi trebali ostaviti svoje stvari.

„Uvijek se možemo vratiti po njih kad pronađemo neki auto“, napominjao je sa dozom nade u glasu.

Podsjetivši se da priča sa svojom sestrom i njenom najboljom prijateljicom, osjetio da je svaka prepirka sa njima uzaludna.

„Da nam se bar auto nije pokvario“, pomislio je i nastavio hodati.

Nakon još nekoliko minuta hodanja, koje su se trojcu činile kao možda sati ili čak godine, začuli su zvuk motora.

Eleni se prva okrenula prema smjeru brujanja, brujanja koje je prekinulo dotadašnju neprirodnu tišinu.

Veliki žuti Hummer im je prilazio, krečući se nevjerojatnom brzinom i gracioznošću za tako veliki auto.

Usporio je i stao par metara od njih.

Prednja vrata su mu se otvorila i iz malog kamiona je izašao srednje visoki, mišićavi, šarenokosi, ispirsani mladić.

Možda van triba prijevoz?“ upitao ih je sa određenim naglaskom u glasu.
Trojac je razmijenio poglede.

Patty je prva kimnula glavom i pustila strancu da podigne i spremi njene stvari u svoje neobično, loše tunirano vozilo.

„Ovo je bio dug dan“, pomislila je dok je sjedala na suvozačko mjesto.



Eto ljudi, prvi post je tu. :)
Recite mi što mislite i nemojte me štediti sa kritikama, obećajem da ću ih znati prihvatiti (ovaj put :P ).
Apsolutno sam morala imati bar jednog lika koji će koristiti dalmatinske izraze :D
Znam, znam, nije pravi Dalmatinac, samo "prevodim, ali :)
Pusa svima :-*


| 19:51 | Komentari (20) | On/Off | Print | # |



A Fresh Start
četvrtak, 29.09.2011.
Dobro, sa Eleni u svijetu Pottera je gotovo.
Nije dobro prihaćena, razumijem da se ljudima ne sviđa, ali ne želim prestati pisati zbog toga.
Okrećem se svojoj drugoj priči.
Nadam se da ćete me i dalje čitati, bez obzira na sve moje mane i slabosti.

Posveta Dini koja me natjerala da budem hrabra.
Hvala ti.


Kratki sadržaj:

Obitelji Bell i Horan, iz malog mjestašca blizu Londona, putovale su zajedno već neko vrijeme. Svih četvero roditelja se poznavalo još od srednje škole i bili su, dakako, nerazdvojni.

U ljeto 2011. godine nalazili su se negdje u zapadnoj Americi. Njihovoj djeci su bili ljetni praznici.

Eleni i Jones, djeca Bellovih, te Patty i Skylar, blizanci Horana, provodili su vrijeme svog života.

Tada se cijeli njihov svijet urušio.

Smrtonosni virus je poharao svijet, ubijajući sve ljude starije od 18, uz neke mlađe iznimke.

Gospođa Horan je otišla prva. Jadnica, borila se do samog kraja. Ubrzo su je slijedili njen muž i najbolja prijateljica.

Gospodin Bell se najduže držao. Pomisao da svoju djecu mora ostaviti samu na svijetu ga je prestravljivala. Nije doživio da vidi smrt svog malenog sina.

Što se Eleni, njegove jedine kćerke, ticalo, to je bilo i bolje.

Kao i drugi mladi ljudi diljem svijeta, troje glavnih junaka su prepušteni sami sebi i svojoj sposobnosti snalaženja u ovoj nemogućoj situaciji.


| 15:24 | Komentari (23) | On/Off | Print | # |



<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se