Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

------> Popis lektira <------

Alkar - Dinko Šimunović
Božanstvena komedija - Dante Alighieri
Decameron - Giovanni Boccaccio
Don Quijote - Miguel de Cervantes
Pustolov pred vratima - Milan Begović
Romeo i Giulietta - William Shaekspeare
Hamlet - William Shaekspeare

ponedjeljak, 24.11.2008.

Lav Nikolajevič Tolstoj - Ana Karenjina



O piscu

Rodio se 1828. godine u selu Jasna Poljana, u poznatoj i imućnoj plemićkoj obitelji. Rano ostaje siroče, te o njemu skrbe tekka i rođake. Godine 1841. obitelj se seli u Kazan, gdje T. upisuje studij nadajući se diplomatskoj službi. Uskoro napušta studij, te se vraća u Janu Poljanu, gdje vodi svoj dnevnik do zadnjeg dana. Pridružuje se vojsci, a negdje u to dobba tiše i autobiografsku trilogiju - Djetinjstvo, Dječaštvo, Mladost. Putuje u Petrograd i kruži Europom, gdje se upoznaje s ondašnjom kulturom.

Kasnije se nastanjuje u svome selu, gdje otvara školu za djecu, i proučava život seljaka. Godine 1862. oženio se Sofijom, te se u braku osjećao sretnim. Uslijedili su veliki romani - Rat i mir, Ana Karenina… Nakon te kulminacije Tolstoj se smirio i odonda ga pamtimo po velikim djelima. Pisao je romane, pripovjetke, drame, publikacije… Smatramo ga najsnažnijim slikarem epohe koja nastaje krajem 19. st. i vrhunskim predstavnikom klasičnog realizma.

Tema djela

Središnja tema romana Ana Karenjina je preljub glavne junakinje Ane, zbog čega ona doživljava potpunu odbačenost od društvenog kruga kojem pripada. Usporedo, kao svojevrstan komentar veze Ane i Vronskog utemeljene na posesivnosti i egocentrizmu, koja na kraju izaziva potpunu psihičku i fizičku destrukciju njih samih, je priča o vezi Levina i Kiti, koja je izgrađivana na uzajamnoj i nesebičnoj ljubavi te ima mnogo sretniji tijek.

O djelu

Ana i Vronski najprije u tajnosti, a zatim otvoreno prkose ustanovljenim bračnim normama. U krugovima u kojima se kreću dvoje ljubavnika diskretan preljub ne smatra se ozbiljnim prekršajem. Majka grofa Vronskog u početku čak pozdravlja tu vezu smatrajući je odličnim iskustvom koje će njezinu sinu omogućiti da doda pečat svojoj svjetskoj uglađenosti. Ona se ne suprotstavlja Ani, sve dok ne uviđa da je njezin sin ozbiljno zaljubljen i da zbog nje trpi njegova karijera. Drugim riječima, društvo okreće leđa Ani, ne zato što je ona pokvarenija od njih, već zato što ona ne poštuje pravila igre: ona je nesposobna za licemjerje koje se od nje traži.

Osobnost glavnih likova proizlazi u velikoj mjeri i iz konvencija tadašnjeg društva, ali u trenutku kada su oboje obuzeti istinskim zanosom ljubavi nema nikakvih načela po kojima bi se upravljali. Slijedi tragedija jer nijedan od dvoje ljubavnika ne nalazi snage da podnese nepokolebljivu osudu društva. U početku, Ana je divna: sposobna je i spremna zbog svoje ljubavi prema Vronskom nositi se herojski s tragičnom sudbinom. Ali kasnije, pod pritiskom društvene osude i izopćenja, Ana se slama i počini samoubojstvo. Mada je Vronski nešto čvršći, isto tako doživljava melodramatski svršetak.

S druge strane, brak Levina, Kiti predstavlja uspješnu realizaciju odnosa žene i muškarca zahvaljujući tome što oboje iskreno vole i brinu jedno za drugo više nego za same sebe. Upravo kroz ljubav žene, Levin dolazi do prave spoznaje Božje ljubavi. Levinova duhovna traženja održavaju one dvojbe kojima se sam Tolstoj bavio u vrijeme nastanka romana. Levinovi napori da pronađe sebe kroz koristan rad paralela su Tolstojevu životu na njegovu posjedu, a i njegovo duhovno obnavljanje srodno je Tolstojevu. Mnoštvo sporednih likova utkanih u priču pridodaju uvjerljivosti djela. Mnoga se poglavlja romana ne drže osnovne radnje.

Roman obiluje scenama (npr. Levin u lovu ili na političkim sastancima, Nikolaj na samrtnoj postelji) koje bi se mogle održati kao samostalne novele. Sposobnost kreiranja životne slike društva u svoj punoći njegovih pojavnih oblika, vjerojatno je najupečatljivije obilježje Tolstojeva genija. Baš to društvo koje minuciozno prikazuje, Tolstoj je u cjelini osudio. Pripadnici aristokracije ili su frivolni i nesposobni, ili su, ukoliko i imaju osobnih kvaliteta (npr. dobri princ Ščerbacki) potpuno beskorisni. Neki su iskreno zainteresirani za društveni napredak, ali predstavljaju iskorijenjene i europeizrane Ruse oslabljene inteligencije zbog nedostatka duha i dubine emocija. Ako i misle dobro, sasvim su izgubili dodir s domovinom i tradicijom, a načela koja zastupaju, promatrana Levinovim očima, slična su egzotičnom bilju nekog dalekog podneblja.

Sadržaj

Radnja romana Ana Karenjina smještena je u Rusiju sedamdesetih godina devetnaestog stoljeća. U središtu romana su dvije ljubavne priče: sretan brak Levina i Kiti, te tragična veza grofa Vronskog I Ane Karenjine. Iako se glavni likovi kreću u istim društvenim i obiteljskim krugovima, dvije priče su neovisne jedna o drugoj.

Levin je seoski veleposjednik i plemić, ali u osnovi je jednostavan čovjek koji uživa u svom životu seljaka crpeći snagu iz dodira sa zemljom. On je zaljubljen u Kiti, jednu od triju kćeri staromodnog moskovskog plemića. Kiti je romantično zaljubljena u grofa Vronskog, što nailazi na odobravanje njezine majke, dok su očeve simpatije na strani Levina. Kada Levin napokon skupi snagu da zaprosi Kiti onda ga odbije nadajući se bračnoj ponudi Vronskog. Levin napušta Moksvu i traži utjehu i zaborav u gospodarskim inovacijama na svojim seoskim posjedima.

Vronski ljubaka s Kiti, ali je sasvim nezainteresiran za brak. Umjesto da je zaprosi, kako se od njega očekuje, on se na balu zaljubljuje u Anu Karenjinu, sestru Kitina šogora Stive Oblonskog. Kiti je očajna jer je odbačena od čovjeka kojega je izabrala, a odbacila je Levina, čovjeka koji je nju izabrao. Ubrzo se razboli. Liječnici predlažu da Kiti potraži zaborav i ozdravljenje u inozemstvu pa otac i majka kreću na put s njom.

U lječilištu u Njemačkoj Kiti sklapa nova poznanstva i sasvim se oporavlja od ljubavi prema Vronskom. Nakon stanovitog vremena Levin pnovno prosi Kiti. Ona prihvaća i oni se ubrzo vjenčaju. Iako povremeno iskrsnu neslaganja i kratki nastupi Levinove neosnovane ljubomore, njihov brak je u osnovi vrlo postojan. Kiti dokazuje svoju snagu i emocionalnu stabilnost nježno i suosjećajno njegujući teško bolesnog i umirućeg Levinova brata Nikolaja.

Rađa sina Dmitrija, što joj donosi sreću i ispunjenje. Zadnja poglavlja knjige posvećena su u velikoj mjeri Levinovim religioznim uvjerenjima. Levin je u biti skeptik, ali je i čovjek etičkih principa te religioznih težnji i osjećaja. Poslije vjenčanja on prolazi kroz razdoblje bolnog traženja iz kojeg izranja vjera u Boga, ali koja ipak izlazi iz okvira pravoslavlja. Mada zna da njegova nova vjera ne rješava njegove probleme, on osjeća kako njegov život konačno ima svrhu i značenje.

Veza Ane Karenjine i grofa Vronskog kreće sasvim drugim tokom. Ana je žena Alekseja Aleksandroviča Karenjina, uglednog službenika visoke državne administracije. Njihov je odnos korektan, ali među njima nema ljubavi. Anu sasvim odbija hladnoća, racionalnost i ironija njezina muža. Inače, roman započinje nagovještajem Anina dolaska u razoreni dom Stive Oblonskog, njezina brata. Doli, Kitina sestra, Stivina je žena. Ona je slučajno saznala za njegovu vezu s njihovom bivšom guvernantom, što izaziva razdor u obitelji.

Anin dolazak predstavlja Stivi, koji je potpuno dezorjentiran, jedinu mogućnost spasa. Ana dolazi i uspijeva nagovoriti Doli da oprosti mužu. Na početku knjige Ana je žena izuzetnih kvaliteta: prelijepa i šarmantna, uzorna majka zaljubljena u svog sina, obožavana od svojih nećaka i nećakinja, sposobna uspješno intervenirati u svađi između svoga brata i njegove žene.

Kada grof Vronski otvoreno upućuje znakove svoje zaljubljenosti, ona se pokušava izvući iz moguće veze i žurno napušta Moskvu. Vronski, koji se po prvi put u svom životu istinski zaljubljuje, slijedi je istim vlakom i otvoreno joj pokazuje svoje namjere. Ana i Vronski se gotovo svakodnevno viđaju u otmjenim salonima visokog društva. Glasine se šire. Karenjin, uplašen mogućnošću skandala moli Anu da prikrije svoju vezu s Vronskim, ali Ana odbije uopće razgovarati o tome i lakomisleno nastavlja vezu s Vronskim.

Uskoro ostaje u drugom stanju. Ona to priopćava Vronskom neposredno prije njegova sudjelovanja u opasnoj konjičkoj utrci. Pod utjecajem vijesti Vronski nesmotreno pada i umalo pogiba. Anina reakcija u tom trenutku njegova pada potpuno odaje njene emocije prema Vronskom pred licem javnosti. U kočiji, na putu kući, priznaje vezu svom mužu odlučno braneći svoju ljubav. Karenjin postavlja uvjet za očuvanje formalnog braka. Vronski ne može posjećivati Anu u njihovoj kući. Razdirana moralnim dilemama, Ana pati.

Vronski je nagovara da zatraži razvod i s njim počne novi život. Ana rađa djevojčicu, kćer Vronskog, a poslije poroda, na rubu života i smrti, u bunilu moli muža za oproštaj. Karenjin prašta i Ani i Vronskom te prihvaća djete s čudnom mješavinom samilosti, pažnje i osvetoljubivosti. Vronski se u očaju pokušava ustrijeliti. Neočekivano, oboje se oporavljaju i Anino pomirenje s mužem na samrtnoj postelji ne može se oduprijeti iskušenjima svakodnevnog života s njim. Ana definitvno raskida s mužem, koji joj iz osvete ne želi dati sina, kojeg sam osobito ne voli. Ana uzima djevojčicu i s Vronskim, koji napušra karijeru u vojsci, odlazi u Italiju.

Provode sretne trenutke iskrene zaljubljenosti. Nakon određenog vremena Anina čežnja za sinom navodi je na povratak u Rusiju. Bez najave upada u svoj bivši dom i probija se do spavaće sobe dječaka. Otkriva kako je djetetu rečeno da mu je majka mrtva. Ana i Vronski pokušavaju se uklopiti u društveni život. Vronski je rado viđen u visokom društvu, ali Ana doživaljava gotovo potpunu društvenu izolaciju i javnu osudu u trenutku kada se pojavljuje na operi. Na kraju se Ana i Vronski povlače na njegovo seosko imanje, gdje vode luksuzan i ekstravagantan život.

Međutim, atmosfera je zatrovana maglovitim i narastujućim nezadovoljstvom. Vronski uviđa da je žrtvovao svoju karijeru zbog žene koju voli i postaje zlovoljan zbog toga. Poglavito ga iritira to što njegova kći nosi ime Karenjina i traži od Ane da se razvede. U međvremenu je Karenjin potpao pod utjecaj pobožne grofice Lidije Ivanove i, prividno, zbog religioznih skrupula, ne pristaje na razvod. Ana je posve nespokojna, sumnjičava i rastrojena. Čezne za sinom i bogatim društvenim životom staleža kojem pripada. Postaje sve ljubomornija, posesivnija i razdražljivija, podsvjesno kažnjavajući svojim ponašanjem Vronskog za svoju odvojenost od svega za čim čezne.

Neprestano se s njim svađa, upada u histerična stanja, a noću uzima morfij. Na kraju se u teškoj depresiji ubija bacajući se pod vlak. Vronski, ispunjen teškim razočaranjem zbog strašnog kraja svoje ljubavi, nastavlja živjeti ispraznim životom. Život završava melodramatski, dobrovoljno se prijavljujući za odlazak u srpsko-turski rat.

Fabula romana

Organizacija fabule je razvijena na principu ''omče'' ili opisu ljubavi sa preprekama.
1. Aleksej, poslije više godina braka, voli Anu - prepreka: Anina zaljubljenost u Vronskog.
2. Vronski voli Anu - prepreka: Anin brak sa Karenjinom.
3. Ana voli Vronskog - prepreka: sumnja u ljubav Vronskog.
4. Levin voli Kiti - prepreka: Kiti voli Vronskog.

Slikajući život svih spomenutih likova, Tolstoj će se baviti njihovim odnosima, ekonomskom situacijom, kulturom življenja, društvom u cjelini. U prvom redu:
- slika veseli i laki život arustokratije(balovi, bogate trpeze, raskoš u kućama, trošenje novca)
- slika propadanje sela (zaostalost, neprosvjećenost, bijedu)
- slika visoku birokraciju.

Tolstoj pokreće mnoga pitanja kroz suočavanja i suprotstavljanja socijalnih pojava i stanja: staro-novo, sretna rodbina-nesretna rodbina, bogatstvo-bijeda, selo-grad, rad-nerad, ljubav-mržnja.

Karakterizacija likova

Ana Arkadjeva Karenjina
"Osnovno pitanje" koje Tolstoj postavlja sebi i čitatelju glasi: Da li je Ana kriva? Žena neodoljive ljepote, emotivna, karakterna, svugdje rado viđena - zaljubi se u mladog, zavodljivog časnika, Vronskog, žrtvujući obitelj. Ona zna cijenu - bit će prokazana i izopćena iz svog staleža - ali pristaje platiti je. Snaga strasne ljubavi neće se povinovati obzirima i konvencijima dvoličnog plemićkog morala.

Ana neće biti tajna ljubavnica, da ljubav skriva pod maskom pristojnosti i vjernosti mužu, visokom carskom činovniku, kako bi učinila svaka druga. Sasvim je jasno da je ona u odnosu na 'te druge' za koplje viša - i po moralu i po ljepoti i po čestitosti. Na put brakolomstva Tolstoj nije poveo običnu ženu nego izuzetnu, najbolju koju vidimo u obzorju svijeta naslikanog u romanu. Anin lik izgrađen je tako da osvoji čitatelja - ljepotom, iskrenošću, hrabrošću; njezina odluka da ostavi hladnog i krutog Alekseja Aleksandroviča i pođe za Vronskim djeluje prirodno, ljudski neumitno. Takva Ana u takvom društvu kod čitatelja biva prihvaćena više kao moralna heroina nego kao prijestupnica. Tako je u početku, dok je ljubav s Vronskim raspjevana, silna, nezainteresirana za osude i ogovaranja. S vremenom ta ljubav slabi, prelazi u sumnju i ljubomoru, na kraju u agoniju.

Ana postaje razdražjiva i sebična - spoznajom da je istisnuta iz života, da nema pravo za život. Prije samoubojstva ona sebe spoznaje kao griješnicu. Anu nije ubila osuda, ljudi koji su je prezreli i zamrzili, već sila savjesti, a to je samo drugo ime one beskrajne, nedokučive pravde koja živi iznad nas. U ime te pravde Tolstoj je izgradio lik Ane Karenjine - griješnice koju stiže zaslužena kazna.

Na kraju romana, kada prođemo i kroz priču o Levinu i njegovoj obitelji, ne pitamo se: da li je Ana kriva, nego: zašto je Ana kriva? Odgovor nalazimo ako to pitanje povežemo s motom: 'Osveta je moja i ja ću vratiti', odnosno sa poslanicom Rimnjanima apostola Pavla, odakle je uzeta ta misao. Bit poslanice je u sljedećem: apostol opominje Rimljane, koji su se dugo opirali prihvaćanju kršćanstva da se svi putovi koji se otvaraju pred čovjekom svode na dva: put tijela i put duha. Prvi je put strasti i osobnog zadovljstva, a drugi put kristološkog odricanja i žrtvovanja, put moralnog zakona. Ana je poput Rimljana, pošla putem tijela, videći samo sebe u traženju sreće. Pisanje prijestupa i kazne Tolstoj je, kao što se vidi, postavio na novozavjetni način.

Na istoj idejnoj osnovi utemeljio je i svoju filozofiju spasenja i ispunjenja čovjeka. To je točka u kojoj se spajaju Anina i Levinova priča. Levin je prošao kroz Anina iskušenja. U početku i on misli da je smisao ljudskog postojanja osobna sreća - to uvjerenje ga vodi dok traži ruku Kiti Ščerbacke. Nakon ženidbe on sve više uviđa da to nije dovoljno za punu ljudsku sreću. Levin zna da ne može biti sretan dok je oko njega toliko nepravde i nesreće, dok kmeotovi umiru od tereta i gladi, a plemići žive parazitski i izopačeno. Osim toga, u njega se uselila sumnja u smisao postojanja, zatvorenog u vidljivo i materijalno. Levin nadilazi sebičnost i tjelesnost: uviđa da se smisao života ne može pronaći ako u traženju sreće ne gledamo druge, ako ne živimo za druge i sa drugima. Taj zakon otkriva mu ruski seljak, kroz kojeg progovara "evađeoska istina".

Aleksej Karenjina

Karenjin je jedna vrlo neromantična i pomalo dosadna osoba. Stalno gleda na sat i uvijek ima unaprijed izračunato što i kada treba učiniti, što ga čini vrlo predvidljivim. Njegov odnos prema Ani u braku čisto je formalan, i njihov je brak dosadan i monoton, što Anu čini željnom uzbuđenja, željnom prave i strastvene ljubavi. Pošto društvo ima veliki utjecaj na Karenjina, čini se da upravo društvo i upravlja njegovim postupcima. Njemu je važnije što će drugi govoriti o njegovom braku nego njegova vlastita sreća.

On je kontrastan lik Levinu što se tiče religije. Dok Levin na kraju pronalazi Boga u sebi, Karenjin čini upravo suprotno jer njegovo kršćanstvo slabi te postaje lak plijen Lidije Ivanove, žene koja koristi svoju tzv.religiju kao sredstvo zadržavanja Karenjina blizu sebe i dalje od Ane. Karenjin je na kraju željan osvete.

Ako Tolstoj kao važnu figuru bira pretežno negativan lik, onda ga pokazuje kao ličnost unutrašnje relativno krutu, pravolinijsku, konvencionalno sputenu čak i u njenim kolebanjima. Ali on ga dovodi u situacije koje će uzdrmati ovu prividno sigurnu konvencionalnu životnu osnovu, iznuditi nove probleme i time pokrenuti lik. To je najjasnije upravo u Karenjinovom slučaju. Uprkos svojoj suštini konvencionalnoj ljubavi prema Ani, usljed njene preljube s Vronskim on biva ljudski još ukrućeniji, još se potpunije preobraća u birokratsku mašinu.

Tek kad stoji pored postelje smrtno bolesne Ane i kad Anine patnje djeluju na njega fizičkom neposrednošću, popuštaju malo ukrućeni elementi njegove ličnosti što automatski djeluju, a u njegovom pokopanom ljudskom jezgru počinje se micati nešto slično životu. Pošto je to isuviše slabo da dovede do uspostavljanja novih ljudskih odnosa između njega i Ane, Karenjin ponovo pada u duhovno mrtvilo. Njegove kasnije ''ljudske'' crte samo su još dvoličnost, samo još religiozno maskiranje figurativno mrtvog birokrate.

Aleksej Vronski

Sin grofa Kirila Vronskog, sjajan primjerak mlade generacije petrogradske aristokracije. Obrazovan je i pametan, a ponaša se grubo i rasipno, trčeći za djevojkama, koje je cilj zavesti a ne voljeti, voli provode jer ga zabavljaju i ne želi prihvatiti odgovornost. Ana po prvi put u njegovu životu znači cilj, prvu stvarnu ljubav, i zato ga činjenica da je sve to ostavio zbog Ane i isto tako njezina sve veća hladnoća potiskuje u depresije i u rezignaciju.

U tom čovjeku, koji je često bio nezadovoljan svojim načinom života, a da to nezadovoljstvo nikada nije moglo da ukaže na kakav novi ljudski horizont, strast oslobađa življe, dublje ljudske energije.Tolstoj visoko umjetnički pokazuje kako snažno djeluje naročito promjena stvarnih životnih okolnosti u pravcu takvog unutrašnjeg oslobađanja. Ali i ovdje je sputanost plemićkog načina života nadmoćan motiv. Oslobođene životne snage ne prezilaze diletantizam koji Vronskog ne može trajno da zadovolji. Njegovim povratkom u Rusiju počinje i obratni proces: ponovno preobražavanje u ljubaznog, korektnog, prosječnog aristokratu čija je velika strast nešto ''ekscentrično'' i organski bez ikakve veze sa suštinom njegovog osjećanja života.

Vronski je vrlo odlučan u ljubavnom životu sa Anom. On se želi oženiti njome i živjeti porodičnim životom. Odbacuje svoje snove o karijeri u službi vojske samo da bi bio sa Anom. On je zreliji u razmišljanju od Ane jer je sposoban odvojiti racionalno razmišljanje od emocionalnog. Mnogi kritikuju Vronskog što nije insistirao da Anu prihvate u društvo, jer ipak, Anini prijatelji su i njegovi. Društvo ne kažnjava Vronskog kao što kažnjava Anu što živi s njim. On ne može shvatiti Aninu bol jer je sam ne proživljava. Sa Anom je u tim trenucima teško živjeti. Ali bez obzira na njenu ljubomoru, narav i njene suze, Vronski je i dalje voli, ostaje joj vjeran i ne pomišlja da je ostavi. Ali što se Vronski više vraćao onom što zaista jeste, svojoj običnosti i svakodnevici, Ana je smatrala sve to nepoštenim prema njoj samoj.

Jer upravo je on bio taj koji joj je uskratio da živi kao obična žena. Vronski je svoje pravo na običan i društveni život želio zadržati, ne shvaćajući bol, zavist i osvetoljubivost Ane, koja ga je baš zbog toga progonila. Ana je sve očajnije spoznavala da je prevarena, obmanuta i izigrana. Osjećajući da Vronskom postaje navika, teret ili fizička potreba, reagirala je osvetoljubivo i ogorčeno. I tako je Ana uništila svoj život iz čiste osvetoljubivosti, ier svojim uništenjem razorila je i život Vronskog koji ostaje opterećen osjećajem krivice. Ana je željela da Vronski osjeti ono što se u njoj događalo, i Vronski je dio toga osjetio. Na kraju vidimo da se Vronski ponovo vraća vojsci i ratu protiv Turaka. Postavlja se pitanje da li je to samo odlazak u smrt, u časno samoubojstvo ili je Vronski ipak odlučio nešto učiniti sa svojim životom nakon svega?

Vronskog je najbolje prikazao Stiva u svom citatu: ''Silno je bogat, lijep, jakih veza, krilni adutant i uz sve to - vrlo je drag dobar momak. I još više nego naprosto dobar momak. Koliko sam ja ovdje o njemu doznao on je obrazovan i vrlo pametan; to je čovjek koji će daleko dogurati.''

Levin
Sušta suprotnost Vronskom i ima sasvim drugačiju životnu filozofiju. On se u potpunosti posvećuje svojim emocijama i čini ih dugotrajnim, a ne prihvaća kratkotrajne užitke. Čestit je stidljiv, ne ponaša se kao snob, a ipak je čvrsta osoba. Nakon prvog Kitinog odbijanja povlači se na selo u sebe, da prikupi snagu. U principu je on dobar čovjek i dobar muž i brine se za svoju okolinu, te je na neko način oličenje Tolstoja.

Kiti
Levinova žena, oličenje dražesne djevojčice, koketne naivke, koja je u stvari više djete nego žena. Poraz u Vronskom prima jako teško, ali preboljeva i odrasta u pravu ženu, kaja shvaća prave životne vrijednosti.



KoMeNtIrAj (1) { Bom Chicka Wah Wah } #

srijeda, 19.11.2008.

William Shaekspeare: Romeo i Giulietta



Pisac

Gotovo ni o jednom drugom piscu ne zna se tako malo kao o Williamu Shakespeareu. Ličnost pisca, čija su djela poznata cijelom obrazovanom svijetu još uvijek je zagonetka. William Shakespeare rodio se u gradiću Stratford na Avonu 1564. godine, u grofoviji Warwickshire (u isto vrijeme kada je u Rimu umro Michelangelo), kao treće i najstarije muško dijete od osmero djece. Kršten je 26. travnja 1564. godine pa se smatra da je rođen 23. travnja 1564. godine. Otac mu je bio John Shakespeare, ugledan i imućan građanin, trgovac-zanatlija, član Općinskog vijeća. O njegovom dobrom imovinskom statusu govori i podatak da je 1596. godine John Shakespeare mogao platiti da on i njegovo potomstvo upotrebljava obiteljski grb koji prikazuje sokola i koplje te ima francuski natpis: Non sanz droict (Ne bez prava). Uza sve to, John Shakespeare je 1571. godine izabran za gradonačelnika Stratforda na Avonu. Majka Williama Shakespearea zvala se Mary, a djevojačko prezime bilo joj je Arden. Shakespeare je pohađao školu u svom rodnom gradu; zna se samo da je u toj školi učio latinski, čitao Ovidija, Cicerona, Virgilija, Plauta i Terencija.

Postoje pretpostavke da je William Shakespeare napustio školu 1578. godine kada su poslovi njegovog oca pošli nagore, te je nazočnost četrnaestogodišnjeg sina u kući postala neophodna. Od tada, pa do njegove 18. godine, o njemu ne postoje nikakvi pisani podaci. Tek od 18. rujna 1582. godine postoji dokument koji govori o ženidbi Williama Shakespearea s Ann Hathaway iz obližnjeg zaseoka Shotery, a koja je bila osam godina starija od njega. U braku najvjerojatnije nije bio sretan, jer je često pisao protiv ranih brakova. Godine 1583. rodila mu se kćerka Susan, a 1585. blizanci - kćerka Judith i sin Hamnet. Onda se opet do 1592. godine o Shakespearu ništa ne zna, a te se godine prvi puta spominje kao glumac i dramski pisac. Godine 1596. umire mu sin Hamnet. Sljedeće godine je u Stantfordu kupio imanje zvano New Place i postao suvlasnik kazališta Globe. Nedugo potom, 1601. godine, Shakespearu umire otac.

Godine 1607. udala mu se kćerka Susan za poznatog londonskog liječnika Johna Halla. Godinu dana kasnije umire mu majka, a iste godine Shakespeare se povlači iz Londona u svoj rodni grad, premda je povremeno dolazio u London (npr. 1612. godine kao svjedok u jednoj parnici). Iste godine (1612.) umire mu brat Gilbert, a sljedeće 1613. i posljednji brat Richard; te godine u požaru nestaje i kazalište Globe. Godine 1616. udala mu se kćerka Judith, a 23. travnja iste godine - prema Julijanskom kalendaru (istog datuma kada je rođen) - Shakespeare je umro u 52-oj godini života u Stratford na Avonu, gdje je i pokopan u crkvi sv. Trojstva u blizini oltara. Iznad groba postavljena je 1623. godine spomen-bista s latinskim natpisom: IVDICIO PYLIUM, GENIO SOCRATEM, ARTE MARONEM. TERRA TEGIT, POPULUS MAERET, OLYMPUS HABET (Po mudrosti Nestor, po genijalnosti Sokrat, po umjetnosti Vergilije. Zemlja pokriva, narod plače, a Olimp ga ima). Shakespeareova supruga Ann umrla je 1623. godine, sedam godina poslije smrti svoga muža. Iste je godine u Londonu svjetlo dana ugledalo prvo izdanje svih Shakespeareovih djela. Posljednji neposredni Shakespeareov potomak, njegova unuka Elizabeth, kćerka Susan i dr. Johna Halla, umrla je 1670. godine i loza se ugasila.

O djelu

Romeo i Giulietta je tragedija napisana u stihovima. Shaekspeare nije sam izmislio ovu fabulu. Novela sličnog sadržaja poznata je u Italiji već u 15. stoljeću, a motiv su kasnije obradili različiti pisci. Kao nadahnuće Shaekspearu poslužila je poema "Tragična povijest Romea i Giuliette" engleskog pjesnika Arthura Brookea iz 1562. Shaeskpearova tragedija sastoji se od 5 činova (prvi i drugi čin imaju prolog). Za dramsku radnju Romea i Giuliette kakakteristično je da se odvija velikom brzinom od početka do kraja.

Tema i Motiv

Tema Shaekspearove tragedije je iskrena, neoubuzdana i bezgranična ljubav dvoje mladih čiji su roditelji u krvnoj zavadi. Shaekspeare nas uči da bez istinske ljubavi, za kakvu su živjeli Romeo i Giulietta, ovaj svijet nema pravog smisla. Temeljni motiv u tragediji je ljubav koja se javlja u različitim vidovima. Ljubav Romea i Giuliette zauzima središnje mjesto, njihova ljubav "na prvi pogled" brzo se razvila u obostrano čvrstu vezu. Romeo i Giulietta spremni su učiniti sve kako bi bili zajedno, no sudbina je bila protiv njih. Njihovoj iskrenoj i romantičnoj ljubavi Shaekspeare suprotstavlja lažnu ljubav, kakva je primjerice bila Romeova spram Rozalini, odnosno tjelesna ljubav o kojoj govore dadilja, Mercutio i sluge.

Sukob je također jedan od temeljnih motiva u djelu. I on se javlja u više oblika, a temeljni je mržnja između moćnih veronskih obitelji. Sukobi se javljaju i između muškaraca i žena, roditelja i djece, pojedinaca i društva. Zanimljiv je motiv i kontrast između stvarnog svijeta koji karakterizira ponajprije mržnja dviju obitelji i nestvarnog svijeta satkanog od poezije i snova u kojem živi Romeo (i Giulietta). Sudbina igra važnu ulogu i u djelu - što god su mladi ljubavnici pokušavali nisu mogli izbjeći svoj tragični kraj zapisan u zvijezdama.

Mjesto i vrijeme radnje

Radnja ove tragedije zbiva se u talijanskom gradu Veroni početkom 16. stoljeća, gdje se među dvjema moćnim i uglednim obiteljima - Capuletti i Montechi, zametnulo žestoko neprijateljstvo koje se prenosilo s generacije na generaciju.

Karakterizacija likova

Romeo Montecchi
Uman i simpatičan mladić pun plemenitih vrlina. Njegovi najbolji prijatelji su Benvolio i Mercuzio. Na početku komada Romeo je zaslijepljen lijepom Rozalinom koja ne mari za njega, no to i nije bila prava ljubav. Nju će otkriti tek kada upozna Giuliettu. Romeo je strastan mladić i pomalo sanjar. Osjećaji su mu najvažniji i ne obazire se previše na realni svijet koji ga okružuje. Nakon susreta s Giuliettom, u koju se zaljubljuje na prvi pogled, njegovo biće u potpunosti je obuzeto ljubavnom strašću, što će skupa s njegovim nepraktičnim karakterom rezultirati tragičnim udesom.

Giulietta Capuletti
Vrlo mlada (ima nepunih 14 godina) i lijepa djevojčica koja tijekom pet sudbonosnih dana, koliko traje radnja Shaekspearove drame, doživaljava duboku promjenu. Nakon susreta s Romeom i ljubavi na prvi pogled, ona se iz nevine i neiskusne djevojčice, ovisne o svojim roditeljima i dadilji transformira u mladu ženu koja sama donosi ključne životne odluke. Za razliku od romantičnog Romea, ona je praktičnija osoba, ali idealist u duši. Svjesna je da u životu postoje ozbiljni problemi, ali vjeruje da ljubav pobjeđuje.

Sadržaj

Jedne tople srpanjske nedjelje gradom šeću Samson i Grgur, Capulettijeve sluge, u potrazi za kavgom. Idealna im se prigoda ukaže kada sretnu sluge iz suparničke obitelji Montecchi. Dolazi do tučnjave i borbe mačevima, koja postaje sve masovija i u koju se na kraju uključuju čak i sami glavari zavađenih veronskih obitelji. Borbu uspijevaju prekinuti tek dolazak kneza Scale, koji upozorava obje obitelji da će ih drastično kazniti budu li se neredi ponovili.

Stari Montecchi i njegova supruga sretni su što u tučnjavi nije sudjelovao njihov sin Romeo. No Romeovo ponašanje u posljednje vrijeme je čudno: noću luta šumom, bolno uzdiše, izbjegava društvo, a tijekom dana se zatvara u svoju zamračenu sobu. Zabrinuti roditelji pokušavaju saznati od Benvolija, Romeova rođaka i najboljeg prijatelja, što je tome uzrok. Benvolio uskoro otkriva da je Romeo zaljubljen, ali nesretno jer lijepa Rozalina ne mari za njega. Da bi ga oraspoložio Benvolio predlaže da navečer tajno pohode bal koji priređuju Capulettijevi, uvjeravajući ga da će ondje među veronskim ljepoticama pronaći lijek svojoj bolesti.

Iako ima čudan predosjećaj da će se dogoditi zlo, Romeo prihvaća prijateljev prijedlog. Za to vrijeme u domu Capulettijevih uzbuđenje raste. Ne samo zbog bala koji se treba održati nego i zbog dolaska mladog grofa Parisa koji je došao isprositi Capulettijevu kćer Giuliettu. Stari Capuletti izjavljuje je da Giulietta još premlada za udaju, ali ne skriva zadovoljstvo Parisovom ponudom. Trinaestogodišnja Giulietta prekrasna je djevojka puna života. Još neiskusna u ljubav smjerno obećava ocu da će nastojati svidjeti se Parisu kada ga bude upoznavala na plesu.

Ali te noći Giulietta susreće Romea i u hipu Paris i Rozalinda bivaju zaboravljeni. Bila je to ljubav na prvi pogled. Problemi nastaju kada Tebaldo, nećak gospođe Capuletti prepozna maskiranog Romea i želi se s njim odmah obračunati. Stari ga Capuletti nekako uspijeva smiriti, ali ne i zatomiti njegovu želju za osvetom. Nakon bala Romeo se nađe u vrtu podno Giuliettina prozora. U romantičnom prizoru dvoje zaljubljenih zavjetuju se na vječnu ljubav i odlučuju se vjenčati.

Fra Lovro, franjevački redovnik, zabrinut je zbog njihove nagle i strasne ljubavi. Ipak ih pristaje tajno vjenčati, nadajući se da bi to vjenčanje moglo spriječiti krvave sukobe između njihovih obitelji. Ali, sudbina stavlja novu prepreku. Romeo, koji se netom tajno vjenčao s Giuliettom zatiče svoje prijatelje Mercuzija i Benvolija u svađi s Tebaldom koji je došao osvetiti se. Tebaldo naziva Romea huljom i izaziva ga na dvoboj, ali Romeo ne prihvaća borbu već izjavljuje da Capulettijeve voli jednako kao i svoju obitelj. Svi su iznenađeni Romeovim ponašanjem. Vatreni Mercuzio prihvaća Tebaldov izazov i prije negoli ih Romeo uspijeva rastaviti biva proboden od strane Tebalda.

Ispunjen osjećajem krivnje i nabujale mržnje zbog stradalog prijatelja, Romeo nasrće na Tebalda. U borbi na život i smrt Romeo pobjeđuje svog suparnika. Zbog Tebaldova ubojstva Romeo mora u prognostvo. Giulietta s uzbuđenjem iščekuje svoju prvu bračnu noć, kada stiže dadilja s lošim vijestima: njezin rođak Tebaldo je mrtav, a knez je protjerao Romea iz grada. Giulietti, shrvanoj bolom, dadilja otkriva da se Romeo sakrio u ćeliji kod fra Lovre.

Stari Capuletti strašno je pogođen Tebaldovom smrću, a još više patnjom svoje miljenice Giuliette. Stoga odlučuje da je najbolje odmah sve pripremiti za njezino vjenčanje s grofom Parisom. Giulietta odbija udati se za Parisa, što razgnjevi starog Capulettija. Ne nalazeći ni u kome razumijevanje i pomoć, Giulietta odlazi fra Lovri koji smišlja opasan plan: ona treba popiti tajanstveni napitak koji će na 42 sata zaustaviti njezino disanje pa će svi pomisliti da je umrla. Za to će vrijeme fratar poslati glasnika po Romea, koji se sklonio u Mantovu.

Potom će se Romeo i Lovro sakriti u grobnicu i čekati dok se Giulietta ne probudi. Romeo će je odvesti sa sobom, a kada fra Lovro objavi da su vjenčani, moći će se oboje vratiti u Veronu. Giulietta ispije napitak i u kući Capulettijevih zavlada velika tuga, nakon što je dadilja sljedećeg jutra u njezinoj sobi pronašla beživotno tijelo. Fra Lovro šalje poruku Romeu, ali pismonoša ne uspijeva stići do Mantove. Romeov sluga Baltazar prvi stiže do njega i priopći mu da je Giulietta mrtva, te Romeo izvan sebe od boli kupuje otrov i juri u Veronu. Pred grobnicom zatječe ožalošćenog Parisa, koji ga ne želi propustiti do voljene. Dolazi do borbe u kojoj Romeo ubije Parisa. Posljednja Parisova želja bila je da bude pokopan uz Giuliettu što mu Romeo i obeća.

Kada ugleda svoju voljenu Giuliettu, Romeo, misleći da je mrtva ispije otrov i umre. Fra Lovro je požurio u grobnicu kako bi bio ondje kada se Giulietta probudi, no stigavši nalazi Parisa i Romea mrtve. Napitak uskoro počne djelovati i Giulietta se probudi. Kada otkrije da je Romeo mrtav ne želi izaći iz grobnice, uzima njegov bodež i ubija se. Tragična smrt Romea i Giuliette ujedinila je njihove obitelji i prekinula dugovječnu mržnju.



KoMeNtIrAj (0) { Bom Chicka Wah Wah } #

utorak, 18.11.2008.

Dinko Šimunović: Alkar



Pisac

Dinko Šimunović rodio se 1873. godine u Kninu. Djetinjstvo je proveo u Koljanima, selu u Cetinjskoj krajini blizu Vrlike, što je imalo presudno značenje za njegovo književno stvaranje. Uzrok tome bio je neizmjenično veliki broj motiva, likova i cjelovitih književnih sadržaja iz toga kraja. Išao je očevim koracima, te je završio učiteljsku školu u Arbanasima kraj Zadra. Učiteljsku dužnost vršio je u Dalmatinskoj zagori, u selima Dicmu I Hrvacama. Kroz taj životni period produbio je svoje spoznaje iz djetinjstva i mladosti. To je uzrokovalo početak njegovog književnog rada. Kao književnik prvi put je prepoznat u javnosti istaknuvši se svojim radovima i člancima. 1909. premješten je u Split gdje je radio u Obrtničkoj školi, gdje je radio do umirovljenja 1927. godine. Ostatak svog života posvetio je pisanju. Preminuo je 1933. godine u Zagrebu. Od svog književnog rada mogu se izdvojiti pripovjetka Mrkodol, Roman Tuđinac i knjige Đerdan, Mladi dani, Mladost, Dvije pripovjetke i Alkar.

O djelu

Alkar je po opsegu, složenosti i kompoziciji bliži kraćem romanu nego noveli ili pripovijetki. Premda se u popisu Šimunovićevih djela obično navodi kao novela, neki ga suvremeni književni povjesničari i kritičari određuju kao kraći poetski roman.

Alkar je prvi puta objavljen 1909. godine u zbirci pripovijedaka "Mrkodol" zajedno s pripovijetkama Duga, Mrkodol i Rudica. U podnaslovu je naznačeno da su to pripovijesti, no u to su doba novele, pripovijetke i romani nazivani pripovijestima. I dvije godine kasnije u podnaslovu Šimunovićeva romana "Tuđinac" stajalo je da je to - pripovijest.

Sadržaj

U selu Begluku na rubu Sinjskog polja, na pitomim livadama oko rijeke Cetine, sve odzvanja od momčake pjesme, mukanja goveda i konjske njiske. U hladovini vrba kraj Paušina vrela čuvajući konje razgovaraju i šale se tri momka: Juriša, Gare i Salko. Njihovi razgovori kao i razgovori svih momaka i djevojaka pa i ostalih Cetinjana vode se o prošlim junačkim vremenima, o podvizima u borbama protiv Turaka, o konjima i junacima i naravno - o predstojećoj alci. Svi momci maštaju kako će jednog dana sudjelovati u utrci, pobijediti i steći slavu, no alkarska je oprema skupa, a trčati alku ne može svatko. To mogu samo snažni, odvažni i spretni momci junačkog držanja, usto časni i pošteni i pod uvjetom da su iz Sinja i okolice, tj. iz Cetinske krajine.

Salko se odvaja od prijatelja i odlazi. Oni znaju da se ide sastati s Martom, djevojkom dvije godine starijom od njega, ali se ne usuđuju šaliti na njegov račun jer je snažniji od njih. Salko se već dugo sastaje s Martom, no u posljednje vrijeme primijetio je da se s njom nešto događa, da ga izbjegava. A počela ga je izbjegavati od susreta s njegovim ocem Rašicom. Rašica je u mladosti bio zaljubljen u Martinu majku Stanu, čuvenu po ljepoti i želio se njome oženiti. No, Stana je oboljela od crnih ospica koje su joj unakazile lice i odbila tako unakažena udati se za Rašicu, lijepa i bogata mladića, premda ju je on želio i takvu.

Marta se udala za siromašnog Iliju i s njim imala dvoje djece: Martu, sadašnju Salkovu djevojku i puno mlađu Ivu. Razočarani Rašica oženio se bogatom, ali nevoljenom Lucom "dotaricom". S njom je imao sina Salka. Nakon što su mu umrli roditelji, Rašica je napustio ženu i dijete i odmetnuo se u hajduke te postao turski strah i trepet.Kao hajdučki harambaša obogatio se pljačkajući i ubijajući bogate Turke. Kad mu je umrla žena, napustio je hajdučiju i vratio se kući, ali je ostao mrk, neljubazan i opasan.

Na svoj način Rašica je nastojao nadoknaditi Salku dječaštvo provedeno bez oca, ali među njima se nikada nije razvila ona obiteljska prisnost i toplina jer je to kraj u kojem je sramota riječima iskazivati osjećaje. Kad je Rašica sreo Martu, sad već odraslu djevojku, u njemu se probudilo sjećanje na ljubav iz mladosti jer je Marta izgledom bila ista majka u mladim danima.U Rašici se javlja strastvena ljubav, ali to se nikom nije usudio priznati. I Marta se zaljubila u Rašicu, u njegovu muževnu snagu. Bio je upravo onakav muškarac kojeg se mora slušati i koji pruža potpunu zaštitu.

Rašica se još više povukao u sebe, a Marta proživljavala teške trenutke jer nije željela povrijediti Salka koji joj je sada bio drag kao brat i dobar prijatelj. U usporedbi s Rašicom, Salko je bio preblag, prenježan, preosjetljiv, imao je osobine koje za Martu nisu bile mjerilo muškosti. Pripreme za Alku bile su u punom jeku. Salko sav gori od želje da sudjeluje u utrci. Rašica ima idealnog konja što ga je još kao hajduk oteo turskom begu kojeg je ubio, a kupio je i svu alkarsku opremu. Salko se silno razočarao kad mu otac nije dopustio trčati alku i njegov san o slavi se raspršio.

Rašica se odlučio natjecati, a Salko će mu biti momak, tj. pomoćnik. Kad već ne može trčati alku, razočarani Salko moli oca da mu dopusti da se oženi. Rašica mu to odobrava ali kad je čuo da želi oženiti Martu, spopao ga je takav bijes da je izbičevao sina do krvi. Ponižen i povrijeđen, Salko bježi od kuće i Rašica shvati da je teško pogriješio. Nakon četiri dana lutanja pronašao je Salka i rekao mu neka se ženi kada hoće i s kim hoće. Salko se umirio i konačno pronašao Martu, koja se također sažalila kad ga je vidjela onako jadna i slomljena tugom.

Slijedi vrlo uzbudljiva alkarska utrka pred masom svijeta što je pohrlila u Sinj sa svih strana. Tako napeto natjecanje svijet nije već odavna nije vidio.Izdvojila su se dvojica alkara: rašica i alaj-čauš (zapovjednik alkara na natjecanju) i njihovo natjecanje dovelo je svjetinu do delirija. U masi svijeta Salko je ugledao Martu i primijetio da se silno veseli Rašičinu junaštvu, a kad bi pogledala prema njemu, lice bi joj se rastužilo. Istog je trena shvatio zašto ga tako dugo izbjegava: ona ga više ne voli, nego voli njegova oca, junaka i pobjednika alke.

U silnom gnjevu povjerovao je da bi se Marta odlučila za njega samo da mu je otac dopustio trčati alku i pobijediti. Marta se usudila reći Rašici da ne želi poći za Salka. I dalje ga je izbjegavala i na koncu otišla u neko selo k tetki samo da zaboravi Salka i da se taj problem riješi u nadi da će i Salko nju zaboraviti. Odnosi u Rašičinoj kući postali su mučni i napeti. Kad se Marta konačno vratila, Salko je odlučio otići do njezine kuće i sam je zaprostiti kad već neće Rašica, kojemu je kao ocu dužnost za sina isporsiti nevjestu.

Simpatije Martinih roditelja na Salkovoj su strani, no Martina je odluka čvrsta, odbija Salka i govori mu da njegova nikako neće biti. Salko u očajnom bijesu porazbija sve po lući na užas zaprepaštenih roditelja i pobjegne u noć. Više se nije pojavljivao ni u svojoj kući ni u selu. Nestao je. Marta se udala za Rašicu, a Salko se nije vratio. Selo ga je kao pristojnog i omiljenog momka žalilo. Svašta se pirčalo i na kraju su optužili Martinu majku Stanu. Stanu su već otprije sumnjičili da je vještica i okrivljavali je za svaku nevolju u selu pa je tako sada bila kriva i za Salkov nestanak.

Na prijedlog stogodišnjeg starca Vukelje odlučili su provjeriti Staninu nevinost. Ako iz kotlića s proključalom vodom izvadi maziju (komad užarenog željeza) i ne opeče se, nije kriva. Uzbuđena praznovjerna svjetina došla je pred Staninu kuću i započela mučno ispitivanje. Odlučna i hrabra Marta u zadnji čas spašava svoju majku. Na sljedećoj alci pojavio se divlji alkar na mršavu crnu konju, čudno iskićen i sav u dronjcima, sa štapom za podbadanje volova umjesto koplja. Projurio je trkalištem i pogodio "u sridu". Bio je to Salko. Nije mogao podnijeti poraz i poludio je. Poslije utrke više ga nisu zvali "ludi Salko", nego "Salko alkar".

Tema

Tema Aklara je sinjska viteška igra koju pisac razvija tako da daje cjelovitu sliku jednog kraja i njegovih ljudi određenog razdoblja. Cijelim romanom dominiraju dvije igre: viteška igra na trkalištu u kojoj se igra po strogo zadanim pravilima, a pobjednik stječe ugled i slavu za kojom žudi svaki muškarac tog kraja, i ljubavna igra u kojoj nema ustaljenih pravila, nego ih određuje srce za koje nikad nije sigurno kome će se opredijeliti, a kome nanijeti poraz i bol.

Glavni sudionici igre su hajduk Rašica, njegov sin Salko i lijepa djevojka Marta u koju su obojica zaljubljeni. Pobjednik obiju igara je muževniji i stariji: Rašica na kraju dobiva sve, a Salko, ne mogavši se pomiriti s porazom, gubi razum.

I u životu i u alkarskom nadmetanju pobjeđuju snažni i odlučni, upravno onakvi kakvima se dive mladići i djevojke sinjskog kraja. Sve to ispripovijedao je jednostavnim laganim stilom koji na mjestima podsjeća na najljepše stranice narodnih pripovijedaka i epskih pjesama.

Dijelovi romana

Roman je podijeljen na sedam dijelova:
1. Opis Cetinske krajine. Opis momaka i djevojaka na pašnjacima, Ljubav Salka i Marte (Ovaj dio ujedno je i uvod.)
2. Život Salkova oca Rašice. Rašičin susret s Martom. Sukob sa Salkom. (Ovdje započinje zaplet.)
3. Opis alke. Produbljvanje sukoba između Rašice i Salka.
4. Alkarska utrka. Rašičina pobjeda. Marta se odlučuje za pobjednika. (Započinje vrhunac, kulminacija radnje.)
5. Marta odbija Salka. Salkovo ludilo
6. Uzbuna u Begluku. Optužba Martine majke. Vađenje mazije. Martin odlučujući nastup. (Stišavanje sukoba, rasplet.)
7. Alkarska utrka poslije godinu dana. Pojava ludog Salka nazvanog Salko alkar. (Epilog djela.)

Mjesto i vrijeme radnje

Prostor u kojem se odvija radnja romana pisac naziva Krajina. Krajina je svaki prostor oko većeg mjesta ili rijeke: Cetinska krajina, Sinjska krajina... Ovdje je to prostor između planine Dinare i obale, danas uglavnom zvan Dalmatinska zagora, a središnje mjesto zbivanja su područja oko rijeke Cetine te Sinj sa svojom okolicom. Ti prostori prikazani su u romanu kao pitome zelene livade kroz koje vijuga rijeka, a mladići i djevojke uživaju u tom prelijepom krajoliku. Pisac voli seoski život pa idealizira (uljepšava) i krajolike i pastirski život.

Vrijeme radnje može se točno odrediti ako se zna godina slavne pobjede Cetinjana nad Turcima (1715.). Pisac kaže: Baš se tog ljeta navršilo stotinu i šezdeset godina što su Cetinjani istjerali Turke... Vremenski raspon zbivanja u Alkaru je točno godinu dana: od jedne alke do druge, s time što se pisac u pripovijedanju ponegdje vraća u prošlost kako bi nam približio sudbine pojedinih likova.

Jezik djela

Jezik Šimunićevog Alkara jednostavan je i jasan, blizak govoru ljudi iz Dalmatinske zagore. Na pojedinim mjestima podsjeća na jezik narodne pjesme, posebno u onim dijelovima gdje se spominju alkari, njihov junački izgled i slavna prošlost Cetinjana. U dijelovima gdje pripovijedaju stari ljudi, jezik kao da je uzet iz narodnih pripovijedaka, toliko je jednostavan, a bogat i sadržajan.

Roman obiluje turcizmima zato što je radnja usko povezana za događaje bremenite povijesnom zbiljom tih prostora gdje su dugo vladali Turci i vodila se ogorčena borba protiv njihova gospodarstva.

Karakterizacija likova

Rašica Crnošija:
Rašica je pedesetogodišnjak, opak i opasan čovjek. Svojim vanjskim izgledom podsjeća na junake iz prošlosti, upravo onakve o kakvima maštaju i pričaju ljudi Cetinske krajine. Sin je bogatih roditelja i u mladosti je bio zaljubljen u siromašnu ljepoticu Stanu. Kad je ova oboljela od crnih ospica, koje su je toliko nagrdile da ju je narod počeo zvati vješticom, Rašica ju je i dalje htio oženiti, ali Stana je njega odbila. Poslije se oženio bogatom djevojkom i s njom u braku bez ljubavi imao sina Salka. Kako mu je takav brak bio teret, Rašica je napustio ženu i dijete i otišao u hajduke.

Turska je granica blizu i često je kao hajdučki harambaša upadao u turska područja, ubijao, plijenio i pljačkao te se tako obogatio. Posljednji mu je plijen bio lijepi arapski vranac s kojim će kasnije pobijediti na alkarskom natjecanju. Nakon ženine smrti vratio se kući u namjeri da sinu nadoknadi izgubljeno djetinjstvo ali se zbog svoje opake naravi nikada nije uspio približiti Salku, dapače, nanio mu je još veće zlo preotevši mu djevojku. Rašica Crnošija snažna je ličnost, mračan, opasan i nasilan, ne preza od ubojstva, ne podnosi tuđi neposluh. Sve što zaželi to i postiže ne birajući sredstva.

Salko:
Osamnaestogodišnji mladić snažne tjelesne građe, a duše nježne i osjećajne. Izgledom i ponašanjem prava je suprotnost svome ocu: nježan, bojažljiv u odnosu prema djevojkama, neodlučan, djetinjeg lica, plave kose i bez brkova (junaci imaju crnu kosu i guste crne brkove). Salko svoju pravu narav iskazuje upravo u odnosu s Martom. Ne želi ju ničim povrijediti, a time postiže upravo suprotno jer ona želi muškarca koji će je slomiti i pokoriti. Njegova tragedija je u njegovoj osjećajnoj prirodi jer živi u sredini kojom dominiraju snažni i grubi muškarci jake volje, ljudi koji se znaju nametnuti snagom i autoritetom i koji bez puno razmišljanja provode svoje naume u djelo.

Marta:
Dvadesetogodišnja djevojka, uzor ženske ljepote u svome kraju. Njezina ljubav prema Salku prelazi u samilost, u ljubav kakva se gaji prema slabijem bratu ili dobrom prijatelju. Rasla je u sredini gdje su na cijeni snažni muškarci koji znaju nametnuti svoju volju, a Salko, iako fizički snažan nema tih osobina. Marta se s njim u budućnosti ne bi osjećala sigurnom i zaštićenom, zato se odlučuje za Rašicu iako ga se pomalo boji. Privlači je upravo njegova unutarnja i vanjska snaga, zapovjednička narav, cijela njegova muževna ličnost kojoj se može potpuno predati. Marta je sigurna u svoje osjećaje, odlučna u svojim namjerama i poštena u svojim postupcima. Teško je pogađa što je Salku nanijela bol.

"Bila je zor-cura ta Marta. Lijepa joj glava ovita crnom kosom, a lice tamnorumenkasto s garavim obrvama i usnicama crvenim kao skrlet. Velike tamne oči iz dubine žarile čudno da bi ti udovi klonuli od njezina pogleda. Stas joj krepak, rekao bi saliven, a prsi se izbočile i nadizale oporu košulju kao da je najtanja koprena. Gledajući je, ćutio si pritajenu snagu što je u njoj, i želio bi započeti borbu s tom silom koja je buktjela samo zato da izazove borbu pak da podlege. Ali da podlegne samo onoj sili koja je mnogo jača od nje."



KoMeNtIrAj (0) { Bom Chicka Wah Wah } #

Giovanni Boccaccio: Decameron



Pisac:

Giovanni Boccaccio je talijanski pripovjedač i humanist. Rođen je u Parizu 1313., a umro je 1375. godine. Školovao se u Napulju. Najveći je dio života proveo u Firenzi, gdje je obavljao razne državne funkcije i bavio se književnošću. Bio je nezakonito djete jednog trgovca bankara i njegove žene. Ostavio je opsežan književni opus na latinskom i talijanskom jeziku. Proučavao je Danteov život napisavši 1353. g. ''Život Danteov'', a glavno mu je djelo upravo ''Decameron''. Ostala djela: spis ''O zgodama uglednih ljudi'', zbirka životopisa ''O znamenitim ženama'', ''O rodoslovljima poganskih bogova'', itd.

O djelu:

Sama riječ decameron dolazi od grčkih riječi deka hemeron, što znači deset dana. Dakle, riječ je o knjizi o deset dana. ''Decameron'' je zbirka od sto novela koje u deset dana pripovijeda sedam djevojaka (Pampinea, Filomena, Elisa, Neifile, Emilia, Lauretta, Fiammetta) i tri mladića (Panfilo, Filostrato, Dioneo). Oni 1348. g. Bježe iz Firenze zbog kuge koja hara gradom i najprije se sastaju u nekoj crkvi, a zatim odlaze na selo. Žive u zabavi i poštenju, a da bi im brže prošlo vrijeme, svaki od njih pripovijeda po jednu novelu na temu koju odrede kraljica ili kralj toga dana.

1. dan - nema određene teme
2. dan - o hirovima fortune
3. dan – o ostvarenim ljubavnim željama
4. dan – o tragičnim ljubavima
5. dan – o ljubavima koje nakon niza prepreka završavaju sretno
6. dan – brzi i duhoviti odgovori
7. dan – o podvalama žena na račun glupih muževa
8. dan – o šalama i podvalama u kojima stradaju glupaci
9. dan – nema određene teme
10. dan – o velikim plemenitim djelima

Boccaccio započinje pripovijedanje snažnim realističnim opisom pošasti kuge 1348. g. u Firenzi. No njegova reakcija na strašni događaj nije mistična skrušenost i pesimistična negacija vrijednosti ljepote života, već naprotiv, himna vitalnoj snazi mladosti i neuništivoj svježini prijateljske prirode.

Prvi dan, prva novela:

MJESTO RADNJE: Toscana; Burgundija
VRIJEME RADNJE: vjerojatno 1301. g.

CIAPPELLETTO: prevarant, ubojica, krivotvoritelj, psuje Boga, nikad ne ide u crkvu, lažno svjedoči...
''Bio taj čovjek gizdavko, niska rasta...''
''... bio je notar i silno se sramio kad bi se pokazalo da neka njegova isprava nije krivotvorena...''
''Za sitnicu je psovao i kleo Boga i svece na sva usta, jer je više nego itko drugi bio gnjevljiv. U crkvu nikad zalazio nije, a svetim sakramentima rugao se pogrdnim riječima.''

Ser Capparello, poznatiji pod nazivom Ciappelletto, bio je veliki prevarant iz Toscane, koji je u svome životu imao brojne velike grijehe pa je zbog toga bio najveći grješnik toga doba. Musciatto Franzesi, bogati trgovac koji odlazi iz toga kraja, unajmio je Ciappelletta da ode Burgunđanima utjerati dug, a ako to učini, dobit će dio duga i nešto robe. I Ciappelletto se zaputi u Burgundiju, gdje ga nitko nije poznavao.

U kuću ga primiše dvojica braće, lihvari. No, za vrijeme boravka kod njih, Ciappelletto se smrtno razboli. Bojeći se što će ljudi reći, braća odluče pozvati fratra da ispovijedi Ciappelletta i da mu da bolesničko pomazanje. I Ciappelletto pristane. Nedugo zatim, u kuću dolazi fratar. I tada mu Ciappelletto počne pričati takve laži, no fratar to nije shvatio. Ciappelletto mu je rekao da se ispovijeda svaki tjedan, da nije spavao sa ženom, da nikad nije ubio, da je išao u crkvu i štovao dan Gospodnji i mnogo toga drugoga što nije bilo istina. Fratar mu je dao odrješenje i posljednju pomast. Čuvši to, braća su se lihvari nasmijali do suza i pao im je kamen sa srca. Nekoliko je sati kasnije Ciappelletto umro i fratri ga zakopaše u dvor u samostanu. Od tog ga trenutka narod počne slaviti kao sveca i još i danas to čini.

Treći dan, prva novela

MJESTO RADNJE: Lamporecchio, nedaleko od Pistoie u Toscani
VRIJEME RADNJE: neodređeno

MASETTO: lukav, dosjetljiv, snažan, zgodan mladić
''Netko nam za taj posao treba, a on je snažan i svaki će posao obaviti.''
''Među onima koji su ga radosno dočekali bio i neki krupan i snažan momak, pa kao seljak i naočit, a zvao se Masetto.''

Nedaleko sela se Lamporecchija nalazi ženski samostan u kojem je do nedavno vrtlarom bio dobrodušni starčić Nuto koji je otišao jer nije bio zadovoljan plaćom pa mu je nadstojnik rekao da pokuša naći novog vrtlara.

To je doznao i mladi Masetto te je smislio plan kako da uđe u samostan: pravit će se nijem. Smišljeno – učinjeno. Masetto je došao do samostana te je pokretima pokazao nadstojniku da mu da nešto za jesti, a nakon toga mu je napravio neke poslove te ga je nadstojnik zaposlio kao novog vrtlara.

Nakon nekog su vremena opatice počele razmišljati o užitku kojeg muškarac može pružiti ženi. Htjele su to iskušati, iako su se zavjetovale Bogu na vječno djevičanstvo. Tako su smislile plan kako će to uraditi s Masettom. On se pravio da ništa nije čuo i samo je čekao. Prvo su samo dvije to učinile, pa su im se još tri pridružile, pa još tri, i naposljetku i glavarica. On je nakon nekog vremena iznemoćao te je rekao glavarici sve, pa i to da ili neka ga otpusti ili neka mu pomogne.

Ona nije mogla vjerovati da on govori pa joj je on rekao da je to Bog učinio čudo i razvezao mu jezik. Nakon nekog je vremena nadstojnik umro pa je Masetto dobio njegov posao, a opatice su mu rasporedile posao tako da je mogao izdržati. Kada je i glavarica umrla, Masetto se vratio kući bogat i živio sretno tih nekoliko godina života koji mu je preostao.

Peti dan, deveta novela

MJESTO RADNJE: Campi, selo nedaleko Firenze
VRIJEME RADNJE: između 1348. i 1353. g.

FEDERIGO: skroman, hrabar, vješt, cijenjen
''Među ostalim lijepim zgodama rado je kazivao o nekom mladiću, sinu gospara Filippa Alberighija, Federigu po imenu, koji je živio u Firenci i po vještini u oružju i dvorjanstvu bio cijenjen iznad svih gospodičića u Toscani.''

GIOVANNA: plemkinja, lijepa, čestita
''Kako se među plemićima često dešava, uzljubi on monnu Giovannu, gospu plemenita roda, u ono vrijeme jednu od najljepših i najljupkijih u Firenci.''

Federigo degli Alberighi voli monnu Giovannu, no ljubav mu nije uzvraćena. Živeći rastrošno zbog nje, naglo osiromaši, te mu na koncu ostane samo njegov sokol. U međuvremenu, Giovanni umire muž i ostavlja joj svo bogatstvo, a i sin joj se teško razboli i nedugo zatim umre. Kada Giovanna dođe Federigu u posjet, on ju, nemajući ništa drugo, pogosti svojim sokolom. Pošto ona to sazna, promijene joj se osjećaji prema njemu, ona ga uzme za muža i učini bogatim.

Deveti dan, druga novela

MJESTO RADNJE: Lombardija, samostan
VRIJEME RADNJE: neodređeno

ISABETTA: lijepa, mlada; iako redovnica, zaljubila se
''... u kojemu je među ostalim opaticama živjela prekrasna i plemenita roda mladica, a zvala se Isabetta.''

USIMBALDA: časna majka, dobra i pobožna, no ima ljubavnika
''Prvo se dogovore da će je tužiti glavarici, gospi Usimbaldi, koju su one, i svi ostali koji su je poznavali, smatrali za vrlo dobru i pobožnu ženu.''

Glavarica nekog samostana ustane u mraku kako bi zatekla optuženu opaticu s ljubavnikom u postelji, pa se u brzini zabuni i umjesto svog prijevjesa na glavu stavi gaće nekog popa koji je s njom spavao. Okrivljena opatica to opazi i upozori je, a časna majka joj oprosti grijeh i dopusti da se slobodno sastaje sa svojim dragim.

Deseti dan, deseta novela

MJESTO RADNJE: dvor markiza di Saluzza
VRIJEME RADNJE: neodređeno

GUALTIERI: pametan, razborit, voli svoju ženu
''Oženiti se i djecu imati ne bijaše mu ni na kraj pameti, stoga su ga smatrali za jako pametna momka.''

GRISELDA: lijepa, ponizna, ljupka, uljudna, voli muža i djecu
''Izim toga, bila je tako ponizna i pokorna svom mužu da se on osjećao najsretnijim i najzadovoljnijim čovjekom na svijetu.''
''Bila je, kako već rekosmo vitka stasa i krasna u licu, pa kako je lijepa bila, ubrzo postane tako mila, ljupka i uljudna, kao da nije Giannucoleova kćerka i kao da nije još do jučer ovce pasla, nego kao da je kći plemića, pa su joj se svi oni koji su je prije poznavali divili.''

Markiz od Saluzza, na molbu svojih podanika da se oženi, uzme po svojoj volji za ženu kćerku nekog kmeta. Ona s njim rodi dvoje djece koje on tobože dade pogubiti, da bi vidio voli li ga žena usprkos tomu. Potom, hineći da mu je omrzla i da je drugu ženu uzeo, potjera je u samoj košulji, a dovede kući svoju kćerku kao da mu je to nova žena. Kad vidje da Griselda sve to strpljivo podnosi, zavoli je još više i dozove natrag. Pokaže joj njenu već odraslu djecu, te je on i svi ostali prime s najvećim poštovanjem kao pravu markizu.



KoMeNtIrAj (0) { Bom Chicka Wah Wah } #

Dante Alighieri: Božanstvena komedija



Pisac:

Dante je sin Alighiera di Bellinciona koji je pripadao drevnoj ali i dekadentnoj gvelfskoj obitelji i njegove prve žene, Belle, koja je bila kćerka Duranta di Scolaia Abatija, koji bio gibelinska vlastela. Nekoliko mjeseci po Danteovom rođenju, pobjedom Charlesa od Anjou nad kraljem Manfredom od Beneventa (26. veljače 1266. godine) završava se razdoblje carstva u Italiji, Napulj postaje francuski i osigurava se prevlast gvelfskoj struji u Toskani. Zbog toga Dante odrasta u duhu fjorentinske demokracije. Drži se da je filozofiju učio kod franjevaca i da mu je učitelj iz retorike bio Brunetto Latini, tajnik republike i istaknuti pristaša gvelfske stranke te ujedno poznat i kao autor djela Tesoro koje je predstavljalo ukupno enciklopedijsko znanje onoga vremena.

U službi gradske općine se borio kao konjanički glasnik kod Campaldina (11. lipnja 1289.), kada je gvelfska liga, na čijem je čelu bila Firenca, pobijedila gibeline. U političkom životu grada sudjeluje kao član Vijeća stotine. Već tada je 1294. Dante bio napisao svoje prvo djelo, Novi život,nadahnuto ljubavlju prema Beatrice Portinari, a posvećeno je firentinskom pjesniku Cavalcantiju, kojeg i sam Dante naziva svojim prvim prijateljem.

Početkom 1300. godine, papom je proglašen Bonificij VIII. Političke prilike u Firenci su bile katastrofalne, jer se vladajuća gvelfska stranka podijelila u dvije struje, poznate kao Bijeli i Crni, gdje su se Bijeli više zalagali za ustav i građanska prava a Crni, uglavnom imućniji i vlastela, davali potporu papi koji je nastojao zaustaviti demokratske procese u Toskani. Vrhunac sukoba se dogodio 1. svibnja kada je došlo do krvavog sukoba predstavnika ove dvije struje. Dana 7. svibnja Dante odlazi na diplomatsku službu u San Geminagno. Poslije svog povratka biva izabran za jednog od šest gradskih priora. Kao pristaša Bijelih, Dante s drugim priorima uspostavlja mjere protiv papine dominacije u gradu i kažnjava vođe obje struje te dopušta odbjeglim pristašama Bijelih povratak u Firencu. Kao odgovor na ove mjere papa šalje francuskog princa Charlesa od Valiosa s trupama u Firencu, koji ulazi u grad 1. studenog i vraća Crne na vlast. Kada su se papine pristaše (Crni) domogli vlasti (1302.), Dante je osuđen na progonstvo, a presudom od 10. ožujka iste godine zaprijećeno mu je i lomačom, ukoliko se zatekne na teritoriju općine.

Nekoliko godina prije progonstva, Dante se oženio Gemmom di Manetto Donati, rođakinjom svojeg najžešćeg protivnika Corsa Donatija i imao je četvero djece. Nakon progonstva, nikad više nije vidio svoju ženu. Sinovi Pietro i Jacopo i jedna kćerka Beatrice su mu se kasnije pridružili. Kao izbjeglica živio je u Arezzu, Veroni, Ravenni, a neko vrijeme, čini se, i u Parizu. Obijajući tuđe pragove i kušajući gorki okus tuđeg kruha, Dante nije gubio nadu da će se jednog dana vratiti u rodni grad. Materijalna nesigurnost i teške životne prilike prisiljavale su ga da traži utjecajne zaštitnike pokušavajući privući njihovu pozornost protiv pape, a sa smrću cara Henrika VII. izgubio je sve izglede da bi neka spoljašnja intervencija mogla izmijeniti političko stanje u Firenci. Razočaran je 1315. odbio prihvatiti ponižavajuće uvjete povratka, i sve se više udaljavao od ranijih pristaša i istomišljenika, postajući sve više "svoja vlastita stranka".

Od 1317. nastanio se trajno u Ravenni gdje je, kako se misli, predavao retoriku. Godinu dana pred smrt drži u Veroni na latinskom raspravu Rasprava o vodi i zemlji.

Putujući u Veneciju 1321. se razbolio i po povratku u Ravennu umro. Firenca, koja ga je doživotno prognala i osudila na lomaču, pedesetak godina nakon pjesnikove smrti poziva drugog velikog pisca (Boccaccia) da drži javna predavanja o značenju Danteove Božanstvene komedije koja se ispočetka nazivala samo Commedia da bi ju sam Boccaccio kasnije nazvao božanstvenom. Ovo remek-djelo zapadne civilizacije i kulture prvi put je tiskano pod nazivom La Divina Commedia 1555. godine.

Djela:

Novi zivot (Vita nuova) - jedno je od najznačajnijih Danteovih djela, idealistička priča o njegovoj ljubavi prema Beatrice. Ovaj roman sastavljen je od stihova i poglavlja u prozi, pisan je između 1283. i 1289. godine. Riječ je, u izvjesnom smislu o ljubavnom romanu a proznim dijelovima - između kojih su umetnuti soneti i kancone - u kojima se opisuje Danteova ljubav prema Beatrici.

Rime (Rime) - Danteov kanconijer nastao istovremeno ili poslije Novog života, u kome on pjeva o ljubavi prema Beatrice i drugim ženama, ali i o moralnim i filozofskim pitanjima. Rime se mogu podijeliti na: Mladalačke rime i polemika, Kamene rime i Filozofske rime i rime izgnanstva. Mladalačke rime sastavljene su od Danteovih mladalačkih stihova pisanih dijelom "na toskanski način" a dijelom "u novom stilu" i polemike pisane u stihovima. Kamene rime, napisane oko 1296. godine, sastavljene su od niza kancona i sekstina posvećenih ženi kojoj je dao alegorijsko ime Petra (tal. pietra = kamen), s jasnom aluzijom na njenu bezosjećajnost i odbijanje ponuđene ljubavi. Filozofske rime i rime izgnanstva sačinjene su od filozofskih pjesama i pjesama u kojima utjehu zbog svog nezasluženog izgnanstva Dante trazi u moralnom integritetu i čistoći.

Gozba (Convivio), djelo doktrinarnog karaktera napisano je u progonstvu između 1304. i 1307. godine, a ostalo je nedovrseno, vjerojatno zbog istovremenog rada na Božanstvenoj komediji. Djelo je, a to je veoma značajno, pisano na tzv. vulgarnom, odnosno narodnom jeziku. On tu potvrđuje da narodni jezik može potpuno zamijeniti latinski jezik.

O pisanju na vulgarnom jeziku (De vulgari eloquentia) - također nedovršeno djelo nastalo istovremeno s Gozbom, ali na latinskom jeziku. Ono se nadovezuje na Gozbu i razvija temu iz nje o dostojanstvu i prirodi vulgarnog jezika.

O monarhiji (De monarchia), djelo za koje se ne zna točno u kojem periodu Danteovog života je nastalo, pisano je u tri knjige na latinskom jeziku. U prvoj Dante dokazuje da je monarhija savršen oblik vladavine, u drugoj objašnjava kako je monarhija bila ostvarena u Rimskom carstvu, a u trećoj raspravlja o odnosu carstva i crkve, cara i pape. Zbog tih teza djelo je bilo proglašeno za jeretičko i 1329. godine javno spaljeno po nalogu kardinala.

Poslanice (Epistole), pisane na latinskom jeziku u raznim vremenskim periodima, čini ih trinaest pisama slavnim, ali i drugim ličnostima tog doba, namijenjenih i široj publici.

Ekloge (Egloge) - nastaju kao odgovor na jednu pjesmu na latinskom koju je Danteu 1319. godine, uputio Giovanni Vergilije, a kojom ga poziva da napusti narodni jezik i da pjeva na latinskom. Dante mu je odgovorio alegorijskom eklogom, u kojoj kaže da se nada da će zaslužiti pjesnički lovor svojim djelom na narodnom, vulgarnom jeziku.

Prigovor na vodu i zemlju (Questio ge aqua et terra) - djelo u kojem Dante prepričava tezu iznijetu na jednoj raspravi u Mantovi na temu da li je voda na nekom dijelu viša od kopna, dokazavši da je vodena površina uvijek niža od kopna. Ovaj dokument nema neki veliki značaj u Danteovom opusu, ali govori o njegovim raznolikim interesima i širokoj kulturi.

Božanstvena komedija (La Divina Commedia) - djelo koje je Dante pisao od 1307. godine pa do pred samu smrt. Pakao i Čistilište je završio prije 1314. Originalni naslov djela je bio samo Komedija, a Dante ga je tako nazvao jer su u srednjem vijeku još bili nejasni pojmovi o klasičnoj drami. Naime, pjesme koje bi žalosno počinjale a sretno završavale nazivane su komedijama, dok su one koje bi i završile žalosno nazivane tragedijama. Naziv "božanstvena" dali su joj kasniji čitatelji.

Naslov, nastanak i osnovna struktura:

Dante je svoje djelo nazvao samo Komedija držeći se tadašnjih shvaćanja da su tragedije djela koja počnu tragično i tragično završe, a komedije djela koja tragično počinju a završavaju se sretno: "...Na početku je ona zastrašujuća i smrdljiva, jer govori o Paklu, ali ima dobar, poželjan kraj, govori o Raju...". Epitet božanstvena pojavljuje se prvi put kod Boccaccia u njegovom djelu o Danteovom životu ali se kao sastavni dio naslova izdanja uvodi 1555. godine.

Poema se sastoji od 14233 stiha u jedanaestercu i rimovanim tercinama, koje su lančano povezane. Podijeljena je na tri dijela: Pakao, Čistiliste i Raj, sa po trideset tri pjesme, s time da prvi dio odnosno Pakao, ima i uvodnu pjesmu, dakle trideset četiri pjesme - ukupno sto pjesama. Bazirana je na broju tri (simbol Svetog Trojstva) i savršenom broju deset. Simetricčna je i unutrašnja podjela: Pakao ima devet krugova i predvorje, sto čini deset dijelova. Čistiliste ima devet dijelova (plaža, Predčistilište i sedam pojaseva), plus Zemaljski Raj, što također daje zbir deset. Raj ima devet neba, plus Empirej, što opet čini deset. Svaki od tri dijela poeme završava riječju zvijezda. Svaka šesta pjesma u tri dijela poeme govori o politici, ali u sve širem smislu (na nivou Firenze, pa Italije, Carstva). Duše griješnika razvrstane su u tri grupe, kao i duše pokajnika i duše blaženih. Tri zvijeri ometaju pjesnika na početku puta.

To je priča u prvom licu o putovanju kroz tri onozemaljska kraljevstva, započetom, kako neki smatraju, na Veliki petak 7. ili 8. travnja, odnosno po drugima 25. ožujka 1300. godine, na dan prvog Jubileja. Dante ima 35 godina i gubi se u šumi, a tri zvijeri ga sprječavaju da iz nje izađe. Pomaže mu Vergilije kao simbol razuma i vodi ga dobrim dijelom puta (kroz pakao i čistilište), a zatim Beatrice i Sveti Bernard (kroz raj).

Dante je počeo pisati Pakao oko 1306-1307. godine (možda i 1304), a završava ga oko 1309-1310. Čistilište piše poslije 1308, sve do 1315, a Raj poslije 1316. pa skoro do 1321. godine.

Jezik i stil:

Jezik Božanstvene komedije ima za osnovu toskanski, odnosno firentinski dijalekt, i to iskorišten u svim elementima, pa su u upotrebi svakodnevne a ne samo akademske rijeci, narodni izrazi i žargoni. Uključuje galicizme i neologizme, odnosno riječi koje je sam iskovao. Koristi oko petsto latinizama, posebno kada je ton kazivanja svečan ili učen.

Stilski je vrlo različit, vec prema potrebi kazivanja. Može se reći da koristi veliku skalu stilova - od tragičnog do komičnog, od poniznog do svečanog, od grotesknog do narodnog. Kroz svoj plurilingvizam i pluristilizam Dante uspijeva pokazati stvarne mogućnosti vulgarnog, odnosno narodnog talijanskog jezika. Taj jezik je ušao u upotrebu tek koje destljeće ranije, a prije Dantea korišten je samo za ljubavnu liriku, s ponekim izuzetkom u religioznoj i didaktičkoj poeziji i u nekim proznim djelima.

Dante se s pravom smatra ocem talijanskog jezika, jer iako nije prvi koristio narodni jezik za pisanje, on ga je osposobio da se na njemu moze napisati bilo koje književno djelo. Pojava Danteovog djela značila je pobjedu toskanskog dijalekta, koji postaje zajednički jezik svih Talijana. Instrument te pobjede bio je trijumfalni uspjeh Božanstvene komedije postignut kod široke publike. To je nova publika koju je Dante stvorio za sebe i za potonje pisce, a koja nije bila vise ograničena samo na uske akademske krugove.

O djelu:

Božanstvena komedija, vjerokatno, jedno od najvećih djela ikada napisanih. Veličina ovog djela se odnosi na njegovu neprolaznost, svevremenost i univerzalnost. Dante je na jedan izuzetan način uspio otjelotvoriti ideal vjere, morala, nauke i politike.

Dante polazi od teze da je postojbina duše nebo, odakle ona silazi u nas. Duša po dolasku na zemlju ima dvije osobine: razum i težnju. Duša teži dobru, ali ne zna da ga razlikuje. Iz neznanja se rađa zlo, a ono se po Danteu nalazi u materiji odnosno čulnom uživanju. Dobro se nalazi u duhu, najviđe dobro je Bog, a njemu teži svaka duša.

Zahvaljujući svom umjetničkom geniju, Dante je u jednu cjelinu uspio povezeati plejadu likova, nosilaca različitih osjećanja, žudnji i duševnih stanja. Najupečatljiviji dio Božanstvene komedije je Pakao u kome Danteovo umijeće sintetiziranja i mašte dolazi do vrhunca.

Svaki čovjek se u jednom trenutku zapita koliko duboko je u toj šumi grijeha, u koju zaluta svako - svjesno ili nesvjesno. Ovaj prolazak kroz paklene krugove i sagledavanje najmračnijih slika je toliko upečatljiv i realistican da se ne moze izbjeći vlastito preispitivanje. Našavši se u tami, ćovjek se zapita o svojoj prošlosti i budućnosti, ali i o postojećem svijetu uopće. Teško je zatvoriti oći pred činjenicom da ni jedan od ovih grijeha nije iskorijenjen, ali da su ovom nizu pridodati novi. Koliko li bi Danteu pojaseva i zlih jaruga bilo potrebno kada bi Pakao pisao danas?

Postoji toliko scena mučenja, odnosno ispaštanja grijeha i svaka od njih je na sebi svojstven nacin strašna, ali je najupečatljivija ona iz drugog pojasa devetog kruga gdje se nalaze izdajice. Tu grof Ugolino glođe potiljak nadbiskupu Rudjeriju. Rudjeri je zatvorio Ugolina, njegova tri sina i unuke u kulu (kasnije nazvanu Kulom gladi) gdje su oni umrli od gladi. Najdirljivija scena je kada jedan od Ugolinovih sinova kaze:

"Oče, nas će mnogo manje boljeti ako budeš jeo nas, ti si nam dao ovo bijedno meso, pa nam i uzmi život goli."

Također, značajno je i to što je Dante ovim djelom nastojao usmjeriti čitaoce k pravom putu - k Bogu. Na ulazu u pakao nalaze se oni koji "...ni pokudu ni pohvalu ne zaslužuju...", ljudi koji su čitavog zivota bili neodlučni, nisu se okrenuli ni dobru ni zlu, kukavički bježeći od svake odgovornosti.

Božanstvena komedija ne pripada ni jednoj generaciji. To je ispovijest čovjeka koja je istovremeno i općeljudska, čime se uzdiže na plan univerzalnosti. Božanstvena komedija predstavlja stalnu ljudsku potrebu za srećom, mirom i prosvjetljenjem.

Ljubav

U Dantea nailazimo na tri različite ljubavi:
1. najniža razina - fizička ljubav: niži stupanj tjelesne, zemaljske ljubavi
2. viša razina - duhovna ljubav: ljuba prema mrtvoj Beatrice
3. najviša razina - ljubav prema vlastitom duhu
Ljubav je za Dantea ''sila koja pokreće Sunce i ostale zvijezde''.

Staro - srednjovjekovno u djelu

Značajke koje djelo povezuju sa srednjim vijekom su oblik alegorijske vizije, razvrstavanje grješnika u skladu s religioznim poimanjem grijeha, srednjovjekovna simbolika brojeva.

Novo - renesansno u djelu

Narodni jezik kojim je pisano, kritičnost (osobito prema crkvenim dostojanstvenicima, što dokazuje da se čovjekov svjetonazor oslobađa od srednjovjekovnih stega).

Simbolika brojeva:

Dante poštuje srednjovjekovnu simboliku brojeva prema kojoj je 3 sveti broj, 4 zemaljski broj, a 7 broj savršenstva.

Naslov:

Ovo se djelo komedija jer se prema srednjovjekovnoj poetici tako nazivalo pripovjedačko djelo u stihu napisano jednostavnim, svima razumljivim izrazom koje započinje tužno, a završava sretno. Atribut božanstvena, kojim se htjela naglasiti uzvišenost sadržaja, dodan je u jednom mletačkom izdanju iz 1555. godine.

Pakao:

Dante se na polovici života nađe u šumi. Dugo luta šumom i izađe iz nje, te dođe do nekog brijega. Krene prema vrhu, ali mu put zapriječe gepard, lav i vučica. On krene natrag, ali dođe Vergilije i povede ga za sobom. Vergilije mu objasni da ga je poslala Beatrice, lik iz Danteovog romana ''Vita nuova'' (''Novi život''). Vergilije vodi Dantea kroz Pakao i Čistilište u Raj.
Pakao je Dante opisao kao devet krugova. U svakom krugu nalaze se duše grješnika, a raspoređeni su po težini grijeha - što su grijesi teži, to su krugovi niži i uži.

U prvom se krugu - Limbu nalaze duše nekrštenih. Njihove se duše ne muče i jedina im je muka neispunjiva želja da vide Boga. Tu se nalaze djeca i antičke ličnosti koje su se rodile prije stvaranja kršćanstva; Homer, Ovidije, Vergilije...

U drugom se krugu nalaze duše ljubavnika, kojima vitla paklena oluja. Čuva ga Minos, a on ujedno i razvrstava teže grješnike. U ovom krugu Dante razgovara s Francescom i Paolom, ljubavnicima iz Ravenne.

U trećem se krugu muče duše proždrljivaca. Njihove su muke da ih, polijegale po blatu, šiba kiša i snijeg dok ih Kerber, mitski čuvar Hada, rasčetvoruje.

U četvrtom su krugu duše rasipnika i škrtaca. Oni prsima guraju teške terete, a čuva ih Pluton.

Peti je krug krug duša srditih i žestokih, koji su zagnjureni pri vrhu, a lijeni se dave pri dnu. Čuva ih Flegija.

Šesti je krug krivovjeraca koji su zakopani u vatrenim grobovima. Ovdje Dante priča s Farinatom i Cavalcantijem.

Sedmi je krug podijeljen na tri pojasa. U prvom se pojasu nalaze nasilnici na bližnjega, a čuvaju ih kentauri, koji ih, dok su uronjeni u Flagetont, rijeku od vruće krvi, gađaju strelicama. U drugom se pojasu nalaze samoubojice, koji su pretvoreni u otrovno granje, te rasipnike, koji gonjeni Harpijama trče kroz šume samoubojica. U trećem se krugu na užarenom pijesku nalaze nasilnici protiv Boga, leže nepokretni nauzak, protiv prirode, moraju trčati i protiv rada, moraju sjediti. Ovdje Dante sreće Brunetta Latinija, protivnika prirode, njegovog učitelja i uglednog književnika, te mu on proriče da će biti prognan iz Firence.

Metabolge ili zle jaruge, kako se još zove osmi krug pakla, sadržavaju deset rovova. U prvom su rovu zavodnici žena (njih bičuju đavoli), u drugom laskavci (zaronjeni u ljudsku nečist. U trećem su rovu simonisti - ljudi koji su prodavali ili kupovali crkvene časti, naglavce zabodeni u šuplju stijenu. Tamo Dante sreće Papu Nikolu III. U četvrtom se krugu nalaze vračevi i lažni proroci, koji hodaju unatrag, glave okrenute naopaku. U petom su krugu podmitljivci i varalice, zagnjureni u vrelu smolu, a čuvaju ih vrazi. U šestom su krugu licemjeri, prisiljeni da hodaju pod debelim pozlaćenim kabanicama. U sedmom su rovu lupeži koji trče progonjeni od otrovnih zmija. U osmom su krugu himbeni savjetnici, a među njima Dante sreće Odiseja, koji mu opisuje svoje zadnje putovanje. U devetom su rovu sijači nesloge, koje vrag ranjava mačem, a u desetom su rovu krivotvoritelji, kažnjeni strašnim bolestima.

U deveti krug Dantea i Vergilija prenese div Antej. Taj je krug podijeljen na četiri zone: Kain - zona izdajica rođaka, Antenori - zona izdajica domovine ili stranke, Tolomeja - zona izdajica gostiju, Guidecca - zona izdajica svojih dobročinitelja. U središtu Kocita, ujedno i središtu zemlje, nalazi se gorostasni Lucifer, koji je do pola zaronjen u led. Ima tri glave, a ispod svake po par ogromnih krila kojima stvara hladan vjetar. U ustima su mu Juda, Brut i Kasije.

Vergilije se s Danteom uspinje uz Luciferove noge do južnog pola i stiže do južnog pola, gdje se po Danteovoj viziji nalazi čistilište u obliku brda.

Čistilište:

Na čistiliste, visoki brijeg koji se diže iz mora, Dante stiže kroz dugi podzemni hodnik koji polazi od Luciferovih nogu. Tu stižu na barci koju vozi anđeo do brijega čistilista, mjesta gdje dospijevaju duše dostojne odlaska na nebo poslije ispaštanja i pokajanja. Dante se uspinje s Vergilijem uz brijeg, gdje poslije pretčistilišta idu u čistilište koje ima sedam pojaseva kao simbol sedam glavnih grijeha, a redoslijed im je obrnut od rasporeda koji imaju u paklu. Blaži grijehovi se ispaštaju na većoj visini, odnosno bliže Bogu.

U svakom pojasu se nalaze griješnici koji ispaštaju određeni grijeh, a na kraju svakog pojasa je anđeo koji briše s čela slovo "P", simbol grijeha (sedam slova "P" simboliziraju sedam glavnih grijeha, a slovo "P" je početno slovo latinske rijeci peccato-grijesi). Te znake plamenim macčm urezuje anđeo na ulazu u čistilište. Ovdje, za razliku od pakla, griješnik nije osuđen na vječno ispaštanje grijeha i nije vezan za isto mjesto, već se kreće kroz čistilište, zadržavajući se da ispašta u onim pojasevima u kojima se ispašta neki od grijeha koje je počinio. I kada se izbriše svih sedam "P", stiže se na vrh gdje se nalazi zemaljski raj, određen za čovjeka koji ga je izgubio zbog Adamovog grijeha.

Na vrhu se Dante oprašta od Vergilija, simbola zemaljske nauke, jer se očistio od grijeha, a i zato sto Vergilije, pošto nije vjerovao ni u Krista koji je došao niti u dolazeceg Krista, ne može u raj. Njegovo vječno mjesto je u Limbu. Zato se u zemaljskom raju pojavljuje Beatrice, simbol ljubavi Božje i teološke nauke i otkrivenja. U zemaljskom raju Dante posmatra, zajedno s Beatrice, simbolični prizor koji obuhvaća najznačajnije trenutke ljudske povijesti. Zatim uranja u vodu rijeke zaborava grijehova, u vodu Lete, a potom i u vode Evnoje da osvježi sjećanje na dobra djela. Potom može krenuti k zvijezdama i s Beatrice se penje u Raj.

Raj:

U raju je boravište blaženih duša. Postoji hijerarhijski red u savršenstvu duša i to savršenstvo je utoliko veće ukoliko je više nebo na kome se nalaze. Samo na prvom nebu i na Empireju duše se pojavljuju pred Danteom u ljudskom obliku, a na ostalim su one predstavljene svjetlima razlicite jaćine, odnosno one su tu predstavljene kao čista suština.

Na Zvjezdanom nebu Dante vidi trijumf blaženih duša odnosno Kristov trijumf, a na Prvom pokretnom nebu vidi Boga u središtu anđeoskih hijerarhija. Anđeli prve hijerarhije, serafimi, kerubini i anđeli prijestolja nalaze se na odgovarajućim nebesima (Empireju, Prvom pokretnom nebu i Zvjezdanom nebu). Anđeli druge hijerarhije, odnosno anđeli poglavarstva, moći i gospodarstva borave na Jupiterovom, Marsovom i Sunčevom nebu, a anđeli treće hijerarhije, odnosno anđeli knezevi, arhanđeli i anđeli su na Venerinom, Merkurovom i Mjesečevom nebu.

Dakle sve duše se nalaze na desetom nebu, Empireju, raspoređene u obliku rajske ruže oko Bogorodice. Na osmom nebu Dantea ispituju sveti Petar i sveti Jovan o tri teološke vrline. Pošto je pokazao da potpuno shvaća i prihvaća vjeru, nadu i ljubav, prelazi preko Prvog pokretnog neba u Empirej, i tu ga ne vodi više Beatrice već sveti Bernard. On tu posmatra tajanstvenu Rajsku ružu. Sveti Bernard moli Bogorodicu da oslobodi Dantea bilo kakve smrtne sjene i tako se pjesnik može približiti Bogu, da razumije najveće tajne vjere - duboko jedinstvo stvorenog svijeta, jedinstvo tri božanske ličnosti u jednoj, spajanje božanskog i ljudskog u Kristu, sve dok se na vrhuncu ekstaze, izvan sebe, ne izgubi u Bogu i potpuno uklopi u harmoniji svemira stopivši se sa ljubavlju koja pokreće Sunce i ostale zvijezde.



KoMeNtIrAj (0) { Bom Chicka Wah Wah } #

Miguel de Cervantes Saavedra: Don Quijote



O piscu:

Rođen je 1547. u mjestu Alcalá de Henares. Nakon školovanja u Madridu odlazi u vojnu službi i sudjeluje u velikoj pomorskoj bitki u kojoj je udružena europska flota pobijedila Turke. Tom prilikom je bio ranjen i dijelom ostao invalid.

Na povratku iz ratnih pohoda zarobljavaju ga berberski gusari i pet godina ga drže zatočena u Alžiru odakle pokušava bježati u više navrata.

Konačno je u 33. godini života otkupljen i vraća se u Španjolsku. Kako nije mogao živjeti od pisanja, putovao je po Španjolskoj i najprije je bio opskrbljivač kraljevske flote, a kasnije utjerivač poreza. Dva puta je zatvaran u Sevilli zbog mutnih novčanih transakcija, a jednom mu je u Valladolidu suđeno zbog sudjelovanja u ubojstvu.

Nije imao obitelj nego samo jednu nezakonitu kćer i neuspjeli brak od nekoliko mjeseci s bogatom devetnaestogodišnjom nasljednicom. Iako je postao slavan već nakon objavljivanja prvog dijela 'Don Quijotea' 1605. godine, nikad nije zaradio neki veći novac te je živio na rubu siromaštva.

Godinu dana prije smrti objavio je i drugi dio 'Don Quijotea', a umro je 1616. godine, iste godine kada i Shakespeare i Michelangelo. Najpoznatija djela su mu, pored 'Don Quijotea', još i zbirka 'Uzorite novele', roman 'Galatea' i spjev 'Putovanje na Parnas'.

Sancho Panza:

On je Don Quijotova potpuna suprotnost, kako duhom, tako i tijelom. Onaj visok i mršav, ovaj nizak i debeo. Primjer jednostavnog čovjeka iz naroda koji je naučen poštovati autoritete, ali ne i razmišljati o visokim temama. Zdrave je i bistre pameti i kad treba lukav, iako ne baš i obrazovan i načitan. Svjestan je Don Quijoteova ludila, ali ga svejedno nikad ne napušta u nevolji jer su mu važniji osjećaji odanosti i prijateljstva nego vlastita korist. Voli dobro pojesti i popiti i općenito uživati u životu.

Njihov odnos se može najbolje sagledati u dijalogu nakon neuspjelog napada na vjetrenjače:

- Bože, pomozi! - reče Sancho. - Zar ja vama, gospodaru, nisam govorio, da dobro pazite što činite, jer to su vjetrenjače koje se na vjetru vrte, a tko ne vidi što su, valjda mu se i samom u glavi vrti.

- Šuti, prijatelju Sancho - odgovori Don Quijote - jer bojni su poslovi, više nego ikoji, izvrgnuti neprestanoj mijeni; pogotovo, jer ja mislim, a i istina je, da je onaj mudrac Frestón, koji mi je oteo sobu i knjige, pretvorio te gorostase u vjetrenjače, samo da mi ugrabi slavu pobjede: toliko mi je on neprijatelj; ali na koncu, slabo će mu vrijediti čarolije protiv mojega valjanog mača.

Don Quijote:

Čovjek dobre i blage ćudi, bilo kao Alonso Quijano, bilo kao Don Quijote, koji, međutim, ne vidi razliku između onoga što se govori i piše, i stvarnog, osjetilnog života. Uvjeren je u svoju istinu o svijetu i stvarima i ni sto očitih dokaza ne mogu ga uvjeriti u suprotno. Taj učinak je imala tek blizina smrti kad se osvijestio i uvidio u kakvoj je ludosti živio. I svojim likom simbolički izražava tu odvojenost od stvarnosti: visok je i mršav, ne mari puno za osjetilnu ugodu, a svojim mislima i govorom je stalno u oblacima i 'visinama duha'.

Sadržaj:

U španjolskoj pokrajini Manchi živio je siromašni plemić koji se zvao Quijada ili Quesada. Živio je skromnim životom s još troje ukućana, imao oko pedeset godina i strastveno je uživao čitati viteške romane. Ti romani su bili posve besmisleni i puni gluparija, no on se u njih toliko uživljavao da mu se poremetila pamet te nije više shvaćao da se radi o izmišljotinama i glupostima. Dapače, odlučio je i sam postati vitez lutalica i posvetiti svoj život junačkoj borbi protiv zla, nepravde, nereda i svega onoga što je čast i dužnost pravog viteza.

Uzeo je davno odbačenu, pljesnivu i zahrđalu opremu svojih pradjedova, očistio je i, primijetivši da nedostaje viteški šljem s vizirom, izradi ga od ljepenke i stavi na glavu. Imao je samo jednog neuhranjenog konja koji je bio sama kost i koža, no svejedno mu je, u viteškoj tradiciji, nadjenuo zvučno ime Rocinante.

Sebi je pak nadjenuo svečano i uzvišeno ime kakvo i priliči slavnom vitezu: Don Quijote od Manche, kako bi i time pronio slavu svoje domovine. Kako je svaki vitez trebao imati i svoju plemenitu damu u čije ime bi činio junačka djela i za čiju čast bi se borio, tako je i on odabrao jednu seljačku djevojku iz susjednog sela i prozvao je Dulcinejom od Tobosa iako se zapravo zvala Aldonza Lorenzo.

Potom je po najvećoj vrućini krenuo u lutanje i najprije naišao na jednu krčmu koja mu se pričinila kao dvorac s kulama i pokretnim mostom. Ispred krčme su bile dvije prostitutke koje su mu izgledale kao dvorske dame, krčmara je smatrao kaštelanom, zapovjednikom tvrđave, a svinjara dvorskim muzičarom. Krčmara je zamolio da ga po tradicionalnom obredu proglasi vitezom, što ovaj i učini kako bi ga se što prije otarasio.

Već istog dana dobio je i prve batine, i to od trgovaca koje je neuspješno pokušao napasti misleći da su zli vitezovi. Izubijana ga je pronašao jedan susjed i odveo u selo. Dok je ležao, za vrijeme oporavka, njegova gazdarica, seoski župnik i brijač shvate da je poludio od čitanja te odluče spaliti njegove 'najopasnije' knjige, a sobu u kojoj je čitao i u kojoj je bila biblioteka zazidaju, govoreći mu da je to djelo zlog čarobnjaka.

Time su ga nesvjesno još dublje gurnuli u ludilo jer je on u to i povjerovao, dapače, nije se zbog toga ni najmanje iznenadio. Kad se posve oporavio, odlučio je rasprodati većinu svog imanja i otići u nova lutanja, a pritom je i svog susjeda, dobroćudnog i priprostog seljaka Sancha Panzu, nagovorio da pođe s njim kao štitonoša, obećavši mu da će ga zauzvrat imenovati guvernerom jednog otoka.

Prva velika pustolovina bila je kad su našli na polje s vjetrenjačama. Don Quijote je u njima vidio divove koji mašu rukama te ih napao kopljem. Kad se jureći približio jednoj vjetrenjači, njena krila ga udare i obore s konja. Za njim stiže i Sancho uvjeravajući ga da su to vjetrenjače, a ne divovi, ali mu Don Quijote uzvrati da sada jesu vjetrenjače, ali da su prije bili divovi, samo što ih je zli čarobnjak, njegov stari neprijatelj, pretvorio u vjetrenjače.

Nakon toga redaju se i brojne druge pustolovine: jednom je dvojicu redovnika optužio da su razbojnici koji su oteli princezu, drugi put je sam napao dvadesetoricu konjušara i izvukao deblji kraj; jednom je za stada ovaca pomislio da su neprijateljske vojske, navalio je na njih i dok je ubijao ovce, premlate ga pastiri.

Nakon jedne pustolovine sam je sebi nadjenuo ime Vitez Tužna Lika, a kad je sreo jednog brijača, oteo mu je pliticu za brijanje i, misleći da se radi o slavnom Mombrinovom šljemu, stavio je na glavu. U susretu s kolonom okovanih razbojnika koje su stražari vodili na galiju, pomisli da se radi o robovima koje treba osloboditi. Uspije mu osloboditi razbojnike koji onda pobjegnu na sve strane i nastave s razbojstvima.

Potom je neko vrijeme boravio u brdima blizu svog kraja gdje ga je zahvatilo ljubavno ludovanje i uzdisanje za Dulcinejom od Tobosa. U krčmi u koju su se sklonili napravio je veliku štetu probivši mačem mješine s vinom misleći da su neprijatelji, dok ga nisu konačno strpali u kavez i vratili kući. On se opet prividno oporavio i nastavio lutati, putem je pobijedio nepoznatog Viteza od Ogledala, a i Sancho je neko vrijeme 'odrađivao' svoje namjesništvo, ali ne na otoku nego u malom selu Baratariji.

U Barceloni se sukobio s Vitezom od Bijelog Mjeseca koji je zapravo bio Sanson Carrasco, zakupnik imanja iz njegova sela i koji je već prije, kao Vitez od Ogledala, pokušavao pobijediti Don Quijotea. Sve je to bilo smišljeno samo zato da bi ga se, kao poraženog u dvoboju, nekako prisililo da se vrati kući. Kad je Don Quijote u toj borbi bio pobijeđen, Vitez od Bijelog Mjeseca ga je prisilio da se zavjetuje da godinu dana neće ići u pustolovine. Don Quijote je, ne znajući tko je nepoznati vitez, nerado pristao i naposljetku se sa Sanchom vratio u svoje selo.

Odlučio je godinu dana raditi pastirski posao. Kod kuće se, međutim, razbolio, ponajviše zbog tuge što je pobijeđen i što ne može dalje u pustolovine. Dobije groznicu i padne u krevet, a nakon jednog dubokog sna on se probudi posve normalan i svjestan da je cijelo vrijeme bio lud! Prije smrti dozove sve ukućane i prijatelje, sastavi oporuku te se svima ispriča zbog ludosti što ih je bio počinio kao Vitez Tužna Lika.

O djelu:

KNJIŽEVNA VRSTA: Roman,satirički viteški.
TEMA: Pustolovine viteza Don Quijota i perjanika mu Sancha Panze.
MOTIVI: Viteštvo,životi vitezova srednjeg vijeka,njihove osobine i karakter,te opće društveno stanje toga doba.
PROBLEMATIKA: Fiktivni sijet viteštva u kojem Don Quijote vjeruje da živi,te posljedice njegovog djelovanja pod tom zabludom.
MJESTO RADNJE: Španjolska.
VRIJEME RADNJE: 16.stoljeće.
IZVANTEKSTOVNI ODNOSI : Uz glavnu fabulu koja je poznata,

Pisac ovoga djela uvodi dodatnu radnju koja se ne vidi iz glavne, već stoji u njenoj pozadini. Naime, Don Quijotea kroz cijelu radnju potajno, na trenutke, prate njegovi mještani bakalar Sanson Carrasca, župnik, brijač i drugi zabrinuti za njegovo zdravlje i poljuljanu pamet. Skrivajući se uvijek pod drugim lažnim imenima i ulogama, pokušavaju Don Quijotea odvesti kući da tamo ostane i nastavi normalno živjeti. To na kraju i uspjeva bakalar Carrasco.

Osim te skrivene radnje pisac nam često daje uvid u samu ironiju djela, te u to da glavne junake mnogi "vuku za nos"; tj. pretvaraju se da ih cijene i poštuju. Ovi to, naravno, u svojoj zasljepljenosti ne vide.

IDEJA DJELA: Svijet se mijenja, a s njime se trebaju mijenjati i ljudi. Oni koji se ne uspiju prilagoditi neće moći opstati. Dokaz je Don Quijote.

STIL I JEZIK: Prvi dio romana se po svojoj strukturi prilično podudara s viteškim romanom, ali Cervantes u njega unosi stanovite izmjene. Uz pustolovine glavnog lika, on u svoje djelo unosi nekoliko novela, od kojih su, neke više a neke manje u svezi sa tijekom glavne radnje(novela o Kiteriji i Basiliju). On sam objašnjava taj postupak kao način razbijanja jednoličnosti pripovjedanja o samoj dvojici glavnih likova. U tom djelu ima nekih nedosljednosti na koje u drugom djelu upozorava lik Sansona Carrasca. Drugi dio romana ima jedinstvenu strukturu; u njemu nema umetnutih novela. Po obradi građe drugi dio je složeniji i kompaktniji. U prvom dijelu on govori o pisanju romana "Bistri vitez Don Quijote od Manche", a u drugom dijelu o lažnom (Avellenadinom) nastavku romana. Često se pjavljuju latinski izrazi poput "tantum pellis et ossa fuit", poslovice kao što je "nije zlato sve što sja" i citati. Cervantes upotrebljava poredbe(skitnik vitez bez ljubavi drvo je bez lišća i ploda i tijelo bez duše) i metafore(zatrpati provaliju straha; osvjetliti zbrku smetenosti). Služi se pripovijedanjm, dijalogom i opisivanjem.

KRITIKA DJELA: "Vjerojatno nikada nije opisan tako bogat i neiscrpan roman, koji bi otvorio toliko problema, koji bi nam postavljao toliko zamki i izazova, u kojem bi bilo toliko bistrine i zagonetnosti te nam se uvijek pričinjava da smo na čistini, a nikad zapravo ne znamo na kojoj. U tome i jest Cervantesova veličina, jer nam uvijek nameće nešto drugo, ozbiljnije i šire od onoga što kaže. Njegove riječi, zbivanja, prostori uvijek imaju svoju perspektivu i težinu. Uvijek nas navodi na razmišljanje. Zato Ortega i kaže da Don Quijotea treba čitati unutra, treba čitati misleći. Njegovoj riznici poslovica, narodnih izreka i primjera iz života nema kraja. Zato je njegovo djelo blisko širokom krugu čitatelja. Ovo veliko djelo nikada nijedna epoha nije odbacila. U različitim vremenima sudilo se o njemu različito, ali je svako vrijeme u njegovoj bogatoj riznici nalazilo mnogo toga za sebe. "Don Quijote" je od samog početka bio i ostao živ i kako je vrijeme odmicalo njegova se vrijednost samo povećavala. Poslije "Biblije", "Don Quijote" je doživio najviše prijevoda.



KoMeNtIrAj (0) { Bom Chicka Wah Wah } #

Milan Begović: Pustolov pred vratima



Pisac:

Milan Begović je rođen 1876. g. u Vrlici. Srednju školu završio je u Splitu, studij slavistike i romanistike u Beču i Zagrebu. Službovao je kao profesor u Splitu, a kasnije je radio kao dramatolog i režiser u Hamburgu i Beču. Nakon Hamburga i Beča bio je na dužnosti ravnatelja Drame u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Radio je i kao profesor književnosti u Glumačkoj školi u Zagrebu. Umro je 1948. godine u Zagrebu. On je jedan od najistaknutijih dramskih pisaca. Osim drama piše pjesme, novele i romane. Sa svojom zbirkom pjesama “Boccadoro” Begović je pokazao da je njegovo shvaćanje života preusmjereno prema erotskim motivima te odnosima između muškarca i žene. To je i sam izjavio u jednom intervjuu:

“Za mene je život neprestano sukobljavanje i izmjena svijetlih i mračnih elemenata. A životna igra svjetla i sjene nigdje se ne vide tako jasno i izravno kao u odnosu muškarca i žene, koji su neumoljivo upućeni jedno na drugo. Muško i žensko su vječni drugovi i vječni neprijatelji. Slikajući odnose muškarca i žene ja vjerujem da slikam temeljne odnose i oblike svoga života…”

Njegovo shvaćanje života se odražava i u ostalim djelima, a ne samo u pjesmama kao npr. u djelima kao što su “Bez trećeg”, “Dva bijela hljeba”, “Kvartet” itd. Također se to vidi i u drami “Pustolov pred vratima” gdje su opisani halucinantni snovi bolesne djevojke te njene neiživljene erotske težnje.

Likovi:

U igri:
Djevojka
Sestra milosrdnica
Liječnik

U priviđenju:
Agneza (Djevojka)
Njezin muž
Jedan neprisutni i njegov leš
Gospodin sa šarenim prslukom
Plava gospođa
Kristina
Glumčeva žena
Dobro odgojeni mladić
Brutalni ljubavnik
Liza - Agnezina sobarica
Sobarica kod Rubriciusovih
Kolodvorski nosač
Dvije-tri gospođe i dva-tri gospodina
Neznanac
Profesor s velikim naočalama
Messenger-boy
Podvornik u wagon-litsu
Režiser tragičnih filmova
Najbolji prijatelj
Upravitelj tvrtke
Policaj
Užigač uličnih svjetiljaka
Apaš

Sadržaj:

Sve počinje sa prvom slikom i prikazom terase jedne vile sa visokim željeznim rešetkama sa zatvorenim vratima. Na terasi se nalazi bolesna djevojka koja sluša fox-trott što ga sestra milosrdnica svira na glasoviru. Pošto je prestala svirati sestra ulazi u sobu, no djevojka bi željela još slušati jer je taj ritam podsjeća na njenu najbolju prijateljicu Kristinu s kojom je još donedavno sjedila u istoj klupi, plesala na ovu istu glazbu i imala iste želje i misli.

“Tri smo godine prošle zajedno. Dan na dan jedna uz drugu. Spavale u istoj sobi, sjedile u istoj klupi. Mislile jednake misli i imale jednake želje.”

Djevojka predosjeća da netko ima doći, pa je zamolila sestru da ne zaključava vrata da njen pustolov može slobodno ući. Sestra ju je poslušala te otišla u sobu i nastavila svirati.

Nakon što je sestra otišla djevojka pada u san te počinje sanjati o svom pustolovu. Taj pustolov tj. neznanac predstavlja smrt. On dolazi po djevojku, a ona ga dočekuje bez straha, kao da se već poznaju. Neznanac je došao po nju da je odvede (taj odlazak se smatra kao smrt) no ipak ima pravo na jednu želju prije nego li odu.

“Jednu želju možete da izrečete prije odlaska.
– Moram?
– Možete želju i molitvu.”


Njezina želja je bila ljubiti i biti ljubljena tj. proživjeti ono što bi propustila ako umre. Zaželjela je da ima muža koji joj sve oprašta, pa čak i nevjeru, te nedostižnu ljubav nekog koga ne poznaje. Neznanac je upozorava da ima samo jednu noć i da će ta noć za nju biti čitav niz godina. Ali također treba da tu bude još jedna osoba koja će razbuktati atmosferu.
Svi likovi trebaju biti u djevojčinoj glavi, pa tako on taj lika zamišlja kao nekog gospodina u šarenom prsluku.

“Ali takvog čovjeka ne bih htjela ni sresti u životu. – Što je? Ali bez toga ne ide! Bez jednog takvog čovjeka ne bi vam muž imao što da oprosti. Naglo: Aha! – Što je? – Imam ga. To je nekakav “Gospodin u šarenom prsluku.”

Pošto su osmislili sve likove sad je mogla početi svoj nestvarni život. Svjetlost se mijenja, ponovo se čuje zvuk fox-trotta, a drama prelazi u drugu sliku.

U drugoj slici vidi se soba sa foteljama, naslonjačima i ljudima. Neki piju, a neki razgovaraju. U sobi su Agneza (djevojka iz prve slike), Gospodin u šarenom prsluku, Glumčeva žena, Profesor (Neznanac iz prve slike) i još dvije-tri gospođe i dva-tri gospodina.

Svi razgovaraju i usput se šale na račun gospodina u šarenom kaputu koji pokušava zavesti glumčevu ženu. Najviše mu dobacuje profesor koji se počeo šaliti u vezi broja sendviča koje je pojeo gospodin u šarenom prsluku.

“Vi ste, gospodine moj, uništili sedamnaest sendviča. – Ja sam brojio šesnaest. – Niste računali da ste pojeli dva najedamput.”

Dok se odvijao razgovor u sobu ulazi Liza, sobarica, te Agnezijinu mužu došapne nešto. On odlazi no brzo se vraća te zove glumčevu ženu. Kad su se svi vratili doznaju da je glumičin muž, gospodin Rubricius, imao nesreću u petom činu pri izvedbi Shakespearea. Svi se žure u bolnicu, samo u kući ostaju Agneza i gospodin u šarenom prsluku. Gospodin prostaje preotvoren tj. više nepristojan te joj se počinje nabacivati govoreći o tome kako on ne može živjeti bez nje. No ona se brani.

“Kroz pet godina što živite skupa bit ćeš već iscrpila sve motive?
– Ne, dragi moj. On je neiscrpivo nov. On je meni svaki dan nova probuđena želja.”


Nakon nekog vremena se vratio i Agnezin muž sa tužnom vjesti o smrti gospodina Rubriciusa. Gospodin u šarenom prsluku odlazi sa profesorom kući, a Agneza se baca svom mužu u naručje i zaplače. Agneza mu reče za udvaranje gospodina u šarenom prsluku te za anonimno pismo koje je dobila od nekog nepoznatog gospodina. Muž ju nije htio slušati već je cijelo vrijeme govorio da su to njene tajne i da ih ne želi čitati, no ona ga je ipak pročitala pred njim. On se malo uznemirio te počeo tvrditi kako je taj gospodin bolestan jer ako je tako neko uistinu ljubi to se onda ne piše već se govori. Ona uzme pismo, raspara ga govoreći da uopće nije uznemirena i da je ona pismo već zaboravila, pa priđe mužu i zagrli ga.

“Varaš se dragi. Uzme pismo: Ja se nisam nimalo uznemirila. Ja uopće o tome ne vodim nikakva računa. Vidiš. Razdere pismo. Sad je sve zaboravljeno. Priđe k njemu i zagrli ga.”

Treća slika započinje u Agnezinoj sobi. Čitavo jutro Agneza isčekuje hoće li stići poštar na vrata sa novim pismom, no umjesto poštara je došao Messenger-boy (isto neznanac iz prve slike) i već joj donio deseto pismo. Ona je pokušala nešto doznati o izgledu nepoznatog gospodina no Massenger-boy joj nije ništo htio reći jer uopće nije ni vidio svoju
mušteriju, a poruke dobiva preko šefa. Nakon što je Massenger-boy otišao Agneza preko telefona doznaje da joj u posjet uskoro stiže stara prijateljica Kristina. Potom dolazi u posjet njihov učestali gost gospodin u šarenom prsluku noseći veliki buket cvijeća i malo pismo. On joj ponovo počinje laskati no ona se vješto brani.

“Nije to nikakvo čudo. Malko svečano: Agnezo, to je volja. Neslomiva volja. – Kako čudno zvuče te jake riječi u tvojim ustima. Čovijek bi ti skoro mogao i povjerovati.”

Tjekom njihova razgovora u sobu ulazi Agnezina stara prijateljica Kristina s kojom se dopisuje. Gospodin u šarenom prsluku odlazi kad je došla Kristina. Agneza odmah ispriča Kristini sve o neznancu koji joj piše. Ispriča joj čak i o tome kako je zaluđena i zaljubljena u tog neznanca, te da je na njegovu molbu sjedila na balkonu da je on može vidjeti. Pokušala ga je pronaći pogledom jer bi joj jedino to moglo pomoći da napokon prestane misliti na njega. Samo da zna tko je, da bar nema tolike tajanstvenosti bilo bi joj lakše. Kristina uviđa njenu zaluđenost te joj odlučuje pomoći. Predlaže joj da otputuje negdje bez muža te ga tako možda negdje i ugleda, a on će je sigurno pratiti.

“Nađite ga! Dovedite ga. – A da nekamo otputuješ? – On mi je pisao: “ako slučajno nekamo odete, slijedit ću vas svuda.” Kao da ga ja ionako ne bih posvuda tražila!”

Kristina potom odlazi, a u sobu ulaze Agnezin muž i Gospodin u šarenom prsluku svirajući i pjevajući. Time završava treća slika.

Počinje četvrta slika koja se odjednom prebacuje u vagon vlaka u kojem Agneza sjedi uz prozor u spavaćici. Netko zvoni na vrata te u vagon ulazi podvornik (neznanac iz prve slike). On i Agneza pričaju o njegovu životu i što ga je dovelo u vagone. Nakon razgovora zamoli ga da na odlasku pozove gospodina u šarenom prsluku koji je s njom putovao jer ga je to
zamolio Agnezin muž.

“Zašto me danas neprestano vrijeđaš i izazivlješ? Da sam znao da ćeš biti takva, na bih tvome mužu učinio usluge da te pratim. Toči konjak i drži čašicu u ruci. – Usluge - veliš? Sjao si od radosti kad te je za to molio. Nisi vjerovao svojim ušima.”

Ona se naslanja na njegovo rame te zapali cigaretu, a on počinje pričati o tome kako bi volio biti njen muž i kako se sjeća dana kad je kao mlad student uvijek išao za njom. Išao bi malo podalje da ga ne zamjeti, da ne dozna da ju voli. Odjednom se Agneza trgne na te riječi jer su je podsjetile na riječi neprisutnog. Na riječi koje je on napisao u pismu. Sad ju je počelo zanimat sve što govori gospodin u šarenom prsluku. Sve što je govorio bilo je slično riječima iz pisma. Pošto nije mogla čekati počela mu je sama stavljati riječi u usta, a on je samo potvrđivao.

“A cvijeće? Cvijeće? – U čudu: kakvo cvijeće? Ah da: stavio sam i kitu cvijeća pred majku božju. – A nisi ga prosipao po stazama oko sanatorija? – Ne razumije: Prosipao? – Da govori. Što me mučiš? – Nesigurno kao da se dosjetio: Ah, jesam, jesam. – i odlučio si umrijeti ako umrem? – Da, da naravno.”

Ona počne vaditi pisma, a on ih na brzinu pogleda i uvidi o čemu se radi, te odluči izvući korist iz toga. Reče joj da ih je on pisao, a ona mu u isti tren prilazi te se s tim gase svijetla.

Ujutro je vlak stigao na postaju pa su se putnici spremali za iskrcaj. Gospodin u šarenom prsluku priznaje Agnezi da to nije bio on, da je sve izmislio, te odlazi. To je bila posljednja kap koja je prevagnula sve njene osjećaje. Agneza je “poludjela”.

Zastori se ponovo dižu i počinje peta slika. Čuje se Agnezin glas i glas neke muške osobe. Agneza ga napada da prizna da je to on, njen tajanstveni obožavatelj. On ništa ne shvaća, smatra je ludom pa ubrzo napušta sobu. Nije svjesna što čini. Počinje misliti da sanja ili nešto slično. Uskoro se vraća u sobu sa novom osobom, jednim mladićem. Taj mladić je iz njenog kraja, čak su išli zajedno u školu. On ju je počesto viđao i na koncertima. Zamjetio ju je jer je neumorno pljeskala kvartetu u kojem mladić svira. Pozvao ju je plesati jer joj se htio zahvaliti za pljesak. Ona se već nadala da je to onaj njeni naznanac no prevarila se.

Nakon što je mladić otišao u sobu ulazi režiser tragičnih filmova (također neznanac iz prve slike), koji razgledava sobu. Režiser je cijelo vrijeme u nekom svom svijetu filma, čak i dok priča sa Agnezom.

“I on vas čeka? – Jest. Na velikoj balustradi, sa mojim šalom preko ruke.
– Kolosalno! Sa vašim šalom preko ruke, na velikoj balustradi? – Jest
– Više za se: To bi valjalo snimiti! – Što ste rekli? – Zar sam nešto
rekao?”


Agneza ponovo pada u svoju opsjednutost pa na njegov zahtjev da bude sretna želi znati odgovor da li je on taj tajanstveni obožavatelj. Pošto je on sav u svom filmu, no ne shvaća što ona točno misli s tim pa samo potvrdno odgovara. On ju pokušava zavesti igrom riječi i lukavstvom. To mu i uspijeva jer je ona ionako zaluđena. Odlazi u sobu da se svuče, no u taj tren se čuje pucanj te u sobu upada leš.

“Čim je ona pošla, on zapali luster, a u isti tren začuje se pred vratima u koridoru revolverski hitac. Istodobno se naglo otvore vrata i upadne iza njih, strovalivši se preko ulaz, mrtvo tijelo nepoznatog čovjeka.”

Režiser pregleda leš te se obrati Agnezi i reče joj da bi to mogao biti onaj što joj je napisao ona pisma. Agneza legne kraj leša te se počne pitati je li to on.

Šesta slika je ponovo u stanu. U sobi pričaju Agneza i Kristina. Razgovaraju o samoubojstvu onog čovjeka i o policijskom ispitivanju. Ni ime mu još nije doznala jer policija nije našla ništa u njegovim džepovima osim velike svote novca i poruke:

“Moje tijelo nek se spali, a pepeo prospe.”

Dok su pričale u sobu im uđe sobarica Liza te im reče da je došao neki mladić. Taj mladić je isti onaj koji je bio u hotelu s njom, mladi glazbenik. Donio je sa sobom nekakav paket i omot. U paketu je bio šal kojeg je dobila od profesora, a izgubila ga je kad je bila u hotelu. U omotu su bile note koje joj je htio dati još onu istu veče ali je vidio pred sobom metež pa nije htio prilaziti.

Nakon što je mladić otišao, u sobu ponovo ulazi Liza te reče da je neki gospodin ispred vrata i da čeka odgovor na poruku. Agneza ga odmah pozove unutra. U sobu ulazi posljednji prijatelj (neznanac iz prve slike). On i Agneza popričaju o njegovu pokojnom prijatelju i o ljubavi koju je gajio pokojnik prema njoj. Kad su završili sa razgovorom prijatelj odlazi. Nedugo zatim u kuću ulazi Agnezin muž te mu Agneza sve ispriča. Nije mogao vjerovati te joj je cijelo vrijeme govorio da bunca i da nije pri sebi. Na kraju srdito ustaje i odlazi prema izlazu, a Kristina potrči za njim.

“Muž pođe par koraka, pa se okrene, i pođe, teturajući se, k izlazu. Ustavi se, a onda ispadne napolje. – Kristina potrči za njim, a uto pada zavjesa.”

Prostor u sedmoj slici prelazi u novu sredinu, kod glumičine žene, gospođe Rubricius. U njenom stanu su ona i gospodin sa šarenim prslukom. Gospodin sa šarenim prslukom se sad udvara udovici dok ona izrezuje i lijepi kritike od pokojnika iz novina. Tad odluči da će s njim ozbiljno popričati u vezi riječi koje je rekao onu večer kad je umro Rubricius. Tad joj je govorio da će je uzeti za ženu ako njen muž dozna da ga je prevarila s njim ili ako joj muž umre.

“Kako za koga. Dakle: kad smo onda plesali, poljubio si me iza uha i zamolio da dođem k tebi u stan. Odgovorila sam ti da hoću kad mi obećaš da ćeš me uzeti za ženu – Pa ti si bila udana? – Da ćeš me uzeti za ženu u slučaju: prvo, ako moj muž dozna da sam ga s tobom prevarila pa se od mene rastavi; drugo...”

Dok su oni pričali u sobu ulazi sobarica i najavljuje jednog gospodina. U sobu ulazi upravitelj tvrtke za nadgrobne spomenike (neznanac iz prve slike). Odmah na stol polaže nacrte grobnice i nadgrobnog spomenika o kojem se još trebaju dogovoriti. Na kraju se odluče za dorski hram. Pri odlasku mu upravitelj doda da se i on pobrine za svoju grobnicu.

“Dakle dorski hram. Digne se. Hvala. Molim izvolite se sutra navratiti da izaberemo materijal, i stvar će odmah na posao. Dok stavlja nacrte natrag u mapu, stavi cviker koji mu je bio ispao i obrati se gospodinu sa šarenim prslukom: Gospodine, nemojte mi zamjeriti, ali kako bi bilo da se i vi pobrinete – Ne, ne, hvala. To mi je posljednja briga. – Upravitelj zatvara mapu: Doduše još ste mladi, tko bi u vašim godinama i mislio na smrt.”

U trenutku kad je upravitelj otišao u stan, uz mnogo buke, ulazi Agnezin muž noseći u ruci malu kutiju. Zamoli gospođu Rubricius da ih ostavi same te zaključa za njom sobu i baci ključ u kut sobe. Između njih dvojice nastane svađa zbog toga što je gospodin sa šarenim prslukom iznevjerio njegovo povjerenje i iskoristio Agnezu. Opravdanja gospodina sa šarenim
prslukom nisu pomogla te ga Agnezin muž izaziva na dvoboj. Na dvoboj sa otrovnim bodežima što ih je donio sa sobom u maloj kutiji. Obadvojica uzimaju bodeže, ugase lampu te započnu.

“Gospodin sa šarenim prslukom gleda kud bi umakao: Poludio si! Otrovnim noževima. – Radije nego da te taknem rukama. – Ali vjeruj mi, ti ne znaš sve – Agnezin muž pruža mu jedan bodež iz kutije: Drži. Jedino se spretnom obranom možeš spasiti. - Gospodin sa šarenim prslukom uzme nož: To je neizbježna smrt: tvoja i moja. – Muž uzme drugi bodež: Dosta riječi. Ugasi lampu, na pozornici tama. Jesi li spreman? – Ja te čekam. Čuje se u tami naganjanje, a uto pada zavjesa…”

Osma slika nam pokazuje most sa kipom Madone. Iz daljine se približava Apaš (ponovno neznanac iz prve slike), te sjeda na most. U daljini se začuju koraci, a Apaš se sakrije ispod mosta. Niz ulicu dolazi užigač uličnih svjetiljki (također onaj neznanac). Kad je došao do svjetiljke stane i počne motati cigaru. Iza leđa mu se pojavi Agneza te se on prestraši.
Kad se Agneza ispričala počne pričati sa njim. On joj objasni da je ovo most s kojeg su već mnogi skratili svoj život i da se ona Madona zove “Madona samoubojica”.

“Sjedne na jedan kamen: Kako se zove ovaj most? – Užigač brbljavo: Most preko mrtvog rukava. Tu je voda vrlo duboka. Kažu da je i otrovna – a bog bi ga znao. Svakako mnogi su u njoj svršili svoj život. Zato se i ona Madona zove Madona samoubojica.”

Užigač ju je upozorio i na policiju koja bi je mogla odvesti iako ništa nije skrivila. Bilo je vrijeme da Užigač nastavi svoj posao i ode. Agneza je ostala sama na mostu, priđe Madoni, zagrli je i zaplače moleći je.

“Ti koja sve možeš: daj mi snage! Još jednom dotakne glavom podnožje, onda se odluči, stavi nogu na donji dio balustrade…”

Odjednom se pojavi Policajac (neznanac) koji žurnim korakom krene prema mostu jer mu se učinilo da je nešto vidio. Agneza se brzo spusti ispod mosta gdje je prije zašao Apaš. Pošto policajac nije vidio nikoga ode dalje niz ulicu.

U sjeni stupa se pojavi Apaš te se Agneza prestraši. Njemu se nije svidjela njena prisutnost, te je počne tjerati govoreći da će je baciti u vodu. Pošto joj nije puno stalo do života reče mu da ju ubije, a on je bez oklijevanja gurne.

“Pa znam. Nisi imala drugog mjesta da se sakriješ! Samo da me lakše nađe. Odlazi, inače ćeš u vodu – Što je meni stalo! – Ne viči tako, gade ženski! – Ubij me! Ubij me! – Apaš je uhvati i baci u vodu. Čuje se slab krik: Pa idi. Plivaj. Gleda za njom: Proklete babe, ni ovdje nema čovjek od njih mira! Šćućuri se pod luk, nepomičan, a nato se smrači pozornica.”

Posljednja, deveta slika se ponovo odvija u djevojčinoj sobi iz prve slike. Djevojka je u krevetu, a neznanac je pokraj kreveta i drži je za rame. Ona se budi sva uznemirena iz sna.

“Djevojka s dignutim rukama, zatvorenih očiju kao da joj fali zraka ili da se guši u vodi: Ha—ha—ha – Neznanac je drži za rame: Umirite se. Svršeno je.”

Neznanac je pita da li želi produžiti život. No njoj je već dosta života.

“Želite li ga produžiti? – Umorna sam od života –A da vam rečem: Dignite se i pođite još jednom tamo. Koju biste stazu izabrali? – Onu istu kojom sam malo prije išla.”

Neznanac je uvidio da je vrijeme da je odvede. Još su samo ostali da se pomole pa su krenuli prema izlaznim vratima gdje ih je čekao neznančev konj. Kad su otišli začuju se opet zvukovi posljednjih akorada fox-trotta. Upalila su se svjetla, a u krevetu leži mrtva djevojka. U kuću ulazi doktor te skupa sa sestrom odlaze do djevojke koja je ležala u smrtnom znoju.

“Liječnik ulazeći: To zbilja nije pametno, sestro; na večernjem zraku!
– Ne može je čovjek otrgnuti odavle. Pogleda djevojku. I zaspala je! Znate, neprestano me muči tim sviranjem. Moram po čitave sate jedno te isto… - Liječnik koji je dotle uzeo djevojčinu ruku iznenada prekine sestru: Mir! Pauza. – Sestra nagnuvši se nad djevojkom: Tako joj je čelo
oznojeno. – Liječnik pusti djevojčinu ruku: Da. Smrtni znoj.”



KoMeNtIrAj (0) { Bom Chicka Wah Wah } #

William Shakespeare: Hamlet



Pisac:

William Shaekspeare je najveći engleski i, po općem mišljenju, svjetski dramatičar. Djela ovog originalog genija ne izumiru i ne podliježu nikakvim apriornim pravilima.

Rođen je 1564. (iste godine rođeni su i G. Galilei i Michelangelo) u Stratfordu na rijeci Avon u imućnoj trgovačkoj obitelji. Umro je 1616. u rodnom mjestu (iste godine umire i Cervantes).
Godine 1577. obitelj mu je osiromašila, a 1582, s 18 godina, ženi se 8 godina starijom Ann, s kojom je imao troje djece. Veliki dio života, od 1585, provodi u Londonu živeći i radeći kao glumac, redatelj i pisac drama. Pretpostavlja se da je bio i dioničar, tj. suvlasnik poznatog kazališta Globe. Za života je isposlovao i plemićki grb.

Pisao je drame (36 ili 37 drama), poeziju (154 soneta) i poeme (Venera i Adonis, Otmica Lukrecije). Drame se dijele na:
1. kraljevske drame (historije)
2. komedije
3. tragedije
4. 'romantične igre'

Do 1600. godine u njegovom stvaralaštvu prevladava vedrina i komičnost. Piše kraljevske drame (Rikard II, Rikard III, Henrik IV, Henrik V, Henrik VI, Julije Cezar); tragediju Romeo i Julija; komedije (Ukroćena goropadnica, Komedija zabluda, Dva veronska plemića, Uzaludan ljubavni trud, Mletački trgovac, Na Tri kralja ili kako hoćete, San Ivanjske noći (oko 1595).

Od 1600. do 1608. prevladava tragičnost i pesimističnost. Piše tragedije (Hamlet, Othello, Kralj Lear, Macbeth, Henrik VIII, Tit Adronik, Antonije i Kleopatra) i tamne komedije (Troilo i Kresida, Konac djelo krasi, Mjera za mjeru).

Od 1608. do 1611. piše romantične igre (Cymbeline, Zimska priča, Oluja).

Shakespeare ne izmišlja sam događaje, već ih bez oklijevanja preuzima od prijašnjih pisaca, povjesničara. Otkriva da ne poznaje zemljopis, povijest, klasičnu filologiju i to ga ne zabrinjava jer su njegovi likovi prepoznatljivi i izdvajaju se između svih drugih likova iz života i umjetnosti.

Shakespeare se u svojim dramama ne pridržava tzv. Aristotelovog jedinstva mjesta, vremena i radnje. Jedinstvo radnje proizlazi iz jedinstvenih i prepoznatljivih karaktera. Njegovi junaci iz čina u čin mijenjaju zemlje, kontinente.
Često izmjenjuje tragične i komične trenutke te ne vodi računa o povijesnoj istinitosti događaja.

U njegovo se vrijeme predstave održavaju danju (rano poslijepodne). Za vrijeme predstave se trguje, jede, čak i krade… Održavaju se tako dugo dok netko ne umre od zarazne bolesti.
Glumci su isključivo muškarci, a 2 – 3 muškarca su specijalizirana za ženske uloge.

Shakespeare glumi i režira svoje drame. Neke njegove drame prikazivale su putujuće družine, i bez njegovog znanja, kao dražesne sažetke, u Nizozemskoj i Engleskoj. Često stihom određuje govor povlaštenih staleža, a prozom svakodnevne ili smiješne prizore nižih staleža. Ne mari puno za kraj, za razrješenje, osobito u komedijama, što se vidi iz naslova: Kako vam drago, Na Tri kralja ili kako hoćete i sl.

Likovi:

Klaudije, danski kralj
Hamlet, sin pokojnog i sinovac sadašnjeg kralja
Polonije, kraljev komornik i glavni državni tajnik
Horacije, Hamletov prijatelj
Laert, Polonijev sin
Voltimand, danski poklisar u Norveškoj
Kornelije, danski poklisar u Norveškoj
Rosencrantz, dvoranin, nekadašnji Hamletov prijatelj na sveučilištu
Guildenstern, dvoranin, nekadašnji Hamletov prijatelj na sveučilištu
Osric, smiješni dvoranin
Marcel, časnik na straži
Bernardo, časnik na straži
Francisko, vojnik
Reynaldo, Polonijev sluga
Fortinbras, norveški kraljević
Gertruda, danska kraljica, Hamletova majka
Ofelija, Polonijeva kći
Jedan gospodin
Jedan svećenik
Norveški kapetan
Engleski poklisari
Plemići, plemkinje, časnici, vojnici, mornari, glasnici i pratnja
Duh Hamletova oca.

Osnovno o djelu:

Mjesto radnje: Danska, uglavnom kraljevski dvorac Helsingör, njegov interijer i eksterijer
Tema dijela: Hamletova osveta
Jezik i stil: Po vrsti ovo djelo je drama i to tragedija u pet činova, pisana u stihu .

Važno je uočiti da se drama odvija u tjeskobnoj atmosferi. Ne radi se samo o pogibeljnim dvorskim splektama ( svima su nam poznate izreke iz drame kako je " nešto trulo u državi Danskoj " ili " kako je vrijeme izglobljeno " ), nego državi prijeti i vanjska opasnost. Pojačane su straže i zemlja se grozničavo naoružava a da narod ne zna zašto. Tako stražar Marcel pita učenog Horacija :

... i nek mi kaže taj tko znade,
Zašto te iste i brižđnjive straže
Svaku noć muče podanike ove zemlje ;
Zašto se dnevno liju brončani mužari,
A ratna sprema nabavlja iz ratne zemlje,
Što brodograditelje tako bolno kinje,
Da nedjelju ne luče od radnog tjedna ?
Što nam to svima prijeti, da ta znojna žurba
Sad čini noć u trudu supatnici danu ?
Tko mi to može objasniti ?


Nato Horacije objašnjava da zemlji prijeti mladi Fortinbras, a i prirodni znaci " plemene repatice i krvave rose, poremećenje u suncu ", govore da se sprema neko zlo. U takvoj atmosferi javlja se Duh i otkriva Klaudijevu podlost. Hamlet obećava Duhu svog oca da će :

... da na brzinu krilima,
Ko što su zakletve i misli ljubavne,
Na osvetu poletim.


Paradoks je tragedije da je ono što slijedi upravo obratno. Sticanjem okolnosti i nepredvidljivo sukobljenim sudbinama, upravo se taj cilj stalno događa, na kraju se i pogrešno usmjeruje i završava općim krvoprolićem. Jedno su namjere, a drugo ostvarenje uhvaćena u mreži slučajnosti, tako da nst to, po Hampetu, uči ;

Da ima Bog što oblikuje naše sudbe
Ma koliko ih mi krojili...


Karakterizacija likova:

Hamlet

Danski kraljević koji je ujedino i glavni lik ove tragedije. On je istovremeno hrabar i plah, odgađa osvetu zbog svoje neodlučnosti, jer on za cijelu situaciju više tereti majku nego Klaudija.

... Hamletova smrt, taj zaista nepibitan podatak u zbivanju Hamleta, nije neizbježan. On umire u dvoboju, od rane koja ga je mogla i obići, kao sto ga je obišao i otrov iz pehara. Smrt tragičnog junaka predstavlja poslijednju, i vjerojatno najtežu, u nizu nevolja koje su se događale da bi se junak na njima okušao i potvrdio nesavladljivost onoga što ga čini velikim čovjekom. Hamlet je mogao živjeti da je samo svoju ulogu čovjeka i svoj zadatak kraljevića shvatio manje ozbiljno, s manje mržnje i savjesnosti; da se nagodio sa stricem i pristao živjeti u njegovoj milosti ili da je sebi dopustio da strica ubije prvom prilikom, makar i iz osobnih razloga i računa, sve je to Hamlet mogao - a sve to, onakav kakav je, nije ni htio ni mogao. Jer, tragični jejunak uvijek i jedna vrsta samoubojice: sam između dvije mogućnosti, bira onu koja ga vodi u smrt

Klaudije

Hamletov srtic, pohlepan čovjek. Ubija svog brata kako bi se domogao veće moći, a kad mu ni to nije bilo dovoljno ženi se za njegovu ženu. To da mu ljudske žrtve nimalo ne pokazuje i to kako je na sve naćine bez straha pokušao ubiti svog nećaka Hamleta. Hamlet je znao od početka kakav mu je stric, no više zbog svega toga prebacuje krivnju na majku. Klaudije na kraju dobiva sigurno ono što je i zaslužio - " sigurno mjesto u 9 krugu pakla "

Gertruda

Danska kraljica i Hamletova majka. Sam sin ju više krivi zbog očeva ubojstva nego strica. On ne shvača kako ga je majka tako brzo mogla zaboraviti i štoviše, udati se za njegova brata ako ga je za života tako snažno voljela. Izravno joj prebacuje krivnju, a i neizravan je krivac za njezinu smrt. Ona ispija otrov iako zna što je u čaši, a to čini vjerojatno zbog osjećaja krivnje i sinova prebacivanja koje više nije mogla podnositi, a i cjelokupna zbrka na dvoru dovodi je do ruba smrti.

Ofelija

Hamletova ljubav. Lijepa i mlada djevojka, oprašta Hamletu iako on prema njoj ponaša surovo. Grubim riječima je tjera od sebe. Grdi nju a i cijeli ženski rod na dvoru zbog šminke koju stavljaju na seba ; tobožnije krepošću skrivaju svoje pravo lice. On tvrdi da ljepota i krijapost idu zajedno. Smatra da bi ljepota i potenciranje ljepote mogli dovwsti do krivog puta. On je neizravan krivac zbog toga što se ona utopila. Ofelija s ispletenim vjencem odlazi na potok, pa kad se htjela popeti na vrbu, da na nju objesi svoj vijenac, prelomila se grana, na koju se bila naslonila i pala je u vodu zajedno s cvijećem koje je sa sobom ponijela.

Polonije

Laertov i Ofelijin otac. Čovijek doista niskog morala sličan Klaudiju. Glavni je državni tajnik i kraljev komornik. Znatiželjan je i zbog toga biva ubijen što pokazuje da ima neke istine u uzrečici " Znatiželja je ubila mačku ".

Sadržaj:

Beernardo i Marcelo stražarili su preko noći na kraljevom dvoru kralja Klaudija koji je od nedavna vladao Danskom jer je njegov brat Hamlet “nekim nesretnim slučajem” umro. Klaudije se odmah prihvatio kraljevstva i ženi se ženom ubijenog kralja Hamleta, udovicom Gertrudom. To je najviše smetalo Hamletu, sinuu pokojnog kralja. Nije mogao gledati stričeve greške, a posebno stupanje u vezu s njegovom majkom odmah nakon očeve smrti. Nije volio niočem pričati i živio je mirno. Stražarima Beruardu i Marcelu, oko ponoći, počeo javljati duh koji je ličio na pokojnog kralja Hamleta. Stražari su to rekli Hamletu i Horaciju ( Hamletovu prijatelju ).

Jedne noći Hamlet odlazi sa stražarima na stražu, duh ubijenog kralja javlja se na gradskim zidinama i Hamlet hrabro istupi pred duha pitajuči ga tko je i zašto dolazi. Duh ga je odveo na stranu i rekao mu je da je duh pokojnog kralja i da Hamlet nije umro prirodnom smrću, nego ga je ubio vlastiti brat Klaudije nalivši mu otrov u uho dok je spavao u vrtu. Rekavši mu o zatražio je od Hamleta da se osveti. Hamlet obeća da će se ravnati prema uputama duha u svemu, a duh se izgubi. Kad je Hamlet ostao sam, stvori svećanu odluku da će smjesta zaboraviti sve što se nalazi u njegovom sjećanju, sve što je nekad naučio iz knjiga ili opažanja, i da mu u pameti neće ostati ništa drugo, nego samo ono, što mu je duh rekao i zamolio da učini.

Hamlet nije pojedinosti svoga razgovora s duhom nikome rekao nego samo svom dragom prijatelju Horaciju i naredio njemu i Marcelu, neka se zakunu da će šutjeti o onom, što su vidjeli te noći. U strahu, da bi se to moglo primjetiti i da bi stric Klaudije mogao postati oprezan, ako posumlja da on nešto sprema protiv njega, ili da je doista više saznao o smrti svoga oca nego što se moglo misliti, odlučio je da se pravi lud. Mislio je pri tome da će izazvati manju sumlju, ako ga stric bude smatrao za bilo kakav ozbiljniji čin, a da će tajna pojave duka najbolje skriti njegova ludost. Od tog se vremena Hamlet počeo oblačiti veoma čudno i neobično , govoriti i vladati se tako da je savršeno glumio luđaka.

Kralj i kraljica bili su prevareni, no nisu vjerovali da je očeva smrt bila jedini razlog za njegovu ludost ( jer nisu ništa znali o pojavi duha ), nego su zaključili, da je razlog tomu zlu zacjelo ljubav i mislili su da su pronašli predmet njegove ludosti. Prije nego što se je Hamlet počeo pretvarati da je lud, bio je jako zaljubljen u lijepu djevojku Ofeliju, kćer Polonija, glavnog kraljevog savjetnika. Slao joj je pisma i prstenje i iskazivao svoje osjećaje navaljujući na nju svojim udvaranjem što je ona rado primala. Ali ludost koja ga je nedavno zaokupila, učinila je da ju je zanemario, i nastojao je do joj ne iskazuje nikakvih obzira, nego se prema njoj vladao dosta surovo, no ona, dobra srca, mjesto da mu zamjeri što joj se iznevjerio , izvinjavala ga je pred sobom. Hamlet se nemože pomiriti s ljupkim udvaranjem ljepe Ofelije te joj je napisao pismo u kojem je bilo puno divnih skokova strasti i neobičnih riječi, koje su se poklapale s njegovom tobožnom ludošću. Napisao joj je da ne sumlja da zvijezde sjaju, da se sunce kreće, neka sumlja da istina laže i dr... .

Ofelija je po svojoj dužnosti pokazala to pismo svom ocu, a on je smatrao svoju dužnost da ga pokaže kralju i kraljici, koji od tog vremena nisu više sumljali da je uzrok Hamletovoj ludosti ljubav. Od tog trenutka kralj i kraljica bili su uvjereni da je Hamletova ludost žaražena Ofelijinom ljepotom. Dok se Hamlet tako borio, pretvarao, u neodlučnost stigoše na dvor neki glumci, u kojima je on uživao. Srdačno ih je pozdravio, a njihova gluma navela ga je na misao da na dvoru napravi gozbu koja bi sličila na umorstvo njegova oca. Slijedeći dan za vrijeme predstave.

Pantomima: Ulaze " Kralj i kraljica "( glumci Gonzagoi njegova žena Baptista )" kao nježni zaljubljenici; Kraljica grli njega, a on nju. Ona klekne i u nijemoj igri iskazuje mu ljubav. On je pridigne i nasloni svoju glavu na njezin vrat, zatim legne na cvjetnu lijehu; kad je vidi da je usnuo, ostavi ga sama. Odmah zatim uđe neki čovjek ( glumac Lucijan ), uzme Kraljevu krunu, poljubi je, ulije otrov u kraljevo uho ( u uho glumca Gonzaga ) izađe. Kraljica se vrati, naže kralja mrtva i prenemaže se. Trovač opet uđe s dva- tri statista i pretvara se da tuguje s Kraljicom. Statisti iznose mrtvo tijelo. Trovač snubi Kraljicu darovima; neko se vrijeme čini da se ona opire i da oklijeva, ali na kraju prihvača njegovu ljubav.

Vidjevši to kralj Klaudije napušta predstavu i izašavši iz dvorane predstava se prekinula. Hamlet je dovoljno vidio i uvjerio se da su riječi duha bile istinite. Nakon prekinute predstave Hamlet posječuje majku želeći joj nešto važni reći i misleći da kralj prisluškuje iza zavjese, ubija Polonija koji se tamo sakrio. Lukavi kralj sluti da mu prijeti opasnost od Hamleta ta ga šalje brodom u Englesku uz tajni nalog da ga tamo smaknu. Hamlet, sluteći izdajstvo, izvadi potajno noću pismo, vješto izbriše svoje ime i mjesto njega postavi imena dvojice dvorjanina koji su ga pratili.

Stigavši kući, pred oći pojavio mu se tužan prizor, obavljaose pokop mlade i lijepe Ofelije, nekadašnje njezine ljubavi, koja je vješajući vijenac na vrbi iznad potoka pala u njega i utoplia se. Lukavi kralj kad je vidio da je Laretova tuga i mržnja za njegovim ocem Polonijem i njegovom sestrom Ofelijom prevelika, htio je to iskoristiti nagovorivši ga da za vrijeme natjecanja na dvoru izazove Hamleta na dvoboj. Povod tom izazovu bilo je to što mu je Klaudije rekao da je Hamlet kriv za ubojstvo njegova oca i smre njegove sestre. Hamlet je pristao na dvoboj neznajući što ga čeka.

Na dan natjecanja: Tom je natjecanju prisustovao cijeli dvor, a Laret je po kraljevoj uputi spremio otrovno oružje. Dvorjani su se kladili za visoke svote, tko će pobjediti, budući da su obadvojica, bili poznati kao vrsni mačevaoci. Hamlet je izabrao sablju ne sumljajuči u Lareta i ne brinuči se da ispita Laretovo oružje, koje je mjesto tupe sablje, kakva se uzima po propisima mačevanja, uzeo oštru i otrovnu. Na početku se Laret s Hamletom igrao i dopuštao mu da ga nekoliko puta posiječe. Nakon nekoliko prekida Laret napadne žestoko na Hamleta otrovnim mačem i zada mu smrtonosan udarac. Hamlet se razbjesni i neznajući za podmetnuto izdajstvo u sukobu zamjeni svoju sablju s Laretovim mačem i probode ga njegovim vlastitim mačem.

U taj čas kraljica vikne da su je otrovali. Neoprezno je ispila pehar, koji je kralj pripremio za Hamleta ako u borbi ožedni, no zaboravio je upozoriti kraljicu na pehar, koji je ona ispila i smjesta pala mrtva. Hamlet sumljajući u izdajstvo, zapovjedi da se sva vrata pozatvaraju, dok ne pronađe izdajnike. Laret mu reče, neka dalje ne traži, jer da je on izdajnik, i osječajući da umire od rane, koju mu je zadao Hamlet, prizna, kakvim se izdajom poslužio i kako je on pao žrtvom svog izdajstva. Reče Hamletu da je vrh mača bio otrovan i da Hamletu preostaje samo pola sata života, jer nema načina koji bi ga mogao izliječiti od otrova, Umirajuči Laret zadnjim riječima optužuje kralja Klaudija kao započetnika te nesreće.

Hamlet koji je saznao, kako mu je blizu kraj, i da je još ostalo otrova u maču, naglo se okrene prema svom podlom stricu i zabode mu šiljak mača u srce. Hamlet osječajući da mu ponestaje daha i da ga život napušta, obrati se svom prijatelju Horaciju, koji je bio svjedok te kobne tragedije, i umirajući ga dahom zamoli, neka ostane u životu i neka svijetu ispriča taj događaj. Horacije obeća da će sve vjerno ispričati svim tajnama, koje su potakle te događaje. Tim obečanjem "puče" plemenito Hamletovo srce.



KoMeNtIrAj (0) { Bom Chicka Wah Wah } #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se