ITHRYN LUIN - priče iz Četvrtog doba
UVOD
Eldarion
Elladan i Elrohir
Theodwyn
Alatar
Pallando
Thranduil
Isilme
So it begins...

VATRE ANNUMINASA
Namjesnik
Ailinel
LIKOVI
Free Image Hosting at www.ImageShack.us
mapa Međuzemlja

Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Eldarion, kralj Gondora, Aragornov sin

Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Ailinel, sestra kralje Eldariona, princeza od Arnora

Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Barahir, namjesnik Arnora

Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Theodwyn, rohanska princeza, kćer kralja Elfwina

Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Theodred, princ od Rohana, sin kralja Elfwina

Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Elladan, vilin-knez iz Imladrisa, sin Elrondov

Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Elrohir, vilin-knez iz Imladrisa, sin Elrondov

Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Celeborn, gospodar Lothloriena

Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Thranduil, vilin-kralj Zelenšume

Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Isilme, vladarica Dol Amrotha, kćerka princa Elphira

Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Alatar, plavi čarobnjak

Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Pallando, plavi čarobnjak

Ithryn Luin - priče iz Četvrtog doba Međuzemlja

28.05.2006., nedjelja

AILINEL

Ailinel je bila ljuta. Toliko ljuta da je jedva susprezala želju da zavrišti dok je dugim koracima hitala u svoje odaje. Upravo je završila razgovor sa onim nadmenim Namjesnikom kojeg joj je njezin brat nametnuo. Razgovor toliko sličan svim prethodnima koje su gotovo svakodnevno vodili i koje je, iz dana u dan, sve teže podnosila. Znala je da neće moći još dugo glumiti, ma koliko ju uvjeravali da se ne smije odati pred Barahirom. Da ne smije njih odati pred Namjesnikom.
Zato se trudila izbjeći susrete s njim. I koliko se god ona trudila, on ju je uvijek uspjevao pronaći. I započeti istu, dosadnu temu o njenoj sigurnosti u Annuminasu u ova, navodno sve nesigurnija, vremena. Kao da je njoj bilo do sigurnosti. Pa od sigurnosti i dosade, koja uz to neminovno ide, je i pobjegla iz Minas Tiritha. Eldarion se prema njoj ponašao kao da je nemoćno dijete, a ne odrasla žena, sposobna sama odlučivati o vlastitoj sudbini. Godinama ga je nagovarala da joj dozvoli da se preseli u Annuminas, tisućama milja daleko od njegove kontrole.
A kad ga je napokon nagovorila, što je on učinio? Poslao je svog najvjernijeg zapovjednika s njom. I kao da to već nije bilo dovoljno, imenovao ga je Namjesnikom Arnora. Arnora kojim je ona željela vladati, čija je kraljica htjela biti. Kraljica, a ne kraljeva sestra. Tu uvredu Eldarionu nije mogla oprostiti. Nikad mu je neće moći oprostiti.
Razmišljajući o prošlim danima Ailinel je došla do svojih odaja. Zakoračila je unutra i sa treskom zatvorila vrata. Ljutnja ju nije puštala.
- Aerin, Haja - hladnim je glasom zazvala svoje dvorkinje. - Pripremite mi kupku. Neka voda bude vruča, a na solima ne štedite.
Dvije su se žene ustrčale - dok je Haja punila veliku srebrnu kadu vrelom vodom i mirisnim solima, Aerin je gospodarici rasplitala kosu. Ailinel je uskoro opušteno ležala u pjenušavoj kupki. Raspoloženje joj se počelo popravljati.
Na kraju krajeva i nije sve ispalo tako loše. Barahir, u stvari, nije bio nadmen, bio je dobroćudan i tako očito lud za njom. Ailinel je njegova pretjerana pažnja i briga užasno nervirala. Na njenu sreću, saveznike je našla tamo gdje se najmanje nadala - u samom Annuminasu. Ispalo je da nije ona jedina koja ne priznaje bratovu vladavinu. Najmoćnije i najuglednije obitelji Arnora nisu mogle zaboraviti činjenicu da su izgnane iz Gondora. Eldariona nisu priznavali svojim kraljem, a nju su smatrali izgnanicom poput njih samih. To je, naravo, bilo daleko od istine, ali joj je odgovaralo da tako misle.
- Uz njihovu ću pomoć i podršku uskoro ostvariti svoje snove - promrmljala je sama sebi u bradu ne otvarajući oči. Sad je već bila potpuno opuštena i sretna.
Zvuk otvaranja vrata prenu ju iz sanjarenja. Polako je podigla pogled. Osmjeh joj se pojavi na licu. Na dovratku je stajao visok i pristao muškarac, crne kose koja mu je dopirala do ramena i sivih očiju. Uzvratio joj je osmjehom, oči su mu, međutim, ostale hladne.
- Irimon, najdraži - obratila mu se nježnim glasom. - Sjedni na rub kade i ispričaj mi kako je prošao sastanak.

- 20:25 - Komentari (15) - Isprintaj - #

POZDRAV I ISPRIKA

Prvo da vas sve lijepo pozdravim i ispričam vam se što sam vas tako ostavila bez riječi (ali tadašnje su prilike nažalost bile takve)

Želim vam samo reći da nisam sve ovo vrijeme sjedila prekriženih ruku i kontemplirala već sam stvarala ovo:

Ea - hrvatski Tolkien portal

Obzirom da je portal narastao na respektabilnu razinu ponosno vam ga predstavljam :-)

Sada smo trenutno u fazi prebacivanja istog na CMS, naravno radi lakšeg upravljanja sadržajima, pa ću i ja uskoro dobiti malo slobodnog vremena da se posvetim pisanju što ovog bloga, što onog FanFictiona :-)

Ako vam se portal sviđa i ako ste ljubitelj Tokienova lika i djela, a pri tom imate i dara za pisanje - slobodno nam se pridružite nekim člankom, osvrtom, esejom...

Radove mi možete slati na moj mail

Pozdrav
vaša Gal



- 08:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

05.02.2006., nedjelja

NAMJESNIK

Anuminas Barahir je stajao na goloj stijeni iznad jezera Nenuial. Ogrtač mu je vijorio na vjetru otkrivajući snažno tjelo u žičanoj košulji. Tešku je tkaninu na njegovim ramenima držala samo srebrna igla optočena zelenim draguljima. Nebo je bilo zastrto oblacima, a visoke planine s druge strane jezera jedva su se nazirale kroz maglu koja se povijala nad Nenuialom. Oči su mu bile prikovane za bijeli grad koji mu je njegov kralj povjerio na brigu. Grad u kojem je živjela ona koju je volio - Ailinel.
Kraljeva je sestra prije 5 godina odlučila doći živjeti u Annuminas, sjevernu prijestolnicu kraljevstva. Bila je svojeglava i samostalna i željela je živjeti i vladati po svome. Eldarion joj nije mogao odbiti želju ali ju nije ni želio pustiti samu pa ga je poslao za njom imenovavši ga namjesnikom Arnora. Ailinel je bila je bijesna a ni sam Barahir nije bio sretniji. Ostavio je obitelj i prijatelje i otišao čuvati razmaženu (kako je tada mislio) kraljevu sestru. Ni slutio nije da će mu uskoro njezina sigurnost biti jedini cilj.
I baš je taj cilj sada bio ugrožen. Crni su se oblaci nadvili nad Annuminas. Sa granica Arnora su stizale vijesti o većim pokretima oraka i divljih ljudi, cestama više nije bilo sigurno putovati. Ali nije to bilo ono što je najviše zabrinjavalo Barahira.
U samom gradu vladao je nemir. Uzroci tome ležali su u davnim događajima, još iz doba kada je kralj Elessar preuzeo vladavinu Gondorom. Iako je većina naroda bila presretna što su se pjesme iz davnina obistinile, nisu ga svi dočekali raširenih ruku. Nekoliko istaknutijih velikaških obitelji nije ni pokušalo prikriti nezadovoljstvo povratkom kralja ističući da ne žele prisegnuti na vjernost običnom šumaru. Tvrdili su da je plemenita numenorska krv u njemu oslabila, osporavali su mu pravo na prijestolje. Kralj je bio dobrostiv i nije ih želio kazniti oštrije nego što je smatrao potrebnim. Zato ih je poslao da u njegovo ime predvode obnovu Annuminasa, sjeverne prijestolnice kraljevstva. I oni su rado otišli, povevši sa sobom poveći skup istomišljenika. Arnor su smatrali svojom zemljom, Annuminas gradom u kojem su stolovali. Bilo je u Annuminasu i mnoštvo poštenoga svijeta, ali Izgnanicu su vladali gradom.
Kad je Kraljeva sestra odlučila doći živjeti među njih a Eldarion im nametnuo Namjesničku vladavinu, stare su se razmirice ponovno probudile. Ovoga puta bili su mudriji, niko nije otvoreno prosvjedovao, dočekali su ih hinjenom dobrodošlicom. Međutim, oni upućeniji u stanje u gradu znali su kako stvari stoje. Uskoro je i sam Barahir uvidio da nešto nije u redu. Iz dana u dan u njemu je rasla slutnja nekog nadolazećeg zla. Znao je da su crni dani blizu. Nije se bojao sukoba i mogućega rata, na kraju krajeva on je bio vojnik, zapovjednik kraljeve garde. Znao je i da može računati na potporu brojnih građana. Međutim ono što ga je brinulo bila je sigurnost njegove voljene. Pitao se kako će nagovoriti Ailinel da otputuje bratu, u sigurnost Minas Tiritha.


- 23:21 - Komentari (24) - Isprintaj - #

21.01.2006., subota

SO IT BEGINS...

Crni uruci Carn Duma Usnuli Archet djelovao je mirno i spokojno. Tišinu vedre ljetne noći remetio je tek pokoji lavež ali i on bi brzo utihnuo. Šuma Chetwood, sjeveroistočna granica Breeja, skrivala je ljupke seoske kućice. Vremena su bila mirna i seljani nisu smatrali potrebnim držati noćne straže. Tako nije bilo nikog ko bi na vrijeme primjetio opasnost.
Ono što je uslijedilo nitko nije očekivao. Odjednom se digla strašna magla toliko gusta da se nije vidio ni prst pred nosom. Bila je nekako plavičasta. Još uvijek se nije moglo čuti nikakvoga zvuka. Iznenada sa svih strana prema selu polete vatrene kugle. Krošnje su planule, psi zalajali, poniji panično zanjištali. Nastao je pakao.
Iz kuća su istrčali uplašeni seljani, još bunovni od sna, ne shvaćajući što se događa. Tu i tamo je pokoji pribraniji čovjek dohvatio vjedra s vodom i pokušao gasiti vatru. Ali, avaj, voda je vatru samo još više rasplamsala. Nasta opći metež i panika - djeca su plakala, žene vrištale, starci zapomagali. Muškarci su bezuspješno pokušavali organizirati kakvu takvu obranu. Vatra je gutala sve pred sobom.
I onda se dogodilo nešto čudno. Kao da ih je zaustavila neka nevidljiva sila seljani su zastali. Stoka koja je do tada usplahireno trčala amo-tamo selom ukopala se na mjestu. Plač i kuknjava su utihnuli. Nekoliko trenutaka je izgledalo kao da je vrijeme stalo.
Tad iz šume istrčaše orci, njih pedesetak, naoružani do zuba. Svaki je nosio bič u ruci. Nitko se od ljudi nije ni pomaknuo a kamoli pokušao pružiti otpor. U tren oka svi su stanovnici bili okupljeni na središnjem seoskom trgu. Na licima im se nije vidio ni strah ni panika, izgledali su potpuno odsutni duhom. Pred ljude istupi gadni, veliki uruk. Ionako ružno lice dodatno mu je nagrđivao duboki ožiljak koji se protezao preko cijele desne polovice.
- Slušajte me, smeće ljudsko! - zarežao je jezikom jedva razumljivim ljudima. - Slušajte me i dobro zapamtite što govorim. Zaboravite život kakav ste vodili, zaboravite sve što ste nekad bili. Jer od sada ste vlasništvo moga gospodara i živite jedino da njemu služite. I živjet ćete dok mu budete korisni. Pripremite se za dugačak put. Krećemo odmah i nećemo stajati dok ne ugledamo Magleno gorje. I zaboravite svaku nadu - sad vam nitko ne može pomoći!
Zatim opali bičem nekolicinu najbližih ljudi tek toliko da prisnaži svoje riječi te naredi pokret. Ljudi potrčaše bez pogovora. Orci su trčali oko njih i bičevima ih poticali na još brži trk. Cijela se skupina uskoro izgubila u gustoj šumi.
Zora koja je upravo svitala otkrila je užasan prizor - spaljeno, opustošeno selo. Nitko nije ostao da ispriča što se ovdje dogodilo.

***

Na kruništu najviše kule Carn Duma stajao je Plavi čarobnjak. Ruke su mu bile ispružene u zrak. Od njegovog podlog smijeha odzvanjala je cijela udolina.
- I tako je počelo - viknuo je pobjedonosno. - Napokon je počelo! Sad me više ništa ne može zaustaviti. Uskoro ću biti vladar cijelog Međuzemlja - zadovoljan izraz preleti mu preko lica.
- Još samo da onu budaletinu Pallanda, koji vjeruje da ću vlast dijeliti s njim, obavijestim o uspjehu generalne probe - brbljao je Alatar sebi u bradu dok se spuštao zavojitim stubištem. - Već bi ga se rješio da mi nije neophodna njegova pomoć. Ali doći će i taj dan. Na prijestolju ima mjesta samo za jednoga - Alatara Moćnog.

- 13:32 - Komentari (3) - Isprintaj - #

19.01.2006., četvrtak

ISILME

Dol Amroth Isilme je sjedila na terasi ljetne rezidencije vladara Dol Amrotha. Povjetarac koji je puhao s mora olakšavao joj je žegu ljetnog poslijepodneva. Rastreseno je na koljena odložila vez koji je dugo držala u rukama ne napravivši ni boda. Nije se vrijedilo pretvarati - misli su joj bile negdje drugdje. Mahne dvorkinji koja joj se brzo približi.
- Ioreth, je li se moj otac vratio iz lova - upita je.
- Jeste Gospo, stigao je prije pola sata. Mislim da je još u svojim odajama - odgovori joj stara dvorkinja.
Isilme ustane i krene prema odajama svog oca, princa od Dol Amrotha. Bijaše visoka i vitka, duge crne kose i mudrih sivih očiju na nježnome licu. Pokreti joj bijahu ljupki i skladni, korak lagan. Sav ponos i snaga drevnog numenorskog roda kao da su se ponovno rodili u lijepoj Elphirovoj kćeri. Zbog svoje blage naravi i dobrostivosti bila je omiljena među narodom.
- Oče - obrati se princu još sa vrata - oče, moramo razgovarati. Ne možemo više odgađati odluku.
Elphir zabrinuto pogleda svoju jedinicu. Volio ju je više od svega. Od kad je prije tri godine izgubio ženu, gospu Silmariën, Isilme mu je predstavljala jedinu radost u životu. Sve što joj je želio bilo je da proživi svoj život u miru i blagostanju. Princ se još sjećao mračnih vremena svog djetinjstva dok je Sauron još stolovao u Mordoru a zlo je kročilo Međuzemljem. Nadao se da su ta vremena daleko iza njih. Nažalost, bio je u krivu. U posljednje vrijeme primio je mnoštvo uznemirujućih vijesti, umbarski gusari opljačkali su nekoliko trgovačkih brodova, orci su prepadali usamljene putnike koji su se odputili na sjever, vuci su poharali jedno rubno selo. I na kraju, stigao je glasnik iz Gondora.
- Sjenka se diže na Sjeveru - glasila je kraljeva poruka.
Eldariona je osobno poznavao, prijateljevao je s njegovim ocem. Znao je da on ne bi sazivao savjetovanje svih slobodnih naroda da opasnost nije stvarna. I onda je još njegova jedinica izrazila želju da ona predstavlja Dol Amroth. Elphir nije znao kako da joj to odbije, nikad joj ništa nije mogao odbiti.
- I oče, jesi li odlučio - upitala ga je očiju punih nade - hoću li uskoro vidjeti bijele zidine Minas Tiritha?
Elphir duboko uzdahne, i kao tisuću puta do tada, popusti pred molbama svoje kćeri.


- 22:21 - Komentari (6) - Isprintaj - #

18.01.2006., srijeda

THRANDUIL

Ulaz u Thranduilove podzemne dvore Thranduila su već duže vrijeme prožimale crne misli. Njegovom su se malom kraljevinom pronijele glasine o rastućoj Sjenci u Zelenšumi. Ali na njegovom srcu je ležala još veća sjena. Jer on je vidio stravu Dol Guldura i nije ju mogao zaboraviti. Kad bi pogledao na jug, spomen na ta mračna vremena bi mu zatamnio sunčanu svjetlost, i premda je znao da je kula razrušena i napuštena, strah mu je zborio u srcu da zlo nije zauvijek poraženo - uzdići će se opet. Glasnik sa juga kojeg mu je poslao njegov prijatelj, kralj Eldarion, samo je potvrdio njegove sumnje.
Tri su se puta šumski vilenjaci bježeći pred Sjenkom povlačili na sjever sve dok nisu na samom sjeveroistočnom rubu šume osnovali svoje kraljevstvo i po uzoru na kralja Thingola iz Doriatha pod zemljom izgradili tvrđavu i velike dvornice. Doduše ne tako raskošne kao Thingolove ali bio je to dom.
- Zašto, o presvjetli Eru - zdvajao je vilenjak - zašto opet? Kud da se sad sakrijemo pred Sjenom? Da je barem moj sin još ovdje. On bi sigurno izabrao borbu umjesto povlačenja.
Legolas, princ Zelenšume otplovio je u Blaženo kraljevstvo početkom Četvrtoga doba. Iako je kralju taj odlazak teško pao sam je odlučio ostati u Međuzemlju dokle god ima šumskih vilenjaka koje treba voditi. Nadao se da će taj ostanak proteći u miru nakon što je Sauron jednom zauvijek uništen. Ali izgleda da on nije bio te sreće - valjalo mu je opet odlučiti u ime svoga naroda. Borba ili povlačenje, teška je bila kraljeva dvojba. Među njegovim pukom je još bilo mladih i vatrenih vilenjaka koji bi brzopleto izabrali rat, ali sam kralj je imao previše godina na plećima i previše ratova za sobom da bi bezglavo uletio u novi sukob.
- Ali ne moram još odlučiti - tješio se Thranduil - najvažnije je da sada mudro izaberem onog koji će nas predstavljati na savjetovanju u Gondoru. Više će mudrih glava lakše zajedno odlučiti što nam je dalje činiti. A ja ću odluku savjeta ispoštovati.

***

Thranduilov je vranac jurio put juga. Njegov ga je jahač tihim glasom poticao na još brži trk. Kralj je Zelenšumu, koju je u svojim mislima posljednjih dana ponovo počeo nazivati Mrkodolom, odlučio zaobiči s istočne strane. Kako su se galopom približavali onom dijelu šume koji je skrivao Dol Guldur u kralju je rasla jeza. Bio je potpuno siguran da se Zlo ponovno uzdiglo na ruševinama tvrđave. Zlo za koje do sada nije ni znao da postoji. Sad je već bio siguran da je donio pravu odluku - sam poći u Minas Tirith. Stvari koje tamo treba ispričati i odluke koje treba donijeti - posao su jednog vladara. Ionako u Vorenturovu odanost i sposobnost da vlada narodom u njegovoj odsutnosti uopće ne sumnja.
- Samo da ovaj put nismo zakasnili - mislio je vilin-kralj, gospodar Mrkodola, dok je ostavljao šumska prostranstva iza sebe.

- 22:32 - Komentari (2) - Isprintaj - #

16.01.2006., ponedjeljak

PALLANDO

Dol Guldur Pallando je nervozno šetao uskom i mračnom prostorijom. Jedino svijetlo dopiralo je sa velikoga drvenoga stola na kojem se nalazila staklena kugla koja je slabašno treperila plavičastom svjetlosti. Čarobnjak je svako malo pogledavao kuglu, bilo je očito da čeka da se nešto dogodi.
- Kad bi barem jednom bio točan - mrmljao je sebi u bradu - što on misli da ja nemam pametnijeg posla nego po cijele dane čekati u ovoj rupi da mi se javi.
Tek što je to izgovorio kugla bljesne i Pallando se požuri sjesti za stol.
- Pa gdje si ti, čekam te cijeli dan - upita nestrpljivo - Već sam pomislio da je nešto krenulo po krivu.
- Ništa se ti ne brini, sve se odvija po planu - progovori poznati prodorni glas iz kugle. Bio je to, naravno, Alatar, Pallandov vjerni drug kroz mnoga stoljeća. - Još nekoliko dana i imat ćemo spremnu čitavu zalihu. A onda slijedi probni napad na ono selo, točno kako smo planirali.
- Odlično, već mi je dosadilo ovdje sjediti i ništa ne raditi - odvrati mu Palladno - a i dosadilo mi je vječno biti u sjeni one dvojice razmetljivaca* koji su pokupili svu slavu našega reda. Čak je i senilni Radagast poznatiji od nas.
- Pusti sad to prijatelju. Naše vrijeme tek dolazi, još koji dan i počet će ostvarivanje našeg plana. Neće proći dugo a cijelo će Međuzemlje biti pod našom vlašću - tješio ga je Alatar - Čujemo se sutra u isto vrijeme.
Pallando pozdravi svog druga i krene se uspinjati uskim, zavojitim stepenicama. Nakon dugog i napornog uspona izbio je na vrh kule u Dol Gulduru. Pogledao je daleko, daleko preko ruba Velike šume koja ga je okruživala, daleko na Istok gdje su dvojica Plavih čarobnjaka provela više od tisuću godina. Sjećanje mu je samo naviralo...

Bilo je to davno, negdje sredinom Trećeg doba. Bezbrižno sam uživao u životu u Blaženom kraljevstvu. U Međuzemlju se Sauron opet počeo uzdizati i Valari su znali što slijedi. Odlučili su pomoći ljudima i vilenjacima svjesni da ovi sami nemaju nikakve šanse suprotstaviti se njegovoj moći. Budući da sami nisu željeli zaprljati ruke odlučili su poslati svoje sluge da pomognu Međuzemljanima. Pa su izabrali nekoliko Maia za taj zadatak. Mene nisu imali na umu. Ali onda se onaj moj prijatelj Alatar zainatio da ne ide bez mene i nije mi bilo druge nego spakirati kofere. Poslali su nas brodovima u Sive luke. Alatar i ja smo stigli drugim brodom. Curunir je već neko vrijeme bio tamo i dobrostivo nam se (barem smo tako tada mislili) ponudio za vodiča. Vodio nas je dugo i daleko, preko te cijele nesretne zemlje, sve dok nas nije doveo u nekakvu pustoš na dalekom Istoku, među divlje ljude i tu nas ostavio. Dok si rekao "lembas" Saruman je nestao pa smo se morali snalaziti kako smo znali i umjeli. Naknadno smo doznali da se on, naravno, vratio u Međuzemlje i, rješivši se ozbiljne konkurencije, pokušao prigrabiti svu slavu. Stoljeća koja su slijedila bila su teška, morali smo pridobiti okrutne Istočnjake na svoju stranu što nam je na kraju i uspjelo. Oni su učili od nas, mi smo učili od njih i, uzevši sve u obzir, nije to ni ispalo tako loše. Postali smo moćni čarobnjaci. Ipak, zavist prema ostaloj trojici Istara koji su ostali uživati među vilenjacima i pristojnim svijetom Zapada s godinama je rasla u nama. Uskoro smo zamrzili sve zapadne zemlje i jedino što nas je držalo bila je pomisao da će jednog dana svi oni služiti nama. Sada je napokon došao taj trenutak.

Trgnuvši se iz razmišljanja Pallando baci pogled na Sjever, na zemlju vilin-kralja Thranduila, pa na Jug gdje se prostiralo moćno kraljevstvo Gondor. Zadnji pogled baci na mrski mu Zapad i podigavši skupljenu šaku u zrak cerekajući se priprrijeti im:
- Uskoro vi budale, uskoro. Nećete ni znati što vas je snašlo!

* Misli na Gandalfa i Sarumana, najeksponiranije Istare u ME-u

- 22:31 - Komentari (6) - Isprintaj - #

12.01.2006., četvrtak

ALATAR

Carn Dum Da nije bilo gustog plavičastog dima koji se dizao visoko u zrak slučajnom bi prolazniku ovo mjesto izgledalo poput još jedne ruševine kojih je u Međuzemlju bilo i previše. Samo bi dobar poznavatelj povijesti i pučkih predaja u kamenim gromadama razbacanim naoko bez nekog reda po uskoj udolini na samom sjevernom kraju Maglenoga gorja prepoznao ostatke Carn Duma, tvrđave Kralja vještca, Prstenove utvare.
Ali, zar Gospodar Nazgula nije odavno mrtav, poražen i ubijen na Pelennorskim poljima? Naravno da jeste, tisuće su svjedočile trenutku kad ga je Eowyn, Bjela gospa od Rohana, točno kako je staro proročanstvo predvidjelo, ubila.
Otkud onda ovaj dim? Tko bi se usudio nastaniti se u ruševinama tako zloglasnog mjesta na koje stoljećima ljudska noga nije kročila? Mjesta kojeg su opsjedali zli duhovi iskvarenog puka Angmarskoga.
Ali, kad bi se našla neka hrabra duša koja bi zašla malo dublje u ruševine, nemalo bi se iznenadila. U središtu onog što je nekad bilo strah i trepet Sjevera vrvilo je kao u mravinjaku. U pravilnim razmacima bili su raspoređeni veliki kotlovi u kojima je ključala nekakva plava gusta tekućina. Oko svakog kotla užurbano je trčkaralo 5-6 oraka nabacujući novo granje u vatru. I to ne malih, krivonogih, kržljavih primjeraka već neobično visokih i krupnih. Svaku je skupinu nadgledao čovjek s bičem u ruci. Bili su to izrazito ružni ljudski primjerci, zagasite kože, kosih očiju i žutih zubi na iskeženom licu. Odjednom nastane opća strka, ljudi su bičem gonili orke da rade još brže, vatre su se rasplamsale, od gustog se dima jedva vidio prst pred nosom.
- Brže vi bezvrijedni crvi - prolomi se prodoran uzvik udolinom. Od samog se glasa ledila krv u žilama. Orci kao da su podivljali, cjepanice su letjele u vatru.
- Brže, dosta sam čekao. Ovo je moj trenutak. Krajni je čas da Međuzemlje napokon upozna svog novog gospodara - odjekivalo je.
Na plato u samom središtu stupi visok, sjedokosi starac, obučen sav u plavo. Duga mu je bijela brada sezala do pasa. Lice mu je bilo bez osmjeha, plave oči mu odavahu mržnju.
Bijaše to Alatar, Ithryn Luin, plavi čarobnjak, Maia za kojeg je svijet vjerovao da je odavno izgubljen na Istoku.


- 22:28 - Komentari (9) - Isprintaj - #

11.01.2006., srijeda

THEODWYN

edoras Theodwyn je stajala ispred Meduselda, zlatnih dveri kraljeva Rohana još od doba Brega, sina Eorlova. Napeto je zurila u daljinu. Sunce na istoku tek se pomaljalo bojeći u blijedo zlatno visoku travu podno Edorasa. Od uzbuđenja nije mogla spavati. Koga li će njezin otac izabrati da predstavlja Rohan na savjetovanju koje je Eldarion Gondorski sazvao u Minas Tirithu, neprestano joj je prolazilo mislima. Potajno se nadala da bi to mogla biti ona, Theodwyn, gorda i hrabra kći Riddermarka.
Ne jednom je slušala komentare starih dvorkinja o njezinoj nevjerojatnoj sličnosti sa Bijelom gospom od Rohana, svojom pratetom Eowyn, najslavnijom od svih rohanskih žena.
- Kad bih ja mogla doživjeti barem djelić njezine slave - mislila je sjetno - šteta što ju nisam imala prilike upoznati. Eowin je, naime, umrla 6 godina prije njenog rođenja.
Život je u Marki u posljednje vrijeme upao u kolotečinu, ništa se uzbudljivog nije događalo. I taman kad je počela gubiti nadu da će za svoga života doživjeti bilo kakvu pustolovinu, sa juga je stigao glasnik.
I ona i njezin brat Theodred odmah su se ponudili da predstavljaju Rohan. Njihov otac kralj Elfwin smatrao je pak da nema potrebe da idu oboje. Jutros je trebao donijeti svoju konačnu odluku.
Ni sama nije znala koliko je dugo tamo stajala prije nego su došli po nju.
- Kocka je pala, uskoro ću saznati svoju sudbinu - zaključila je ulazeći u dvornicu.
Tamo su je već čekali njezin otac i brat. Theodred nije izgledao baš sretno.
- Kćeri - obrati joj se kralj - odlučio sam. Moji će mi savjetnici zamjeriti ovu odluku koju sam donio srcem a ne razumom. Vidim u tvojim očima nemir i želju za velikim djelima. Ako dođe do rata, kao što na žalost mudri predviđaju, tvoj će brat imati i više nego dovoljno prilika da se proslavi u borbi. Ovo je tvoja prilika. Idi kćeri, zbori mudro i dostojno predstavi Rohan - završio je gospodar Marke.
Theodwin se baci ocu oko vrata. Željela je vrisnuti od sreće. Obećavši ocu da će biti oprezna otrčala je u svoje odaje spremiti se za put. Za manje od sata bila je u sedlu. Naravno, njezin otac ju nije na tako dalek i opasan put pustio samu. U njenoj su pratnji bila šestorica najvrsnijih boraca kraljevske garde, spremnih, ako ustreba, bez razmišljanja i život dati za nju.
Poslušavši posljednje očeve i bratove savjete, bacila je još jedan pogled na dvore u kojima je rođena, mahnula svojim najmilijima, te podbola konja u galop.
Mala je skupina jurila u Gondor. Na čelu im je bila Theodvin, najljepša od svih rohanskih djeva. Zlatna joj je kosa vijorila na vjetru dok joj osmijeh nije silazio s lica. Bila je uvjerena da jaše svojoj sudbini u susret.


- 22:20 - Komentari (8) - Isprintaj - #

09.01.2006., ponedjeljak

ELLADAN I ELROHIR

rivendell Elrohir je dugim koracima brzao hodnicima svoga doma u Rivendellu. S njegove desne strane hodao je njegov mlađi brat Elladan. Pet minuta mlađi brat Elladan. Braća bijahu visoka i vitka, crnokosa i sivooka, vilenjački lijepih lica, odjeveni u blistave žičane košulje pod srebrno-sivim pelerinama. Nalikovali su jedan drugome kao jaje jajetu, i rijetki su bili oni koji su mogli razlikovati Elrondove sinove.
- Da mi je znati što djed želi od nas. Erestor je dojurio kao da ga goni 1000 orkova i rekao da nas djed hitno treba – obrati se Elrohir bratu.
- Sigurno su u pitanju loše vijesti, ne znam što bi drugo zahtijevalo takvu hitnju – otpovrne mu ovaj. – A taman mi je bilo krenulo, nedostajalo mi je još šest uruka da te dostignem – žalio se Elladan.
- Mali braco, još ti moraš narasti velik i jak da me dostigneš. 6748 orkova sam ubio do sada u spomen na našu majku Celebrían – ozbiljno će stariji brat.
- Već mi je dosta tog pokroviteljskog stava, mi smo blizanci, ti si samo 5 minuta stariji od mene – nervirao se mlađi brat.
Prepirući se, braća su stigla do djedovih odaja. On ih pozove da uđu.
- Dobro je, brzo ste stigli – obrati im se vilenjak. Lice mu je bilo bezvremeno, ni staro ni mlado, prepuno uspomena na prošle dane. Kosa mu je bila svijetla, gotovo bijela. Oči mu bijahu plave, a u njima je gorjelo svjetlo tisuću zvijezda. Jer on je bio Celeborn, gospodar Lothlóriena i princ Doriatha, najmoćniji među vilenjacima Međuzemlja. Njegovi unuci su ga voljeli i poštovali.
- Dobio sam uznemirujuće vijesti iz Gondora. Eldarionov glasnik donio mi je poruku o čudnim događajima u Arnoru, novoj Sjenci što se diže na sjeveru i prijeti cijelom Međuzemlju. Zato je pozvao predstavnike svih slobodnih naroda na savjetovanje u Minas Tirith. Jedan od vas predstavljat će Imladris – dodao je.
- Idem ja – odgovori mu stariji unuk – ipak sam ja stariji i pametniji brat.
Mlađi je prezrivo odmahnuo glavom i taman je zinuo da se usprotivi ovom kad ga djed spriječi podizanjem ruke.
- Nije sad vrijeme za to vaše nepodnošljivo rivalstvo. Svaka je sekunda važna. Najbolje da vas pošaljem obojicu – objavio je Celeborn glasom koji nije trpio pogovora. – Krećete na put odmah. Povest ćete i rezervne konje. Put je dalek i naporan i nećete imati vremena odmarati konje. Jašite preko Rohanskog prolaza, to je trenutno najsigurniji put.
- Pozovite mi Giliatha i Gilenatha - recite im da imaju pola sata da nam spreme konje i opremu za put. Krećemo odmah – izdavao je naređenja Elrohir. – Neka nam pripreme četiri najbrža konja.
Braća otrče nabrzinu spremiti svoje stvari. Nakon pola sata u dvorištu su ih čekali osedlani konji sa svom potrebnom opremom za tako dug i opasan put. Elrohir zajaše prekrasnu srebrnu kobilu Istel (Srebrno svjetlo na quendijskom op.a.). Elladan je izabrao lakonogog zelenka po imenu Drogo. Uskoro su bili spremni za polazak.
- Idemo sad djede. Očekuj uskoro vijesti iz Gondora – obećao je Elladan Celebornu.
- Noro go hűl, bado go Eru – doviknuo je Celeborn gledajući za svojim unucima. Uskoro su mu nestali iz vidokruga.
Elrohir i Elladan jahali su na jug, bez namjere da se zaustavljaju dok ne ugledaju bijele zidine Minas Tiritha. Sjajne su im žičane košulje bilistale na podnevnom suncu a duge, tamne kose ponosno vijorile na vjetru. Djelovali su prekrasno i strašno – poput vilin-knezova iz davnih vremena. Da im se na putu našao kakav neprijatelj od samog pogleda na njih nestalo bi mu hrabrosti.


- 22:32 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< svibanj, 2006  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

OPIS BLOGA
Ovako ja zamišljam da bi Četvrto doba izgledalo. Priča upravo nastaje tako da se ispričavam svima zbog mogućeg kašnjenja nastavaka (naravno pišem u slobodno vrijeme kojeg nikad dovoljno)

LINKOVI

Hrvatistan - moj prvi blog
Hermionin kutak (sunce mamino pametno)
Priče iz Hogwartsa
blog.hr

Piši (barem dvije,tri riječi)

ČITATELJI
Free Counter
Free Counter

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se