23.12.2006. 14:46
Ukratko
Znači, počela sam raditi puno radno vrijeme.
I shvatila da to nije nikakva šala.
A malo me iznenadila i činjenica da ću i ubuduće morati raditi sve kućanske poslove kao i do sada.
Ne znam točno što sam mislila. I kako sam si to zamislila.
Valjda kao kad sam živjela sa roditeljima, pa dođem sa posla doma na kuhani ručak. A soba mi pospremljena. I krevet presvučen.
Odjeća složena i speglana.
A sve što ja moram učiniti je baciti se pod tuš i žaliti se kako mi je bilo naporno taj dan...
A sad sve gore navedeno x2.
Ili x3, jer i moja mačka je punopravni član obitelji i traži svoj dio kolača.
Figurativno.
Iako ima i ona "sweet tooth" sudeći po žestini kojom je navalila na moju pitu od jabuka...
I tako sad sam u fazi kompromisa. Ako taj dan perem i peglam veš, nemam vremena za odmor uz knjigu.
Ako želim topli ručak nakuhavam količine kao za manju vojsku, pa mi ostane za drugi dan,
ili se odričem večeri uz televiziju i kuham za sutradan.
Vikendi su rezervirani za zaostale poslove, a od nekada tako voljene razbibrige uz kompjuter ostane mi taman toliko vremena da provjerim e-mail kad dođem doma...
Prisiljena sam vijesti o tekućem danu doznati iz dnevnih informativnih emisija, koje smatram filtriranima i nepotpunima,
ali bolje išta nego ništa...
Da ne spominjem da sve tekuće tračeve doznam sa po 4-5 dana zakašnjenja.
Moj dragi se pokazao kao svjetla točka, jer, premda sam bila sigurna da se kod njega ništa neće promjeniti, spremno je prihvatio dnevni teret svojeg djela obveza, i to čak i ne gunđajući??
Još čekam da shvati da je to ZAUVIJEK, a ne samo do daljnjega...
Valjda će stvarnost biti blaga prema njemu...
Prošli tjedan je ustao u 6 ujutro da me odbaci na posao iako mu je bio slobodan dan.
Jel´ nešto ne štima u toj idiličnoj slici, ili je moj realizam godinama prerastao u ogorčenost?!
Mislim da je stvar u tome da ja samo čekam dan kada će se pretvoriti u mojeg oca i maltretirati me kao što je dotični činio mojoj majci. Pa ću imati opravdanje da kažem kako su svi muškarci svinje i gotovani, a sve žene glupače koje se udaju za fotokopije svojih očeva...
Ipak, divan je osjećaj (jednom kad uspijem otklopiti oči prije nego prve ptice zapjevaju) kuhati prvu jutarnju kavu i razmišljati o "svom danu na poslu".
Ili sjediti u uredu za kompjuterom i baciti pogled na ured preko puta.
Gledajte me, i ja radim.
Da, evo me ovdje svakog jutra, sva važna i poslovna, ušminkna, tipkam po tastaturi i samozadovoljno se smješim sama sebi u brk...
U pauzi zovem prijateljicu - "Ma, da znaš, poslije posla ću malo ići u shopping...
Kad me netko, slučajno, pita kako sam, odgovorit ću mu prvo:
O, pa, na poslu je sve dobro...
Dakle, ukratko, ako niste uspjeli pročitati između redaka, sretna sam i zadovoljna, iscrpljena i ispunjena, malo zabrinuta i jako optimistična.
Veselim se Božiću kao malo dijete i jedva čekam da kleknem u crkvi na Božićno jutro i zahvalim Bogu što me je ipak slušao iako sam ga znala okrivljavati za sve i svašta...
O da, i volim vas sve zbog potpore i lijepih riječi, a i samo zato što ste tu (virtuano tu) da podjelite moje loše i dobre dane!
Sretni vam ovi blagdani, velika sentimentalna pusa od egotrippa
6 Komentara | Print | # | ^
