egotripp's blog

24.05.2006. 12:56

Kako prepoznati prve znake starenja?!



radni naslov: "Sve o mojoj majci"

Svi mi imamo rođake, bliske ili manje bliske rodovnom stablu. Nekima od njih ličimo fizički, nekima karakterno.
Nekima nikako.
Na neke od njih smo ponosni. A neke od njih bi najradije sakrili ispod kreveta.
Kad smo bili mali, željeli smo biti poput nekog od njih kad odrastemo.
Kad smo odrasli, shvatili smo da nam se želja ostvaruje.
I grozimo se toga.

Ja se grozim toga.

Noćna mora svakog muškarca je navodno da mu se žena pretvori u svoju majku.
Noćna mora, ali jedna od one vrste koja se redovno ostvaruje.
Činjenica jest da je vlastite mane mnogo lakše uočiti na drugome. Zato se i naježimo od tih podudarnosti.

Uzmimo za primjer moju sliku budućnosti. Moja majka. Ona je divna žena u svakom pogledu. Lijepa i dostojanstvena usprkos godinama. Velikodušna. Simpatična i otvorena. Nimalo tašta.

Baš kao i ja. (vidite li uzorak?)

Trošimo istu vrstu kozmetike. Jer ona želi biti u trendu.
Baš kao i ja.
Obavezno usklađuje boje sa aktualnim bojama određene sezone.
Pa me zove da provjeri jesam li i ja usklađena.
S njom.
To joj je izuzetno važno.
Iako živimo preko 300 km jedna od druge. I vidimo se jednom godišnje.
Kao što rekoh, vrlo je moderna. U svemu.
U kuhinji.
Traži da joj ustupim svoje recepte. Zna koja je hrana in a koja out. Zna sve o makrobiotici, klicama, organski uzgojenoj i GMO hrani. Iako baš ne shvaća sitne finese i razlike između jedne i druge...
Ona kuha u woku. Koristi sojine umake, indijske začine i sama mrvi ružmarin i metvicu u mužaru.
Za salate koristi preljeve.
Pa me zove da se konzultira o tome koji preljev je bolji za koju salatu...
Kultura. Ona zna koja je knjiga najnoviji hit. Zna koji film sada igra u kinima. I zna što kritičari misle o njemu.
Ali ga neće ići pogledati. Jer je to baš i ne zanima. A nije ni bila u kinu 20 godina.
Svejedno zna sve o Bienalleu, Zlatnom medvjedu i Cannesu.
Mada ne zna gdje je koji. Zna i da je George Clooney dobio Oscara. Jer on je moj najdraži glumac.
I njen je.
Uporno tvrdi da nosimo isti konfekcijski broj. Iako joj je svaka majca koju posudi od mene pretijesna.
To je zbog modela. Koji joj se jako dopada.
Pa će kupit sebi jednu, u većem broju.
Istoj boji.
I njoj je ta najdraža...

Mojim dečkom je oduševljena. Obožava ga. Kaže, da mi je ona birala, ne bi mogla bolje odabrati. Dapače, odabrala bi upravo njega.
Liči malo na njenog drugog muža. (ne znam u kojoj dioptriji?!)

Obožava i moju svekrvu. Jako je podsjeća na njenu majku.
Nema veze što su njih dvije skoro isto godište.. ona se iovako više osjeća kao moja sestra nego majka...
Mada... ni ja ni moja sestra je ne zovemo mama. Nda, to je... malograđanski..
Majka. Zvuči otmjenije. Nema veze što je odrasla na selu. Tamo ni i dan danas ne kažu mama.
Kažu matera!

A ni selo nije što je nekad bilo. Sad je imanje. Još koja godina i bit će ladanje izvan grada..

Nismo si bliske kao majka i kći. Nikad nas nije htjela opterećivati takvim odnosom.
Mi smo prijateljice. Tri prijateljice... Živimo u tri različita grada, na tri strane svijeta.

Ona je dražesno ekscendrična. Smatra da to nije mana.
Nego viktorijanska crta.
Pomalo je zbunjena. Ali to je simpatično. Ponekad izgubljena. To je šarmantno.
Rado kupuje nepraktične poklone. Parfeme. Jer uporno tvrdi da imamo isti ukus.
A svi njeni parfemi završe kao osvježivači za kupaonicu..
Marame. Iako ja tvrdim da ih nikad ne nosim.
Ali trebala bih, osvježili bi mi lice.
Baš kao i njoj

Loše podnosi kritiku. Ali uvijek tvrdi da joj mogu reći baš sve.

Kad sam bila mala curica, moja mama mi je bila najljepša i najpametnija na svijetu. I strašno sam željela biti poput nje. Obuti njene štikle, staviti njen parfem i ruž.
Danas, dvadeset godina kasnije, moja majka želi biti poput mene.


Ako to nije dokaz da starim, ne znam šta je?!



12 Komentara | Print | # | ^

17.05.2006. 12:04

Oni to ozbiljno?

Svi već znaju o čemu se radi u Da Vincijevom kodu, ako ga već nisu pročitali. A vjerujem da će ga oni koji ga nisu pročitali, uskoro pogledati. Tako da se sada radi o univerzalno poznatoj stvari.

Ali, samo ukratko:Graal je, prema srednjovjekovnoj legendi - kako to sažeto opisuje Opći religijski rječnik - čaša kojom se Isus služio na Posljednjoj večeri. U istu čašu je Josip Arimatejac skupio kapi krvi iz Isusova probodena boka na križu. Čaša s krvlju prenesena je 64. godine u Britaniju. Na temu potrage za izgubljenim (skrivenim) Graalom nastale su legende i brojni viteški romani. »Graal« je ciljna tema romana »Da Vincijev kod« prema kojemu se međutim ne radi o čaši, nego o osobi, ženi, Mariji Magdaleni.»Isusova krv« bilo bi Isusovo dijete kojega je Magdalena još nosila pod srcem tijekom Isusovih posljednjih dana na zemlji. Roman suvremenom čitatelju »omogućuje« susresti potomke »Isusove krvi«, u dvije europske zemlje.
Eto, to je tema, malo zanimljivije iznešena nego što sam to ja učinila, u Da Vincijevom kodu. Knjiga ko knjiga, rekli bi. Misliš?!

Ne čitajte i ne kupujte "Da Vincijev kod", poziv je kojeg je uputio genovski nadbiskup kardinal Tarcisio Bertone u razgovoru za Radio Vatikan.


Dvadeset milijuna primjeraka toga romana prodanih u svijetu nezapamćen je izdavački uspjeh ali, tvrdi kardinal, sve je to plod "profinjene marketinške strategije koja počiva na spletu zabluda i mistifikacija kojima se iskrivljava povijesna istina Evanđelja". Roman američkog pisca Dana Browna vrvi "netočnostima
i lažima", upozorio je genovski nadbiskup, poput one da je Isus bio oženjen s Marijom Magdalenom, te čak s njom imao i kćer.

Taj romanopisac pred čitatelja stavlja lik profesora simbiologije koji u svojim istraživanjima dolazi do senzacionalne "spoznaje! " da Crkva već dvije tisuće godina taji "pravu istinu" o Isusovu životu. Protiv ..sebe ima ni manje ni više već pripadnike osobne prelature "Opus Dei" (koja je u romanu opisana poput nekog tajnog društva i "čuvara" misterija) koji su spremni na sve, pa čak i ubiti, kako bi zataškali tu "istinu".

Premda autor već dvije godine tvrdi da je njegovo djelo čista izmišljotina i plod mašte ostaje činjenica da je svojim "eksplozivnim" djelom (roman Dana Browna najprodavanija je knjiga protekle godine), izvršio snažan utjecaj na čitatelje diljem svijeta.

Autorova ograđivanja kardinal smatra odveć naivnim pristupom. Sve upućuje, prema kardinalu Bertoneu, na to da "postoji neka strategija u širenju toga dvorca laži", koje nisu slučajno objavljene "nakon Svete godine".

Riječ je o falsificiranju povijesti Crkve i istine o Isusovu životu, rekao je kardinal Bertone govoreći o knjizi "Da Vincijev kod". On također osporava stereotip prema kojem je "tu knjigu potrebno čitati da bi se shvatile manipulacije koje je Crkva činila tijekom povijesti". Ti stereotipi kolaju osobito među mladima, a prema njima svaki moderni mladi čovjek mora pročitati tu knjigu. Pred "jeftinim lažima" tog bestsellera Dana Browna, kardinal Bertone iznosi stav i mišljenje Vatikana. Riječ je o "velikoj antikatoličkoj predrasudi", istaknuo je. "Da je napisana knjiga puna laži o Budi ili Muhamedu, da je objavljen roman koji bi manipulirao poviješću holokausta i Shoaha, što bi se dogodilo?", zapitao se genovski nadbiskup.

Genovski nadbiskup je u svom istupu kritizirao i katoličke knjižare koje prodaju roman. Čine to, rekao je, "iz koristoljublja" i vođene željom za zaradom pod svaku cijenu i tržišnom zakonitošću: "bitno da se o tome priča, pa bilo to i zlo".

Da, pa nego zašto? Prodaju knjige jer im je do promicanja pismenosti u svijetu, ili??

Ono što mene fascinira, je činjenica da je Crkva vlastoručno podigla prodaju Da Vincijevog koda, ...pa bar za 50%. Čemu sva ta strka i buka? Koliko je sotonističkih knjiga izdano i prodano do sada? Zašto nikad do sad nisu tako reagirali? Pročitala sam Kod, i super mi je. Vrlo solidan krimić. Ali da sam doživjela kataklizmu i izgubila vjeru, ili je pronašla, što se toga tiče - nisam. Zašto i bih? Čitala sam i mnogo uvjerljivije dizertacije na temu toga da Bog postoji/ne postoji, uostalom, Dan Brown nije negirao Boga ni Isusa. Dapače, vrlo je lijepo pisao o obojici...

Moje je mišljenje da Crkva shvaća da ima par rupa u njenoj teoriji/učenju i da svako malo skeptičnije biće ima par pitanja u vezi toga. Ajde, budimo ozbiljni, nije li vam Darwinova teorija malo uzdrmala vjeru u onaj dio gdje Bog radi Adama iz blata i Evu od rebarca?!
Pa ako nakon osnovne škole i dalje vjerujete u Boga i u Crkvu, zašto bi jedna knjiga (i to zabavna literatura, ne znanstvena) to poljuljala?

o. Pero Vidović, predavač Biblije na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu izjavio je u jednom intervjuu:

Za svoje konstrukcije »Da Vincijev kod« poziva se na te spise (apokrife)*. Njegovi navodi ili pozivanja na apokrife izabrani su kako bi »poslužili« njegovoj tezi. Teško se oteti dojmu da on gradi svoju fikciju na pretpostavci da čitatelju ta djela nisu poznata. On igra na čitateljevu ignoranciju. I nažalost, uspijeva. Kada bi dosljedno slijedio apokrifne tekstove, njegova bi se fiktivna konstrukcija jako uzdrmala. Sam Dan Brown bi vjerojatno na ovo dogovorio da je to što on piše samo fikcija. I to je točno, no, kakva je to etičnost?


Oprostite, al moram tu uletjeti... Etičnost?! Pa čovjek piše knjigu. Krimić. O čemo ljudi govorimo? Koga briga za njegovu etičnost, napisao je običan knjiški zaplet, šta se to Crkvene institucije imaju petljati?

nastavlja on dalje:

»Da Vincijev kod«, pseudohistorijski roman, thrillerskom vještinom i ezoterijskim pristupom, privukao je brojno čitateljstvo, po svijetu i kod nas, a na nerijetke čitatelje imao je priličan utjecaj. Neki su, naime, počeli vjerovati da je stvarnost ono što je samo autorova fikcija. Postoje pokazatelji, primjerice u Velikoj Britaniji, o napuštanju Crkve budući da je ona u tom djelu predstavljena kao dvolična, moćna institucijska utvrda koja se, ne birajući sredstva, želi domoći pisanog svjedoka »istine« koja je za nju pogubna. U toj autorovoj konstrukciji snažno izranja lik Marije Magdalene koji mami čitateljsku radoznalost.


Zar je moguće da Crkva vjeruje da je njeno "stado" tako glupo i zabludjelo da je dovoljna jedna knjiga (čiji autor još pritom tvrdi da je sve izmišljeno), da se izgubi vjera? ´Ko koga ovdje podcjenjuje i smatra ignorantom?


Naišla sam i na jučer objavljeno istraživanje Opinion Business Reasearcha, koje pokazuje da čitanje knjige "Da Vincijev kod" doista može vjernicima poljuljati vjeru u rimokatoličku crkvu, te štetiti njenom ugledu (ŠTETA što nisu naveli točno KAKO su došli do tih podataka?! Bilo bi vrlo interesantno doznati nešto više o marketinškoj manipulaciji, za koju uopće ne sumnjam da ima svoje prste u ovakvim "istraživanjima"). 59 posto ljudi koji su pročitali knjigu vjeruje da je moguće da ima istine u tome da je Isus imao djecu sa Marijom Magdalenom, što se tvrdi u knjizi. Uobičajeno je da 27 posto ljudi misli da crkva skriva pravu istinu o Isusu, dok je među onima koji su pročitali knjigu taj broj ljudi raste na 37 posto.

Znači 27% vjernika i ovako vjeruje da im crkva nešto skriva!
Nije li to podatak koji bi trebao zabrinjavati crkvu?! A ne količina literalno pismenih vjernika koji naprosto vole čitati knjige...




* Da ne udavim opću populaciju koja je samo u prolazu, a opet da iznesem jednu zanimljivu činjenicu:

Apokrifi su veoma stari spisi koji su oblikom i sadržajem, a često i nazivom, srodni biblijskim - starozavjetnima i novozavjetnim - knjigama, ali ne ulaze u biblijski kanon. Nisu dio Biblije. Neki novozavjetni apokrifi bili su veoma cijenjeni u Crkvi, primjerice Jakovljevo evanđelje, koje na dramatski način, didaktikom i pedagogijom onoga vremena govori o istinama o kojima se oskudno govori u Novom zavjetu. Oni si onodobni komentari, propovijedi, o evanđeoskim tekstovima.
Dio apokrifnih spisa nastao je međutim u gnostičkom ambijentu u 2. stoljeću i kasnije. Povelik broj takvih spisa pronađen je u Nag Hammadiju u Egiptu 1945. U vezi s Marijom Magdalenom posebno su važna dva spisa: »Evanđelje Marije (Magdalene)« i »Filipovo evanđelje«. Prema tim apokrifima Magdalena je bliža Gospodinu i od Petra i drugih učenika, ona bolje od njih razumije Gospodinovu poruku te on više ljubi nju nego apostole.
Postoje neke hipoteze, kao primjerice hipoteza o Magdaleninu autorstvu četvrtoga evanđelja. Na završetku četvrtoga evanđelje naime stoji izričito da je ljubljeni učenik (»učenik kojega je Isus ljubio«) napisao to evanđelje. Dakle, autor, pisac četvrtog evanđelja je anoniman, krije se iza izričaja »učenik kojega je Isus ljubio«. Taj zagonetni »drugi učenik«, javlja se u tom evanđelju na sedam mjesta većinom u drugom dijelu teksta. Tko se krije iza toga naziva, tko je bio tako blizak s Gospodinom? Prema ranim svjedočanstvima, posebno svjedočanstvu Ireneja Lionskoga, to je bio Ivan apostol, jedan od dvanaestorice. Zbog toga četvrto evanđelje i nazivamo Ivanovim evanđeljem. Postoje i unutarnji tekstualni pokazatelji u Novom zavjetu da je to zaista bio Ivan.
No znak pitanja o piscu četvrtoga evanđelja je ipak stalno prisutan. Pogađate u kojem smjeru ide naznačena hipoteza, je li tako? Neki su pokušali dokazati da se zagonetni naziv »učenik kojega je Isus ljubio« ne odnosi ni na jednoga od učenika, ni na jednoga od dvanaestorice apostola. To je nitko drugi nego osoba koja je bila Isusu blizu u najtežim trenucima, tijekom muke, razapinjanja, ukopa i kod praznoga groba. To je Marija Magdalena.


13 Komentara | Print | # | ^

09.05.2006. 11:50

POKAJNIŠTVO JE PONOVO U MODI




Daklem, da netko ne bi pomislio da ću se eto baš sad pokajati za neki od svojih starih grijeha... Oćeš!
Ja nisam jedna od tih.
Ako već griješim, onda bar uživam u tome, pokajništvo nije moja vizija oprosta grijeha.
Ništa nije, kad smo već kod toga. Jesam kršćanin i prema potrebi vjerujem u Boga, ali mislim da bi se za oprost trebalo obratiti onome kome si učinio nažao, a ne svećeniku iza paravana?! Ali k´o što rekoh - tko sam ja da sudim?

Što me potaklo na ovo baljezganje? Doći ćemo i do toga. Pomalo.

Odrasla sam u obitelji koja nije vjerovala u Boga, u grijeh ni u oprost. Učili su me da je pokajanje kad zagrizeš u limun, a svi se grijesi skidaju jakim esspresom.

Ne mogu reći ni da ne funkcionira. Ali da bi takvo lječenje postiglo maksimalni uspjeh, trebate imati zakržljalu savjest. Moja se razvila do pune veličine već u mojoj 18 godini. Zato sam bila proglašena izrodom. A to sam i bila. Još kad sam odlučila dati šansu Bogu i vidjeti što mi On može ponuditi, sve što sam dobila od Famillie bila je jednosmjerna karta.

Nije da se žalim. Dobila sam više nego sam tražila. Dobila sam više nego sam se usudila nadati.
Nisam se pokajala.
Nisam ni oprostila.

Mislim da je to pošteno. Neću ni tražiti ni davati. Svi živimo sa svojim odlukama i njihovim posljedicama. Pusti kajanje. Ako misliš da si donio krivu odluku - probaj opet. Ako ne ide - živi sa onim što si učinio. Samo to je pravi način. Budi iskren prema sebi.

Svaki put kad donosim neku veliku odluku, pažljivo važem dvije strane. Što će mi donjeti ovo? Koga ću povrijediti? Što je najgore što se može desiti?
I mogu li živjeti s tim?

Jednom kad odlučiš i djeluješ u skladu s tim kasno je za kajanje. Što reći?! Nisam znao što činim? Kako da ne, dobro sam razmislila o tome. Nisam te htio/htjela povrijediti? Pa, nisam, ali znala sam da hoću.

Sve je to licemjerje. Sad ti je žao?! Pa žašto nisi prije razmišljao o tome?
A, jesi... Nema tu iznenađenja i filmskih obrata. Za većinu stvari svi možemo pretpostaviti kako će završiti. Čemu onda hiniti šok i kajanje?

You don´t fool me

Samo da preuzmemo odgovornost za svoja djela, i jednom zauvijek shvatimo da život nije generalna proba.

Dakle, pomalo. Što/Tko me navelo na ovaj izljev samodopadnog gnjeva?

Jedna pokajnica. A tko drugi do bajna Paola Valić. Bivša ovisnica (u što uopće ne ulazim, da se razumijemo) koja se odlučila pojaviti u emisiji Mirjane Hrge i promovirati svoju tužnu, kajanjem oblivenu facicu, pućiti ustašca prema kameri, i u svaku rečenicu ubaciti kako to radi samo zbog hrvatske mladeži.

Em, zlato, reci popu pop i bobu bob.

Pusti kajanje za dane kad to budeš doista mislila, a bit će ih dovoljno...

Posjeli su je uz Bareta, koji je možda mogao i dati neki smisleni savjet. Kao čovjek koji još uvijek hoda svojim križnim putem. Samo što sam imala dojam da je frapiran poslovicama koje je Paola valjala kao da je sama očistila Hrvatsku od droge i kriminala. I provela petnaestak godina u komuni. I sad se može mirne duše proglasit "čistom" i dostojnom.

Ok, da budem iskrena do kraja, kad već ne štedim riječi. Nije da mi je postala instant antipatična kad sam je čula šta trampula u epicentru. Ma jok.
Išla mi je na živce još od svog prvog pojavljivanja na te-ve-u. Pa da bar budem poštena, još i prije nego je usta otvorila.
Eto.
Došla ona pred kameru. Kratka suknjica, velike okice, vlažna ustašca.
I tek zaustila žena da nešto kaže... A ja već izjavila:

"JAO, GLUPAČE!"



Sad, znam da sam totalno demode, al´ ne kajem se nimalo....





6 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< svibanj, 2006 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Opis bloga

dnevna kritika sumanutog uma


my_egotripp@yahoo.com

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr


Uz prvu jutarnju kavicu volim:

domaćica iz pakla

dnevnik depresivne domaćice

blokche

siroče

yogica

Athena Air

amy damon

Jazzie

loptica skočica

moix

z.l.e.v.A.n.k.a







Moja arhiva


Studeni 2005. ilitiga "početak"

Prosinac 2005. poznat kao "manjak inspiracije"

Siječanj 2006. "navodno duhoviti mjesec"

Veljača 2006. mjesec "dvojbene kvalitete"

Ožujak teistegodine; tzv. "kritični mjesec"

Travanj,jošuvijekiste; znan i kao "feministički ispadi"

Svibanj, mjesec kritike "prečistog uma"

Tko sam ja?

- Na forumima, chatovima i sličnim internetskim zgubidan stvarčicama ja sam ona koja postavlja najgluplja pitanja

- U gradu negdje u hladu ljeti, zimi u dobro zagrijanom prostoru sa čašom punča; a u oba slučaja prepoznat ćete me kao onu koja se najglasnije žali na vremenske uvjete

- U knjižnici na odjelu britanske književnosti, omiljeno podpodručje - kriminalistika

-U autobusu visim na šipki kod zadnjih vrata jer:
a) bojim se da ću propustit svoju stanicu
b) preniska sam za gornji rukohvat
c) jednom rukom držim torbicu i rukohvat,a drugom mobitel. Naime, paranoična sam da će me okrasti, ali istovremeno se moram žaliti dečku kako mrzim javni prijevoz
d) ako mi se neki ogavni lik počne nabacivati, mogu izletit na prvoj stanici

-U marketu provodim sate birajući mliječne proizvode, a onda se cvokočući žalim kako slabo griju.
Ako sam u shopingu sa dragim, ja sam redovito ona koju se požuruje sa kupnjom jer on je već na kasi..

-Kod zubara i doktora prepuštam svoj red drugima, sved dok sestra ne izađe i za rukav me uvede u ordinaciju

- Na cesti ćete me prepoznati kao luđakinju koja priča sa mačkama lutalicama

- Ako sam na šalteru u pošti, banci ili nekom drugom birokratskom raju, ja sam sigurno ona koju već po dvanaesti put preusmjeravaju na drugi šalter

- Na parkiralištu ili besciljno lutam jer sam opet zaboravila gdje je auto, ili istresam torbicu na haubu i rovarim u potrazi za ključevima..

- Ako u prolazu čujete nekog kako govori na mobitel : "Ali, mama..."


TO SAM JA

Zahvale