E g i p ć a n k a
ponedjeljak, 03.10.2005.
...a mislila sam da smo ON i JA dokaz da muško - žensko prijateljstvo postoji, naravno; prevarila sam se!!!!
Eye contact, kontakt očima, tzv. pogledi, govor očiju…sve redom nabrojeno predstavlja zapravo jedno te isto - govor tijela. Isti taj govor tijela primijenila sam sasvim slučajno, nenadano, neplanski i još 1000 NE; 1000 ZATO sinoć. Svi se zasigurno mislite Neš' ti nje, gledala se s nekim tipom, eh da je bar «neki tip». Dakle, osoba X je moj bivši-bivši hm recimo ljubavnik, a prije ljubavnika ista ta osoba bila mi je najbolji prijatelj dugo godina (još jedan dokaz da muško – žensko prijateljstvo baš i ne ide..). I kako to obično ide Prijatelj => Ljubavnik => Poznanik => Stranac (neka vrsta hranidbenog lanca??) i sad prolazi nekako ovo Prijatelj – Ljubavnik, a kad priči dođe kraj postane jebeno na kvadrat, jer si više nismo «Prijatelji na kvadrat 2» nego se pretvaramo u veliko NIŠTA, prošlost nestane u trenu, neželjeno., a s njom nestane sve ono dobro i loše, bez svađe, bez vike bez dreke jednostavno je došao kraj…šmrc! I sinoć Ja (magarac) ulazim u kafić i nakon dugo vremena vidim njega vikendom van, hm a dugo vremena nisam imala šansu ispipati kako dotični diše…da preoblikujem prethodnu rečenicu, zapravo…dugo vremena nisam se usudila provjeriti kako dotični diše, jer previše sam ja izgubila u vezi s njim, imala sam dvostruke osjećaje; voljela sam ga kao prijatelja i kao muškarca.
Ulazim, zdesna mi stoji ON, ne vidi me; trenutak kasnije vješam jaknu neposredno blizu njega, kaže mi: Ej mala, gdje si mi ti?, osmjehnem se, u drugom momentu nekontrolirano u gužvi (da, moš mislit to mi izlika) rukom uhvatim njegovu…ostatak večeri znala sam da me gleda, njegov pogled osjetila sam i na leđima…svuda….pogledi nam se sretnu 100-njak puta i svaki put smo se skužili, mi se jednostavno znamo…8 godina prijateljstva, 2 godine veze, 1.5 godina otuđenosti. Ponekad ga pogledam pa pomislim da ga ne poznajem više, prepadnem se kako je moguće da ga ne poznajem, a zapravo ga znam?!!! Sinoć mi je bilo dovoljno da shvatim da ga znam, da se ipak MI znamo, sinoć sam shvatila da je još puno nabijenih emocija između nas, sinoć u pogledu odao mi je tajnu…»ja sam ti prijtelj«, danas mi se opet onako živahno javlja, svirne u prolazu, znam da me potajno želi - opet. Ne, meni to ne treba, meni više ništa od njega ne treba, naučila sam živjeti bez njega. Ako sam ga već izgubila prijatelja i ljubavnika, ne želim ga izgubiti kao poznanika. Eye contact i pozdrav s njim sasvim su mi dovoljni; moram držati distancu kako bih zaštitila sabe i njega od obnavljanja emocija, a oboje znamo da bi to ponovo završilo loše. Ako smatrate da možemo obnoviti prijateljstvo, varate se, jako se varate…mi više nikad ne možemo biti prijatelji.
SAVJET:
Ne pokušavajte vezu sa svojim dugogodišnjim prijateljom/icom, jer cijena izgubljenog je jako visoka, postoji vjerovatnost da ta veza opstane, al ju je teže graditi…vjerujte, ja znam! Možda ja čak na kraju i nisam loše prošla ostao mi je EYE contact, a šta sam sve imala….