E g i p ć a n k a
petak, 28.07.2006.
Riješi sintagmu "potonuli smo ko Titanic"
Ma ono, nema me...pa nema me, ne pišem...i "kaj" sad? Hm, kao da je meni lako živjeti u Zagrebu, a misli svako da je meni lako, da je meni lakoooo...Vrtim se, živim, bila sam i na godišnjem, o da da...opaki godišnji, turbulentan, zabavan, danas snosim posljedice...u mom životu ništa nije popraćeno bez posljedica, zabavno je meni...Dečko? Veza? Nemam ga više, pade sve u vodu, a bili smo i trajali ČAK 3 mjeseca, dobar dečko postade zločest dečko i...po završetku Svjetskog nogometnog prvenstva dobio je crveni, takva je igra...game play - game over. Sad sam opet solo, pjevam borbene onako na tašte, zalivam se vodkom, izlazim, pričam nesuvislo...Godišnji...ah taj godišnj, zar sam baš morala sresti famoznu bivšu ljubav? Pa zar baš on da me "tješi" od "bolnog" mi prekida, a bi tako...
...i ovo ljeto više...neka prodje, niskotlakaš sam ja, zašto Zagreb ne uvede još niskopodnih tramvaja sa klimom? Stojim na stanici i molim Boga: "daj da dođe nova tramvajska zvjer, daj da ljudi ne smrde u tamvaju, daj da ne dehidriram do posla"...nekad mi se i posreći čak, al samo nekad...danas sam posebno HAJ danas sam u elementu zvanom: tonem ala Titanic, ja i Leonardo grcamo u oceanu, bad day, Dan DE...sutra je Dan CE, sutra...pusa svima!
srijeda, 08.02.2006.
Razlog izostanka
Konačno sam dovezla kompjuter u ZG city…u međuvremenu sam se zaposlila, udobno smjestila u stan i započela novi život. Nije bilo lako, al danas sam relativno sretna. Relativno iz razloga što ne radim posao u struci.
Traženje posla u Hrvatskoj uistinu je igra na sreću, kidanje živaca, iscrpljujuće. Poslodavci se stavljaju u rang nekakvih bogova, za robovski rad nude smiješne plaće, a doći do bilo kakvog posla je nemoguće, znala sam to od prije – sad to ponovno znam iz vlastitog iskustva. Poslala sam na stotine molbi, bila na desecima razgovora, vidjela svega i svačega, od nemoralnih ponuda pa nadalje…Imam diplomu, govorim strani jezik…..ali…..nemam radnog iskustva a veze i poznanstva te poslodavci koji žele gotovog radnika rezultirali su mojim privremenim zamrzavanjem traženja adekvatnog posla, te već 3 mjeseca radim posao koji baš i nema izravne veze s mojom strukom, al zadovoljna sam – dok ne iskrsne bolje.
Neovisno o svemu: Zagreb je moj novi grad, Zagreb je upravo grad kakav meni treba, o mojim pohodima po ZG-u neki drugi put.
Sad znate razlog mog duuugog izbivanja.
Nisam sigurna, al čini mi se da je moj blogić nekako blokiran, pa ne zamjerite ako nešto ne valja...uglavnom ja sam natrag…
nedjelja, 05.02.2006.
Povratak
Nekad sam pisala na ovom blogu, relativno često.
Stadoh sa pisanjem jednog dana u listopadu...Ne znam gdje je u međuvremenu nestao moj blog. Ali nebitno je ionako.
Vraćam se.
Ponovo.
Svima koji me se sjećaju (a njih je možda tek nekolicina) poručujem: dolazim u goste i nosim vam komentar.
Pusa :)))
utorak, 04.10.2005.
Odlazim, odlazim sa planete putujem...
Od danas moje novo prebivalište postaje Zagreb. Faza preseljavanja traje već neko vrijeme, a danas je završni dan – Egipćanka živi u metropoli. Blago onima koji se u životu nisu seljakali…meni je ovo već četvrti put, nadam se i posljednji. Uvijek sam govorila: Bosna u srcu, Dalmacija u oku., kako da u tu frazu uvrstim Zagreb? Ne znam.
Ja sam putnik kroz vrijeme…
Nije mi baš jednostavno napustiti prijatelje, grad u kojem živim posljednjih 8 godina, emotivno sam se vezala…Ipak sam ja tu završila srednju školu, upoznala prve veće ljubavi…
Teško mi je.
Psihički se spremam protekla 3 mjeseca na odlazak, bila sam uvjerena da sam spremna…prevarila sam se! Hm, moji instinkti su zakazali.
Moje drago/predrago računalo, tek očišćeno i ozdravljeno od virusa neko vrijeme ostat će samo, zaključano u stanu…prvom prilikom dopeljat ću ga u ZG city…a do tad: nema postova, nema bloga, nema komentara…
Aklimatiziranje na novu sredinu počinje. Držite mi fige!
U subotu odoh opet na utakmicu Hrvatska – Švedska, ovaj put zapadna tribina Maksimirskog stadiona.
Ne zaboravite me!
Volim Vas!
::: Egipćanka :::
PS: Mislila sam da ću svoj 23 rođendan između ostalog proslaviti postom, ali neću…slavite ga Vi umjesto mene 14.10. Sretan mi rođendan…
ponedjeljak, 03.10.2005.
...a mislila sam da smo ON i JA dokaz da muško - žensko prijateljstvo postoji, naravno; prevarila sam se!!!!
Eye contact, kontakt očima, tzv. pogledi, govor očiju…sve redom nabrojeno predstavlja zapravo jedno te isto - govor tijela. Isti taj govor tijela primijenila sam sasvim slučajno, nenadano, neplanski i još 1000 NE; 1000 ZATO sinoć. Svi se zasigurno mislite Neš' ti nje, gledala se s nekim tipom, eh da je bar «neki tip». Dakle, osoba X je moj bivši-bivši hm recimo ljubavnik, a prije ljubavnika ista ta osoba bila mi je najbolji prijatelj dugo godina (još jedan dokaz da muško – žensko prijateljstvo baš i ne ide..). I kako to obično ide Prijatelj => Ljubavnik => Poznanik => Stranac (neka vrsta hranidbenog lanca??) i sad prolazi nekako ovo Prijatelj – Ljubavnik, a kad priči dođe kraj postane jebeno na kvadrat, jer si više nismo «Prijatelji na kvadrat 2» nego se pretvaramo u veliko NIŠTA, prošlost nestane u trenu, neželjeno., a s njom nestane sve ono dobro i loše, bez svađe, bez vike bez dreke jednostavno je došao kraj…šmrc! I sinoć Ja (magarac) ulazim u kafić i nakon dugo vremena vidim njega vikendom van, hm a dugo vremena nisam imala šansu ispipati kako dotični diše…da preoblikujem prethodnu rečenicu, zapravo…dugo vremena nisam se usudila provjeriti kako dotični diše, jer previše sam ja izgubila u vezi s njim, imala sam dvostruke osjećaje; voljela sam ga kao prijatelja i kao muškarca.
Ulazim, zdesna mi stoji ON, ne vidi me; trenutak kasnije vješam jaknu neposredno blizu njega, kaže mi: Ej mala, gdje si mi ti?, osmjehnem se, u drugom momentu nekontrolirano u gužvi (da, moš mislit to mi izlika) rukom uhvatim njegovu…ostatak večeri znala sam da me gleda, njegov pogled osjetila sam i na leđima…svuda….pogledi nam se sretnu 100-njak puta i svaki put smo se skužili, mi se jednostavno znamo…8 godina prijateljstva, 2 godine veze, 1.5 godina otuđenosti. Ponekad ga pogledam pa pomislim da ga ne poznajem više, prepadnem se kako je moguće da ga ne poznajem, a zapravo ga znam?!!! Sinoć mi je bilo dovoljno da shvatim da ga znam, da se ipak MI znamo, sinoć sam shvatila da je još puno nabijenih emocija između nas, sinoć u pogledu odao mi je tajnu…»ja sam ti prijtelj«, danas mi se opet onako živahno javlja, svirne u prolazu, znam da me potajno želi - opet. Ne, meni to ne treba, meni više ništa od njega ne treba, naučila sam živjeti bez njega. Ako sam ga već izgubila prijatelja i ljubavnika, ne želim ga izgubiti kao poznanika. Eye contact i pozdrav s njim sasvim su mi dovoljni; moram držati distancu kako bih zaštitila sabe i njega od obnavljanja emocija, a oboje znamo da bi to ponovo završilo loše. Ako smatrate da možemo obnoviti prijateljstvo, varate se, jako se varate…mi više nikad ne možemo biti prijatelji.
SAVJET:
Ne pokušavajte vezu sa svojim dugogodišnjim prijateljom/icom, jer cijena izgubljenog je jako visoka, postoji vjerovatnost da ta veza opstane, al ju je teže graditi…vjerujte, ja znam! Možda ja čak na kraju i nisam loše prošla ostao mi je EYE contact, a šta sam sve imala….
petak, 30.09.2005.
Virusi i BigBrother su isto - ništavilo!
Ludilo, crko' mi je kompjuter, hm crko'…pa kako da drugo objasnim iznos od 200 kn koji mi je naplatio ljigavi serviser…
Još u ponedjeljak navečer sve mi je blokiralo, moj kompjuter doživio je virusni napad kojeg ni jedan andol (čitaj antivirusni program) nije mogao izliječiti, tako da se na Internet nisam mogla spojiti, super; jesam vam rekla da su Katrina i Rita poharale moj život, jesam li vam rekla????
Uzrok tome vjerovatno je moj rođak, koji je dok me nije bilo zalijevao cvijeće u mom stanu, hmmm…zalivao cvijeće???!
I šta'š, ja na servis a frajer meni nasro to je 200 kn, to treba očistiti, pa mi instalirao nove antivirusne programe…kreten ljigavi, nedoličnog i neprofesionalnog ponašanja, teška srca sam mu dala 200 kn L
Ne mogu a da se ne osvrnem na šugavi BigBrother i Bar, majko draga mila i predraga, reality show X2 koji nemaju veze s vezom, ispiračina mozga, plazanje po kaučima, tobože priča koja ima smisla, uistinu muka mi je redom od:
Romana, Petra, (ne znam više imena iz Bara), i svih ukućana BB kuće, a zamislite još kad na NovojTEVE počnu «Dvornikovi» još jedan reality kojeg je Dino Dvornik snimio po uzoru na The Osseburne's family, jedva čekam.
Ja serem po BigBrotheru, a i Blog je nešto slično tome, virimo u tuđi život, razmišljanje, navike… i tu postoje ljudi različitih stavova, karaktera…Blog je jedna vrsta reality-a u pismenoj verziji.
ALI…mi se ne nominiramo, mi smo u reality-u onoliko koliko želimo biti i kad želimo biti, ima nas boljih i lošijih (blogera) u smislu kvalitete sadržaja, svi imamo svoje favorite koje rado čitamo, nemamo dnevne zadatke, niti tjedne, ne moramo se pretvarati pred kamerama, možemo biti ono što želimo, možemo pisati ono što želimo a da pri tom ne strahujemo da li će nas netko izbaciti.
Između gledanja BigBrothera i pisanja Bloga uvijek ću se odlučiti za ovo drugo, jer ipak…ovo je reality u kojem ja sudjelujem, svi ostali reality-i nikad mi ni upola neće biti toliko privlačni…
I na kraju još nešto…BigBrotheru kad-tad dođe kraj, netko osvoji milju i živio rođo…Blog nema milju ali ima dušu, nek mi netko kaže ima li BigBrother dušu?…a vala nema ni duše, ni sadržaja…
EDIT:
PS: Upravo vidjeh da je na svom Blogu pokretač Big Blog Brothera cool Jesus El Diablo
ponedjeljak, 26.09.2005.
Na putu iz Zagreba razmišljm ja o...
Dragi Blogoljupci (nastalo od riječi Hugoljupci), pa…evo me!!!
Odem ja na 10 dana, a ostanem 17.
Bila sam na tekmi (ah kad je to davno bilo) i vikala sam i bodrila «bile», a oko mene momci u plavim dresovima, čudno me gledaju…al nisu me dirali, ko mene dirat neko???!!! Baš je bilo zabavno gledati BBB-ovce kako Niki K. Viču «svinjo debela», a ista se ta «svinja», čitam ja danas u dnevnim novinama naroljala u jednom ST kafiću skupa sa ostalim nogometašima Hajduka…neš ti slučaja…Sve naše dnevne novine pretvaraju se u Žute stranice u kojima su članici koji se temelje na «rekla-kazala» informacijama. Danas na ZG kolodvoru dođem do kioska i sad bih ja kao kupila neke novine da se zabavim u busu, jer 4h vožnje moram nečim skratiti. Gledam ja novine, sve iste…naslovi «niđe veze», tipa: Indira Vladić-Mujkić povećala sise, u drugim novinama Indira iz Colonie veli da ih nije povećala, iduće novine; 10 načina za dobar seks, kako smršaviti u 15 dana, 5 odjevnih predmeta koje «morate» imati ove jeseni, onda: Ima li u Hrvatskoj razloga za strah od terorističkog napada?, a da ne govorim one novine o ljudskim sudbinama pričama i sl…i…ne kupim ni jedne novine jer u njima se nema ništa pametno pročitati, odlučila sam da ću put kući provesti buljeći kroz prozor autobusa…
Buljeći kroz prozor shvatila sam da je nakon burnog ljeta moj ljubavni život zamro, nestao, kao da su ga Rita i Katrina poharale. Trenutno trpim veliku materijalnu štetu. Društveni život još uvijek drži tempo, a opis ljubavnog glasi: Ljeto je donijelo Uragan, a početak jeseni zbrajanje štete koja je u međuvremenu nastala, ma zapravo, nema štete…ostala je pustoš.
Iako trenutno nemam vremena za ljubav jer me čekaju neke životne promjene (o tome drugi put), čovjek se jednostavno zapita (i zapjeva): reci mi bejbe, gdje je ljubav nestala? Za jedan dan ti si voljet prestala…hmm ili su mene prestali voljeti…ili pak kombinacija.
četvrtak, 08.09.2005.
...a nisu oni dani u mjesecu...
Jučer/danas cijeli tjedan sam u nekoj emocionalno-nestabilno-neinspirativnoj fazi.
Ali, danas sam sa prijama pričala o muškim uletima i kidale smo se od smjeha.
Sve je teklo tokom: sjećaš se kad je tebi onaj rekao...nisam se mogla sjetiti pola stvari i komentara koje sam dobila od strane suprotnog spola el evo vam par, pa nadodajte ako se vi sjetite koje svoje "krilatice"...
Upadali su mi na način:
1. Privukla me tvoja frizura, izgledaš kao Kleopatra.
2. Toliko si arogantna, da sam ne morao upoznati.
3. Razbijam predrasudu «ona je umišljena kučka»
4. Jel istina da se zoveš Ceca?
5. Dok sam studirala::: Ima li ljudi u tom Splitu?
6. Dok te nisam upoznao mislio sam da si glupa.
7. Volim cure koje imaju stav, a ti imaš stav za 5 cura.
8. Jesmo se mi slučajno upoznala u frizerskom salonu, ti si frizerka i Sanja se zoveš?
.
.
.
Ma šta da Vam pričam, al interesantno je da na ovakvu vrstu «uleta» ja obično nastavim razgovarati s tom osobom…haha a smiješni su ti frajeri, a još smješnije na koji način priđu i kojim tonom i naglaskom izgovore misao…
Whatever.
Sutra idem u ZG, karta je kupljena 60 kn istočna tribina…ostat ću kojih 10-15 dana u metropoli, imam neke obveze, pa neke dogovore, pa neke sastanke…
Danas nisam raspoložena za pisanje, tj. proteklih dana nisam uopće…blokirana sam, inferiorna i otupjela, nadam se da će biti bolje kad se vratim…
...bye...
ponedjeljak, 05.09.2005.
Sporedne stvari
Buahhh, počeo Big Brother. Plavih komada ženskih 5 + plavih komada muških 1., dobro je to znati jerbo danas nisi IN ako ne znaš te reality postavke. Renata Sopek feat. Antonija the meni ide na klinac prelijepe kvazi voditeljice + Boris Genijalni. Bullshit. Toliko o tome.
Vikend koji je iza mene i vikend koji je ispred mene. Vikend koji je iza mene je bio kao i svi vikendi kad učestvujem u pijanci do zore. Vikend koji je tek dolazi nagovještava moj put ka ZG city-u, a sve na način da stignem na utakmicu između H. i D. Nikad nisam bila na Maksimirskom stadionu, e pa stižem…neću se moći okolomotati sa H. Šalom neću ništa smjeti ni navijati čak, derati se kao što to radim na Poljudskom stadionu. Nisam ja kriva već tata koji navija za H., a ne za D. I kud sve tate tu i djeca…to je samo nogomet…just a game.
Happy end priče iz prošlog posta nije ni na vidiku, stoga jednoglasno poručujemo JA i JA da happy enda nema.
Da ne mislite da sam u potpunosti sveta i nesposobna reći ću samo da sam ovaj vikend svjesno išla za tim da dotičnog barim.
Dobila sam povratnu informaciju. Službeno – mi se barimo, ali nema od tog ništa.
Dragi moji blogoljubci, blogopisači, blogočitači, blogonešto…lijepo Vas pozdravljam...
petak, 02.09.2005.
Znam Te - Ne znam Te
Prošlu subotu u 4:45h ujutro bilo je vrijeme da odem kući spavati, preumorna, opijena, tek nahranjena vrućim burekom. Kako je moj «pouzdani prijevoz» već ranije otišao u ljubavni pohod, kaže meni poznaničko/prijateljski - prijatelj da će me on odvesti. Ah kako lijepo od njega, međutim; nedokučivi on s kojim ja nikako na zelenu granu je povučeno/pritajeno/čudljiva osoba. U više navrata isti on pokušao me hmm, recimo bariti, ali rekoh čudan je on, pritajen i čudan i opet čudan i konverzacija s njim ravna je nuli. No, da se vratim na temu.
4:45h, idemo mi kući…mislim ja idemo On+ja+2 frenda…dođemo na pola puta do auta i velim ja, a oni? ON: «šta oni?, oni su ostali, vratit ću se ja po njih..» WTF mislim se oouuu nije valjda da mu je ovo neka finta da me zbari….Klap klap vratima, pričam ja njemu neku priču, upali on mjuzu, vozimo se mi…prođemo moju zgradu, pričam ja i dalje, a za divno čudo priča i on….
ON: Ideš li odmah kući…ili…
JA (ubacivam se po hitnom postupku): Nema ILI idem kući, a gdje bi ti?
ON: Baciti đir po gradu, a šta si ti drugo mislila??!
JA: Nisam ništa mislila, nego poduzimam mjere opreza, ali ako ćemo samo đir baciti onda ok., znaš bojim se ja…
ON (nasmije se): Ti da se nečeg bojiš, koju si mi sad laž prosula.
JA: Šta da ti kažem i ne znamo se baš.
ON: Znamo se al ne znamo…
I vozimo se mi i pričamo i smijemo se i upoznajemo se (a znamo se 8 godina, al kao što rekoh nikad na zelenu granu), i ja odjedom skužim da je on skroz super normala tip, al je jebeno povučen (pri tom ne mislim na stidljiv), čak ga ni njegovi najbolji frendovi najbolje ne poznaju…recimo da je samozatajan…
Doveze me ispred zgrade ( a ja se pitam otkud on zna gdje ja živim, koji ulaz i koji stan, nikad me nije vozio doma). Pričamo još 5 minuta, izađem iz auta i baš mi bilo žao što sam izašla, htjela sam ga upoznati jer rijetke su prilike za to…Uđem u stan (pri tom mi se raspu biseri na sred hodnika), izujem cipele, sjednem na pod na hodniku, zapalim zadnju preostalu cigaretu u kutiji…bila sam totalno smirena, razgovor s njim zaokružio je ionako dobro provedenu večer, još sam u šoku u glavi mi stoji «jebote pa on zna pričati i više od površnog, jebote pa taj tip ima i dobar vokabular»…i da svima bude jasno, šokirana ja, s njim sam pričala «onim» tonom, to je onaj nisko-promuklo-zavodljivo-tihi ton…zašto sam to radila? Jednostavno…bilo je takvo ozračje, nigdje nikog, prazan grad, praskozorje i on koji mi je odjednom postao stvaran…
Legnem u krevet, zvoni mi telefon…
ONA (my best friend): Ej…
JA (znam zašto zove): Curko 5 je sati…
ONA: Znam, nego…jesi sretno došla doma? Ipak, ostala si sa K i ekipom, a znaš da te on «drži posebnom», pa da vidim šta je bilo.
JA: Sretno i veselo me dovezao doma, malo mi je muka od bureka al eto…pričam ti sutra, a nemam ti šta reći, što se brineš? On je prijatelj tvoga momka i naš prijatelj.
ONA: hahaha ja sam pijana…laku noć
JA: Živila ti meni.
Poklopim slušalicu i naglas si velim: Možda sam i ja pijana, ali K., me večeras opasno zaintrigirao…
I sad se svi pitate, što je bilo kad sam se probudila?
Otišla sam na kavu, vidjela ga…sve se vratilo u normalu, opet je bio onako čudan/nedokučiv/nestvaran…neki ljudi su jednostavno «takvi»…a meni je baš drago što znam i ja jednog «takvog» koji s vremena na vrijeme ugodno iznenadi…