Nasmijano lice tuge
Ponoćna humoreska
|
Kad bih mogla rekla bi ti koliko te volim. I ne bi se bojala. Ispričala bi ti priču o bezbrojnim trenucima nemira koje je umirila samo jedna misao - nisam sama. Pričala bi o leptirićima koji polete svakoga puta kada tvoje usne dotaknu moje, i o svakoj suzi koja je pala nakon neke tvoje grube riječi. Pričala bi ti dugo o nadama koje polažem u nas, i svaki čak i najsitniji detalj o Luki i Lani. Priznala bih ti koliko se bojim izgubiti te, i koliko me nekad bole priče o ''realnoj slici veze''. Priznala bih ti da ne želim znati realnost i da mi je moj šareni mjehurić sapunice daleko zanimljiviji. Priznala bih ti da bi ti oprostila sve, ili makar gotovo sve. Priznala bih ti da si u nekim stvarima miljama daleko od onoga što sam željela, ali da si na neki čudan način baš onakav kakav mi treba. Priznala bi ti sve svoje sitne nedostatke, ogolila svoju dušu kao što sam učinila samo jednom do sada, i ne bi zadržala nijedan dio za sebe. Reci mi, kad bi upoznao tu necenzuriranu verziju mene, bi li ona i dalje bila tvoja jedina? Bi li me volio istom mjerom da shvatiš da sam krvava ispod kože i da sve one ''mane'' s kojima ti misliš da se dobro nosiš nisu ništa prema manama koje još nisi upoznao? Bi li me i dalje volio ako ti priznam da se nikada nisam transformirala iz one nesigurne pubertetske djevojčice? I da je moja prividna sigurnost samo rezultat prilagodbe? Bi li me jednako volio kad bi saznao da nisam najbolja osoba na svijetu, i da sam radila pogreške koje nisu svojstvene odrasloj i ozbiljnoj osobi? Reci mi, bi li me mogao bezuvjetno voljeti? Bi li ikada mogao prijeći preko svojih potreba i želja i reći - to je ona, njoj želim ostvariti sve želje? Ili ti ipak bolje paše ovaj naš ringišpil emocija, svađa, pomirbi i nejasnoća? I kad već razgovaramo, reci mi, voliš li ti mene zbog toga što ja jesam (ili bar zbog onoga što misliš da jesam), ili je velik dio te ljubavi pripisan činjenici da ja tebe volim? Voliš li ti mene zato jer ti se sviđa način na koji ja tebe volim? Znaš, ponekad se želim vratiti u tinejdžerske dane. Sve je tada izgledalo puno lakše. Jad je tada bio postavljen na prijestolje, tada je tuga bila poželjna, i oni koji su je nosili skrivenu u sjaju zjenice oka smatrani su carevima. Danas tuga i nije baš neki prijatelj. Govorim iz prve ruke, i odgovorno tvrdim da je tuga danas postala nepoželjena. Kad pređeš dvadesetu više si ne možeš dopustiti pretjerane izljeve emocija, moraš paziti što će mama/tata/susjedi/prijatelji/rodbina reći. Moraš paziti da ne kažeš krivu stvar, krivoj osobi u krivom trenutku. I da uvijek, ali baš uvijek, staviš sebe u drugi plan i njeguješ sliku koju pojedinci ili skupine imaju o tebi. - Marina? Da, to je vrlo pristojna djevojka, uvijek nasmijana. - Pristojnost je stvar odgoja, a nasmiješeno lice? Koliko sam samo puta bila nasmijana lica, a slomljena iznutra... Previše da bi se izbrojalo u ovo malo vremena što imam sreću hodati ovom planetom. I tako, eto ti tekst, ludo jedna... |
Šapni mi tiho... (0) - Isprintaj... - #
|
Dnevnik.hr |