Mind mapping

Can you get me back on my feet?
Can you make me think that my mojo is rising?

Hoće li promjena biti ono što će nas spasiti? Rijetki među nama nemaju naviku hodati ulicom i smišljati opravdanje za razlog koji je dijelom laž, dijelom srce, dijelom istina i dijelom smeće. Zašto uopće osjećamo potrebu i dužnost obrisati prašinu sa knjige koju smo nekako jednostavno prestali pisati/čitati i potom prijeći na novo poglavlje? Što se dogodi kada ta instinktivna akcija nestane?

Perzistentnost promjene nas mijenja ali ostavlja međusobno istima, zato nam se čini kako se istovremeno sve mijenja i ostaje isto. Baš kao što neka bića moraju živjeti u tami, tako smo mi osuđeni na život u subjektivnosti. Možda je to razlog zašto često okrećemo nove stranice i upuštamo se u nove početke unatoč činjenici kako se nije dogodilo ništa empirijski značajno. To je razbijen odraz ogledala našeg uma, uvrnuta prizma polunestvarnih događaja u kojoj se sve rađa i nestaje. U sumanutoj konfuziji nerealnosti rađa se stanoviti problem kojeg nastojim racionalizirati ali mi ne polazi za rukom. Problem je što neću znati gdje sam sada dok ne bude kasno. Ako naši životi moraju biti ekvivalenti knjiga, onda krivulja učenja zacijelo ima odgodu od nekoliko godina.
Ovo je promjena koja nas neće spasiti. Svejedno, spas nije ono što nama treba. Naš usud i spas su trivijalnosti kojima ne želimo dati do znanja da postoje.

Mnogi među nama su pronašli ključ teksta, ali samo su rijetki uspješno zaglavili u pronalaženju pravih riječi, formiranju kolosalnih zamaka riječi koje insinuiraju kolaps naizgled vječne konstrukcije. Sama pomisao da riječ otključava neograničene svjetove koji diktiraju neke svoje sudbine, talenti sitnih pjevača postaju irelevantni. Naše poimanje nije ekvivalent karnevalske zabave, naše znanje probija opnu spoznaje. Mi putujemo vremenom i prostorom na mjesta koja nikad neće postojati. Uspori svoju egzistenciju na trenutak, zamisli svijet koji je podređen tebi. Sada i nikada. Pod suludom pretpostavkom da sadašnjost uopće postoji.
S druge strane, ukoliko duboko udahneš, možeš osjetiti duh ovog vremena. Ove trenutke ćemo pamtiti do kraja naših života, ništa od ovoga više neće moći biti replicirano. Duh u nama će svjedočiti da je vidio duhove nekih drugih vremena i nitko mu neće vjerovati. Svaki korak koji smo napravili. Samohipnoza polako spreže stvarnost i ocrtava otiske koji se tek trebaju pojaviti, kreira nadrealan plan u kojem koraci ne namjeravaju posustati. Ali svi znamo kako takvi planovi inače završe.
Ljeto ima nevjerojatnu korelaciju sa zaboravom u nama, kada outro solo u Minor Thing od Peppersa zvuči kao soundtrack za život. Mi smo robovi; robovi navike, sjećanja, emocije, indicije, asocijacije. Ono individualno u nama kopni pod utjecajem nebitnih. Zato pamte one koji su neslavno uspjeli, zato je svaka nova riječ korak prema demagogiji, sve što jesmo i što smo nekoć bili su disfunkcionalne sjenke u svijetu koji ionako ne funkcionira.

Do određene mjere patimo za okusima i mirisima u bljutavosti naše okoline. Ustrajnost u šutnji dok ne dođe trenutak za riječi –kvaliteta koju smo zametnuli negdje na putu do istine. Danas istina i fikcija plešu svoj suludi ples u kojem nitko ne vodi. Ljudi koji tipkaju zato što ne znaju bolje, zato što su opsjednuti tuđom spoznajom za boljim, otuđeni i društveni, pijani ali trezveni, prokleti i spokojni...
Ovisi koliko si spreman dati. Jer luđaci poput nas nikad ne umiru, da parafraziram Huntera S. Thompsona. Ono malo što sam mogao reći je podređeno cilju koji je postao sredstvo, sada pišem i ne osvrćem se. Drugi su možda zakazali jer nisu spoznali naše kapacitete, mi smo zasigurno najebali zato što smo prepoznali tuđu prepredenost.
Noć dolazi svojem kraju, a riječi nisu prosute do kraja. Šteta ih je ostaviti na ovome mjestu, više ih neće biti kada se vratimo. Ujutro ću se probuditi i vjerojatno ih se neću sjećati. Sutra je dan kada frendovi neće čekati za stolom, a slatka mala neće donijeti novu rundu, jer nova runda nije ona transcendalna solucija koja će upaliti. Vjerojatno...

Hey now, don't forget that change will save you

Prozdrav svakom čitatelju namjerniku koji je imao dovoljno vremena za bacanje da posjeti ovaj blog. Napunilo se osam godina od prvog posta na ovoj stranici. Na tome sam vam istovremeno nevjerojatno zahvalan, ali i pomalo ambivalentan. Danas, gotovo 400 postova kasnije, nekoherentnim bljezgarijama se ne nazire kraj. Bilo mi je zadovoljstvo gubiti vrijeme zajedno sa svima vama, ne sumnjam kako ćemo ga ubuduće izgubiti još i više. Razlog zašto su se textovi ovdje u posljednje vrijeme prorijedili je, između ostalog, u tome što sam pripremao još ponešto sa strane. Naime, imam novi blog koji je zamišljen kao diversifikacija onoga što inače pišem. Rollin' and Tumblin' predstavlja novi izazov, ali i dodatan prostor brbljavom idiotu koji često znam biti, a namjera je objaviti novi text svakog petka popodne. Stoga predlažem da otvorimo jednu hladnu i pozdravljam vas do nekog novog čitanja. Cheers!