utorak, 29.04.2014.

Definitivno možda

Kamo ide pasivan čovjek? Indirektnost će te dovesti tek dovoljno daleko. S vremenom, oči poricanja se otvaraju, svjetla slijepih vode nikamo. Što ako si među onima koji moraju zatvoriti oči da vide? Nekad moraš dati upravo ono što jesi, ne ono što drugi traže. Inače si 'samo' čovjek. Imaš potrebu, a ne znaš odakle dolazi. Mnoštvo je sitnih previda u ovoj iteraciji čovjeka. Ova paSivnost ne može stajati, ovu tišinu se mora čuti! Urođeni, predisponirani, programirani za neuspjehe, predodređeni za podređenost. To nije greška u dizajnu, mi smo dizajnirani za greške. Kroz život sam skupio plejadu slijepih ulicA, zabluda, promašaja i grešaka kojima se volim vraćati. Radi se o krasnoj kolekciji, zapravo.

Ovaj ekosustav osobnosti je na klimavim nogama, teško održiv zbilja. Ništa se ne može mjeriti sa ushićenjem kad dobiješ lošu ideju. Omjer uloženog i dobivenog je poguban, aLi jednostavno ne mariš, samo želiš vidjeti ono što slijedi i onda to ostaviti iza sebe. Alkohol izvlači osobnost, da ne kažem posebnost, iz nas. To je sve prijevara, taj lov za sljedećom najboljom stvari. To negdje treba stati, besciljno lutanje je zabavno koliko i zvuči. Sve se svede na intervale koji se ponaVljaju i revanširaju se stvari za kojih nisi svjestan. Međutim, dojadilo mi je raditi stvari iz prkosa, dosta je kontriranja regulama svijeta u kojem egzistiram(o). Tako je primamljivo biti dio kontrakulture, ali teško se othrvati vrijednostima sustavno usađenim u naše umove. Zato nitko od nas nikad neće biti ništA, nitko nema ono potrebno da postane nešto. Barem po općeprihvaćenim, ali još uvijek fiktivnim standardima onoga što nazivamo čovječanstvom.
TOO WEIRD TO LIVE, TOO RARE TO DIE
Način na koji danas bilježiMo naše vrijeme postavlja zamku u koju je tako lako upasti. Slike, davno pročitane poruke i podsjetnici na misli koje nas tjeraju na svađu sa bivšim verzijama nas samih. Imperfekcija se pokaže kao konstanta i pokazatelj da iz svega možda izlazimo jači, ali manje potpuni. Sve što vrijedi, nešto i košta, vjerujem kako je to cijena koju plaćamo. Problem se javlja u tome što više imaš, više gubiš. Pitanja se nižu u beskraj, poput odraza zrcala u drugom zrcalu, a mi samo zurimo. Proživjeli smo toliko zatišja pred oluju, svejedno će nas jednog dana oluja iznenaditi. Situacije odu dovraga, završe u krajnostima. Čuvamo se za veliko finale, ali džepovi su prazni, nema trika u rukavu. Možda i bolje, jer veliko finale ne postoji. Svakim danom je sve lakše, i mrzim to. To je onaj isti mehanizam koji dovodi užitak u zastaru. Možda samo treba malo vremena, vrijeme atrofira i erodira apsolutno sve.

Živimo u impersonalnom digitalnom svijetu virtualnih vrijednosti. Serije jedinica i nula popunjavaju prostor među nama, dok se naši avatari smiješe jedni drugima. Naši odnosi gotovo da i ne postojE, jedva striktno gledano. Komunikacija i razgovor prestaju biti sinonimi, iskreno ne znam što je ovo danas. Možda pomalo od oboje, ali definitivno nijedno.
Kako izbjeći biti jedan od 'njih' ako ne znaš tko su 'oni'? Pa što ako se svaki negativan instinkt pokaže točnim? Daj ono što jesi, ne ono što drugi traže. Inače si 'samo' čovjek. Čitavo metamorfiranje kroz ovo vrijeme, morA li biti uzalud? Zadubio sam se u estetiku poraza, preostala je samo zagušljiva tišina.
Možda je sljedeći korak nova briljantna solucija koja neće upaliti. Možda, ne znam. Definitivno možda...


00:36 | Komentari (10) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se