|
Dehidracija. Fragmenti sjećanja razasuti uokolo, bez logičnog slijeda. Konfuzija karakteristična za popodne vrele lipanjske nedjelje. Život te katkad jednostavno natjera da sagledaš situaciju sa distance, a katkad ti se posreći i mamurluk dovoljno uspori misli da ih možeš razabrati. Nikad nije bila stvar u genijalcima koji su svoj život pretvorili u djelo, ili nitkovima koji su svoje živote pretvorili u nedjelo. Stvar je u nama, koji negdje u sredini težimo amplitudama ponašanja za koje jednostavno nismo rođeni. Dugo sam sjedio tog dana na obali Save i promatrao beznačaj njenog pokreta. Rijeke uvijek nastave teći, odluke mogu promijeniti tok vremena, ali ga nikad neće moći zaustaviti. Vjerojatno se negdje skrivala mnogo bolja poanta, ali moje misli su bile preokupirane slaganjem neke mnogo prozirnije slagalice. Ne postoji milosrđe za one koji svoje živote diktiraju usred alkoholnog delirija.
Možda postoji mjesto i vrijeme za sve, možda je pitanje vremena odgovor na tu pretpostavku. Stvari jednostavno ne mogu uvijek biti na svom mjestu, mnogi od nas tek trebaju postati osobe koje će graditi svoje živote. Volim misliti da tog lipanjskog popodneva još nisam bio ta osoba. Danas sam bogatiji za tu jednu perspektivu. Nažalost, danas nemamo perspektive koje ćemo imati sutra. Ali zato je rizik tako uzbudljiv, odricanje prepuno gorčine, a miris napretka zamaman i sladak. To je žeđ koju ništa ne može utažiti.
Pod grotesknim dimnjacima rafinerije Sava i dalje teče, neovisno o tome sjedim li na njenoj obali ili ne. Dođe ti da namjerno uprskaš terapeutski mir i tišinu razbiješ vlastitim glupim glasom. Ne znam zašto je status quo tako teško izdržati. Valjda bolje znati da propadaš, spoznaja te ne mora utješiti, samo mora biti ondje. Neki ne mogu napraviti novi korak naprijed ako ne znaju da smiju napraviti jedan nazad. Vrijeme teče dok lutamo unutar parametara vlastitih osobnosti, dok tražimo način da dođemo na drugu stranu. Velik je svijet, ali važan je meni koliko sam ja važan njemu. Sve ostalo je idealiziranje virtualnog. Ali to je on što nas razlikuje od životinja, zar ne?
Postoje brave koje zaključavamo zbog sebe, ne zbog svijeta. Ništa ne čini čovjeka više sebičnim od ovisnosti. Mi danas živimo obrise života kakav smo trebali imati. Ozbiljno navučeni na serotonin, svatko želi još samo malo. Sve to je samo fasada iz koje neurotičnost nekontrolirano izvire ako ikad zagrebeš, i to u trenutcima dok se trudimo da sve izgleda kao da se ne trudimo uopće. Malo stvari smeta poput namjere koju nije moguće ispuniti. Ona je, u neku ruku, uzaludna poput slanja poruke u boci. Otpad pluta drevnim putevima vode dok mi tražimo način da izgradimo nove vlastite. Zamisli obećanje u ovom izopačenom svijetu. Vjerski i politički stavovi, jeftina propaganda bezidejnih. Oni koji su započinjali ratove mogu diktirati samo ljudima koji nisu sposobni pojmiti apstraktnu misao. Gdje su sada glasovi mrtvih koji su otišli bez posljednjeg pozdrava? Oni su trebali biti svjedoci, ali su potpisali vlastitu presudu kad su ispunili glasački listić. Ne možemo više lomiti mačeve oko toga, ima i pametnijih gluparija. Postoji još mnogo snova kojih se trebamo sjetiti i istrgnuti ih iz čvrstog zagrljaja goruće ništavnosti. Mnogo će riječi ostati upisano, one koje ne vrijede nestat će u zaboravu. Primjereno, nadam se.
Sjedio sam tako na obali Save, misleći kako mi neizvjesnost ne može ništa. Mea culpa Svemire, nemoj zamjeriti što sam na tren ipak mislio da te mogu diktirati. Naše obale su bile i ostale suprotstavljene jedne drugima i same sebi. Putevi će se sresti ili neće. Znam, kada kročim na svoje raskrižje, ostavit ću svoju dušu ondje i nikada se neću osvrnuti. Samo ću se prisjećati one vrele lipanjske nedjelje na obali. Ondje sam kovao plan koji je tako brzo morao propasti. U sjećanju je samo ostalo mjesto na kojem sam tražio novog sebe, ali nisam našao nikoga. Još uvijek me pjesme vrate na to mjesto u vremenu i prostoru. Na neki način, nikad nisam niti otišao.
|
