|
Lagana igra riječi, ples misli u kojem tako lako zaboravim korake. Želiš li opet čuti onu pjesmu? Znaš dobro koju, ona stvar koja nikad nije pisana za tebe, a pristaje tvom životu bolje no što možeš pojmiti. Želiš je staviti na repeat, utapati se u njoj dok ti nije dosta, i onda se utapati još malo. Glasna glazba dopire kroz san i formira kulisu usred REM faze. Lica jednostavno djeluju previše stvarno da možemo svjedočiti stvarima koje slijede. Tog subotnjeg popodneva sam postao svjestan da neću spavati još neko vrijeme. Oni koji zabunom zaborave su oni kojima je suđeno da se sjećaju. Jednostavno se čini da sistem tako funkcionira, pod pretpostavkom da sistem uopće postoji. Ali vjerujem da postoji. Prema posljednjim informacijama, obitava na uglu zdravog razuma i kraja svijeta.
Možda neki vide malo bolje, toliko im dajem za pravo, ali mi vidimo koliko mislimo da smo u pravu. Vojska dovoljno posebnih i istovjetno različitih. Nekad ne znam da li se šališ, zašto ih izjednačavaš sa sobom? Posebnost je u oku promatrača, čemu uopće otvaramo oči? Koliko puta sam odbacio novu ideju zdravo za gotovo. Ako joj se vratim, jesam li izgubio vrijeme? Ne mogu reći da me briga jer ne postoji valuta kojom vrednujem sebe. Svi smo autodestruktivni, sredstva su nijanse. Čemu prozivati one koje žele uljepšati/ubrzati proces? Ionako ti treba samo malo i nikad ne želiš prestati. Nema veze. Radi sve što želiš, svijet je prevelik da bi ga bilo briga za tebe. Oni su zatvorili ta vrata, stavili lokot i stavili sve u kategoriju hedonizma, zatim potratili generacije objašnavajući što hedonizam znači. Životi će se padati iz temelja, standardi će ostati visoki i nestati, ali život će uvijek biti život. Zašto jednostavno ne sjednemo oko gramofona, pustimo Dark Side i zapalimo nešto?
Ne mogu nas shvatiti bolje nego kao varijacije na istu temu. Pojam unikatnosti u prolaznoj vrsti koja je u stanju replicirati se unedogled je prisutan, ali neznatan. Ideja pojedinca koji radi promjenu je poznata, ali je u suštini jednostavno prevelika za nas. Možda jednog dana budemo dorasli, ali to je zastrašujuće daleko od sada. Pojedinci svejedno teže svojim predispozicijama, ali ne možeš predstavljati tuđi glas samo zato što mu nisi dao pričati.
-Jesi li spreman na svoj prvi dijalog? – reče.
-Ne, ali sada je jednako pogrešan trenutak kao i bilo kada.
Svatko od nas je savršeno naivan organizam. Pratiš li svoj trag od mrvica? Ukoliko nisi spreman dati barem malo prema na putu prema cilju, počni tražiti novi cilj. Altruisti i radnici. Stvarni ljudi i samoprozvani pisci, kao da postoji razlika. Jednostavno postoje ljudi u određenim krugovima i krugovi u glavama određenih ljudi. Volim ovu rečenicu. Smiješno je kako se neke stvari nikad ne promijene.
Koliko varijacija na temu u konačnici može postojati? Gdje se nalaze ponavljanja unutar programa? Čine li nas limitacije programa međusobno kompatibilnima ili naša kompatibilnost održava sistem? Koliko parametara, koliko potencijala koji mora propasti zbog jednadžbe stranputica individualnosti? Ako ne možeš stvarati onda ne vrijediš, tada si lišen svoje težnje. Huxley je bio u pravu.
Ali, ne mogu prodati sebe, čak ni pod cijenu opstanka. Izgubljen potencijal zna da je jedino gore od smrti život u razočaranju.
Međutim, nesavršenosti imaju zanimljivu naviku slaganja savršene cjeline. Postoji način kojim upotpunjavamo jedni druge vlastitim neumjerenostima, metodom pokušaja i promašaja. Ti si antiteza svakom mojem promašaju, jedini komad perfekcije koji nije dosadan. U tolikoj mjeri da riječi same zvuče neizmjerno patetično. Kako onda možeš reći da sam mizantrop? Kao da postoji redundantnija rečenica.
Barem ti ne moraš brinuti. TI jesi ono što TI jest, i ništa više nije potrebno.
-Šališ se! Ja obožavam ljudski rod, u promilima.
Ujutro ćeš naći samo jednu bocu, ali ćeš naći desetak čepova. Unaprijed ti čestitam na uspješnom zbrajanju čepova.
|
