četvrtak, 05.12.2013.

Jučer-danas-nikad

Nečujan smijeh, sputan barijerama buke još uvijek odjekuje. Imaginativna slika sazdana od tisuću rastrganih komadića drugih. Treptaj samosvijesti u košmaru bunila. Osjetiš li svoje riječi kako odlaze nigdje? Kakav je osjećaj proputovati tisuću kilometara samo da vidiš pizdarije? Takve stvari karakteriziramo gubitkom vremena, umjesto da karakteriziramo vrijeme. Svatko od nas posjećuje specifična mjesta u vlastitom umu, katkad samo iz straha da su se ta mjesta promijenila. Ništa neobično. Od djetinjstva personificiramo predmete, igračke, zgrade. Istu naviku apliciramo na misli, sjećanja i osjećaje, pozicioniramo ih unutar konteksta koji nam je prirodan. Stvaramo mjesta asocijacija u našoj svijesti, tako da im se jednom imamo gdje vratiti. Sve korelira na tako sulud način, reprize sitnih uloga svakodnevice se odjednom pojavljuju na velikim ekranima snova, i čine me ludim. Otimam se dojmu ali ipak znam da sve polako propada pod manama dizajna kojim nisam impresioniran.

Zaustavi prolaznika na ulici i on će ti reći što bi trebali biti prioriteti u tvom životu. Ne zamaraj ljude oko sebe istim pitanjem, odgovor će ti ionako servirati od prvog do posljednjeg dana. I onda naiđeš na nedostatak motivacije za najvažnijim stvarima u životu. Nije li to upravo predivno sulud splet okolnosti? Ali nisu mi dužni koliko nisam ni ja njima. Zašto bi me uopće bilo briga?
Zapravo me i nije briga, jer ništa od ovoga nije bitno za mene. Kakva praktična mala laž, nije ni čudo što tako često samog sebe pitam za savjet. Dozvolit ćete dozu egocentričnosti, ipak ovaj tekst pišem za sebe. Ne znam zašto ga dijelim ovdje, možda je bolje da naše umotvorine izađu na vjetrometine, unutra je i suviše zagušljivo. Ne možemo biti kopije osoba koje smo bili, jednostavno ništa ne traje. Život je dubok u svojoj jednostavnosti, a mi beskrajno obuzeti pokušajima prezervacije dojmova koji neumitno blijede.

Svi datumi koje smo ostavili iza sebe, dani kada su se naši svjetovi nesmetano odvijali, totalno neovisni jedni o drugima, nesvjesni međusobnih kolizija koje im predstoje. Iznad livade ispranih boja na kojoj smo se igrali života, oblaci su imali lica iz snova dok su gledali na tužno postojanje sviju nas. Bili smo obični i beskorisni, jedinstveni i neophodni. Bili smo prijatelji, zaigrani u visokoj travi. Ali prijatelji odu, a s njima i aplauz. Svaka nova riječ dolazi pod povećalo, u fokus očiju koje ne mare. Trenutak kada naša livada postaje jedno od onih mjesta gdje se želimo vraćati, ali više nije ono što je bilo. Imao sam priliku ali sam ostao zakinut za miris, aromu koja bi me podsjećala do kraja života. Pjesma završi, čaša postane prazna i više ništa ne miriše kao prije, ali barem smo bili ondje. Prije ili kasnije sve dođe do točke kvarenja. Samo nikad traje vječno.


01:04 | Komentari (7) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se