Mind mapping

Metronom žmigavaca, unutarnji timer semafora, bezumni ritam prednjih brisača. Još uvijek stojim na crvenom svjetlu. Ne mogu slušati radio, radio mi je uvijek djelovao nekako previše konformistički. Želim birati ono što slušam, tako barem gajim iluziju da je moj izbor rezultat moje volje, iako sam svjestan da su sve naše odluke produkt nekih utjecaja koji su izvan našeg dosega. Next, next ...NEXT! Napokon, počinju poznati akordi, rađaju se neuralne veze, asocijacije dolaze u kontekst, odjednom više ne marim za svjetla semafora. Ne mogu reći da se vraćam, ja sam ondje, vjerojatno zato što nikad nisam niti otišao.

-Na posljednju stranicu bilježnice pišem riječi pjesme koja dopire iz slušalice i brojim sekunde do velikog odmora, mislim da imam ideju za novi post. Baterija mp3 playera je pri kraju, uopće ne znam što se događa na satu, sve je to dosadno i trenutno manje važno od baterije na umoru. Vrijeme je pokazalo kako sam bio gotovo u potpunosti u pravu, gotovo... Samo sam htio van, sprdati se s frendovima i škicati cure, precrtati još jednu glupu obvezu i markirati ostatak dana, nismo bili na pivkanu u omiljenom bircu od ...prekjučer? U međuvremenu, previše toga se dogodilo da imam pravo biti nostalgičan. Istovremeno, nije se dogodilo dovoljno stvari da napustim ovo mjesto u vremenu. Da li je osobni poraz kada nakon toliko godina shvatiš da si u suštini ostao isti? Nakon godina odrastanja i rada na sebi, zapravo se ništa nije drastično promijenilo. Kao da su ambicije sputane genetskim defaultom. Jedna pjesma, toliko pitanja. Prošlo je nekoliko desetljeća otkako je autor snimio pjesmu o vlastitom životu i sjećanjima na mladost.Zamisli, ja sada, u kurcu svijeta slušam tu pjesmu i u stanju sam naći svoje dane negdje između teksta i glazbe. Ništa ne uspjeva biti istovremeno nevjerojatno i nevjerojatno ogavno poput ovog svijeta u kojem živimo.

Vrijeme tako brzo prolazi kada izgubiš pojam o njemu. Naravno, to nije ništa više od subjektivnog dojma, ali zbog naše individualne subjektivnosti razni zvukovi, okusi i mirisi tako posebno rezoniraju u skladu sa našim osobnostima. Asocijacija bez traga inicijative rađa nove misli. Što se događa? Nakon toliko godina se usuđuješ opet doći natrag među snove, ili sam se ja tek sada odvažio osvrnuti još jednom, kao da će to biti posljednji put. Sve je isto i opet ništa nema smisla. Gdje su oči koje su mijenjale način na koji svijet izgleda? Oči koje su vidjele isto. To je, vjerujem, paradoks osobe koja pokušava naći nekoga identičnog sebi dok je čitavo vrijeme nastojala biti posebna i jedinstvena. Nezahvalno je imati soluciju za problem koji nikad nije postojao.

Na povratku kući, kada farovi automobila besciljno zure u gustu maglu, negdje se kriju obrisi osoba za koje sam mislio da su postojale. Imam osjećaj kao da su svi moji tekstovi pokušaj opisivanja jednog nepostojećeg dana u mom životu, dana koji je kulminacija svih mojih dana, ali nije niti jedan od njih. Ne znam zašto najbolja pjesma počne tek kad trebam izaći iz auta, a najbolje riječi mi nailaze tek nakon ponoći. Zašto je sljedeća rečenica najteža? Valjda zato što je odustati tako lako.