utorak, 02.07.2013.

Djedovina

Putovao sam prošle godine u Liku, regiju iz koje dolazi nešto više od polovice moje obitelji. Nekoliko godina sam izbivao iz kraja koji mi nikad nije bio dom, ali na neki način vjerojatno nikad neću imati veći dom od Like. Baš kao što se uz riječ putovanje veže riječ dom, tako se uz riječ korijeni veže riječ identitet. No identitet mnogi svode na imena, prezimena, brojeve osobnih iskaznica i rodnih listova. Identitet sam po sebi nalaže poistovjećivanje određenih karakteristika i osobina sa prethodno predodređenim poimanjima ili znanjima. Ali svaki naš pokušaj, baš poput ove improvizirane definicije u potpunosti promašuje smisao i samu bit identiteta osobe. Ne mogu reći da težim pripadanju bilo kojoj kategoriji, štoviše, limitiranje percepcije prema ljudima na osnovi identiteta nikad nije polučilo pozitivnih rezultata. Međutim, duboko u našem organizmu nalazi se naš pravi identitet, naša urođena osnova.

Mnoge ličke zime klesale su kamen koji je stotinama godina praktički slikao crte lica mojih predaka. Zemlja, bičevana hladim vjetrom, pisala je genetski kod naraštajima. Pusta polja koja su nekad hranila tisuće, još uvijek su omeđena pomalo urušenim kamenim ogradama. Hodam starim putevima kraja koji gubi svoje sinove diljem svijeta. Prolazim uskim, zavojitim cestama. Svaki od tih zavoja imao je ime, ime kojeg se još samo djedovi sjećaju. Prazna crkva omeđena grobljem koje više neće rasti, baca sjenu na staru kuću osuđenu na zaborav. Ali proći će mnoge generacije, prije no što se zaboravi okus šljiva koje je posadio moj pradjed. Smiješno, to su jedine šljive koje sam u životu mogao jesti. Za mene, to mjesto služi kao podsjetnik na ono što je život nekad bio, ali i ono život još uvijek može biti. Najveći je uspjeh kada nešto postigneš u teškim, pa čak i naizgled nemogućim uvjetima, a upravo je to bit Like. Simbioza čovjeka s prirodom je možda bila uvjetovana, ali produkt je bio život mnogo čišći od onoga što danas poistovjećujemo sa životom.

Lika je, u mnogim stvarima bila zemlja ekstrema, ali kao takva je rodila marljive i jednostavne ljude. Mentalitet je uvijek mač sa dvije oštrice, ali upravo je mentalitet krucijalan dio identiteta sa početka ove priče. Naša Lika se pretvara u mjesto uspomena koje poput vretena na tavanu stare kuće polako sazrijevaju u blago. U zemlji Vječnog Sokola vrijeme danas stoji, a budućnost se ne nazire iza crne borove šume. Kakav prikladan epilog za zemlju koja je iz ničega stvorila nešto.

*Ovaj post je prethodno objavljen 31.5.2012. u Kruletovu natječaju 'Priče o Lici' gdje je završio u finalnih pet tekstova. Moj djed je nedavno proslavio 80. rođendan pa 'Djedovinu' stoga posvećujem njemu.


23:00 | Komentari (16) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se