|
Part I: Daydreamin'
Postoje određeni faktori koji djeluju na našu podsvijest, oni formiraju naše stavove, tvore radnu površinu na kojoj se rađa kolaž naših misli. Naizgled beskorisne činjenice, dvosmislene fraze i neobjašnjivo upamćene crtice iz djetinjstva. Sve što oslobađa um istodobno ga otuđuje iz taktilnog svijeta unutar čijih granica jedino umijemo egzistirati. Poticaji i reakcije, trnci i gubitak informacija. Eklektična multimedijalna smjesa se rastvara na vlastite komponente koje se nasumično reproduciraju. Sjećanja i anticipacije, mirisi i dodiri, slike i melodije, sve postaje jedno. Osobno iskustvo na impersonalnom mjestu. San rođen usred bijela dana.
Part II: Isolate Me
Kao klinac sam maštao o tome da budem čuvar svjetionika, na mjestu gdje bi moje ruke bile čiste od njihovih dlanova, mjestu gdje šum valova diktira simfoniju mira, tihu i neukaljanu.
Međutim, misli mi kopne, razbijaju se u slow-motionu od stijenku stvarnosti. Riječi se gube, isprekidane frekventnim prolascima automobila na ulici. Tražim koncentraciju na mjestu gdje se ona čini tako prokletom i začaranom, poput pisane riječi onima koji nikad ne čitaju. Da li je ispravno stvarati nešto samo zato što imaš moć, donositi odluke za druge samo zato što možeš? Naš najveći grijeh nikad neće biti osuđen, jer sebičnost je moguće čak i logikom opravdati. Pravednost ne postoji na univerzalnoj bazi, zašto bi onda postojala na ljudskoj, kad je taj isti čovjek rezultat svemira. Zato je tako jednostavno i lako odlučiti se na podizanje zidova oko sebe. Ali ti zidovi oslobađaju u meni naboj koji očajnički treba pražnjenje. Kako kontrolirati materijal koji mora popuniti rupe u karakteru?
Izoliraj me, smiri me, ukloni tu misao. Odstrani pojedinca iz kolektiva, makni kolektivnu svijest iz pojedinca.
Part III: Hello, me. Please confront Yourself.
Sebičnost je, držim, razlog iza naših postupaka. Život traži rad i život traži žrtvovanje, zaključak kojem se tvrdoglavo odupirem. U trenutku kada se gotovo hedonistički počneš odnositi prema životu dovodiš u pitanje sve one sebične ciljeve i prioritete kojima vječno težiš za vlastito dobro. Ideali i stavovi često odvedu u kaljužu veću od one koju inicijalno žele spriječiti. Zamisli bespoštedno postojanje, svedeno samo na sjećanja. No sjećanja nisu savršena. Ne, sjećanje se mijenja što mu više pristupaš, lijevo postane desno, zeleno postane plavo. Sjećanje nije snimka, sjećanje je interpretacija. Preciznost tumačenja sjećanja se degradira svakim novim prisjećanjem. Toliko puta sam otvorio to sjećanje da vjerojatno više ništa nije točno.
Part IV: Co-exist
Zašto govoriš sve ove riječi, zar se tvoj glas zbilja mora čuti? Možda zato pišem, jer ideja ne smije biti zaboravljena. Kamo odlaze rečenice koje nisam uspio zapisati? Zašto se utapam u ovoj javi, zar je njezin okus toliko bolji od stvarnosti? Osoba spremna tratiti vrijeme na iluzije je osoba koja ne smije žaliti vrijeme odsustva iluzija. Stvarnost ti poručuje da se probudiš, stvarnost ne želi smetnje. Upamti, ne utječeš na stvarnost, ona utječe na tebe. Zato se odjednom nađeš u društvu lagane glavobolje dok u 2 ujutro lupaš po tipkovnici. Bijedno opravdanje za postupak onemogućen represijom razloga koji ionako nikad nisu smjeli postojati. Možda želim da se moj glas čuje više no što si to želim priznati.
-To je valjda ono što dobiješ kad si osuđen na koegzistenciju sa vlastitom vrstom.
Part V: Don't wanna know
Vizija postaje nejasna, svaki plan se urušava kada dođe trenutak koji predugo odgađaš. Nabasao sam na granicu između puke šanse i izvjesne vjerojatnosti, i proveo previše vremena u odabiru valjane strane. Što to upravo sanjao? Želim li uopće znati?
-Možda je u tome problem. Možda zbilja ne želim znati.
|
