utorak, 09.08.2011.

Rebirth Day

Spava, već dugo, negdje duboko. Nazire se gotovo jedan životni vijek, tek kao pokret negdje u magli. Nejasna slika, riječ koja još ne postoji. Vrijeme je za neznatan pomak. Zora , rađanje nove misli. Beskrajna, uspavana jednadžba snova jednostavno će zakazati. Postat će tek kamen kojeg očekuje kilometrima dug pad iz bezdana u nepoznato. Koliko hrabrosti i vjere moraš imati da čitav život hodaš zatvorenih očiju i pritom se ne bojiš da ćeš udariti u zid?

Vjerojatno mnogo manje no što očekujem, no ipak više no što mogu zamisliti.

Upijam svaki trenutak, iskrivljenim spektrom pokušavam analizirati svaki detalj. Smatram da premalo znamo, dakako, nemoguće je definirati apsolutno svaki aspekt ovog svemira. Svejedno, možda je upravo ovdje ljepota svjesnosti. Na margini života, u dvosmislenoj zanemarenosti. Zaista, ima li smisla uopće bježati u naručje limitiranog pokušaja objašnjenja ukoliko i sam misticizam nepoznanica niti najmanje ne škodi?

Zašto uopće razmišljati o tome? Razmišljati je zdravo, a ograničen si onoliko koliko vidiš, ili još bolje, ne vidiš granice.

Glavna i jedina istina je da uvijek moraš ići dalje. Na osnovu prethodnih iskustava uz nastojanje da anticipiraš ono što te čeka. Poanta je u tome što ne možeš znati što te čeka. Realizam može biti opojan, baš kao i monokromatske misli u kojima se tako lako utopiti. Koliko je dovoljno samo željeti nešto? U praksi to često može biti samo propali slučaj, ali shvatiš li to kao rađanje svojevrsne težnje, imaš priliku da učiniš nešto. Gledanje u pravom smijeru može biti 50% poznavanja puta. Želja nije predmet koji ostaviš na nekoj polici i gledaš je ostatak života. Ne, planiraj poteze na način u kojem ostavljaš dovoljno komforne zone da uživaš u svijetu oko sebe. Ali, gledaj u oči vlastitom izazovu koji stavljaš ispred sebe. Lako je zalutati, pogotovo ako ne znaš kamo ideš. Koliko se često uhvatiš u borbi sa samim sobom? Jer ono racionalno što tvrdiš je tako kontradiktorno sa onim što želiš reći.

Always the summers are slipping away
Find me a way for making it stay


Stav, lijek i rak rana. Možda je uteg, a možda i karta za bijeg. Bijeli šum otuđenosti unutar prostorije izvan karaktera. Prigušenost melankoličnog sivila skriva ožiljke načinjene oštrim i jasnim zvukom. Odluka je najteža riječ na svijetu, katkad je lakše napraviti dva koraka unatrag nego jedan naprijed. Ono što činim je korak u stranu, vjerojatno. Kontempliram sve dok me ne prođe, ili dok jednostavno ne bude gotovo. Reći ću ništa, jer um uvijek ima različito viđenje.

When I hear the engine pass
I'm kissing you wide
The hissing subsides
I'm in luck


Zauvijek je isto kao i nikada.


When the evening reaches here
You're tying me up
I'm dying of love
It's OK


[btw. 5. kolovoza je bilo točno pet godina od prvog posta na ovom blogu]


17:49 | Komentari (4) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se