srijeda, 13.07.2011.

Paint me your face

This is what you want
This is what you get


Dugi, pomalo umorni koraci vode me kući, ili me udaljavaju od doma. Katkad jednostavno ne znam. Možda je to samo okrutna nuspojava pomalo ekscentrične primisli koja me prati od ranog djetinjstva. I ja sam godinama mislio da ne pripadam u mjesto gdje sam se rodio. Hodam već potrošenim koracima, putem koji mi je još uvijek stran, ali nimalo nov. Poznat lik, silueta iz snova, kao da mi se ukazuje dok me opija miris sumraka i gotovo zanemariva vlaga rose. Tada shvatim da pripadam upravo ovdje, dočim postoji i najmanja veza kojom se držim za ovaj maleni svemir omeđen zidovma satkanim od snova, ili manjka istih, ne znam...

Is this ...now?

Dobar dan, upoznaj sebe. Čak da imaš svo vrijeme ovoga svijeta, možeš li nacrtati vlastito lice? Opiši mi šarenicu tvojeg oka. Prepoznaj vlastiti otisak u moru drugih. Vidiš li uopće sebe u prostoriji punoj ogledala? Kakav je osjećaj biti ti? Hoćeš li ikad imati odgovor na to pitanje? Toliko nastojim ući u tuđe misli, samo da se na tren makneM od vlastitih, jer niti tablete, niti ovo kilometarsko koračanje u krug više ne polučuju rezultate kao prije. Moj sistem prestaje raditi, nauštrb ekspresije, odnosno, potrebe za istom. Istom, ali i potpuno različitom. Različitom, u svakom smislu. Smisao, ono što katkad nedostaje. Nedostaje toliko faktora. Faktori, sačinjavaju slagalicu. Slagalica, bez nekoliko dijelova. Dio, segment esencije. Esencija, možda samo riječ. Riječ, koju se bojim izgovoriti.

Someone to count on
In a world ever changing


Dirljivi znak nepažnje, pogled uperen ka zvijezdama. Rezoniranje onih koraka iz prvog odlomka, gubim ritam kojim dišem, samo da uhvatim ritam u kojem živim. Još uvijek tražim ono što sam već našao, tako nepobitno i nerealno, smisleno i izgubljeno. Još jedno ljeto. Ponovno se neke posebne boje vežu uz poznate melodije, tjeraju te da zapališ novu vatru, samo da još jednom osjetiš miris dima.

This is what you want
This is what you get

Kako se čovjeku dogodi da zaglavi u blatu na mjestu gdje dugo nije bilo kiše? Ne možeš bježati, čak da i imaš kamo. Mjesto, daleko od očiju koje tako lako osuđuju, a tako teško rasuđuju. Daleko od te bezbroj puta opjevane "civilizacije". Drugi ljudi nisu bitni, ali smetaju.

I walk the line

Čovjek se ne mijenja. Njegov karakter, poput rijeke, meandrira, grana se. Rijeka se mijenja, ali zauvijek ostaje rijeka, i zauvijek nastavlja teći...

I don't cross the line.


10:26 | Komentari (5) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se