Amerika nije samo rad i znoj...

Prehrambene avanture Balkanca u Kini

Jedna se djevojka, kojoj ime sada spominjati neću, pred sam moj odlazak u Kinu okladila samnom da mi se kineska hrana neće svidjeti. Jer da kao ona zna nekog kome se nije svidjela. Ulog je bila čokolada... pa da vidimo, što sam ja to pojeo.

Prvi je dan u Šangaju, George i ja smo gladni (malo je reć). Izlazimo iz našeg hotela, koji je bio toliko skup, a ni hrane nam nisu dali, i kažemo - da pojedemo mi nešto kinesko, ha? Na cestu - Subway. Pa kud Subway. Onda Paulaner - pivnica i kobase. Da nije ovo Frankfurt? Redaju se dalje: Starbucks, Hooters, Burger King, McDonald's, ... ALO! Mi bi nešto kineskog! Ali nema. I što smo onda, ušli smo u šoping centar, američkog tipa (!!!), i tamo uspjeli pronaći kat na kojem su imali kineske restorane. Strpljen - spašen (sretan ja)!

(digresijica: Iako su me razni ljudi pitali, i čini se da postoje takve predrasude - Kina nije prljava. Bar ne veliki gradovi. Ne više nego što je prljav Zagreb, Split, Los Angeles i slično. Nisam se niti jednom okrenuo i rekao "ma ovdje ne mogu jesti, nemaju čiste tanjure" niti sam makar jednom dobio prljavu čašu.)

Čini se da je u Kini fora da platiš obrok, ali da se podrazumijeva da si ga sam i skuhaš. Mislim li da su u cijenu uključene sirovine i pribor, ali "manualni rad" ne? Upravo tako! Kako se jedan Balkanac, navikao da dođe na gotovo, snašao u tome? Sasvim okej. No, najbolje se objašnjava primjerima.

Izložak A: takozvani hotpot. Hotpot je čunj pun uglja i vatre, na kojem sjedi krug, u principu polovica torusa (geek alert!), punjena juhom. I to tako vrije. U jelovniku su navedene razne sirovine - tanke šnite raznog mesa, povrće, gljive, ma svašta. Lijepo naručiš što ti se jede i onda praviš svoju mesnu juhu. Ili ubaciš sve unutra, pa pecaš štapićima (mnogo zabavno), ili, ako želiš vježbati tehniku, držiš gljivicu štapićima dok se ne skuha. Kako je sve narezano na tanke i male komadiće, potrebno je samo malo pofuriti i već je gotovo.

Izložak B srodnik je izloška A. Radi se o uradi-sam roštilju. Umjesto hotpota priložena je ploča, s grijačem ispod. I to sjedi usred stola, a ti opet sirovinu štapićima nabadaš i pržuckaš (molim da netko provjeri je li ovo glagol). Malo manje zanimljivo od hotpota jer nema pecanja, a i hrana se zna zalijepit pošto je tanka, pa je teško koordinirat prženje, stavljanje nove ture, stavljanje stare ture u usta i razgovor. Kao što je rekao jedan moj profesor, "Vi ni na benzinskoj ne bi mogli raditi, jer tamo treba žvakat žvaku i točit benzin istovremeno!"

Došavši do Pekinga, i obavivši neke akademske poslove, Lina i ja bijasmo počašćeni finom večerom. A što se u Pekingu jede nego: Pekinška Patka! Pekinška patka je, tradicionalno, vrlo složeno jelo. Patka se reže na dvadesetak različitih dijelova od kojih se svaki onda priprema na poseban način. Naravno, takvo jelo je onda i vrlo skupo, pa obrok za dvoje dosiže i nekih $90= cca 450kn. Naš domaćin ipak nije Krez, pa smo mi jeli nešto skromniju verziju, no i dalje odličnu. Na slici se vidi kako se pravilno jede pečenje patke - u tanku rižinu palačinku se slaže povrće, sezamov umak i meso, pa se sve srola i stavlja u usta. Cilj: jedna palačinkica - jedan zalogaj. Pa tko živ, tko mrtav (ugušen). Uz pečenje je bila i juha od patke, i mislim još nešto od patke, ali sam zaboravio.

Ostatak kineske hrane koje smo probali nije bio toliko ekstravagantan, ali mi je sve bilo jako fino. U Kini se, bar na sjeveru čini se, ne jede toliko riže kao u nekim drugim azijskim zemljama, npr. Koreji. Dominantniji je tofu, puno povrća i dosta začinjene hrane. Ali Kina je toliko velika i raznovrsna da se sve ovo vjerojatno mijenja od regije do regije. Uz hranu se redovito dobije ili vruća voda (o da!) ili zeleni čaj. Jela se ne naručuju "kompletna" kao kod nas, nego se dosta toga naručuje odvojeno - riža, svaka vrsta povrća, meso i slično, tako da jela više sliče kolažu svega što ti donesu. I praksa je da se, kad jede više ljudi zajedno, naruči svega i svačega pa se svaki prilog dijeli. Kao "fast food" su popularne okruglice s mesom, rezanci i mesne juhe, koje su puno bogatije nego što mi to obično zamišljamo, tako da se čovjek (Balkanac!) može i od juhe najesti.

A sad nešto potpuno drugačije - dijetno: ceremonija pijenja čaja. U Kini se čaj prije u svim prigodama. Kao što sam već napisao, čaj se obično dobije čim se sjedne u restoran. To je običan, niskokvalitetni zeleni čaj. No u posebnim prigodama, postoji ceremonija pijenja čaja. Čaj se ne zaslađjuje, osim eventualno neki voćni čajevi, koji se smiju malo zasladiti medom. Ali bolje ne. I nikako se ne pije čaj iz vrećice, nego lišće u sito pa prelij vrelom vodom.

Usprkos bombastičnoj najavi, ne znam puno o njoj, osim da se sastoji od više vrsta čajeva koji se piju. Dobar dio čajeva ima svoj način na koji se pije - neki se moraju srkati da bi se izrazio okus, neki se moraju "žvakati", a neki se serviraju u dvije šalice od kojih jedna služi za mirisanje, a druga za pijenje. Svima im je zajedničko da postoji "forma" kojom se drži šalica, i ta se forma razlikuje za "njega" i "nju". Šalica se drži jednom rukom, a pridržava prstom druge. "Ona" će šalicu držati tako da raširi prste ruke, što predstavlja cvijet i simbolizira žensku ljepotu. "On" će šalicu držati punom rukom, koja predstavlja zmajevu šapu, simbol odvažnosti.

Na samom kraju posta - naramak brzopoteznih stvari koje sam probao. Slike pogledajte na Flickru, naći ćete već što je što.

• morska trava "s Južnog pola" - predjelo, jako fino, hladno i začinjeno, jede se štapićima,
• miso juha - juha sa sojinim temeljcem (u principu japansko jelo),
• kuhane ličinke dudovog svilca - pod zubima kao grožđice, okus po orasima - jeo bih opet, nije loše,
• pržene jegulje - kao i svaka druga pržena riba, npr. oslić
• žele od svinjske krvi - FINO! zamislite puding s okusom krvavice,


• magaretina - jako dobro meso, ima poseban okus, ne sliči ni na što drugo što sam probao, ali nije po divljači... pod zubima slično jako mekanoj teletini,
• bambusovi izdanci - gdje god sam ih probao, ili su sami po sebi ljuti, ili su bili začinjeni. U svakom slučaju, hrskavi prilog!
• gorka dinja - slična krastavcima kad budu gorki (KAD SE GULE U KRIVU STRANU :D), ovdje se namjerno takve dinje serviraju. U principu paše uz masna jela.
• "kotlovina" - ili nešto slično - na ražnjićima nabodeno razno meso, poznatog i nepoznatog porijekla, i povrće, koje se što kuha što peče u cjelodnevnom umaku (mmm) - čini se kao nešto što vam mama ne bi dala da jedete, ali bi uvijek rado pojeli.

Suma sumarum: sve je bilo jako fino, kao što je razvidno iz veselja na mom licu. Jedino sam požalio što nisam uspio probati psa. Usprkos nazivu onog filma, to je više korejska hrana. No Lina i Lan nisu baš bili zagrijani, a ja nisam znao sam naći. Tako da će pričekati neki drugi put. A okladu, s početka priče, sam dobio. Dorina, s cijelim lješnjacima. Može i Milka. S cijelim lješnjacima. Hvala, bio mi je užitak.

Put u Kinu

I tako sam ja bio u Kini. Vidio Kineski zid, vidio Šangaj, vidio sve. A za male novce. Znam da željno iščekujete izvještaj, i konačno je tu - u nizu postova. Polako... U svakom slučaju, kako budem pisao, stavljat ću i slike na Flickr. Ima ih puno, tako da molim za strpljenje. Nego, da krenemo...

Kako sam došao u Kinu? Iskoristio sam dobrobiti rada u znanosti! Prije gotovo godinu dana, pojavila se prilika da prijavim rad na IEEE Conference on Decision and Control koja se održavala u prosincu 2009. u Šangaju. Napisao sam rad, prijavio ga i -- otišao na godišnji. Naime, sve se ovo odvijalo još prošlo proljeće. Konačno, u srpnju su mi javili da je rad prihvaćen. Odlično! Srećom, mentor se brine da za ovakva putovanja naša grupa ima dovoljno novaca tako da mi je plaćena povratna karta i smještaj za trajanja konferencije...

No nema smisla potezati do jedne, meni egzotične, zemlje, da bih proveo samo tri dana u njoj, i to pretežno sjedeći na predavanjima ili odrađujući jetlag u hotelu. Neee, odmah sam počeo planirati da ostanem još barem par dana nakon konferencije i vidim malo te Kine. No moj budžet je ograničen - znanstvena karijera upomoć! Srećom, poklopilo se da jedan od bivših postdocova u našoj grupi trenutno radi kao docent na Sveučilištu Tsinghua u Pekingu. Ja sam mu se namjeravao samo javiti da dolazim u Kinu, ali on je predložio maestralni plan - ako održim gostujuće predavanje kod njega na sveučilištu, sponzorirat će mi put od Šangaja do Pekinga! Moooože! Plan se čak svidio i mentoru, koji je u jednom trenutku rekao da bi i on mogao potegnuti do Pekinga, no na kraju je otkazao cijeli put... možda neki drugi puta.

No moji apetiti još su veći. Konferencija završava u petak, a predavanje će biti radnim danom - znači moram nekako potrošiti vikend. Kažu Hangzhou je lijep, nije daleko od Šangaja... a spavanje u Kini nije skupo. Može, prodano. Plan puta:

1. Santa Barbara (14.12.)
2. Šangaj
3. Hangzhou
4. Peking
5. Šangaj (nakratko)
6. Santa Barbara (25.12.)

Ostalo je samo utvrditi društvo - the more the merrier. U početku, trebao je ići Ryan. No njemu nije prošao rad. George, jedan od postdocova u grupi, je također išao na konferenciju. No on je nakon nje krenuo u Indiju, na godišnji. Na kraju je Lina, kolegica iz ureda, rekla da ima $1000 popusta na avionsku kartu kojeg je morala iskoristiti do 1. siječnja. "Ideš samnom u Kinu?" "Može." Lan je jedva dočekao da i nju pozove - oboje imamo plaćen put Šangaj-Peking, zajedno sa smještajem u Pekingu. Usputno dijeljenje soba, taksija, itd. znači da putujemo u Kinu, na deset dana, za parsto dolara. Kad kažem par, onda stvarno mislim par. Sve skupa, na "minimum", znači smještaj, hranu i prijevoz smo zajedno potrošili oko $400. Tko kaže da je skupo ići u Kinu? :D

Nema smisla pisati izvještaj kronološki, a već znam što se dogodilo. Tako da ću u idućih par postova rasvijetliti što smo vidjeli, što smo pojeli, kako smo došli od točke A do točke B i što nam se zbilo putem...

Vatra.

Kada jasno vidis plamen sa par kilometara udaljenosti, znas da je ogroman. Prosle godine, 4. srpnja, cijelo brdo je bilo u plamenu. Mi smo stajali na kampusu i sa parkiralisne zgrade gledali kako brdo gori. Uvijek sam mislio da se sumski pozari sire polako i postupno - fronta se pomice i ostavlja zgariste iza sebe. Ali nije tako, slicnije je eksplozijama. U minutu-dvije, cijeli brezuljci nestaju u dimu i plamenu.

Ako je to bilo prosle godine, zasto ja o tome pisem sada? Zato sto je u utorak sluzbeno otvorena pozarna sezona godine velikim pozarom iznad Santa Barbare. Za sada je cca. dvanaest tisuca ljudi evakuirano, desetci kuca su spaljeni, a vjetar ne posustaje. Taj vjetar je i prokletstvo i blagoslov. Ako puse, vatra se siri. Ako ne puse, onda se dim i pepeo slijezu po gradu: ljudi se guse, elektricni vodovi se kratko spajaju, nista se ne vidi. U deset mjeseci, tri velika pozara, jedan u Goleti, gdje ja stanujem, dva u Santa Barbari - oba u centru.

Da malo priblizim sliku, Santa Barbara je okruzena susjednim gradicima: Goleta, gdje je UCSB kampus, Montecito, gdje bogatasi imaju kuce, Carpinteria, gdje... ma ne znam, gdje imaju Ulicu Djeda Mraza. Svi se ti gradovi nalaze izmedju oceana i brda -- raspored je slican Zagrebu i Medvednica, samo recimo negdje na Jurisicevoj, ili mozda kod Kolodvora, pocinje ocean. Znaci zamislite sad da sjedite na Kaptol Centru i gledate kako Medvedgrad bukti u plamenu. Znam da ljudi u Dalmaciji i oko Dubrovnika ne moraju nista zamisljati - nazalost imaju pozare u dvoristu svake godine. No kako sam iz Zagreba, dok se nisam preselio u Santa Barbaru nisam imao dodira s prirodnim katastrofama.

Moje mjesto je cini se prezivilo nagore prosloga ljeta. Ovaj pozar udara na sam centar Santa Barbare, sto je pola sata voznje od mene. Ali cini se kako se vatra siri prema nama, nadam se da ce uskoro stati. Ljudi su zabrinuti, ali cini mi se kako ovakve nepogode zblizavaju ljude, koliko god bile strasne. Ili mozda bas zato. Ljudi volontiraju u centrima Crvenog Kriza, nude udomljuju one koji su evakuirani iz svojih kuca, pomazu u evakuaciji. Pa i stednja vode vec puno znaci. Vatrogasci imaju vec puno iskustva s pozarima, posto su pozari u Kaliforniji stalna stvar. Biolozi cak kazu da postoje biljne vrste koje opstaju zbog toga sto ima pozara.

Ja sam budan u ovaj sitni sat jer citam vijesti o pozaru i pratim sto se dogadja. Dim je zaklonio nebo i zvijezde se vise ne vide, prozore sam zatvorio za slucaj da se zadimi toliko da pocne ulaziti u stanove. Maske protiv dima imam jos od proslog ljeta. Sve ce proci dobro po mene - ja sam na samom oceanu. No svi se ovdje nadamo se da ce i sto vise ljudi ostati postedjeno. Ovaj put, nazalost, kod susjeda trava nije zelenija. Za kraj, koga zanima, link na Google kartu sa zadnjim razvojem dogadjaja. Ja sam u Isla Visti, a vi sad vidite gdje je vatra dok citate ovaj post: Jesusita Fire

Proleteri svijeta - ujedinite se!

Otkad sam u Americi, pocela me vise zanimati politika. Dok se u Hrvatskoj cinilo da su sve stranke na kraju iste i da obicni gradjani ne mogu puno napraviti, ovdje u Americi se ponekad cini da stranke gotovo nisu ni vazne. Istina, postoje stranke i na lokalnoj i na nacionalnoj razini, ali puno politike se odvija medju raznim organizacijama koje se ne bave svim politickim pitanjima nego samo odredjenima -- ljudskim pravima, pitanjima okolisa, politickim strujama ili, na kraju, radnickim pravima. Ja sam clan sindikata asistenata na University of California, a dio smo UAW - sindikata koji tradicionalno okuplja radnike u automobilskim i agro poslovima.

Kako je moj interes poceo? Pa, ono sto me prvo zabrinulo je da u Americi zakon o radu ne garantira gotovo nista. Pravo na odmor? Minimalno, neki Amerikanci mi nisu vjerovali da ljudi u Hrvatskoj imaju barem tri tjedna godisnjeg odmora placenog. Pravo na zdravstveno osiguranje? Ako imas novaca, imas i zdravstveno, ako nemas, bolje ostani zdrav. I tako, sto iz nekog straha, sto iz zelje za aktivizmom ;), ukljucio sam se u sindikat asistenata. Sindikat okuplja sve koji rade u nastavi kao asistenti ili ocjenjivaci i glavna zadaca mu je pregovori sa sveucilistem (UC) oko kolektivnog ugovora pod kojim radimo. Drugi, nesto manje izrazeni dio, je utjecanje na politiku, tzv. lobiranje, za one mjere koje ce olaksati rad i studiranje (pro-labor, pro-higher ed). Ono sto je zanimljivo je da sindikat vode volonteri: svi smo mi studenti na doktoratima, svi radimo u nastavi i izdvajamo koliko mozemo vremena da ucinimo da bude bolje nama i nasim kolegama.

Zasto je to meni zanimljivo? Pa osim nekakve racionalne racunice da ce i meni biti bolje ako svima bude bolje, u sindikatu su ljudi bitno politicniji od ljudi oko mene. Koliko vidim oko sebe, prosjecni doktorski student na inzinjerstvu/znanosti se ne interesira previse za
politiku. A znamo svi kako je kod nas -- svi koji ispijaju pivo misle da bi upravo ONI bili najbolji premijeri/predsjednici. Tako da mi se svidjela ekipa, radimo za dobrobit ljudi i ajmo. I uvuce te to sve skupa: treba ici po zavodima, pricati s ljudima, vidjeti ima li tko kakvih problema na poslu, uclanjivati ljude, sastanciti, informirati, educirati...

Naravno, kao sto ste mogli pogoditi, vecina ljudi u sindikatu je iz drustvenih znanosti -- povjesnicari, sociolozi, politolozi. A meni je super njih onda slusati, jer znaju svasta -- nisam se s takvim ljudima nikad druzio. Recimo, na povratku sa sastanka na UC Davisu - koji je 6h autom sjeverno od Santa Barbare - Steven je odlucio da ce nam objasniti povijest zapadne civilizacije. Krenulo je sa padom Rimskog Carstva, 476. godine i udri. Sve europske drzave, koji kralj s kim je ratovao, tko se ozenio, tko je spletkario s kim, ugovori sve. Covjek je pricao 5 sati, napamet i sve po redu. Mislim, meni je mogao svasta pricati, ali bili su drugi ljudi tamo koji bi ga uhvatili kad bi nesto preskocio i podsjetili da i to mora objasniti. Nevjerojatno, bas sam ostao zaprepascen! Tako smo dosli do prvog svjetskog rata kad je Steve odlucio stati. Al sam onda ja postavio pitanje o americkoj politici tada i onda opet udri dalje. To je valjda kao da netko pita nas ferovce kako radi kompjuter. Makar nisam bas siguran da bih mogao 5h o tome pricati :) Moji se kolege u sindikatu bave razlicitim stvarima: pitanjima spola u americkoj politici prema radnicima, bandama u LAu (oooo da!), sprezi politickih stranki i grassroots organizacija, ma svasta. I to mi je zanimljivo, jer matematikom i znanoscu se stignem baviti i ja, a o ostalim stvarima ne stignem uvijek sam citati.

Toliko zasad, sretan vam Prvi Maj!

De aeroportibus

Upravo sjedim na LAXu - aerodromu u LAu i slusam glas kako na japanskom poziva neke putnike. (Digreasija: mislim da je japanski jer nakon nekih imena stave nastavak -sama sto, ako me sjecanje na anime-e sluzi, znaci gospodja). Iznerviran sam izuzetno losom logistikom na medjunarodnom terminalu Tom Bradley koja me je ostavila zednog i umornog. Malo si razmisljam, u proteklih godinu dana bogme sam se naputovao i vidio raznih americkih aerodroma - evo mojih dojmova.

Los Angeles, LAX:

Sto se tice snalazenja pri dolasku, vrlo je jednostavno. Check-in je isto relativno dobro rijesen, barem na Lufthansinom salteru. No medjunarodni terminal je katastrofalan. Iz pipa za vodu voda jedva curi tako da nema druge nego kupiti bocu vode/soka (SKUPO). Svi izlazi su u jednoj dugoj prostoriji u kojoj nema previse WCa ni, gorespomenutih, fontanica za vodu (nije da sluze necemu). Besplatni WiFi? In your dreams. Tmobile ovdje ima koncesiju i nista ne prolazi bez logina. Zato i pisem ovo u tekst editor (iako je vama to sve tako isto... bezoblicna maso :) ). Dodatno, promet je relativno dobro rijesen, ali su kapaciteti redovito popunjeni tako da je voznja po terminalu nesto izmedju relija i one slagalice gdje se pomicu kvadratici da se slozi slika. Ocjena: Radije ga ne bih koristio.

Phoenix, PHX:

Moj omiljeni aerodrom, mozda zato sto sam ga koristio vec nekoliko puta pa sam se i navikao. Ali stvarno, izlazi su u velikim kvadratnim prostorijama u kojima ima dovoljno zraka. U blizini ima hrane i dovoljno wca i fontana za vodu. Internet besplatan i brz, cak ima i dosta uticnica za struju da se baterije ne moraju prazniti. Ma perfa.

Charlotte, CLT:

Iako velik aerodrom, jako sam se lako snasao po njemu. Ipak, posto je velik, ima dosta za hodati u slucaju da je tako pao grah da se ne presjeda na izlazima koji su u blizini. Hraniliste (food court) je smjesten u sredini tako da nije daleko ni od kojeg izlaza, sto je s jedne strane dobro (jeo ti se Subway ili Burger King, ista udaljenost), a s druge strane lose (meni se nikad ne jede ni Subway ni Burger King nego pojedem ono sto je najblize - ionako je masno). Internet - dzabalesku.

Las Vegas, LAS:

Najzabavniji aerodrom na kojem sam bio. Gradjen je u zvijezdu (bar sam dobio taj dojam iznutra) na cijim su vrhovima prostorije u kojima su izlazi i - Jednoruki Dzekovi (Slot machines). Naravno, Las Vegas ne bi bio grad kocke da se kockati moze vec na aerodromu. I stvarno, ljudi i bakice sjede i ubacuju kovanice i vuku onu stangu ne bi li nesto dobili. Dok sam ja bio tamo, nitko nije nista dobio. Ryan i ja smo u Las Vegasu odigrali zabavnu igru - obidji aerodrom da ne skrenes desno (nismo valjda republikanci). Stvarno smo taj dan imali previse vremena. Fontanica i wca: dovoljno. Iterneta ko zraka. Jos jedna stvar, u LV na aerodromu postoji Oxygen bar - platis da udises cisti kisik. Svakoj budali njeno veselje.

Hartford, BDL:

Ne bi vjerovali, ali Hartford je medjunarodni aerodrom. Ajmo ruke gore tko je cuo za Hartford?! Ajmo tko zna za koju je drzavu kratica CT? Ajmo, koje je veliko sveuciliste u CT? Tako sam i mislio. Connecticut je jedna mala siva drzavica poznata po Yaleu i osiguravajucim drustvima koja mahom sjedista imaju u Hartfordu. Sigurno su poznati po jos necemu, ali ne i meni. E pa taj mali Connecticut, na sat vremena voznje od NYCa i Bostona ima jos jedan medjunarodni aerodrom (uz NYCov i Bostonov). I uopce nije los taj aerodrom u Hartfordu. Gradjen je slicno kao i LAX, sto se tice automobilskog prometa. Posto ipak nema toliko guzve kao LAX, nije toliko zagusen pa se relativno jednostavno snaci (i nema terora kao na LAXu s fontanicama). Internet: free as in free beer.

Santa Barbara, SBA:

Mali mali aerodrom, velik mozda kao autobusna stanica u Karlovcu, Brodu i slicnim gradovima. Toliko je mali da, nakon sto su zbog 9/11 postrozene mjere osiguranja, dodatne provjere vise ne stanu u zgradu tako da se red formira vani. Nemaju fontanice, ali imaju onu bocu s vodom i case (za DZ). WCa nakon sigurnosne provjere NEMA. Kako grozno. A nema ni besplatnog interneta. Ipak veliki plus jer za 15min pjesice mogu biti na njemu.

Salt Lake City, SLC:

Pristojan aerodrom, ali nema dzabe interneta. Ryan i ja smo svojedobno tamo proveli jedno 7 sati u iscekivanju svog leta. Toliko dobar aerodrom ipak nije. Nije mi ostao u nekom posebnom sjecanju, tada sam vise bio fokusiran na masovno otkazivanje letova sto me nije oraspolozilo.

Miami, MIA:

Kad zlocesti frequent fliers putnici umru, onda idu u pakao zvan Miami International Airport. Crtice iz zivota: Redovi za check-in, provjeru prtljage i sigurnosni pregled se PRESIJECAJU. Pa daaaa, nema smisla organizirati ljude, bolje da nastane potpuni haos i anarcija. Tako je u Majamiju. Stanes u red za kiosk za check-in. Dvaput se izgubis dok ne dodjes do kioska. Uspijes se upisati i onda ti dodijele salter B. Dok cekas u redu za salter B, shvatis da ne postoji salter B nego da obje zene rade na salteru A. Onda te samo najednom pozovu iz zalijepe naljepnicu na torbu. Posalju te u red broj 4. (Nije da postoje redovi 1-3, samo je jedan red). Onda se i u tom redu dvaput izgubis jer se red PRESIJECA S REDOM ZA CHECK-IN!. Ali dobro, pregrmis to i taman kad se spremas uci u svoj terminal D, dodje policajac i odvede cijeli red na terminal C. Jasno nastane panika i onda shvatis da nema mjesta panici jer je potpuno normalno da se prtljaga za terminal D provjerava na terminalu C. Nakon toga se vratis na terminal D radi sigurnosne provjere osobe (tebe) ilitiga skeniranja i pretresa. Onda ona vrata sa senzorima ne rade dobro pa tri puta moras proci kroz njih dok milicija ne odluci da je dosta i da si valjda siguran. Nikako ne preporucam, ljudi preprorucaju Fort Lauderdale kao alternativu Majamiju.

Od ostalih aerodroma bio sam jos u Roanouku, VA, Dalesu kraj Vosingtona, DC i u Filadelfiji, no na njima sam ili prekratko ili davno bio tako da ce pricekati da udju u ovaj popis. Malo sam odskrolao gore i cini se da mi je stvarn dosadno na ovom aerodromu. Jos sat i petnaest...

UZIVO S MINKENSKOG AJRODROMA, MUC:
Upravo sam sisao s Lufthansinog leta. Upravo je nevjerojatno kako su njihovi letovi za jedno 5 klasa bolji od letova americkih kompanija. Po cemu? Po svemu. Po hrani, usluznosti, avionima, stvarima koje su ukljucene u cijenu, ljubaznosti, izgledu (stjuardesa), pilotima... ukratko, ovaj let mi je bio najbolji let do sada (a samo u proslih godinu dana sam promijenio preko 20 aviona...). Za 3h sam u Hrvatskoj.

* Oprostite prof. Jelic, ne mogu se sjetiti deklinacije. Ali da imam internet snasao bih se vec ja

Pank u Venturi

Razgovor je tekao otprilike ovako:
"Yo, it's Jess!"
"What's up?"
"You wanna go to a concert today?"
"What concert? ... I don't know, I should work..."
"Bad Religion and Pennywise are playing in Ventura, I wanna go. $25."
"Sure, why the fuck not!"

I tako sam umjesto da napravim neki raspored za ucenje otisao s Jess i Ryanom u Venturu (obliznji gradic) na festival panka. Jess nas je oko podneva pokupila u dzipu od starog pa smo prvo morali odbaciti prazan keg (bacva za pivo) zaostao od njenog rodjendana i promijeniti auto. I onda... put Venture.

Vans Warped Tour se organizira vec desetak godina kao festival koji ljetom proputuje veci dio Amerike, a preskoci koji put i baru do Europe. Kako Vans proizvodi skejterske tenisice, tako je i Warped Tour poceo skejt pankom, ali sada vec ima svakakvih bendova, ali svi imaju bar malo panka u sebi (ili se tako prave). Da odmah napisem: prosle godine su svirali NOFXi, a ja se iskreno nadam da ce ponovno svirati dok sam ja u blizini. Osim "velikih" bendova, na pokrajnja 4 stejdza sviraju uglavnom lokalni bendovi koji se izmjenjuju ovisno o tome gdje je festival trenutno, a "veliki" bendovi putuju s festivalom.

Ryan je prije ovog koncerta bio jos na ukupno 2 u cijelom zivotu. Kakva steta. Ali bolje ikad nego nikad. U Venturi su zagradili ogromno parkiraliste i dio parka i tu podigli pozornice i satore. Sve je puno ljudi od 5 do 99 godina. Ono, roditelji s malom djecom, ljudi koji su valjda bili na prvim koncertima Ramonesa, uzbunjene majke koje prate svoju ispirsanu i isaranu djecu na koncert. Nema toga kod nas. Naravno, ima i onih prljavih pankera i pijanih budala i svega slicnog sto cini atmosferu i freak show. Toga ima kod nas (evo recimo, ima na DOFu kolko hoces).

Moram ovdje javno priznati da ono sto sam cuo od Bad Religiona prije koncerta i nije bilo nesto. Nekako su mi premelodicno uvijek zvucali. Ali uzivo su predobri. Jos pogotovo kad rulja od par tisuca ljudi urla s njima svaku rijec. Nije izostalo ni popularno oturanje (ovdje kazu mosh pit ili circle pit). Kod nas to uglavnom izgleda tako da u krugu bude desetak ljudi (bar tamo gdje sam ja bio) osim ako ne eksplodira cijela dvorana. Ovdje je barem jedno stotinjak ljudi uredno trcalo u krug i udaralo u sve sto se naslo na putu.

Za vrijeme koncerta mladi u Americi vole skinuti tenisice (VANS) pa ih zafitiljiti preko cijelog prostora na drugu stranu. Ostali popularni artikli za bacanje u dalj su boce s vodom i ruksaci, a za one zeljne dobrog krvoprolica i CDi. Vjerujem da je nenadmasan osjecaj kad te usred skoka opali CD koji je pao s jedno 20tak metara visine.

Nakon Bad Religiona muvali smo se okolo po standovima, popili jos jedno pivo i slucajno naletjeli na odlican bend koji je taman pocinjao svirati kad smo mi naisli. Bend se zove The Action Design i zvuci kako bi sav pop trebao zvucati (iako mozda i nisu pop :) ). Za one koji se mozda kuze u kalifornijsku indie scenu, bend su osnovali clanovi benda Tsunami Bomb. Svi bendovi (pa tako i oni najveci) sviraju samo po pola sata, a meni je stvarno bilo krivo kad je Action Design zavrsio. Pjevacica Emily ima predobar glas, nije ko Kim Deal (nitko nije kao ona), ali je definitivno blizu vrha. Svidja mi se ovdje (u JAmerici) to sto do ovakvih malih bendova koji su odlicni i nije pretesko doci. Cujes ih negdje da sviraju, kupis usput njihov CD (jer je cijena duplo/triput niza nego u HR, a place puno bolje) i onda znas da postoje pa kasnije odes na njihovu Myspace stranicu, jos malo muzike poslusas i mozda iduci puta odes bas njih poslusati (jer sviraju posvuda).

Izmedju Action Designa i Pennywise smo malo prodavali zjake, Ryan i ja smo gledali ... prirodne (i plasticne) znamenitosti oko nas ;) dok je Jess srela valjda svoju cijelu srednju skolu i cavrljala s njima. A onda su poceli Pennywise. Premocni su bili. A publika skupa s njima. Za vrijeme Bro Hymn je bilo "svi ko jedan" da bi na Fuck Authority bilo na tisuce srednjih prstiju u zraku. Je, znam da je to osjecaj zastite u krdu i nabrijavanje kao da sam u srednjoj skoli, ali sta, u srednjoj nisam imao prilike gledati Pennywise uzivo. Evo kako je to izgledalo na jednom od proslih Warped Tourova:

Florida Keys, o da...

Uskoro odlazite na godisnji? Radujete se sto cete konacno izaci iz ureda i gradske vreve? Muci li i Vas kako najbolje zavrsiti radnu godinu? Ne bojte se, ugledajte se na DARPAu, organizirajte sebi i svojim kolegama radni sastanak na Florida Keysima. Cijena? Prava sitnica.

I tako smo prosli tjedan imali radni sastanak na Islamoradi, jednom od otoka u Florida Keysima. Lijepo je biti znanstvenik. Radni sastanak okupio je sve ljude koji aktivno rade na projektu i kojekakve suradnike. Sve u svemu, nas 40tak je odsjelo u Cheeca Lodge hotelu i veselje je moglo otpoceti.

Mora se priznati, Florida Keysi izgledaju kao iz filmova. Sat i pol juzno od Miamija docekao nas je opasno skup hotel kojeg nismo morali placati. Naravno, uz hotel privatna plaza, bijeli pijesak, modrozeleno more, a sunce ugrijalo. Ako bih sad isao traziti dlaku u jajetu (iglu u plastu sijena), rekao bih da je zrak mozda malkice prevlazan. No necu traziti dlaku u jajetu.

Prva dva dana smo radili. Sastancili smo, prezentirali svoje radove na posterima (plakatima) i, naravno, networkali :) Sto se tice radnog dijela, cini mi se da smo dobro odradili posao i da ce ocjena biti pozitivna. No kako kazu u americkim filmovima, nije gotovo dok debela dama ne zapjeva. Tako da smo u iscekivanju pjeva debele dame.

Drugog smo se dana, nakon sto je zavrsilo i zadnje predavanje, Ryan, Konda, Gunjan, Sujit i njegova zena te, naravno, ja, otputili do najjuznijeg naseljenog otoka u Keysima - Key Westa. Istoimeni gradic na njemu dom je raznim cudacima - zonglerima, ulicnim zabavljacima, jamajkanskim i kubanskim sviracima i raznom sarolikom puku. Ta uvrnutost, uz prirodne ljepote, privlace velik broj turista pa tako i nas. Key West poznat je po tome i sto privlaci ljude "alternativne" seksualne orijentacije (LGBT). Tamo nije uopce neobicno vidjeti transvestite na cesti, a ima i dosta barova u kojima konobarice imaju nesto jace noge i prosirene Adamove jabucice.

Zadnji dan nam je bio slobodan posto smo sve uspjeli ugurati u prva dva dana. Bryan je mene i Ryana, koji mi je bio cimer, probudio u podne (!!!) pozivom na ronjenje na koraljnim grebenima (s dihalicom, ne s bocama). No spremala se oluja tako da nam je to malo pomrsilo racune jer je vidljivost podmorska bila losa. Tako da smo gledali tarpone kako jedu, a onda je pocela prava tropska kisurina koja nas je zakljucala u sobe cijelo popodne i prikovala uz bar u vecernjim satima.

Nazalost, najzanimljivije zivotinje koje smo vidjeli su bili tarponi, pelikani i rakovi. Nadali smo se aligatorima ili morskim psima, ali nula bodova, nismo ih vidjeli. Jako sam bio zadovoljan sto sam na svoju listu pokorenih morskih cjelina upisao i Meksicki zaljev. Zivjeli smo luksuzno (vecera od $80 koju nismo mi platili, ali smo je pojeli), naradili se i uspjeli i odmoriti. Nije uopce lose biti znanstvenik ovdje u Americi ;)

Chilla Vista 2007

Urbana legenda kaze da je Jim Morrison napisao Crystal Ship na tripu u Isla Visti. Hipi kultura duboko je ukorijenjena u IVu. Danas je bio dan da i nova generacija dokaze da taj duh i dalje zivi. I dokazala je. Chilla Vista, festival koji se odrzava u parkovima u Isla Visti, bio je centralni dogadjaj danasnjeg dana.

Ja sam malo svrnuo do IVa da malo pogledam sto ima u IVu i da popijem nesto u Java Jonesu. I tako, zavrsim ja u jednom od dva parka, ispred "Solar-powered" pozornice. Naime, organizatori su odlucili da ce se ove godine Chilla Vista odrzati s minimalnim zagadjenjem. Tako je jedna bina napajana solarno, a druga biodizelom. Sve je bilo puno standova koji su promovirali reciklazu, zdrav zivot i... biljne proizvode.

Odslusao sam bend Ambidextrous. Ne bi ih se Jim Morrison nimalo posramio, a bogme bi i Jimi Hendrix kimnuo s odobravanjem. Napravili su odlicnu rock atmosferu dok se mladez napajala jeftinim pivom. Ali do 18h. Jer u 18h istice festivalova dozvola za alkohol na otvorenom i svi moraju popit do 18h inace policija trenira strogocu. I tako su popili. Sve je bilo puno raznih likova - bongo sviraca, gusara, nesto praljudi i hrpa djece cvijeca. Odslusam ja Ambidextrous kad ono MC (u ne-reperskom smislu rijeci) pocne vristati sa stejdza da nije jos sve gotovo! Ajmo onda pred "bio-powered" binu.

Ponovo MC urla i najavljuje Blue Turtle Seduction, a ekipa pocinje vristati i skakati. Ma sta urlate, majku vam vasu... a kad ono, na stejdz izlazi lik s violinom. I tad pocne dernek, al ono pravi. On dere po violini ekipa skace, a ja s ruksakom i laptop u njemu. A svi znamo da chicha voli djuskat. A likovi bas pravo deru, nesto izmedju Manu Chao, Boba Marleya, nekog odlicnog ska benda, country benda i ciganskog orkestra. Trebali bi doc na DOF da se raspametimo. Curice se razgolitile, sve se nesto izvijaju, likovi oko njih skacu, a sve zavijeno dimom... biljnih proizvoda ;). Ako se ne smije pit alkohol, a ono moze se smotat i zapalit. E da je Amerima cigana, mislim da bi umrli od srece.

Odlicno je sto na festivalu ima svih generacija. Dosli su ljudi s malom djecom, studenti, njihovi asistenti (ja), a bogme je bilo i onih koji su mozda i prije 40 godina jeli droge i slusali Janis Joplin u tom istom parku. Cetrdeset godina, a jos slusamo tu muziku. To je ko da su ljudi 60tih slusali muziku iz 20tih. Buuukte.

Sve je zavrsilo tako sto sam ja malo sjeo u prasinu da odmorim i gledam obliznje zonglere. Imaju nekog lika sa dugom sivom bradom koji bas zna bacit stvari u zrak. Onda je dosao John Ska Pank, jedan od studenata kojem sam bio asistent, i rekao da se njemu bas malo prica samnom. Gledam ja, od svih tih zgodnih zena okolo, bas se NJEMU prica samnom. Al je onda objasnio da je njegova mama rodjena Buljat i da mu je pola obitelji iz nekog mjesta kraj Splita. Zna covjek cak i nesto hrvatskog, ne predobro. Tako smo malo procaskali. Ima bend, sviraju ska pank pa cu ih ic pogledat nekada.

Sada sam konacno u omiljenom Java Jonesu. There's no home like Java Jones. I eto vam post.

P.S. Kupio sam CD Blue Turtle Seduction. Neusporedivo su bolji uzivo, CD je lose produciran tako da zvuci nekako mlacno. I nedostaje im bas, sto se ne osjeti toliko uzivo. Uzivo su mocni. Rekli su da su danas snimali live CD, to cu sigurno nabaviti.

P.P.S. Skrolajte dolje na onaj stari post o Isla Visti - dodao sam slike! YEY! (bas volim ove PSove)

Daj mi matematike, molim te, daj mi puno!

Jedna od velikih prednosti rada u znanosti je mogucnost putovanja na razne konferencije. Naravno, nekad to zna ici na zivce, ali uglavnom je dobro. Tako sam i ja uhvatio malo tog vjetra i proveo prosli tjedan iznad Salt Lake Citya u drzavi Utah. Podrazumijeva se da su troskovi puta i sve ostalo placeni novcem od projekta na kojem radim. Sto je odlicno posto sam efektivno putovao za dzh.

U odmaralistu Snowbird odrzavala se konferencija o primjeni dinamickih sustava SIAMa - Udruzenja za industrijsku i primjenjenu matematiku. Ta konferencija odrzava se svake dvije godine i najveca je na svijetu u tom podrucju - ove godine prisustvovalo je 710 ljudi. Pet dana, svaki dan po cca 10h predavanja, a izmedju predavanja razgovori s ljudima, sastanci, upoznavanja... ma predobro.

Putovalo nas je petnaestak s UCSBa - gotovo cijela nasa i Jeffova grupa. Par avionskih presjedanja, neizbjezna kasnjenja i odgode aviona i u nedjelju uvecer bili smo u sobama u Snowbirdu. Snowbird je inace predobar - smjesten je u kanjonu, temperatura je ugodnih 24-25 stupnjeva Celzijusevih, okolo snijeg na brdima. Bas predobro.

I tako je sve skupa krenulo u ponedjeljak. Gotovo sve face u podrucju su bile tamo - ljudi iz cijih knjiga ucimo, koji su napisali centralne radove u podrucju, a svi na dohvat ruke. Doslovno da ih povuces za rukav i propitas o onim detaljima koji ti fale u radu.

Konferencija je konceptualno podijeljena u tri dijela: pozvani govori, minisimpoziji i prijavljena izlaganja. U prvom dijelu su istaknuti istrazivaci drzali jednosatna predavanja o svom podrucju interesa. Tako smo culi o tome kako je Priroda razvila sustav upravljanja prstima (sto je prakticki sveti gral robotike), kako se matematicki moze pristupiti borbi protiv karcinoma i tako odrediti koliko lijekova dolazi u koktel da bi bio ucinkovit. Culi smo i objasnjenje zasto se ozonske rupe ne zatvore same od sebe kad u drugim dijelovima atmosfere ima dovoljno ozona i kako razliciti insekti razlicito lete i tako minimiziraju potrosenu energiju. Sve skupa iznimno zanimljivo, cak i nekome tko nije matematicar (ne mislim na sebe, sebe odavno racunam u matematicare).

Moj je mentor nazalost bio bolestan. Nadali smo se da ce doci u srijedu, no bio je prebolestan za putovanje. I tako, u srijedu poslijepodne dobivam ja e-mail od njega, a u e-mailu prezentacija govora kojeg je on trebao odrzati u cetvrtak. Gledamo Bryan i ja u taj mail i kaze Bryan onako meni "sigurno zeli da ti odrzis govor umjesto njega". Je da, bas ja, najmladji u grupi. Pa smo digli Lana (novog postdoca u grupi) na foru da on (Lan) treba odrzati govor. Lan se maltene upisao i usrao u gace. Da prostite na izrazu.

No sve se vraca sve se placa. Istu vecer, nakon prezentacije postera, idem ja tako pogledati mail. A kad ono, mail od drugog voditelja projekta u kojem kaze "Jel bi ti htio odrzati prezentaciju umjesto mentora ujutro?". I sta da covjek sad kaze? Covjek kaze - da. Lakse reci nego uciniti. Trenutno vrijeme: 23h. Vrijeme prezentacije: 9h. Deset sati za preraditi prezentaciju, dodati neke filmice koji ne rade, izbaciti sve one stvari o kojima nemam pojma (nije mentor mentor, a ja student bez razloga!). Legao sam negdje oko 00.30, probudio se u 5.30h i deri po prezentaciji. Za dorucak: kava i bol.

Doslo je i tih 9h, a u publici one iste face s pocetka price. Izgleda da imamo stvarno zanimljiv projekt. Svoje neznanje kompenzirao sam glupiranjem, skakanjem i modulacijom glasa :) Na kraju, govorio sam cak i manje nego sto je bilo zakazano (upuceniji znaju da imam problema s time kad se radi o prezentacijama s projektorom ;) ). A nakon prezentacije - pitanja. Secer dolazi na kraju. Jedna od onih faca dize ruku, a meni se mrak spusta na oci. No odbio sam njegovo pitanje jednim "ne znam" upakiranim u toliko celofana da je vjerojatno zvucalo pametno. Moje najjace oruzje je njihovo neznanje o mom neznanju. He he he.

Onda je dosao najbolji dio: razgovori s ljudima o mom istrazivanju. Upoznajmo Daliu, studenticu u Sydneyu koja je bas ono hard-core matematicarka. Ona o potpuno apstraktnim matematickim konceptima prica kao ja o parnim i neparnim brojevima. A samo je studentica, tako da se nisam ustrucavao ispitati ju o svakom detalju. Sve mi je objasnila, preporucila mi par knjiga i dala svoj clanak. Zakon. Pricao sam jos sa Sherry, profesoricom koja radi gotovo iste stvari kao ja, pa sam dogovorio da cemo suradjivati. Pricao sam i s Oliverom i Mirkom iz Paderborna koji racunaju slicne stvari kao i ja, ali drugom metodom pa je nas razgovor bio mjesavina prijateljskih savjeta i obrane vlastite metode svim snagama.

Na kraju, bilo mi je jako zao sto je sve zavrsilo. Ovo je bio mozda najbolji tjedan otkako sam u USA stigao. Mislim da bi mi idealna radna atmosfera bila sljedeca: prijepodne konferencija, a onda poslijepodne ja, kompjuter, olovka i papir i udri po jednadzbama i simulacijama. Sad sam nabrijan i jedva cekam da isprobam sve sto sam cuo na konferenciji. I da mi dodju knjige koje su mi preporucili. I da odem u HR (jos 4 tjedna).

P.S. Evo u kakvoj ja situaciji ovo sve pisem: Java Jones, pisem o matematickoj konferenciji, za stolom kraj mene ekipa prica o ugljikovim nanocijevima i svemirskom liftu, a vani cudni cica s bijelom bradom (podsjeca na djeda Mraza ili ak. L. B.) nekom objasnjava Wienerove procese s gitarom u ruci.

P.P.S. Slike prirode su s dvosatnog pjesacenja na koje smo Bryan i ja otisli jednog popodneva. Nisam sliko ljude opet. Bezveze, znam. Al imam zivotinje zato.

"Uuuu, al taj Marko pametno pise, da bar ja mogu tako pametno i puno sr^H^Hpisati!"

Da, i ti mozes imati glavu punu stvari koje zauzimaju prostor necem konstruktivnijem! U prvom nastavku (hoce li svijet ikad ugledati drugi) donosim pregled stranica koje smanjuju SNR u mojoj glavi. Pa da vidimo, sto to ja citam, a da nije (samo) blog. Necu ici nekim posebnim redoslijedom.

Prvo i osnovno: reddit. Za one koji ne znaju, reddit je stranica koja donosi linkove na brdo stvari na iternetu. Izuzetno je uspjesna u pretvaranju radnog vremena u dan ulupan uludo. Probajte, pozalit cete!

Drugo: index.hr i monitor.hr. U principu sluze popunjavanju rupa koje reddit ostavlja posto na redditu i nisu zastupljeni dogadjaji u Hrvatskoj. Ali eto, da ne bi slusajno izgubio kontakt s prijelomnim dogadjajim u domaji, ne mogu se odlijepiti od indexa i monitora.

U kategoriji "ozbiljno", podkategoriji "znanost" donosim vec spomenuti Connect. Connect okuplja nezanemariv broj jezicavih ljudi koji se znanoscu bave iz raznih perspektiva: aktivne znanstvenike, znanstvene menadzere (npr u ministarstvu, institutima), znanstvene novinare, studente i naravno, kibicere znanosti - kako one koji zele priznati da to jesu i one koji to ne zele priznati (ni sebi ni drugima). Na Connectu se raspravi gotovo svaki dogadjajcic koji se tice znanosti u Hrvata, cesto se moze naci link (poveznica???) na novinske clanke, ali cuti i koja pikantnost iz znanstvene i neznanstvene proslosti prominentnih figura koje pune znanstvene rubrike (ovo zvuci ko da imamo znanstvene tabloide).

U kategoriji "ozbiljno", podkategoriji "neznanost" pojavio se novi igrac na mojem bookmark terenu: Booksa! Pdaaa, oni koji me znaju imalo bolje znaju da sam oduvijek navijao za Booksu i na iternetu i offline. Zato me jako razveselilo kako su booksine aktivistice i aktivisti ozbiljno pristupili svojoj web stranici tako da gotovo svakodnevno imam za procitati poneki intervju, saznati nesto o novim knjigama koje ne stignam procitati i vidjeti tko je zakasnio na promociju knjige u Booksi. Java Jones je Java Jones, no nema Bookse do Bookse!

Posto ipak citam odredjenu kolicinu blogova, navest cu ovdje one koje pratim, a da nisu ovako, standardni. Radi se o blogovima koji se ticu znanosti:
- Cosmic Variance, blog kojeg pise grupa (astro)fizicara. Uglavnom se tice problema rada u akademiji, a manje se bave fizikom. Znaju imati jako kvalitetne postove.
- ScienceBlogs - portal na kojem je okupljeno (u trenutku pisanja) 63 blogera koji su zapazeni i pozvani da pisu za taj portal. Hranim se njihovim "Physical Science" i "Academia" feedovima.
- Ars Mathematica je bas geek matematicar. Neke stvari su mu malo pretehnicke za mene (zapravo vecina), ali treba to tako, da se ne opustim :)

Za sam kraj: PhD Comics forum, interno poznatiji kao Phorum. Krenuo je kao forum PhD Comics stripa, a izrastao je u okupljaliste raznih PhD, MS i undergrad studenata koji sam zele istresti dusu u vezi necega sto ih muci ili jednostavno lupit neku glupost. Phorum ima svoj sleng u kojem se intenzivno koriste zivotinje (badgers, turtles, hippos, itd).

Posebno mjesto u zgubidanjenju zauzimaju stripovi i blogovi, no o njima neki drugi put. Mozda.