Don Salieri sends his regards...

Ljeto formalno još traje, iako je u mojim očima ugaslo tamo negdje početkom kolovoza prepustivši svoje mjesto kišama, žutom lišću i hladnoći. Možda mi je zato prošlo tako strelovito brzo, sakrilo se prije vremena ostavljajući za sobom umjesto bezbrižnosti i opojnog sunca okus jeseni i skoro nadolazećih ispita. Ostala su mi dva, po nekim iskusnijim studentima, najteža ispita do uvjeta, u suprotnom pad godine. A to si ne bih voljela priuštiti.
Jedan sam dala prije tjedan dana, i odahnula. Drugi sam pala sa smiješkom na licu... Dobro je, mogu ja to, imam još jedan rok i neću pasti. Baš neću. Tješim se ja na sve moguće načine. I On me tješi, vjeruje u mene... a njega ne želim razočarati.

Doma sam trenutno, ležim u krevetu pod dekom, držim laptop na krilu i sa grižnjom savjesti gledam knjigu kako mi se smiješi s druge strane sobe. I hladno mi je, nos mi je hladan, radijator se pokvario, a ja ne želim zatvoriti prozor jer mi baš godi ovaj zvuk kiše. Tap, tap, tap... umiruje nekako, miješa se zvuk s naletima vjetra koji hipnotizirajuće njišu grane divlje breskve tik ispred mog prozora. Lijepo je, makar hladnoća u sobi bezobrazno koketira s određenim dijelovima mog tijela. Bijela majica joj je opak saveznik. A ipak mi se ne da ustati i obući nesto toplije... Sama sam doma. Ionako me nitko ne vidi.

Sutra se vraćam u grad u kojem studiram i svaki put se veselim povratku kao malo dijete. Ne kažem da biti u vlastitom domu ne obiluje komocijom. Posebno to vidim ja koja živim u studentskoj sobi u učeničkom domu s tri dečka, na prostoru od 12 kvadratnih metara. Onda kad dođem kući uživam u tome što svaki put uđem u čist wc, što mogu izaći ispod tuša mokra i ogrnuta ručnikom, što imam frižider i mlijeko je uvijek svježe...
Ipak, unatoč svim tim prednostima, stvarno jako volim svoj studentski život. Jednog cimera obožavam, duša od čovjeka, najbolja osoba na svijetu. A drugog, eh... drugog :) još uvijek mu ne smeta što mu svake večeri zauzmem pola kreveta pa vjerujem da mu nisam mrska. Nije ni on meni, dapače.
Treći cimer je budala i ljigava svinja, ali šta ćeš... nismo ga mi birali. I ne želim trošiti vrijeme ovdje na njega, ne želim u ovom tekstu skrenuti u mutne vode, danas sam predobro raspoložena za to.

Preda mnom je najteža godina na faksu, kažu oni već spomenuti iskusniji studenti. Od prvog listopada predstoji mi i useljenje u friško izgrađeni dom i navikavanje na dijeljenje životnog prostora sa ženom. Bojim se pomalo toga, ne znam kako ćemo se naviknuti jedna na drugu. Imam iza sebe gorku uspomenu na bivšu cimericu kleptomanku koja je nosila svu moju odjeću, usmrdila ju i vratila u ormar... Da ne kažem koliko me otvoreno mrzila što sam njenom dečku posudila svoj omiljeni edukativni film za odrasle. Nisam imala loše namjere, i nije mi nimalo njen odabrani bio privlačan... jednostavno je upao u lošem trenutku u sobu i pitao me što gledam... a onda me pitao i jel mu posudim. I ja sam posudila. Jebiga.

Dobra strana svega toga je ta što ću u novom domu imati stalnu vezu na net. Woohoo. 24 sata dnevno online. Za ovisnike poput mene milina.

A sad idem učiti da ne bi idući post bio u tonu Bezdana, bolje da bude slavljenički pa da ga mogu započeti rečenicom Sve je dobro što se dobro svrši.

Pusa svima :-)