Don Salieri sends his regards...

Kad sam imala 6 godina sve sam svoje sukobe s klincima koji bi mi se zamjerili rješavala tučom. Mislila sam, ako mene boli guza nakon štipanja dečkića, zašto nešto onda ne bi boljelo i njega? I eto, čim bi netko prešao prag tolerancije i zanemrio sva verbalna upozorenja, u meni se nakupilo toliko bijesa da mi je sva snaga poletjela prema pesnicama… Suprotna je strana za manje od minute brisala oštar nalet krvi iz nosa i gorke suze iz očiju punih straha.

Ne volim biti duzna. Ne da mi mira. Niti kad su u pitanju pare, niti kad me netko povrijedi. Mišljenja sam još i danas (kad bi trebala razmišljati zrelo i odgovorno) da nije pošteno da boli samo mene, iako sam u zadnjih 15 godina izgradila nešto viši prag tolerancije… ne smeta mi više da me dečki štipaju za guzu. Al' to je neka druga priča.

Danas sam se opet našla jako povrijeđenom. Preklinjala sam sve svece kojih sam se sjetila zato što je Smradovkinja bila tamo gdje ja nisam smjela… da ne bi došlo do eskalacije sukoba. Namjera je bila dobra, ali me ipak povrijedilo. Nije fer. Nisam ja ta koja je zajebala u doslovnom smislu dobre odnose,
Nisam ja kriva što dvoje odraslih ljudi nije vidjelo granicu. Nisam ništa ukrala da bi birala kojim ću dijelom grada ići na kavu. Nisam poševila ničijeg muža da bi izbjegavala obiteljske zgrade. I zato nije bilo nimalo zabavno gutati ogromne knedle nakon poruke: Nemoj dolaziti, ona je tu….
Poželjela sam u tom trenutku osjetiti krckanje njenih nosnih kostiju pod svojom rukom, pa neka dobije dojam što znači termin payback time.
Jednostavno nije fer da se i dalje mota oko njega…. Nije….

Svaka konfrotacija pred svjedocima dovest će samo do raznih pitanja…
Da, znam.
To ne želim. I druge su osobe upletene u gnjusnu mrežu laži kakve se mogu vidjeti samo u najboljim sapunicama. I u mom životu, naravno. Do ovih drugih osoba mi je stalo.
Ali sama činjenica da je Smradovkinja sveprisutna, da dolazi na kave s ljudima koje bi trebala izbjegavati, da priča s njim i da ga gleda, bezbrižno šeće ulicama makar bi trebala strepiti… sve to smao dolijeva ulje na vatru. Kad je gotovo treba se znati maknuti što dalje. A to je ono što njoj ne ide ni od ruke a ni mozga. Iako me ovo drugo ne cudi.
Ja neka budem veća osoba i neka je pustim da živi svoj život. Jebeš ga. Čini se da ipak nisam toliko velika osoba.

Osam mjeseci je malo vremena da se slučaj izvuče na zastaru posebno kad me svakodnevno podsjeća na ono što je bilo. Neću ostati dužna i ne treba mi svjedoka. Suptilno ću to. Kad vidim kako plače, kako joj brada drhti i kako se savija od bolova u želucu, znat ću da su svi dugovi naplaćeni. Još da pokupi kakvu boleštinu od svog nevjernog muža bilo bi kao šlag na torti.
A onda bi ona preuzela ulogu u igri skrivača. I što je najljepše, znala bi da je to i zaslužila.