Don Salieri sends his regards...

Ne poznajem hrabrost. U ponekim situacijama prevelika sam kukavica. Prstohvat razumijevanja možda imam tek toliko da okus na nepcima ne bude gorak. Osvetoljubivost u jumbo-pakiranju. Spremna je za rasprodaju, nakupilo je se mnogo. Prvih deset kupaca dobiva poklon. Posve originalan recept kako uspješno pomiješati čemer i med.

Ne volim riječi upakirane u zlatne vrcpe i sjajni celofan koji šuška pod prstima nastojeći zvučati skupo, a nije ništa drugo nego proziran i izgužvani komad umjetne celuloze koji je umotao tolike riječi dosad i svaki put bivao izgužvan i prozren. Kad bolje nije ni zaslužio.
Te me riječi čine krhkom i slabom, padam na njih jer ne raspoznajem boje. U mojim očima svjetlost se drugačije lomi, sve su one tople, obojane dobrim namjerama i iskrenim željama. Jedna od grešaka majke prirode. Srećom ne postoji greška koja se ne može oprostiti. Hepiend ne postoji, on je samo medalja s dvije strane. Jer ne postoji ni greška koja se može zaboraviti.

Svaki bijeg završava labirintom iz kojeg je teško naći izlaz makar u ruci pulsira klupko.
Stvarnost je tu da me podsjeti kako sam sama birala taj put. Iskezi mi se u lice i naslađuje nad lošom kartom. Upisuje poen u malu crnu knjižicu svaki put kada mi zatitra brada, a noge polete u potragu za skrovištem. Sreća je na mojoj strani utoliko što fizika kaže da svjetlost ne zakreće iza ugla. Ne vidi me.
Teško je pogledati u oči vlastitu pogrešku. Mnogo je lakše sklopiti svoje oči i čvrsto stisnuti klupko, dati tristopedesetdrugo obećanje po redu da je ovo zadnji put. A nikad nije zadnji put.

Vizualni podražaji primljeni iz okoline potiču određene kemijske supstance u mozgu koje su odgovorne za iskustveni doživljaj svijeta oko sebe. Pamćenje.
Još jedna od grešaka majke prirode. Trebala je to tad znati, ucrtati malu undo-strelicu za jutro poslije. Ne mora baš svaka silueta podsjećati na sumu upisanih poena.

Pročitanim knjigama mjesto je na polici, a mene odabrana poglavlja prate u stopu. Tek toliko da me sjete da su tu i da nemam kuda otići. Blizu su onog što volim najviše na svijetu, čime se kotao osvetoljubivosti sve više zahuktava. Preblizu da bi znala kuda izmaknuti pogled. Pokušavam ih izbrisati, ali suza razmazuje tintu samo u pjesmama. Neka….
Postoji još nekoliko ulica ucrtanih na karti u ovom gradu koje su sigurnije nego neke druge. Tako dugo dok se ne promijene zakoni fizike, ja ću imati skrovište.


(31.07.05.)