Don Salieri sends his regards...

Ispit sam uspješno položila.
Upisala sam redovno godinu.
Preselila sam u novi dom.
Dobila cimericu.

***
O ispitu nemam baš mnogo za reći. Vjerojatno sam zbog količine stresa proživljenih po jedinici vremena proteklih mjesec dana zaradila čir na želucu i pokoju sijedu vlas među grivom ostalih kestenjasto smeđih, ali isplatilo se. Kao prava mala štreberica svjesna činjenice koliko sam građu dobro usvojila, odbila sam ponuđenu četvorku iz ispita koji svi drugi studenti imaju tendenciju ostaviti za neka bolja vremena kad već situacija opasno zagusti, i zasluženo dobila peticu zbog koje sam tjedan dana pucala od ponosa.
Mislim da se nisam tako dobro osjećala čak ni onda kada sam u 7. razredu osnovne škole u inat Branki, štreberici iz prve klupe, naučila naizust knjigu hrvatske gramatike i na lokalnom natjecanju osvojila prvo mjesto ostavivši ju punih 36 bodova iz sebe... To je nju boljelo daleko više i duže nego mene činjenica da je momčić koji mi je u to vrijeme zapeo za oko poklon za Valentinovo neprimjetno ubacio u njenu, a ne u moju školsku torbu.
Tadašnji uspjeh na području materinjeg nam jezika odredio je moju daljnju sudbinu i na veliko osobno nezadovoljstvo nastavila sam se natjecati iz godine u godinu, no kad je nestalo inata, nestalo je i zabave. Ostao je samo osjećaj obaveze prema profesorici koja se radovala slobodnom danu, besplatnom ručku i papiru na kojem joj odaju priznanje za odličan uspjeh njene učenice.
Iako nisam ovaj zadnji ispit spremila tako dobro zbog inata, ipak je i on na neki način odredio moju daljnju sudbinu. Ako zbog ničeg drugog, onda zbog činjenice da ću ove i slijedeće godine kod istog profesora proći mnogo bezbolnije, bez sijedih vlasi i želučanih tegoba.

***

Nadasve je zanimljivo iskustvo dijeliti životni prostor sa ženom. I to kakvom ženom! Cimerica mi je prava Zvijerka.
Navikla sam živjeti u skučenom prostoru s tri dečka i pomalo sam strepila od pomisli da ću odsad, iako u prostranu i komfornu sobu, dijeliti s nekom neurotičnom ženskicom koja će me škropiti svetom vodom svaki put dok moj player zavrti neki zločesti filmić ili dok mi dečko poželi prespavati kod mene.
Mislim da mogu ponosno reći da mi je upala sjekira pravo u med. Zvijerka je odmah ostavila dobar dojam na mene čim je iz torbe izvadila dva vibratora i diskretno me upitala lagano porumenjevši u licu, jel bi mi smetalo da ona tu i tamo upotrijebi zanimljivu igračkicu.
Zacaklile su mi se oči u tom trenutku. (Ipak ima boga! Woohoo!)
Što bi mi smetalo... dapače. Ja sam ionako planirala svojedobno sebi nabaviti jedan i s osmijehom od uha do uha u prvih petnaest minuta poznanstva zaključile smo da njoj neće nimalo smetati moj dečko, a meni još manje njene igračke.
I to je bio početak jednog divnog prijateljstva.
Zvijerka se bavi manekenstvom i stvarno odlično izgleda. Visoka je i vitka, lijepih crta lica i punih usana. Prekjučer je imala snimanje za reklamnu kampanju jednog od vodećih proizvođača boja za kosu i na moju veliku žalost njenu prekrasnu smeđu kosu obojali su u crveno...
Da sam takvu curu srela na ulici vjerojatno bi me u prvi tren preplavile predrasude i pretpostavila bi da osoba koja se bavi time čim se bavi i koja izgleda tako dobro, po defaultu vuče sa sobom karakternu crtu umišljenosti. Koliko bih samo bila u krivu. Cura ne samo da nije umišljena već je izuzetno zabavna, draga i pristupačna osoba koja se odmah uklopila u društvo. Još jedan razlog zašto mi je toliko draga leži i u jednoj sebičnoj činjenici, a to je da putuje doma svaki vikend zbog čega ću imati cijelu sobu samo za sebe.
Zvijerka je brucošica i u tjedan dana slomila je srca svih svojih kolega, što onih starijih i iskusnijih, a što onih mlađih i nestašnijih. Pozivi na kave dolaze konstantno u pravilnim vremenskim razmacima. Njezina pojava pozitivno je djelovala i na mene, naime ne prođe dan, a da me neki kolega, s kojim bi prošle godine razmijenila tu i tamo koji neizbježni pozdrav na ulici, ne zaustavi na hodniku i diskretno me upita jeli istina da mi je Zvijerka cimerica i jel joj mogu tu i tamo prišapnuti koju dobru riječ o dotičnom momku.
I tako. Bojazan da će odličan prvi dojam naglo ishlapiti nakon određenog broja dana provedenih u zajednička četiri zida pokazala se suvišnom. Zvijerka je prava puca i ne bih ju mijenjala ni za što na svijetu.
Pored svega navedenog zanimljivo je to iskustvo, vidjeti izbliza kako funkcionira život jedne osobe neprestano izložene fotografskom objektivu. Dok ja ustajem desetak minuta prije početka predavanja, krmeljava i razbarušene kose, Zvijerka troši sat vremena na dotjerivanje. Šminka, kosa, ten, nokti, odjeća.... sve mora biti savršeno. Usto, iako je stvarno izuzetno vitka, stalno joj je prisutna ideja da mora još malo smršaviti. Kaže da joj svaka kila viška može biti presudna na castingu.
Po tome smo nas dvije potpuno oprečnih stavova. Ja volim vidjeti žensko koje ima lijepe, okrugle i podatne sise, te dobru pozadinu. Bolje da ljulja nego da žulja. Uostalom, puno su mi više seksi žene u casual obleki - traperice, tenisice, uska bijela majica, raspuštena ravna kosa.... mmmmmmm.
Da ju ne hvalim toliko, moram teška srca priznati da ipak ima i pokoju manu. Ne zna kuhati, ni peglati, ni prati suđe... i najviše mrzi ujutro pospremati krevet. Ali budući da ima tendenciju zbog svog primarnog izbora profesije u nekoj daljoj budućnosti završiti u braku s nogometašem debelog novčanika, vjerojatno takve kućanske stvari neće nikad morati ni raditi.

A ju ću u to vrijeme još uvijek pisati blog, kukati kako imam malu plaću i kako je paradajz na placu opet poskupio, hvaliti se kako mi je dijete pametno i kako su mi pohane palačinke s mesom i šampinjonima izvrsno uspjele. I kako sam jednom davno na faksu sobu dijelila s pravom Zvijerkom.

Ljeto formalno još traje, iako je u mojim očima ugaslo tamo negdje početkom kolovoza prepustivši svoje mjesto kišama, žutom lišću i hladnoći. Možda mi je zato prošlo tako strelovito brzo, sakrilo se prije vremena ostavljajući za sobom umjesto bezbrižnosti i opojnog sunca okus jeseni i skoro nadolazećih ispita. Ostala su mi dva, po nekim iskusnijim studentima, najteža ispita do uvjeta, u suprotnom pad godine. A to si ne bih voljela priuštiti.
Jedan sam dala prije tjedan dana, i odahnula. Drugi sam pala sa smiješkom na licu... Dobro je, mogu ja to, imam još jedan rok i neću pasti. Baš neću. Tješim se ja na sve moguće načine. I On me tješi, vjeruje u mene... a njega ne želim razočarati.

Doma sam trenutno, ležim u krevetu pod dekom, držim laptop na krilu i sa grižnjom savjesti gledam knjigu kako mi se smiješi s druge strane sobe. I hladno mi je, nos mi je hladan, radijator se pokvario, a ja ne želim zatvoriti prozor jer mi baš godi ovaj zvuk kiše. Tap, tap, tap... umiruje nekako, miješa se zvuk s naletima vjetra koji hipnotizirajuće njišu grane divlje breskve tik ispred mog prozora. Lijepo je, makar hladnoća u sobi bezobrazno koketira s određenim dijelovima mog tijela. Bijela majica joj je opak saveznik. A ipak mi se ne da ustati i obući nesto toplije... Sama sam doma. Ionako me nitko ne vidi.

Sutra se vraćam u grad u kojem studiram i svaki put se veselim povratku kao malo dijete. Ne kažem da biti u vlastitom domu ne obiluje komocijom. Posebno to vidim ja koja živim u studentskoj sobi u učeničkom domu s tri dečka, na prostoru od 12 kvadratnih metara. Onda kad dođem kući uživam u tome što svaki put uđem u čist wc, što mogu izaći ispod tuša mokra i ogrnuta ručnikom, što imam frižider i mlijeko je uvijek svježe...
Ipak, unatoč svim tim prednostima, stvarno jako volim svoj studentski život. Jednog cimera obožavam, duša od čovjeka, najbolja osoba na svijetu. A drugog, eh... drugog :) još uvijek mu ne smeta što mu svake večeri zauzmem pola kreveta pa vjerujem da mu nisam mrska. Nije ni on meni, dapače.
Treći cimer je budala i ljigava svinja, ali šta ćeš... nismo ga mi birali. I ne želim trošiti vrijeme ovdje na njega, ne želim u ovom tekstu skrenuti u mutne vode, danas sam predobro raspoložena za to.

Preda mnom je najteža godina na faksu, kažu oni već spomenuti iskusniji studenti. Od prvog listopada predstoji mi i useljenje u friško izgrađeni dom i navikavanje na dijeljenje životnog prostora sa ženom. Bojim se pomalo toga, ne znam kako ćemo se naviknuti jedna na drugu. Imam iza sebe gorku uspomenu na bivšu cimericu kleptomanku koja je nosila svu moju odjeću, usmrdila ju i vratila u ormar... Da ne kažem koliko me otvoreno mrzila što sam njenom dečku posudila svoj omiljeni edukativni film za odrasle. Nisam imala loše namjere, i nije mi nimalo njen odabrani bio privlačan... jednostavno je upao u lošem trenutku u sobu i pitao me što gledam... a onda me pitao i jel mu posudim. I ja sam posudila. Jebiga.

Dobra strana svega toga je ta što ću u novom domu imati stalnu vezu na net. Woohoo. 24 sata dnevno online. Za ovisnike poput mene milina.

A sad idem učiti da ne bi idući post bio u tonu Bezdana, bolje da bude slavljenički pa da ga mogu započeti rečenicom Sve je dobro što se dobro svrši.

Pusa svima :-)

Uvijek me pogodi ta Lipa. Svaka nota i pažljivo ispjevan stih sjete me na jedno bezbrižno i divno popodne jednog ljeta toplijeg i predvidljivijeg neg što je ovo naše sadašnje.
Rolete su sklanjale pogled suncu koje je polako zalazilo, u sobi je bio polumrak, Đole kao i uvijek na plejlisti pjevajući najljepše balade, a ja u čvrstom zagrljaju, pokrivena mirisnim plahtama koje su obavijale moje golo tijelo nježno poput njegovih ruku.
Ne znam zašto sam zapamtila baš Lipu, možda zato što mi je to jedna od najdražih pjesama, možda zato što su se kazaljke poklopile i Đole započeo priču o mirisnom drvetu baš onda kada su se njegove usne po drugi put čvrsto priljubile uz moje, a ruka mu strasno i zavodljivo ponovno kliznula niz moja bedra... Sjećam se koliko sam se savršeno osjećala u tom trenutku. Opijena stihovima, njegovom ljubavlju, burnim osjećajima, ugodom, trncima po cijelom tijelu i savršenim dugim, toplim poljupcem koji je ispratio Đoleta od prvog do zadnjeg stiha.

Mislim na ljubav pravu, šašavu i silnu.
Još uvijek volim. I on je još uvijek tu.

***

Gledala sam danas Jesen stiže, dunjo moja. Samardžićev film napravljen prema pjesmi o Vasi Ladačkom.
Na tom filmu bih ja pala ispit filmskog kritičara... doživjela sam ga osobno, prebirajući stihove po glavi onim redom kako su se nizale žive scene na mom ekranu oblikujući opipljive likove koji su do sada živjeli samo kroz pjesmu u mojoj mašti. Nakon što je i zadnji redak s dugog popisa ljudi koji su na njemu radili preletio pred mojim očima, uhvatila sam samu sebe kako prebirem po sjećanjima, po nekom životu koji kao da nije moj i kako sam sada konačno sretna što imam nekoga koga volim iskreno i što se osjećam toliko voljenom.

Pustila sam Lipu, nakon onako tužnog filma, zatvorila oči i udahnula duboko prisjećajući se svakog detalja, zidnog sata koji se smjestio izmedu četiri i pet, mirisa pokošene trave ispod prozora, toplih smeđih očiju kako me gledaju blago i požudno, ruke koja mi je milovala kosu, toplog glasa koji mi je nekoliko puta ponovio "jel ti znaš koliko si lijepa".
Ne znam zašto mi je baš to popodne ostalo u ovako živom sjecanju. Bilo ih je mnogo takvih, nekih nježnijih, a nekih strastvenijih. Sva su bila za pamćenje, to je ono... što me možda ponekad malo i plaši.
Dok ova priča završi što će mi ostati? Vasa je imao rakiju i violinu, a ja ću morati umotati sav Đoletov opus u novinski papir i poslati ga na neku drugu adresu. Lipa nije pjesma koju bih željela cuti dok bi mi srce bilo slomljeno onako usput. Ni Miholjsko leto.. a ni Portret, Drvena, D mol.... ma ništa.

Ne, nemojte se uhvatiti u ovu mrežu gorčine i crnih proročanstava. To je sve zbog filma...
Ja sam sretna što mi je život ovako lijep i što mi On svakom danu daje retki začin. Ipak je sve dobro dok se dobro svrši i možda ipak nisu sve prave ljubavi tužne... tko zna.

***

Volim te mačak

Slutila sam da kiša ne miriši na dobro. U rijetkim mi trenucima godi pogled na teško nebo i zvuk kapi u dodiru s tlom, ne volim oblačne dane ni mrke poglede ljudi pod kišobranima, promočenih cipela i žurnih koraka da što prije ugrabe suho tlo pod smežuranim prstima.
A jutros mi je godilo tapkanje kiše po roletama. Bila sam u krevetu, umotana u meku i mirisnu deku, slušala samo one stvari koje i refrenom vuku na d mol.
Jutros kažem... zadnji pogled na sat pao je pet minuta do tri. Onda me jednolični zvuk kiše polako odvukao u san.

Danas je jedan od onih dana kada svi očekuju da se smiješim. Imali smo goste, trebalo je pripremiti kolače, pomoći mami oko ručka, postaviti tanjure... Dočekati ljude koje dugo nismo vidjeli, biti srdačan i ljubazan, pitati za zdravlje i susosjećajno klimnuti glavom kod svake priče o teškim staračkim boljkama. Teško je uskladiti pokrete i govor, nastojati da ruke ne drhte naočigled. Teško je stišati buku u glavi kada je kuća puna ljudi koji me nastoje uštipnuti za obraz izražavajući nevjericu i čuđenje u kakvu sam to krasnu djevojku izrasla. Da djevojku, po svim regulama, pisanim i nepisanim pravilima već sam odavno trebala imati muža, kuhaču i barem dvoje djece. Čudno kako se to nije zaboravilo spomenuti nekoliko puta između glasnog srkanja juhe i pokuda glavnoj domaćici kako nema dovoljno soli...

Danas je poginuo dečko za kojeg ne mogu reći da mi je bio prijatelj, ali da mi je bio jedan od dragih poznanika, to je sigurno. S njim sam se prvi put poljubila... provodio je ljeta kod bake koja živi 186 koraka dalje od nas. Mjerili smo jednog vrelog popodneva, bosi i uprljani čokoladom.
Mobitel mi je nedužno zazvonio taman kad sam vadila iz vitrine veliku staklenu zdjelu za francusku salatu. Javila sam se onako, sva u žurbi, radujući se što ovako nenadano čujem glas koji sam zadnji put čula u proljeće pretprošle godine sjedeći na jednoj od brojnih klupica u pretrpanom Maksimiru.
Raspao mi se mobitel, razletila se i zdjela po kuhinjskim pločicama. Bilo mi je tako teško povezati u glavi te dvije riječi... njegovo ime i smrt. Bivši dečko mi je prije dva tjedna nastradao u prometnoj nesreći, a sad i ovo. Što je sljedeće... moja obitelj? Onaj kojeg volim najviše na svijetu....? Ja?

Uništila sam u par navrata danas sliku poželjne udavače stvorenu na početku tog mukotrpnog ručka. Prvo kad sam ispustila iz ruku pun pehar vina, a onda je i tacna s kolačima u jednom navratu poljubila pločice. Što da kažem zbunjenoj mami... ona ionako ne zna što je meni bio Saša. Dječja ljubav?
A i ne volim dijeliti teret takvih stvari s članovima obitelji... to su mali mozaici mog života i samo ja u sebi znam kako se osjećam.
Teško je podnijeti istinu o tome da čak i nama drage osobe umiru. To se uvijek događa nekom drugom...
I premda ga nisam dugo vidjela ni čula, bio mi je drag. A noćas je poginuo. A ja neka pazim na manire, važni gosti su na ručku. Nek sve ide k vragu, ja jedino želim dugi i topli zagrljaj. Milovanje po kosi i jedno volim te.

Ni toga nema... sad je već vrijeme i za suze.

Pažljivo biram određenu kombaniciju tipaka na mobitelu. Prijatelj s faksa, meni draga osoba. Javio se, hvala bogu. Potrošila sam skoro cijeli bon na razgovor s njim, ali neka. Vrijedilo je. Bilo mi je tako ugodno slušati poznat glas, njegove slatke i smiješne probleme sa ženama, strahove koje oboje dijelimo zbog nadolazećih ispita. Nisam mu ništa rekla, shvatio je i sam da nešto ne valja... nije me ništa ni pitao. Pričao mi je o svemu što mu se događalo zadnjih par dana kao da je znao da mi tako pomaže u bijegu od ovog šugavog dana koji nikako da dođe kraju. Rekao mi je "mala, drži se", ponovno obećao večeru koju čekam već cijelu godinu, nasmijao me i izvukao iz tmurnog ćumeza u koji sam se zabarikadirala.

Još uvijek sam sjetna, još uvijek me nešto pritišće u grudima, bojazan da ne ostanem bez onih koje volim najviše... a što sad mogu? Ništa.

Sutra je novi dan, i sa kišom i bez kiše.

Ljubim te u mislima, grijem hladan nos na tvom obrazu. Godi mi tvoja blizina, ruke oko struka i usne na mom vratu, godi mi toplina mekog pokrivača i čvrst zagrljaj onako kako samo ti možeš... nježno, zavodljivo, s leđa.

Ti si nešto posebno, da znaš. Obasipaš me s toliko ljubavi i topline mada mi često klecnu koljena pod teškim teretom suđenog mi karaktera, brišeš mi suze s lica onda kad bi bilo najlakše zalupiti vratima, draškaš mi osjetilo mirisa slatkom aromom čaja onda kad ležim bespomoćno utapajući gripu u šalici tople tekućine. Držiš me čvrsto za ruku dok šećemo gradom. Ljubiš me divlje i požudno onda kad te najviše želim...
Ponekad se iskreno, ali skroz tiho zapitam (da ne bi uznemirila one tamo gore što drže konce sudbine) čime sam te zaslužila.

Sad si tu i nije me strah reći da te volim. Uživam u svakom tvom pogledu, zapljusne me val topline nakon svakog tvog dodira. Volim okus tvog poljupca, miris kreveta, obris tvog lica pod mojim prstima.
Volim kad si uz mene jer onda doista ništa nije važno. Jedino što tada želim je da ti budeš sretan i da znaš da sam tu. Za tebe.
Unio si mnogo sreće i iskrenih osmijeha u moj život. Pokazao si mi da stvarno postoji reč koja vredi tek kad se oćuti, naučio si me biti boljom osobom.

Hvala ti što si tu... i što mi kažeš "ma volim te puno" onda kad to najvise želim čuti.

Ljubim te...

Kad sam imala 6 godina sve sam svoje sukobe s klincima koji bi mi se zamjerili rješavala tučom. Mislila sam, ako mene boli guza nakon štipanja dečkića, zašto nešto onda ne bi boljelo i njega? I eto, čim bi netko prešao prag tolerancije i zanemrio sva verbalna upozorenja, u meni se nakupilo toliko bijesa da mi je sva snaga poletjela prema pesnicama… Suprotna je strana za manje od minute brisala oštar nalet krvi iz nosa i gorke suze iz očiju punih straha.

Ne volim biti duzna. Ne da mi mira. Niti kad su u pitanju pare, niti kad me netko povrijedi. Mišljenja sam još i danas (kad bi trebala razmišljati zrelo i odgovorno) da nije pošteno da boli samo mene, iako sam u zadnjih 15 godina izgradila nešto viši prag tolerancije… ne smeta mi više da me dečki štipaju za guzu. Al' to je neka druga priča.

Danas sam se opet našla jako povrijeđenom. Preklinjala sam sve svece kojih sam se sjetila zato što je Smradovkinja bila tamo gdje ja nisam smjela… da ne bi došlo do eskalacije sukoba. Namjera je bila dobra, ali me ipak povrijedilo. Nije fer. Nisam ja ta koja je zajebala u doslovnom smislu dobre odnose,
Nisam ja kriva što dvoje odraslih ljudi nije vidjelo granicu. Nisam ništa ukrala da bi birala kojim ću dijelom grada ići na kavu. Nisam poševila ničijeg muža da bi izbjegavala obiteljske zgrade. I zato nije bilo nimalo zabavno gutati ogromne knedle nakon poruke: Nemoj dolaziti, ona je tu….
Poželjela sam u tom trenutku osjetiti krckanje njenih nosnih kostiju pod svojom rukom, pa neka dobije dojam što znači termin payback time.
Jednostavno nije fer da se i dalje mota oko njega…. Nije….

Svaka konfrotacija pred svjedocima dovest će samo do raznih pitanja…
Da, znam.
To ne želim. I druge su osobe upletene u gnjusnu mrežu laži kakve se mogu vidjeti samo u najboljim sapunicama. I u mom životu, naravno. Do ovih drugih osoba mi je stalo.
Ali sama činjenica da je Smradovkinja sveprisutna, da dolazi na kave s ljudima koje bi trebala izbjegavati, da priča s njim i da ga gleda, bezbrižno šeće ulicama makar bi trebala strepiti… sve to smao dolijeva ulje na vatru. Kad je gotovo treba se znati maknuti što dalje. A to je ono što njoj ne ide ni od ruke a ni mozga. Iako me ovo drugo ne cudi.
Ja neka budem veća osoba i neka je pustim da živi svoj život. Jebeš ga. Čini se da ipak nisam toliko velika osoba.

Osam mjeseci je malo vremena da se slučaj izvuče na zastaru posebno kad me svakodnevno podsjeća na ono što je bilo. Neću ostati dužna i ne treba mi svjedoka. Suptilno ću to. Kad vidim kako plače, kako joj brada drhti i kako se savija od bolova u želucu, znat ću da su svi dugovi naplaćeni. Još da pokupi kakvu boleštinu od svog nevjernog muža bilo bi kao šlag na torti.
A onda bi ona preuzela ulogu u igri skrivača. I što je najljepše, znala bi da je to i zaslužila.

Šuti, ne govori ništa. Riječi više ništa ne znače. Da bi imale smisao i svrhu treba ih izreći na vrijeme, ionako uvijek ugledaju svjetlo dana. Samo, ponekad prijeđu preko usana onih koji ih nisu zavrijedili i pripadnu vremenu koje ih je pregazilo i poružnjelo.

Onaj tko piše scenarij života odabrao je za tebe, lutko, pogrešnu ulogu. Mene okarakterizirao sentimentalnim pjesnikom koji traga za vlastitim mostovima preko vječnosti, a ti si bila Ona koju sam ja volio. Komu sada zamjeriti što je film propao? Meni što sam pristao biti naivna sirotinjska budala u potrazi za koricom ljubavi, ili tebi što si svoju ulogu odigrala besprijekorno dobro? Bog je katkad pravi šeret. Ali i najbolje glumice ponekad zatrebaju svog šaptača.

Šuti, jedina. Zadnja scena je pri kraju. Ljubim te u čelo i mičem ti pramen kose s uplakanog lica. Sada dobro znaš što gubiš. Ja te ipak jesam volio.
Svaki vitraž koji iscrta mraz na ozeblom staklu jedinstven je i neponovljiv, savršena kreacija unikatnih ledenih šari.

A na mojem je prozoru jutros, draga, upravo zasjalo sunce.

Ne poznajem hrabrost. U ponekim situacijama prevelika sam kukavica. Prstohvat razumijevanja možda imam tek toliko da okus na nepcima ne bude gorak. Osvetoljubivost u jumbo-pakiranju. Spremna je za rasprodaju, nakupilo je se mnogo. Prvih deset kupaca dobiva poklon. Posve originalan recept kako uspješno pomiješati čemer i med.

Ne volim riječi upakirane u zlatne vrcpe i sjajni celofan koji šuška pod prstima nastojeći zvučati skupo, a nije ništa drugo nego proziran i izgužvani komad umjetne celuloze koji je umotao tolike riječi dosad i svaki put bivao izgužvan i prozren. Kad bolje nije ni zaslužio.
Te me riječi čine krhkom i slabom, padam na njih jer ne raspoznajem boje. U mojim očima svjetlost se drugačije lomi, sve su one tople, obojane dobrim namjerama i iskrenim željama. Jedna od grešaka majke prirode. Srećom ne postoji greška koja se ne može oprostiti. Hepiend ne postoji, on je samo medalja s dvije strane. Jer ne postoji ni greška koja se može zaboraviti.

Svaki bijeg završava labirintom iz kojeg je teško naći izlaz makar u ruci pulsira klupko.
Stvarnost je tu da me podsjeti kako sam sama birala taj put. Iskezi mi se u lice i naslađuje nad lošom kartom. Upisuje poen u malu crnu knjižicu svaki put kada mi zatitra brada, a noge polete u potragu za skrovištem. Sreća je na mojoj strani utoliko što fizika kaže da svjetlost ne zakreće iza ugla. Ne vidi me.
Teško je pogledati u oči vlastitu pogrešku. Mnogo je lakše sklopiti svoje oči i čvrsto stisnuti klupko, dati tristopedesetdrugo obećanje po redu da je ovo zadnji put. A nikad nije zadnji put.

Vizualni podražaji primljeni iz okoline potiču određene kemijske supstance u mozgu koje su odgovorne za iskustveni doživljaj svijeta oko sebe. Pamćenje.
Još jedna od grešaka majke prirode. Trebala je to tad znati, ucrtati malu undo-strelicu za jutro poslije. Ne mora baš svaka silueta podsjećati na sumu upisanih poena.

Pročitanim knjigama mjesto je na polici, a mene odabrana poglavlja prate u stopu. Tek toliko da me sjete da su tu i da nemam kuda otići. Blizu su onog što volim najviše na svijetu, čime se kotao osvetoljubivosti sve više zahuktava. Preblizu da bi znala kuda izmaknuti pogled. Pokušavam ih izbrisati, ali suza razmazuje tintu samo u pjesmama. Neka….
Postoji još nekoliko ulica ucrtanih na karti u ovom gradu koje su sigurnije nego neke druge. Tako dugo dok se ne promijene zakoni fizike, ja ću imati skrovište.


(31.07.05.)