Easy Fast Food
04.12.2004., subota
Mladost
|
Ne mogu vjerovati da smo uspjeli! Prema onome sto kazu danasnji pravnici i birokrati, svi mi koji smo bili djeca u 30-ima, 40-ima, 50-ima, 60-ima, 70-ima i ranim 80-ima, vjerojatno ne bismo trebali biti zivi. Nasi djecji kreveti bili su obojeni kricavim bojama na bazi olova. Nismo imali zastitne poklopce ili brave na bocicama lijekova, vratima i ormaricima, a kada smo se vozili na biciklu, nismo imali kacige. Da ne spominjemo rizik dok smo autostopirali... Kao djeca, vozili smo se u automobilima bez pojaseva i zracnih jastuka. Pili smo vodu iz cijevi u vrtu, a ne iz boce. Uzas! Jeli smo kolace, kruh i margarin i pili gazirana slatka pica, ali nikada nismo bili debeli, jer smo se stalno igrali vani. Dijelili smo jedno gazirano pice sa cetiri prijatelja, iz jedne boce, i nitko od toga nije umro. Provodili smo sate gradeci male automobile iz raznoraznih otpadaka i onda se spustali niz brdo, da bismo onda otkrili da smo zaboravili na kocnice. Nakon sto smo se nekoliko puta zabili u grmlje, naucili smo rijesiti problem. Otisli smo od kuce ujutro i igrali se cijeli dan, vracali smo se kuci kada bi se upalila ulicna svjetla. Nitko nije mogao s nama razgovarati cijeli dan. Nismo imali mobitel. Nezamislivo! Nismo imali Play Station, Nintendo, X-Boxes, video igrice, 99 satelitskih programa na televiziji, filmove na videu, surround sustav, mobilne telefone, kompjutere ili Internet chatove. Imali smo prijatelje! Izasli smo van iz kuce i nasli ih. Igrali smo granicare i ponekad bi nas lopta zbilja zaboljela. Padali smo s drveca, znali smo se porezati, slomiti kost ili zub, i zbog tih nesretnih slucajeva nije bilo nikakvih sudskih tuzbi. To su bili nesretni slucajevi. Nitko nije bio kriv osim nas. Tukli smo se i udarali jedni druge, dobivali masnice i naucili kako da ih prebolimo. Izmisljali smo igre sa stapovima i teniskim lopticama, i iako nam je bilo receno da ce se to dogoditi, nikome nismo iskopali oko. Vozili smo se na biciklu ili prosetali do prijateljeve kuce, pokucali ili pozvonili na vrata, ili samo usli i popricali sa njim. Igrale su se razne igre i nisu svi usli u ekipu. Oni koji nisu, morali su nauciti nositi sa razocaranjem. Neki ucenici nisu bili pametni kao ostali i nekada su pali razred i morali ga ponavljati. Uzas!!! Testovi se nisu prilagodjavali iz bilo kojeg razloga. Nasi postupci su bili samo nasi. Posljedice su bile ocekivane. Sama zamisao da nas roditelji vade iz nevolje ako smo imali problema u skoli ili sa zakonom bila je nezamisliva. Oni su zapravo podrzavali skolu i zakon. Zamislite to! Uzas! Ova generacija je proizvela neke od najboljih preuzimatelja rizika, rjesavatelja problema i izumitelja, IKADA! Imali smo slobodu, neuspjeh, uspjeh i odgovornost i znamo se sa time nositi. I vi ste takvi! Cestitamo. |
- 22:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Svaštara Vidio sam čovjeka bez osmjeha pa sam mu poklonio jedan. Neki ljudi šeću po kiši, drugi se samo smoče. Nikad se nemoj sramiti zbog toga što si pokušao, a nisi uspio, jer onaj koji nikad nije pogriješio taj nikad nije pokušao. Živi svoje snove - svaki dan. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||