Easy Fast Food
04.12.2004., subota
Mladost
|
Ne mogu vjerovati da smo uspjeli! Prema onome sto kazu danasnji pravnici i birokrati, svi mi koji smo bili djeca u 30-ima, 40-ima, 50-ima, 60-ima, 70-ima i ranim 80-ima, vjerojatno ne bismo trebali biti zivi. Nasi djecji kreveti bili su obojeni kricavim bojama na bazi olova. Nismo imali zastitne poklopce ili brave na bocicama lijekova, vratima i ormaricima, a kada smo se vozili na biciklu, nismo imali kacige. Da ne spominjemo rizik dok smo autostopirali... Kao djeca, vozili smo se u automobilima bez pojaseva i zracnih jastuka. Pili smo vodu iz cijevi u vrtu, a ne iz boce. Uzas! Jeli smo kolace, kruh i margarin i pili gazirana slatka pica, ali nikada nismo bili debeli, jer smo se stalno igrali vani. Dijelili smo jedno gazirano pice sa cetiri prijatelja, iz jedne boce, i nitko od toga nije umro. Provodili smo sate gradeci male automobile iz raznoraznih otpadaka i onda se spustali niz brdo, da bismo onda otkrili da smo zaboravili na kocnice. Nakon sto smo se nekoliko puta zabili u grmlje, naucili smo rijesiti problem. Otisli smo od kuce ujutro i igrali se cijeli dan, vracali smo se kuci kada bi se upalila ulicna svjetla. Nitko nije mogao s nama razgovarati cijeli dan. Nismo imali mobitel. Nezamislivo! Nismo imali Play Station, Nintendo, X-Boxes, video igrice, 99 satelitskih programa na televiziji, filmove na videu, surround sustav, mobilne telefone, kompjutere ili Internet chatove. Imali smo prijatelje! Izasli smo van iz kuce i nasli ih. Igrali smo granicare i ponekad bi nas lopta zbilja zaboljela. Padali smo s drveca, znali smo se porezati, slomiti kost ili zub, i zbog tih nesretnih slucajeva nije bilo nikakvih sudskih tuzbi. To su bili nesretni slucajevi. Nitko nije bio kriv osim nas. Tukli smo se i udarali jedni druge, dobivali masnice i naucili kako da ih prebolimo. Izmisljali smo igre sa stapovima i teniskim lopticama, i iako nam je bilo receno da ce se to dogoditi, nikome nismo iskopali oko. Vozili smo se na biciklu ili prosetali do prijateljeve kuce, pokucali ili pozvonili na vrata, ili samo usli i popricali sa njim. Igrale su se razne igre i nisu svi usli u ekipu. Oni koji nisu, morali su nauciti nositi sa razocaranjem. Neki ucenici nisu bili pametni kao ostali i nekada su pali razred i morali ga ponavljati. Uzas!!! Testovi se nisu prilagodjavali iz bilo kojeg razloga. Nasi postupci su bili samo nasi. Posljedice su bile ocekivane. Sama zamisao da nas roditelji vade iz nevolje ako smo imali problema u skoli ili sa zakonom bila je nezamisliva. Oni su zapravo podrzavali skolu i zakon. Zamislite to! Uzas! Ova generacija je proizvela neke od najboljih preuzimatelja rizika, rjesavatelja problema i izumitelja, IKADA! Imali smo slobodu, neuspjeh, uspjeh i odgovornost i znamo se sa time nositi. I vi ste takvi! Cestitamo. |
- 22:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #
29.11.2004., ponedjeljak
"Kino"
|
Ciao,evo mene opet.Zivot u dosadi,lagala bi da kazem da je drugacije.Gdje god se okrenem,nista,sve neka tapija. Evo danas sam otisla u kino,posto je ponedjeljkom obiteljski dan pa je karta jeftinija.Kod nas u Puli kino je ziva koma,sretni smo da izadjemo zivi.Strop totalno visi,pa ako se ikad nadjete u mom gradu kupite kartu na balkonu,s tim da sjednete u zadnje redove.Pri izlasku iz kina obavezno gledajte ponovo u strop da vas nebi koji viseci komad opalio po glavi. Bas me interesira kakvi su izlasci u ostalim manjim gradovima Hrvatske? Preko tjedna vidis ljude kako samo negdje zure,a kad dodje vikend preostane ti da izadjes u kafic/e i napijes,koja furka.Ma ne mogu ni to vise. A onda dolazi nedjelja,ko da je atomska bomba pala,nema zive duse.Sve je zatvoreno u centru,nema nikakvih sadrzaja.Ono "Pale sam na svijetu!". Stalno se pitam da li je moguce da nas grad nista ne poduzima po pitanju toga,kako da se ljudi zabave? Nasim ljudima treba vise zabave,gdje god sam isla po svijetu,ljudi su sretni kad je vikend,izlaze vani bez obzira na godine,uzivaju u zivotu za male pare. Ocito je kod nas pravilo, do 25 udaj se,radjaj djecu i budi star,stani,nema vise zivota. Voljela bi kad bi mogla kao pojedinac pokrenuti na bolje,prevelika utopija.Ljudi su se previse zacahurili,misleci samo na jednu stvar,a to je kako prezivjeti.A to je vec sad problem veceg dijela nase lijepe.Trebalo bi probuditi ljude,ljepotu u njihovim dusama,vidjeti vesela lica.Ipak je covjek drustveno bice. |
- 22:55 - Komentari (1) - Isprintaj - #
24.11.2004., srijeda
Početnička sreća
|
Za sve postoji prvi put.Eto čitajući novine naletim na članak o blogovima,pa kako svi vise ili manje žudimo za 15 minuta slave,zašto ne,ajde da pokušam.U narodu se se kaže sramota je ne probati. Eto tako odem i kreiram svoj vlastiti blog,sad samo da smislim o čemu da pisem. Ime potječe od ljudske gluposti,koju sam vlastitim očima vidjela ovog ljeta na Pelješcu,točnije u mjestu Viganj.Na sam ulaz u kamp nalazi se "Esay fast food",zamislite koji paradoks,sve nalikuje na fast,a u biti bitna razlika je sam naziv easy iliti polagan,i doslovno je tako dok gladno čekas. Razmisljajući tako je i u samom zivotu,sve polagano dodje,ali prebrzo svrši,a hrana je jedina koja je konstanta našega zivota. Ne znam da li sam uspjela za prvi put prenjeti svoje misli,ali bit ce bolje drugi put. |
- 22:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
Svaštara Vidio sam čovjeka bez osmjeha pa sam mu poklonio jedan. Neki ljudi šeću po kiši, drugi se samo smoče. Nikad se nemoj sramiti zbog toga što si pokušao, a nisi uspio, jer onaj koji nikad nije pogriješio taj nikad nije pokušao. Živi svoje snove - svaki dan. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||