23 godine nakon WWII, bila je 1968. godina, a ja sam imao 1 godinu. Ciklus života i rata na balkanskim prostorima neporecivo nas upućuje da ove godine navršavamo 23 godine od zadnjeg rata i da svoju prvu, isto tako, navršava neki manje bitan tip.

A Novo Hrvatsko proljeće, čeka nas za dvije godine (ako računate to je onda 2019.). I možda ni u ovom ciklusu ne uspije, jer povijest se ponavlja... Tad će opet netko robijati, a netko će prodavati sve što ostaje i trpati u džep.

No, 20 godina poslije (to smo sad u 2039) Zagreb će se boriti da ne postane samo grad, Slavonija će skužiti da može dobro živjeti od naplate hrane Europi jer centrala ne plaća dovoljno, obala će uvesti svoju upravu, na velikim sjednicama predlagat će se klimava konfederacija s figom u džepu koja, naravno, neće proći.

I eto nam opet rata!

Istra izlazi iz sastava Hrvatske, kao i Slavonija, obala također, Split je opet veliko financijsko, turističko i administrativno središte i sjedište, Dubrovnik deklarativno postaje ono što je bio davno prije: slobodni grad. Zagreb je samo – grad.

Imućniji Zagrepčani (oni koji su trpali u džep) odlaze na studij u Split, studenti se ljube i dodiruju, stanice se dijele i rastu... Uspješna trudnoća donosi dijete koje se rađa 22 godine nakon rata, a posljedično tome godinu dana kasnije navršava prvu godinu. Za dvije godine od njegove prve, potpuno nesvjesno, preživjet će Novonovo proljeće...

S druge strane, treća generacija Ivice i Marice u Irskoj više ni ne zna pričati Hrvatski. Neki su bili jednom davno na ljetovanju u ostatcima pradomovine. Imaju stalnu guinness kvalitetu u kontinuitetu i boli ih briga.

Živjeli!