Jedan od njih je Frka. On se ničeg nije bojao. Da se rodio ranije vjerojatno bi se frka zvala po njegovom pravom imenu. Da se rodio kasnije, ne bi ga uhvatio rat. Ne bi ga raznijela bomba po onom blatnjavom dvorištu. Ne bi imao najveći sprovod.
Drugi je Spužva. Koji je pio sve. U rijetkim trenutcima polutrezvenosti odnosno jutarnjeg mamurluka znao bi reći, dok bi drhtavom rukom tijelu prinosio prvu dozu alkohola nakon spavanja, da je strah od smrti zajeban. Pio je dok jetra nije rekla da više ne može. Plakao je neutješno kasnije. Bojao se. Nisu mu dali alkohol. Ubrzo je okopnio i nestao.
Antu su svi zvali Pave, ali Pave nije brijao na svog imenjaka. Zapravo bio je alternativa svemu što bi ga ikako moglo staviti u isti koš s njim. On se nije bojao kao Spužva, ali nije ni ulazio u frke kao Frka. Živio je normalnim životom gradskog alternativca. Zaglavio je jedne večeri kad je udubljen u umjetnost pretvarao svastiku u cvijet na muralu u Novom Zagrebu.
Red, čiji je nadimak bio fora, nije imao crvenu kosu. Bio je crnokos. I opasno je zaglibio u vjeru što je nama ostalima bilo čudno, jer ništa prije nije ukazivalo na taj obrat. Međutim je, dogodio se. Spoznao je Boga. Bili smo skroz kul s tim. I on je bio skroz kul s tim. Nakon nekog kraćeg vremena sreli smo se u bolnici. Buknula mu je prostata, pa kemoterapija, zatim se proširilo dalje i tad mi je prvi puta rekao da se "divi Frki i Pavi" i još da "Bez vjere otići nije lako” i da on zna što ga čeka.
Peti od njih je Miro. Boem u pravom smislu riječi. I rječit. On i Frka bili su najbolji frendovi. Pije kao Spužva, ali mu je genetska struktura jača. U birtiji punoj nabrijanih ljudi i dalje ide uz struju. Jer, njegova je filozofija, što ako ideš s njima? Ne dobiješ ništa. Nit' oni znaju reći, nit' ja to znam primiti. Dao je i dobio batina. Lomio ruke, nogu i gležanj jednom. "I kad umrem..." rekao je nedavno "...iza mene će ostati ovi tekstovi koje nitko ne čita. Boli me kita." Miro živi i dalje. Mislim da mu je sad lijeva ruka u gipsu. Neki dripci, kaže.
I čemu sad Red, Pave, Spužva i Frka? Kaže Miro, da je svo sranje samo zbog frke. Strah, kaže, je taj koji nas pokreće. Ili koči. Ili oboje, ali uglavnom u krivo vrijeme. A opet, sve je stvar treninga. Kažem da ne znam, da još tragam. Kaže on, da neću doći dalje od njegovog, da je tako. Al' to je već bilo uz petu turu, uzimam s ogradom sve izrečeno.
