Teče radnja filma, Jesse (J.C.) Owens, crnci u USA sredinom 30-tih godina prošlog stoljeća, segregacija, s druge strane Atlantika Hitler koji je krenuo u čistku Židova, Ameri razmišljaju hoće li na OI 1936 u Berlin, Owens, koji je u međuvremenu poharao sva važnija natjecanja u USA, je u momčadi i odnosi 4 zlata iz Berlina nabivši Hitleru rogove na temu superiorne rase i donosi ih doma. I onda ga doma na prijemu u njegovu čast, ne puštaju na glavni ulaz nego onaj za poslugu. I Bijela kuća tek 90-ih godina (a čovjek umro 80-te) priznaje Owensu učinjeno, jer jebiga – pa crnac je.

I onda, iz današnje perspektive i prostora u kojem živiš povučeš paralele koje bi se tamo negdje u beskonačnosti trebale dodirivati, spajati i sjeći te skužiš da uopće nije riječ o beskonačnosti i da su paralele crtane 9B, a tu i tamo koja sramežljiva okomica jedva vidljivom 9H olovkom. A 9B je nepopravljivo sklona disperziji kad se zapusti i tolerira i tu gumica ne pomaže.

Samo novi list nerecikliranog papira.

Do tad – jedna super gas-maska. Za parti.

Naravno da se sjeća tog usranog jutra pred kraj zime s jakim jugom i cipelama koje nisu bile dizajnirane za ekstremno topljenje gradskog sivog snijega – noge su joj bile mokre, a igla na tašte nije baš nešto s čim bi započinjala dan. A sad bi rado još jednom prošetala bosa do tamo i nebrojeno puta dala da je bodu samo da poništi ovo što drži u ruci, da joj netko kaže kako je došlo do zabune i kako je taj test zapravo od gospođe Verić, devedesetgodišnjakinje, a ne njen, ne sada, ne uopće, NE.

No, nije bilo dvojbe, osjećala je to.

Ključ u ruci zadrhtao je prije brave, ne zbog činjenice što je on unutra, nego zbog podijeljenog osjećaja ljutnje i žalosti i borbe unutar nje same koja je upravo kulminirala. Stisnula je zube, ugurala ključ u bravu na silu i otvorila vrata.

Jesi došla? – čula je odmah nakon zatvaranja vrata. Odšutila je.

Ušla je u njegovu radnu sobu s razmotanim nalazom i stala. Kroz glavu joj je prošla imaginarna slika djeteta koje je uz svo njihovo zalaganje već odavno trebalo, a nikako nije željelo doći do njih, pa dogovori o novom stanu, novom poslu, isplanirani i ugovoreni putovi i planovi... A sada...

Okrenuo je glavu prema njoj i briznula je u plač. Nije izdržala iako je sebi čvrsto obećala da neće pustiti ni jednu jedinu suzu.

Što se dogodilo? – pitao je i krenuo prema njoj, no ona je odmah digla ruke i na taj način jasno mu dala do znanja da ostane tamo gdje je.

Imam test. – rekla je.

I što kaže? Opet ništa? Jesi zato ljuta?

Ne, nije ništa, nego nešto, jasno i veliko.

Isuse, pa daj me ne zezaj, jesi trudna? – s nadom je rekao.

Pa... – rekla je – Prije toga, pitat ću te jedno jednostavno zašto?

Zašto što?

Ne pravi se lud. Pokušavali smo dobiti dijete, što si ti pokušavao?

Ne razumijem te! – rekao je.

O da, razumiješ...

Ti si stvarno pukla! – rekao je i istrgnuo joj papir iz ruke. Preletio je očima preko papira, zatim sjeo za stol i buljio malo u zadnju rečenicu na monitoru, zatim na test, kao da uspoređuje te dvije stvari koje nemaju nikakvu međusobnu vezu. Onda je stavio glavu u ruke i zaplakao. Ona se nije ni pomaknula.

Dugo su tako u tišini stajali, jedino se stari parket tu i tamo oglasio tihim pucketanjem.

Znaš... – kroz plač je krenuo objašnjavati, na što se ona jednostavno okrenula, zalupila dvoja vrata za sobom i otišla.

Pet godina kasnije umrla je od obične upale pluća koja se uhvatila njenog iscrpljenog tijela narušenog imuniteta.

Dostavljač i dalje živi i još uvijek usrećuje druge.

Gradonačelnik B. svjestan je skorašnjih izbora. Svjestan je i da iza sebe ima promašenih i manje promašenih projekata, a isto tako i glasina, manjih i većih, pa i onih koje mu ne daju spavati. Na kasnonoćnom sastanku u krugu najužih i najodanijih suradnika on traži preokret priče. Traži nešto što će odjeknuti u medijima, pa i ne toliko medijski koliko u ljudima. Nešto što će letargičnog i neinteresnog, a time i nezainteresiranog izbornog igrača iz redova građanstva potaknuti da zaokruži baš njega. Sastanak je najavljen tako da su svi prisutni već unaprijed znali o čemu se radi i ispitali za to zadužene svoje ljude. Na stolu ispred svakog sudionika bio je uredan nepredebeo fascikl i mobilni telefon te kemijska olovka.

– I? – pitao je gradonačelnik.

Pogledali su se međusobno; bojeći se narušiti reputaciju možebitnom krivom ili glupom idejom – nitko nije želio nastupiti prvi. U to se javi njegov stari kadar, zapravo kadar iz njegovih navodno bivših redova, nazovimo ga, također, gospodin B.

– Mislim da si već jako puno napravio s osiguravanjem knjiga za školarce! – puknuo je kao iz topa. – To ljudi pamte. I zahvalni su zbog toga.

Ostatak prisutnih samo je kimao glavom i čulo se tu i tamo pokoje „Da“ odobravanje. Kao da im je kamen pao sa srca kad je gospodin B. prekinuo tišinu.

– Drago mi je da tako misliš B., ali nismo tu da procjenjujemo koliko građani pamte, nego da ih upregnemo za još jedan mandat. Mislim da je to svima jasno? – pogledao je prisutne svakog ponaosob.

Svi su kimnuli glavom.

– Mislim da je najsigurnije da zavrtimo priču sa sportom. Sport je svima drag, pogotovo kad su dobri rezultati, a dobri rezultati traže dobru bazu, a mi je možemo osigurati nekim sredstvima. Recimo, možda, da napravimo svakom zagrebačkom kvartu workout poligon? Nije to velika lova. Gledao sam Ruse na YouTubeu, čovječe šta oni rade, čak se i neka natjecanja organiziraju. Pa zamislite kako bi bilo dobro svake godine napraviti gradsko workout natjecanje? Ljude bi to ponijelo. – ohrabrio se M.

Svi su opet kimali glavama.

– Ne znam. Nije mi dovoljno eksponirano. Ne možemo to napraviti samo za građane... – rekao je gradonačelnik.

– Ne mora to biti samo za Zagrepčane, možemo napraviti internacionalno natjecanje. Pa Amerikanci, pa Rusi, a mi opet kao nesvrstani, kao spajamo nespojivo i tako... – rekao je M.

– Hm, nije loše ni to, ali fali mi tu neka šira komponenta. Malo je sportaša u gradu. Ajmo u smjeru nečeg socijalno osjetljivog što će zahvatiti mnogobrojniji sloj društva. Nešto na što će svi reći – jebiga, to je naš gradonačelnik, on misli na nas, on je dobar, on je osjetljiv na sve društvene skupine i slojeve, pa što ako gradi fontane i mostove po Miramarskoj. – završio je gradonačelnik.

– Ako smijem ja. Imam nešto baš iz tog spektra... – rekao je gospodin L.

– Naravno, L.

– Ovako... – napravio je veću pauzu gospodin L. – Da uvedemo školske odore?

Većina prisutnih je prasnula u smijeh. Gradonačelnik se suzdržao. Bio je stari lisac i poznavao je L.-a dugo vremena.

– Ne pratim te.

– Stvar je zapravo – jednostavna. Uvedemo školske odore prema Amerima ili Englezima i to predstavimo kao zaštitu djece slabijeg materijalnog statusa od bullyinga u školama, ravnopravnost školskog sustava, usredotočenost na jednakost i isticanje samo znanjem, a pozovemo se na pozitivne prakse gotovo svih europskih i svjetskih država i gradova i škola.

– Neki bi to mogli shvatiti kao nametanje... – rekao je gradonačelnik.

– U tom i jest stvar! Pošaljemo to kao dopis u škole, neobavezni, i zatražimo mišljenje svakog roditelja, sve to skupimo i vidimo. Ako prođe, idemo s tim u kampanju i svatko tko se usprotivi bit će protiv izjednačavanja jasnih materijalnih razlika među učenicima, manje socijalno osjetljiv i protiv isticanja znanja u prvi red.

– Uuuu, sve mi se više sviđa... Što kažete vi ostali? – pitao je gradonačelnik.

– Da, odlično! – potapšao je gospodin B. po leđima gospodina L.

I ostali su euforično nadograđivali priču.

– Mogli bi reći i da su kute off i podsjećaju na socijalizam, a odora nešto novo što će pojačati zajedništvo učenika!
– I mogli bi reći da ćemo na taj način smanjiti financiranje skupe odjeće roditeljima!
– Da, nije bitno odijevanje nego znanje!

Jedino je gospodin P. bio malčice zabrinut. Gradonačelnik je to primijetio i pitao ga za mišljenje.

– Mene brine hoće li netko od oporbe možda izvući nešto što nije dobro za nas.

– Na primjer? – pitao je gradonačelnik.

– Pa, ne znam, evo, da se socijalne razlike ne mogu zamaskirati, da zašto ne radimo svoj posao kako treba, pa da se ne moraju maskirati...

– E, pa to je već pitanje vlade. Boli nas briga, samo ćemo prebaciti lopticu. Pa nismo mi ti koji vode politiku države...

– Da, ali mi smo zaduženi za grad. A u istoj smo državi. I dio smo te, u njihovim glavama iste vrhuške. Ili npr. tko će klincima osigurati cijeli set od nekoliko istih majica, košulja, suknji, hlača...

– Imamo li tu lovu, S.?

– Naći ćemo... – rekao je S.

– Vidiš? – okrenuo se gospodinu P. – Onda fino u dopisu istakni da će grad financirati odore. Nazovi to ne dopisom, nego inicijativom... Mi smo to inicirali. Pa da vidimo tko će biti protiv. Naravno, posebno upute ravnateljicama i ravnateljima, oni će znati dalje... Baš ti je jebena ideja L. To je to ljudi, jednostavne ideje su put do uspjeha! – zagrlio je L.-a.

– Seksizam? Ima cura koje neće nositi suknjice... – bio je ustrajan gospodin P.

– Pa nek' nose hlače, dajmo im na izbor. Dečki će imati hlače, što misliš koliko će curica njihove dobi tražiti hlače u ženskoj odori? – rekao je gradonačelnik.

– Ma da, pa nek' se zna tko je muško, a tko žensko! – rekao je B.

– Upravo tako! – rekao je gradonačelnik.

– Samo da ne bude odar za nas, a ne odora za klince. Netko bi mogao spomenuti i socijalizam i komunizam.

– Ej, P. previše razmišljaš, opusti se! – razgaljeno je rekao gradonačelnik. – Ekipo, za deset dana idemo s novom akcijom, pripremite se. Nego, jel' radi što večeras? Hoćemo buditi Robija da nam spremi nešto?

– A što ćemo s odorama? Šivanje? – pitao je gospodin L.

– Puhhh, pa ti kao da ne znaš da imamo ljude za sve. Ajde, to ćemo za večerom, znam jednog... – rekao je gradonačelnik i grleći gospodina L. krenuo iz prostorije.

Zamor materijala je kad ti pukne žlica u ruci, a juha završi u krilu.

Zamor materijala je također i trenutak kad skužiš da je dionica preduga za trčanje i da će autobus otići bez tebe.

Zamor materijala je kad ti za obrijati bradu treba isto vremena kao nekad za tuširanje, a za tuširanje kao nekad otići do trgovine.

Zamor materijala je kad ne tražiš razlog za izbjegavanje seksa, ali on se izbjegne samozaboravom.

Zamor materijala je trenutak poslije „Jebi ga!“ kad pogledom ispraćaš tanjur koji si upravo oprao, a on se otrgnuo i krenuo prema srazu s podom dok u mislima samospoznajom već ćutiš umor nakon čišćenja.

Zamor materijala obično dođe.

Jedino kad si pred zrcalom, vidiš da se sve isplatilo. Možda nisi svjestan baš svega nit se možeš sjetiti, ali na tom mjestu između prosjedih obrva i kolobara nakupljene kože godinama, nespavanjem i neurednim životom, zrcali se titraj, dubina i osmijeh i ne nude objašnjenja. Sasvim su dovoljni.