Trianglavi

26 siječanj 2017

Jasno da je Bermudski trokut izmišljotina, ali privlači avanturiste... – rekao je Mate konobarici Jasmili i otpuhnuo sa smiješkom. Martini bar na aerodromu JFK bio je pred smjenom. Mate je drmnuo već tri jamesbondovska i znao je da mu je sad dosta. Bio je taman, a na njegovih 2 metra i 120 kila ova tri Martinija iznosila su oko 0,15 promila. Ostavio je dobru napojnicu da ga ne zaboravi kroz 2-3 tjedna puta. Uzeo je torbu i spremio se za izlazak.

***

U kontrolnoj sobi radila su dva trianglava.

Nekad davno... – prisjećao se stariji po činu od njih dvojice – radilo ih je preko pet tisuća na našem poslu. Sad je većina ovih prostora prenamijenjena, plaće su nam smanjene, a ovlasti skoro poništene. Sjećam se, ma nije to bilo tako davno kad smo se mogli igrati i kugom i kolerom i dugogodišnjim ratovima s milijunskim žrtvama, a sad tehnologija i ograničenja... a i više posla. Zamisli nas pet tisuća bilo je na svega pet planeta, a sad nas dvojica opslužujemo njih dvadesetjednu...

Da, šefe, samo onda se sve radilo s karticama, a sad smo digitalizirani. Više posla i manje novaca. Mislili smo da je dobra ideja uvaliti im osjednutost tehnologijom ispod tepiha, ali smo se istovremeno i zajebali, pardon pogriješili. Čak su neka njihova rješenja sad implementirana kod nas.

Ma, nemoj se ispravljati – nakašljao se voditelj – tko nas ovdje čuje? Samo pucaj. I meni je ponekad dosta tog umjetnog jezika... Da, digitalizacija nas je sredila. Evo, pogledaj Brasta, ma ne znaš ga, pričam gluposti, stari je on momak... Šta on sad radi, od kad je dobio otkaz? Ništa. I tako će još 500 ciklusa. Pa poludit će.

Nije lako. – složio se mlađi.

Kaže on koji je uletio preko veze. – rekao je voditelj. – Budimo otvoreni, momče, znam ja kako to ide. Uči, obavljaj posao kako treba i otplaćuj dug. Ako ne budeš radio neće te ni veza spasiti. I to ne ovisi o meni. Pamet u glavu.

***

Kakav si? – pitao je Mate kopilota Arkona.

Dobar, a ti? – uzvratio je pitanjem Arkon.

Najbolji... – nasmijao se Mate – Ajmo, pali pilu, da nas Miami ne čeka. A i ovi iza, jesi vidio ekipu? Ima li koji da nije mrtav pijan i nadrogiran?

Teško mi je to procijeniti, a i boli me briga – rekao je kroz smijeh Arkon.

Šta je, opet si šmrkao? – pitao je Mate. Arkon se samo još jednom nasmijao. – Ti si stvarno lud, kad se negdje složimo, u crnoj će kutiji naći kokain.
Rulali su pistom, uvukli kotače i uskoro letjeli prema Miamiu. Pred njima se nad Atlantikom spremalo nevrijeme.

***

Kakvo je stanje? – upitao je voditelj.

Sve u redu... – rekao je učenik.

Daj mi podatke o Zemlji. Koliko ih je sad?

7,5 milijardi +-5%

Al’ se šire... E vidiš, a kad smo mi to htjeli '62 dotjerati u red, stigla zapovijed da ih ne diramo. OK, mi smo već bili maknuli 3+3 i to je sve. To je baš Brast vodio. Ja sam onda imao samo ciklus staža.

Što znači 3+3?

Tri američka i tri ruska. Idealna prilika da napravimo sranje da se sve malo raščisti i to na idealnom mjestu gdje smo i prije radili spačke: Bermudski trokut. Zamisli da smo stigli cijele flote maknuti tako da ne ostane ni traga. Gušt bi bio gledati kako lete kontinentalne rakete. A kako su ljudi takvi kakvi jesu oni bi to kasnije, kad bi im došlo iz dupeta u glavu ili tu negdje na pola puta, pripisali silama koje ne poznaju.

Dakle, nama?

Tko zna? Mislim da bi bili skloniji vjerovati da su u pitanju NLO. Nekakve mračne vanzemaljske sile.

To opet nas opisuje.

Ajd' mali, ne seri, znaš šta hoću reć'.

Zapravo ne znam.

OK, čitaj dalje, izvrti malo, daj mi baš Bermudski trokut. Kakvo je vrijeme stavio?

Sve je uredno, mala oluja kod trokuta prema Floridi. Čekajte... ima jedna crvena točkica.

Povećaj.

Hm, da... – rekao je učenik – privatni avion pun putnika, ide prema Miamiju. Na blizu je vrtlogu struja.

Zašto crveno?

OK. Ovako... vozači su: jedna cuger, drugi nadrogiran. Putnici su neki zemaljski lovaši potpuno pijani s pijanim kurvama. Orgije, hoćete sliku?

Uuuuuu, Stari je osjetljiv na to. Ma kavu sliku, njihova fizionomija mi je sama po sebi gadljiva. Samo mi još fali i slika. Ajmo ih roknut? Šta kažeš?

Ja to nisam nikad... – rekao je učenik, a roščići su mu se već zacrvenili.

Znam da bi želio, uostalom to nam je i posao. – rekao je voditelj i zavalio se u fotelju od kosti reskompaba s Derta, poklon prijatelja povratnika.

Ajde sam! Prvo im pred Miami stavi tornado i daj im vremena da korigiraju let prema trokutu.

OK jesam.

***

Mate je pogledao instrumente i odmah korigirao putanju, ali već su rubno udarili u vrtloženje iznad tornada. Avion se zatresao i propao nekoliko metara, putnici su poletjeli metar u zrak i zatim se tvrdo spustili na sjedišta i pored njih. Čuli su se bolni jecaji. Mate je oglasio upozorenje preko zvučnika i zamolio putnike da se vežu. Bilo je još nekoliko trzaja i propadanja dok se nisu izvukli i krenuli prema sjevernom rubu bermudskog trokuta. Zatim se sve smirilo.

Kakav si? – ponovio je pitanje s početka svom kopilotu.

Super...

Vidim ne drži koka tako dobro... nešto si mi se oznojio, hahahah. – šalio se Mate.

Super... – ponovio je Arkon.

***

Aha, korekcija je već napravljena kako sam i mislio, malo će kao zaobići tornado, pa će prići Miamiju s južne strane, a u najgorem slučaju odletjeti do Kube.

Kako znate sve to napamet?

Pa sad sam ti pričao, '62 smo tamo trebali napraviti pizdariju. A znam ja inače dosta o Zemlji. Radio sam na njoj 98 ciklusa. Jel se tresu?

Da, bile su male turbulencije u avionu. Evo i kod nekih putnika se status iz crvenog odmah promijenio u narančasto, a nekima je već žut.

Aha, počinje molitva. Moramo požuriti. Daj još jedan tornado ispred da vidimo što će, al' nek bude jači od ovog pa da ih možda odmah i neutraliziramo.

Napravljeno.

OK, kako sada stoje?

Idu prema njemu, za pet minuta su tamo.

U redu, pojedi nešto, šta si se usr'o. Ovo je sad sigurno, a zbog promjene statusa nećemo se zajebavati. Stari bi oprostio svakom, ali zato smo mi ovdje kao korektivni organ...

***

Arkone, nije dobro.

Vidim i sam. Instrumenti su podivljali.

Zovi Miami, reci da ćemo trebati pomoć u navigaciji jer nam ništa ne radi osim motora.

A izgleda ni veza ne radi.

Nisi ti nikad radio ankete, a? – rekao je Mate dok se borio s upravljanjem.

Nemam pojma o čemu pričaš... – odsutno se oglasio Arkon.

***

Evo, upali su u vrtlog. – javio je učenik.

Ništa, imaš sad tamo tri crvena gumba – rekao je voditelj okrenut leđima učeniku žvačući krvavo zeleno meso i gledajući veliki monitor na kom je pratio događaj – označi avion i pritisni onaj skroz lijevi.

Označio. Pritisnuo.

***

Jesi dobio nekog?

Nisam, nema nikakvog signala.

Pas mater – opsovao je Mate po domaći dok je avion sve jače i više poskakivao i propadao iznad Atlantika.

Potpuno mokar od znoja Arkon nije pitao za prijevod. Znao je samo da je psovka u pitanju.

Dok je pokušavao ukrotiti avion, Mate se prvo sjetio majke i oca, zatim prve ljubavi Ane,...

***

Na monitoru je i dalje bio vidljiv avion.

Šta si pritisnuo? Ajd ponovi.

Jesam.

Avion je letio i dalje.

Voditelj se okrenuo.

Prvo što je vidio na kontrolnom monitoru ispred učenika bila je Zemljina ljudska populacija. Pisalo je 42.

Utroba mu se digla i odmah je povratio meso koje je jeo.

Pa, pa, pa... – nije mogao doći do riječi.

Stisnuo sam gumb! – pravdao se učenik.

Krivi.

Pa rekli ste lijevi.

A ti si stisnuo desni. Dvaput.

Nisam, nego lijevi.

Pa jel ovo lijevo, idiote jedan? – pokazao mu je voditelj lijevi gumb.

Pa Vama je!... bilo lijevo...

Pa s kim ja radim... DVAPUT!!! – zaderao se, zatim rekao izgubljeno, tiho, onako za sebe – nema povratka... Nije da su mu ljudi bili dragi, nego je znao za sankcije i rad u onom rudniku duša na zlu glasu.

***

Mate je i dalje pokušavao, a onda u jednom trenutku digao ruke i rekao – Jebi ga, nek ide! – na što je Arkon sklopio oči rukama i pao u nesvijest. Mate se otkopčao, iz bunkera izvukao pljosku i čvrsto je držeći nategnuo do kraja. Avion se polako raspadao. Putnici su već bili u nesvijesti. Mate se napio.

***

Na velikom monitoru pojavio se voditelj svih voditelja, gazda, glavni do Starog – Lucifer! Rogovima, glavom i bradom.

R'knr, zajeb'o si! – Lucifer se nikad prema podanicima nije obraćao s poštovanjem.

Mali je.

Boli me za to koji je od vas dvojice, znaš gdje ćete raditi od sada?

Znam.

OK, ovu ekipu iz aviona ćeš mi kako god znaš dovući do Hrvatske. Nek se spuste na Pag, nek ih pogine 10-tak. Matu mi ostavi živog, kopilota možeš. A ostale kako hoćeš.

Zašto Hrvatska, zašto Pag, Mate?

Baš te briga zašto, glup si, šaljem koordinate gdje ćeš ih spustiti. Zajebeš li to, šaljem te na Zemlju, pa se jebi tamo sam.

Dobro gazda. – rekao je poslušno R'knr, ponavljajući u sebi „samo ne Zemlja, samo ne Zemlja...“

Monitor se zacrnio.

Miči se! – rekao je bijesno R'knr i gurnuo učenika od kontrolnih komandi.

Majstorski je usmjerio nekoliko tornada, poharao dijelove Španjolske i Italije i prebacio avion na Pag. Zvonio mu je Pag, ali nije se mogao sjetiti zašto. Sigurnost da neće on na Zemlju, odstrani mu daljnja razmišljanja o Pagu.

***

Mate se probudio.

Umjesto glave Arkon je imao dio navigacijskog sustava.

Uspio je otvoriti vrata i pobrojati preživjele. To su oni koji su bili pijaniji, pa su ionako pali u nesvijest prije svega. Sad su povraćali. Ovi ostali koji su paničarili slijedili su upute u slučaju nesreće, sklupčali se i ostali tako potrganih vratova.

Njih tridesetjedno, uspjelo se izvući.

Čim se spustio na kamen znao je da je to domaći kamen, osjetio je miris mora i doma. A i da nije znao, na jednom od njih pisalo je Paški trokut i imao je strelicu i crvenu markaciju s bijelim trokutom.

Paški trokut nije izmišljotina.

Zapravo, djelomično je, jer on zapravo nije trokut. To je obični teraedar, a u ispravnoj konstelaciji planeta i udaljenosti, odnosno visini koja je još uvijek bila tajna ležala je izravna veza s vanzemaljskim bićima koja su nam naklonjena.

A Lucifer? On se samo dodvoravao Starom, i njemu se gadio onaj početnički posao u sumpornom rudniku. Legenda kaže da ga je nakon istrage ponovno i zaslužio.

Crvenokosa

21 siječanj 2017

„U to sivomaslinasto jutro dopratio sam je do krhotina potonulog grada i stao. Znao sam da dalje ne smijem, tu je bila njena zemlja. Okrenula se pozdravno kao i svakog jutra zadnjih mjesec dana, raspletena kosa zavijorila je na jutarnjem sjevercu i kontrastom ubrizgala toplinu u cijelu sliku.

Nikad je nisam pitao što radi u tim zidinama, samo sam zamišljao kako se njena crvena kosa isprepliće s mahovinom na posloženim krhotinama bračkog kamena odmah nakon što se okrenem, kako ih podupire i mazi, priča im priče o novom svijetu, a one njoj o mitskim bićima i junacima ugaslog doba. Ponekad sigurno i dozovu ta bića koja onda bezbrižno uživaju s njom u razgovoru i plesu, ali to, vjerujem, obično tek kad zamaknem za brdo. I dok razgledam otočki krajolik po tko zna koji put, upijam miris makije nošene maglom i u daljini pratim brod na nemirnom moru, ona se zabavlja i hihoće, ispituje i odgovara, sluša...“

Pijem kavu i nižem ove rečenice, povremeno dižući pogled prema prozoru koji gleda put, ne bih li uhvatio njen dolazak, ali kao i uvijek, promakne mi u zadnjoj rečenici, evo čujem ključ u vratima. Kaže mi, kroz smijeh, kad sam izvukao papir iz starog Remingtona, da je razlog puno jednostavniji, ali lijep kao i razgovor s mitskim bićem prve kategorije, ma još i ljepši. Obećaje da će me sutra odvesti.

Sutrašnje jutro osvanulo je slično kao i jučerašnje. Pred zidinama je izvadila ruke iz džepova suknje koje ranije nikad nisam primijetio, primila me za ruke i povukla.

Kroz labirint iza prvog zida brzo me provela, a tamo na kraju stavila je ruke u džepove i izvukla umotanu hranu. Majka je stajala mirno, naćulila uši. Bila je iznenađena i uplašena, no dva debela šteneta koja su mi već skakala po nogavici brzo su je smirili. Dok je majka jela, spustio sam ruke prema njima, mazio ih, oni su grickali i skakali oko mene.

Kad me je vidjela, samo se nasmijala...

Zaboravio si? – pitala me.

Ne, ali nisam imao izbora. – rekao sam.

Nećeš ni osjetiti, mjesec dana mazim te istim rukama. – rekla je.

Da, položio sam pseći ispit, izgubio alergiju i dobio punu kuću sreće. Zapravo na pola.

Ona je otišla, ostalo mi je njih petero.

Ni oni ne peru ruke.


I što bi sad?

20 siječanj 2017

Sve što sam brusio
Pojela je hrđa.

Uzgajao sam kulture
Koje su venule.

Gdje je u pitanju bila bliskost,
Odgovor je nudila otuđenost.

Želio sam biti učitelj,
Ispalo je da sam samo profesor.

Pokušao sam nastupiti kreativno,
A samo prosljeđivao naučeno.

Revoluciju sam zanijemio
Kukanjem,
A kuhanje
Gotovom hranom.
I seks – internetom,
a duge pješačke, opuštajuće ture
nervoznim automobilom.

I gdje je trebao biti uspjeh
tresnuo je pod.

Da, ne vjerujem u raj,
Ali pakao je, čini mi se, spreman.


No, ta je linija nakrivo postavljenog života
od samog početka i u svom neviđeno slijepom inatu

– promašila

i umjesto da me pusti (kako sam i sam žarko želio)

– odrasti,

ubila je nastojanjem suprotnosti
mogućnost da je shvatim ozbiljno.

Hororac i razvoj

15 siječanj 2017

Nije horor moj žanr, ali ona ih voli, bez obzira što ju je frka. Vidim to kad joj se prsti približe ustima tražeći nokat ili lagani trzaj tijela kod nekih scena koje su napravljene da ga iznude. Nema namjeru odustati, pa prekidam ozbiljnost filma ubacivanjem komentara koji razbijaju napetost, ona prihvaća i do kraja u interakciji s filmom unosimo natjecateljsku smiješnu komentarsku komponentu (moram priznati da sam bio jači u tom segmentu).

Onda smo malo pričali, pa skočili na you tube jer smo se u priči sjetili neke pjesme iz crtića kojeg smo gledali. Kako smo je slušali i usput pjevušili pjevušenje se nastavilo i nakon završetka spota s mojim uglavnom lalalala zamjenskim tekstom (jer jebiga nisam zapamtio riječi osim refrena) i njenim izgovorno originalnim, meni nedostižnim, engleskim.

I tako smo u dvoglasju prošli hodnikom do lifta, liftom i dvorištem do auta bez reakcija susjeda. Pjesma se nastavila sve do grada uz prekide i bliceve novih ideja potaknutih snijegom koji je sipao te besmislom you tube klipova klinaca njene generacije koje mi je ranije pokazala složivši se da je you tube kanal dobar početak za obradu svakodnevnih tema na novi, još besmisleniji način.

Obećala mi je scenarij za besmisleni snježni spot do utorka.

Ja sam obećao da ću skinuti akorde i riječi pjesme koju smo pjevušili i pripremiti prste za nesnježni glazbeni spot-performans u dvoglasju.

Produktivna 2,5 sata s djetetom.

Ma znao sam...

03 siječanj 2017

Kad večer završiš teškim bojama,
jutro procvjeta u lepršavih tisuću.

U pravom smjeru

02 siječanj 2017

Nerijetko mislima pobjegne.

A tamo, tamo priprema djetetov doručak, užinu za školu, a u pećnici već miriši mesni ručak kad se vrati iz škole. Na stolu je voće, a u kredencu keksi. On nerijetko peče kolače, a za večeru sprema palačinke s domaćim pekmezom koje ukućani obožavaju. Hoda na svojim nogama. Kad otvori frižider uvijek zaključi da sutra ne mora u trgovinu, sve ima. Možda samo kruh. Ali on ima vremena i brašna, a i struju može platiti – ispeći će ga. Misli ga odnesu u njihov mali auto uvijek napola punog rezervoara pa odbaci dijete do škole i suprugu na posao kojeg voli. Zapravo oboje vole svoj posao, a za njega su se i školovali. I to školovanje nije prekinuo rat. Koristi godišnji, ljetni je nešto duži, a zimski provedu na jednom od uređenih skijališta u zemlji.

Voli on tako pobjeći, ni ne naslućujući u što bježi.

A opet proključa u tako nekim trenucima, ostavi ga tada razum i srce mu odredi. Isto ono srce koje je školske dane zamijenilo rovovskim. Ono srce koje se uvuklo u sebe na sahranama suboraca, braće, prijatelja, ono srce koje je snažno pumpalo i iz njegovih granatom odnešenih nogu izdajnički šikljalo krv uokolo i natapalo zemlju koju nitko ništa nije pitao. Nekad, samo na kratko i u vrlo rijetkim slučajevima samoiskrenosti, najčešće dok bi sjedio u kolicima s one, zaklonjene strane ulice i gledao maglu kako prekriva susjedovo polje i muti njegove voćke, razumije i svjestan je da zemlja nije ta koja je bila žedna njihove krvi. A ljudi, da ljudi jesu. Ti neki ljudi, neprijatelji, krivi za noge i sahrane i nekad u mjesecu za njegov prazan stol. Te dane u mjesecu, potrošio je već otprije, ovo je samo nastavak zaborava, znao je tješiti sam sebe gledajući kako žena posuđuje od svojih.

Stalno je vrtio ratne filmove, znojio se i budio iz polusna osluškujući oko sebe, pokušavajući proniknuti u, činilo mu se, prevrtljivu stvarnost mira i rata, potpuno nesvjestan da se već godinama bori protiv neprijatelja koji svakim preranim buđenjem jača. On mu servira te more i goni ga repeticijom straha i smrti do ludila, on mu gura trofejni pištolj na čišćenje i mesingane ovojnice koje mame blještavilom s tupom sivom glavom. S njim, tim podmuklim unutrašnjim, ne izlazi na kraj.

Dok se vozio prema voćkama s pištoljem u krilu kroz glavu mu proleti misao: Energija u metalu, impuls sivoj glavi da se uglavi u sivilo glave. Pa pogleda oko sebe. Vrijeme je baš sivo. Ali na sigurnom je. Zatvori oči i udahne duboko. Miris jutarnjeg dima iz obližnjih kuća blago mu ispuni nosnice i prebaci ga u zemunicu. S dimom se pomiješa miris prve jutarnje kave koja se uvijek kuhala na otvorenoj vatri u onoj nikad dovoljno opranoj konzervi graha i učini mu se da je blizu smijeh Belog, Robija i Mariov uobičajeno podjebavajući jutarnji monolog usmjeren prema Saši koji se najviše ljutio i kojem jutro nije bilo najbolji dio dana. Smiješak mu preleti preko usana. Ostao je tako neko vrijeme, zatim otvorio oči znajući da time nestaje i smijeh njegove stradale ekipe. Proživio je taj zadnji smijeh već puno zima, no navika na njegov prestanak nije postojala. Okrene kolica prema kući.

Na trijemu je stajala supruga s kavom. "Mislila sam da ćeš možda vani..." – rekla je, spustivši tacnu na stol. On nije odgovorio, samo je uz tiho zujanje prišao stolu. Sekundu kasnije uočio je pištolj u svom krilu, pokušao ga prekriti dekom, no ona se već sagnula, spustila ruku nježno na njegovu i poljubila ga brižno u obraz.

"Dugo je do proljeća." – rekla je drhtureći.

"Dugo." – potvrdio je kratko.

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.