Sve radim ustaljeno jutarnji. Dignem se, odem na wc, pristavim kavu, sredim krevet (x2) jer je stari kod mene, keks u usta, palim cigaretu, bacimo neku priču, zovemo Dom zdravlja, kupaona...

U želucu nervoza kao i svakog jutra, kao da svako jutro idem na pregled za vozačku, a ne stari, baš ovog jutra. Pojedem komad kolača, obučem se, mantram u sebi kako je sve OK dok se spuštamo liftom. Vani je vjerojatno hladno: u jutro nemam pravi osjećaj za temperaturne promjene.

Eto nas vani. Ništa značajno nije se dogodilo, ni hladno nešto nije. Na silasku prema autu pažnju mi privuče klepetanje krila u grmlju. Pogledam bolje – ptica visi na glavce. Pogledam još bolje – visi na jednoj nozi zapetljanoj u neki konac. Druga je slobodna. Mlati krilima, pokušava odletjeti – ne ide. Prava navlakuša za mačke. Krenem prema njoj.

I naravno, u tom trenutku ni na kraj mi pameti nije bilo sjetiti se kako sam nedavno stao na nagaznu krateći put prema autu preko dvometarske travnate površine. I kako sam čvrsto odlučio da više neću gaziti travu. I sad se, nesvjestan opasnosti, sa sigurnosti asfalta spustim na novozagrebačku nesigurnost zelene površine, samo tako.

Klepet krila se pojačao prilaskom, kažem tiho: „Sve je u redu...“ (sjetim se patka Dode iz Zekoslava Mrkve kako je bezuspješno lovcima pokušavao objasniti kako on nije zec – Ja sam patka!), sagnem se i uhvatim ptičicu rukom. Vrabac. Bedasti vrabac. Gotovo ista zurka kao moja, a ni njemu ovo jutro nije donijelo neki mir. Dakle, baš smo slični.

Noga je dobro zapetljana. Uspijem slobodnom rukom potrgati konac, ali ostao je komad koji bi je mogao opet negdje zeznuti. Upaljač? Ne. Škare? Da, ali su u stanu. Nož? Da. U autu, mali švicarac. Ufuramo se u auto, mali bedasti vrabac se pokaka od straha i obilježi auto. Pokušao sam pronaći gdje je to ispustio, ali kako je auto u jesenskom stanju (pun lišća i svega vraga), nisam našao. Uspjeli smo ga riješiti iz nekoliko pokušaja. Pored auta otvorim šaku, on se namjesti na prstu, pogleda me kratko i odleti.

U prva dva zamaha njegovih krila postao sam svjestan da je nervoza nestala kad sam stao na travu. Moja. Njegova pretpostavljam istim trenom kad je otvorio krila.

On može ono što ja ne mogu, a ja mogu ono što on ne može.

Vrlo smo slični, taj vrabac i ja.
_________

P.S. Ni na kraj pameti mi nije bilo dati starom mobitel da snimi tu akciju spašavanja.