Testament ili oporuka

23 ožujak 2016

On je polubudan, svjestan gdje je. Ne okreće glavu, ali me nalazi očima. Zatvori ih. Na granici čujnosti govori mi kako mu je drago što me vidi. Pita me jesam li donio.

Dižem laptop.

Usne mu se osmjehnu, tromo, polako, bolno. Pita me jesam li spreman.

Otvaram laptop. Kažem jesam.

Pri zdravoj mentalnoj snazi, unatoč boleštini koja me pojela, sastavljam ovaj testament... kaže li se tako? – pita me.

Može i oporuka, nije bitno, samo nastavite.

Oporuku, uz prisustvo svjedoka, molim te upiši svoje ime i onog lopine odvjetnika koji uvijek kasni. Antun Bardan. Baš. Bardan. A ljudima se smrkne. Bardan.

Vrata se u to otvoriše.

Uzdahne.

Oprostite što kasnim, kaže odvjetnik.

Starac uzdahne još jednom.

Osjećam,... – kaže starac – kako me snaga... izdaje...

Požurimo onda – uleti odvjetnik.

Izdaje me... zbog tvog prisustva. Crpiš je brže... nego pumpa na benzinskoj. Samo... je tarifa drugačija...

Odvjetnik se ukrućeno uozbilji i istegne vrat zakretanjem glave.

Nemojte, nakašlje se lažno, sad o tomu. Premjesti nogu preko noge: Čeka nas ozbiljan posao.

Nas da, ali ne i Vas, kaže starac.

Ali bez mene ne možete – prihvati odvjetnik.

O da, možemo... kaže starac i drhtavo i s naporom podigne ruku.

Na metar od mene, krenuvši od starčevog dlana, zrakom brzo prostruji svijetloplava, zatim sve zelenija usmjerena traka. Odvjetnik pokuša eskivirati, međutim zakači ga za dupe i prvo ukoči, a onda zazeleni cijelog i posebno zasjaji.

Skamenio sam se.

Ne moraš se bojati, moj prijatelju – kaže mi starac. Toliko snage još imam...

U sljedećem trenutku pogledao sam odvjetnika koji se naočigled smanjivao, pa još više i više, dok nije nestao u mikronskom odsjaju na drvenom bolničkom stolcu.

Neprijatelj svega – rekao je starac.

Kuda, kako, a...? – pitao sam nesuvislo.

Poslao sam ga natrag. Lovimo ih već nešto vremena, nakon što je hakiran prolaz... Sve ću ti ispričati, piši što misliš da treba, ja ću ti reći što je važno. Ima nekoliko smjerova kuda ćeš ići, ali najbitnije je da znaš osnove. Ostalo ćeš sam, pametan si. A sad, ako imaš vremena, ukratko bi ti ispričao moju prošlu i tvoju buduću priču. Onda odlazim. Ti ostaješ, tebi je bitno.


Godina

22 ožujak 2016

Koja je ovo godina? upitao me u prolazu prosječni starac sa sijedom uredno ošišanom bradicom.

Mislio sam da se šali.

Kako to mislite? vratio sam pitanjem.

Pa... baš tako. rekao je premještajući komad kruha iz ruke u ruku.

2016.

Aha, hvala. Onda je pravo vrijeme.

Za što? zbunjen pitam.

Za nultu.




O suncu

19 ožujak 2016

Nije kiša kada netko piša,
to je samo trakta višak.
Kad iz oblaka šiša, e to je -
kiša.

A sunce?
Ono je uvijek iznad,
neka druga niša.

Voda predaka

07 ožujak 2016

Kao što je i Hrvatska mala zemlja, tako je i Hrvatska Kostajnica malo mjesto. Kao što je i Hrvatska zemlja velikog i izuzetno uspavanog potencijala, tako je i njena preslika na malu sredinu poput Hrvatske Kostajnice identična. Kao što u Hrvatskoj ne znamo birati pametne ljude u državni vrh s istim problemom suočavamo se i u maloj sredini Hrvatske Kostajnice. I zadnja usporedba Hrvatske i Hrvatske Kostajnice je u ljepoti i prirodnim bogatstvima kojima obiluju i jedna i druga. Znamo što Hrvatska ima, za one koji ne znaju Hrvatska Kostajnica smještena je na samoj granici s Bosnom i Hercegovinom, protegnula se uz bistru rijeku Unu, za leđima joj Djed, a grad je prepun izvora ozidanih još za vrijeme Napoleona.

A kad smo kod tih izvora. Eto, prije nekoliko dana nestalo je vode u tom malom gradu. Česta je to tamo pojava, kažu dotrajala instalacija, pa malo malo dan-dva bez vode. Ajde što štede struju i gase rasvjetu, koja i kad bi trebala rasvjetljavati svijetli valjda svaka treća žarulja i bez ozbiljne lampe ne možeš ni u šetnju s psom. Stariji su navikli, a mladima kojima bi to i odgovaralo da su neka sretnija vremena – njih nema. Odnosno ima, ali malo. Ostalo je u tom gradiću nešto obitelji, sve više starijih ljudi, ulice se svele na desetinu življa i to onog koji bi još i s praznim kanisterom mogao do spomenutih izvora, ali nazad nikako.

Večer je. Sjedam u auto s dragom i tamo, malo dalje od vrtića točim vodu svojih predaka. Nije ovo nikakva epska ili stilska figura, već više realitet sveukupnog mraka. Iznad nas, visoko na brdu je groblje, sveto mjesto s puno meni poznatih i dragih ljudi. A izvor teče punjen snijegom koji se topi subotnjom južinom, utapa u zemlju, prolazi, snaži i onda nam ga majčica Zemlja kapilarama svede na buk i huk u podnožju. Ispod obilnog mlaza držim kanister koji vodom nosi i česticu dragih nam pokojnika. Ta se čestica, siguran sam u to, sada srami.

A tek sutradan, kasno poslijepodne, cisterna krene … Vozač je već pijan, digli su ga možda s neke fešte nudeći mu koji prekovremeni sat, valjda ni ne zna što je i koga sve obišao i gdje je sve bio. Ali vijest o cisterni se širi, ono malo ljudi izlazi na ulice i čekaju. Da ih ne promaši. Ona druga vijest, zlokobnija, koja kaže da do petka neće biti vode jer treba u Zagreb otići po nešto - tiša je. Kažu treba neki ventil. A Zagreb je tisućama kilometara jebeno daleko s tim zlatnim ventilom koji će riješiti sve.

Zlatni ventil.

I zlatna voda.

2016-ta.

Hrvatska

Kostajnica.


Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.