Domaći

25 siječanj 2016

Dragi?

Nemoj večeras, draga.

Pusti tišinu samo.

Pogledaj. Raširio sam ruke.

Prijateljski.

Sjedni pored mene,
uvali se u mekano šuškanje,
dopusti da te zaštitim od riječi.

Ispruži noge.

Okreni se prema.

Pusti da ti plamen osvijetli lice.

Osjeti treperavu igru topline.

Sad će Domaći.

Meni dosta

24 siječanj 2016

Tek tračak svijetle kose otme se, izviri izdajnički.

Meni dosta.

Nisam primijetio tvoj dugi, baršunasti tamnosmeđi kaput, ni čuo mekani zvuk potpetica po tvrdom gradskom minus asfaltu damski odnošen svakim odmjerenim korakom, ni osjetio miris koji je nastajao i nestajao nošen laganim zimskim sjeverom i kojem ne znam imena, ni tvoju ruku na torbici, ni meku rukavicu, ni sklad cijele preuranjene proljetne slike naspram zubatog sunca, ni odsjaj njegov, ni sjenu tvoju. Ni ovaj cijeli dan. Ništa.

Krvna zrnca

22 siječanj 2016

Nedavno sam bio na mjerenju krvnih zrnaca.

Nisam prošao. Rečeno mi je da imam „previše onih drugih“. Proglašen sam nepodobnim.

Onda sam otišao na mjerenje tamo gdje je bilo „previše onih drugih“ po prvom mjerenju. Nisam prošao.

Imam taj neki jebeni inat prema mjerenju krvnih zrnaca. Zapravo ne ja, ja bih bio onaj kojeg bi se bojali oni drugi, al' ne daju mi krvna zrnca. Ne zato što što ih imam premalo ili previše, nego usklađena s filozofijom bića, ona manjinu tjeraju na glasanje – i onda – sranje.

Jesi Hrvat u Hrvatskoj? brrrrrmbgmbr… nisi, jer su jebena krvna zrnca istaknula pripadnost Srbima.

Jesi Srbin u Srbiji? brrrrrmbgmbr… nisi, jer su jebena krvna zrnca istaknula pripadnost Slovencima.

Jesi Slovenac u Sloveniji? brrrrrmbgmbr… nisi, jer su jebena krvna zrnca istaknula pripadnost Bosancima.

Jesi Bosanac u BiH? brrrrrmbgmbr… nisi, jer nitko ne zna što je Bosanac, u tri pm.

Kod Bosanaca, na kraju, uvijek zapne.

Masturbacija

16 siječanj 2016

Masturbaciju ili samozadovoljavanje možemo definirati kao seksualnu stimulaciju odnosno samostimulaciju.

Statistike govore o većim samozadovoljavajućim sklonostima muškaraca u cijelom životnom dobu. Pa dobro, malo su skloniji igrati se samim sobom. Ionako žene tvrde da ne odrastaju i vječno su u nekom teen dobu, pa to onda ide u prilog tvrdnji. Mada nikad nisam pitao da bi mogao usporediti: Draga? Koliko puta masturbiraš dnevno, tjedno ili mjesečno?

Uzmimo to zdravo za gotovo. Jer o bolesti tu nema riječi.

Ali u globalu, muškarci (na prvom su mjestu zbog većeg postotka) i žene skloni su seksualno se samopotaknuti u nekom svom i samo svom intimnom trenutku, daleko od znatiželjnika, lažnog morala i prodika, a upravo zato se takvi trenuci i zovu intimnim.

E, ali nije u redu, a očito ni dovoljno zaključati se u svoj mali intimni prostor i biti sam sa sobom. Bombardiraju nas razni napisi o štetnosti, u koje dijete od 12-13 godina više ne vjeruje. Naravno, jer je probalo i vidjelo da se ništa značajno nije dogodilo, zapravo ništa što bi ga natjeralo da ne ponovi iskustvo.

Onda se kao šlag, kojem na uputstvu piše "dobro protresti prije uporabe", na torti izvuku i neki čudni likovi koji tvrde da se nikad nisu samozadovoljavali.

Ajde, kad je Tesla rekao da je krenuo drugim putom – apstinencijom, jer životnu energiju koristi za druge stvari, nekako sam sklon vjerovati mu. No, je li u mladosti ikad potakao veseljka nećemo znati, a obzirom na njegov interes za svijet koji ga okružuje sumnjam da nije.

Ali ovi likovi nisu Tesla. Možda je to sad stvarno in furka, nikad nisam pratio modu, a i nekako mi ta moda nije moderna. Ima li stvarno onih koji nikad nisu masturbirali? Ako ima onda je tu nešto davno pošlo po krivu. No, više sam sklon pretpostaviti da je to čime sad mašu i uvjeravaju nas – laž.

Međutim, ima nešto u tvrdnji kako se od masturbiranja oslijepi. Aha, znam da se smijete.

OK, ja već imam dioptriju koja je eskalirala tamo negdje do drugog-trećeg razreda srednje i onda je stala. Rekli su u tom periodu rasta dioptrije da je to zbog puberteta, ono svakakve promjene pa i ta. Kada je stala onda su to objašnjavali na isti način samo izlaskom iz tog za ljudski orga(ni)zam najburnijeg razdoblja.

Mislim, da, bilo je burno.

Ali dioptrija nije sljepilo. OK, slabije vidiš, ali to ne znači da su ljudi s naočalama ili lećama najveći masturbatori u državi. Uostalom, ako sami nemate problema s vidom, imate frenda ili frendicu, pa razmislite. Jesu li oni ti? A, pa naravno ne ne ne!

U poznijim godinama javi se ta reakcija na zaigranost vlastitim organizmom. S godinama starosti (mada prosječan mlađi čovjek misli da seksualni nagon nakon nekih poznijih godina prestaje – nije tako) postotak ljudi kojima se masturbacija promijeni u nešto što nisu vjerovali dok su se samoigrali zahvaća preko 90% populacije. Promjena ne pita jesmo li inženjeri, dizajneri, svećenici, državnici, vjernici, ateisti, ne pita nas ni jesmo li masturbirali.

Da, sigurno ste skužili da govorim o mreni.

Koja je do prije nekog vremena značila sigurno sljepilo.

A medicinska znanost odlučila ju je ukloniti.

Omogućila nam je da progledamo.

A mi kao da volimo sljepatati.




Charlie

15 siječanj 2016

Kad si rekao da je zadnja Charlijeva karikatura obično prodajno smeće i da je trgovina ljudskim sudbinama unutar medija, specijalno ovog medija, oko kojeg se digla prašina s idiotima ubojicama i ubojstvima idiota, doživjela procvat, možda pik upravo ovom njihovom objavom nisam ni trepnuo. Kužim što želiš reći na svoj buntovnički način. Protiv svega.

Objašnjavao si, uvijek glasnije nego što treba, kao da u birtiji osim nas dvojice za stolom, svi ostali trebaju čuti opservacije na zadanu temu ili na bilo koji drugi kurac o kojem pričamo.

I onda, u tom nekom trenutku prije nego sam se digao i otišao udahnuti svjež noćni zagrebački zrak…

Trgovina je jedino što vrijedi, rekao si.

Izašao sam. Onako u košulji, da me malo prožme hladnoća večeri, spomenuti zrak i oplemeni pokoji mirisni cvijet.

Trgovina je sranje, mislio sam. Evo, upravo se nama trguje. Na nekim drugim instancama, neki nama nepoznati ljudi crtaju svoju bolesnu shemu, svađaju se oko poslova za koje mi nemamo pojma da postoje ili oko onih još nepostojećih, biraju i prebiru po njima s toliko nama niskim i nerazumljivim pobudama, sa strašću predatora, ustima punih slina, opisuju svijet oko nas, sa strašću lešinara otkidaju zadnje kapi života i pretaču ih u svoj budući. Slažu sliku.

Miris je poprati. Zadubljen u gađenje stvarnosti nisam vidio lice.

Ušao sam i rekao da je trgovina sranje.

Naravno da si reagirao i potrošio pola sata i skoro cijelo pivo kako bi me izveo na pravi put, kako bi me naveo da progledam i vidim tvojim očima, kako bi razumio da trgovina i resursi koje ona nudi, jedino mogu promijeniti svijet.

Kao Charlie? pitam te.

Prodan u previše primjeraka zbog zajebancije s malcem.

Premalo – kažem. Premalo je ljudi razumjelo poruku. Ljudi su lijeni i ne žele razmišljati. Treba im jedan Charlie. Treba nam jedan Charlie.

U toaletu koji je imao samo jedna unisex vrata, veliko je predvorje s dva lavaboa. Perem ruke pažnjom i koncentracijom. Ritual. A uopće nisam u tome, ponajmanje u pranju ruku. Osjetio sam na samom ulasku.

Izlazi s mirisom. Dižem glavu i gledam u susjedno zrcalo, hvatam pogled, osmijeh i pitam: Što ti kažeš na zadnju Charlijevu karikaturu?

Čistoća je pola zdravlja

11 siječanj 2016

Augustinova soba od nepunih tri godine izgledala je nestvarno nedječje.

Izbacio je aviončiće i planete i rakete i ostale gluposti iznad kreveta, nešto kasnije i igračke koje su uglavnom prijatelji ostavljali po podu i koje su mu odvlačile misli. One nježno plave boje prvom prilikom je, uz svojevrstan štrajk glađu pred zapanjenim roditeljima, zamijenio svjetlosivom. Dugo je gledao kroz prozor na prljavu cestu kojom su prolazili psi i vlasnici koji su baš u trenutku pseće nužde imali strašno bitan poziv ili ih je neodgodivo interesirala tekstura zgrade prekoputa koju su vidjeli već bezbroj puta. I tako, nije više volio pse koji vrše nuždu po njegovoj ulici, a ni njihove vlasnike. Rješio se smiješnih dječjih zavjesa. Dobio je ravne bijele za dnevnu svjetlost i tamne, sive, unutarnje koje je navlačio s prvim paljenjem svjetla.

Roditelji su mu kupili akvarij. Smatrao je da su to životinje koje plivaju u svom izmetu i odbijao ga je čistiti, a time i hraniti ribe, pravdajući svoj postupak činjenicom da hranjenjem samo pospješuje probavu, a time ubrzava zagađivanje vode akvarija. Odbio je sudjelovati u tom neprekidnom krugu trovanja. Ribu nije ni jeo i nije razumio ljude koji je jedu. Zapravo su mu se gadili i ti ljudi i njihova riba.

Što je više čitao, sve mu se više gadilo. Sve. Meso je uskoro prestao jesti. Održavao se na plodovima koji su bili toliko egzotični, da je bio spreman, za njihovu ljepotu i sočnost, zanemariti što su izrasli na truleži. Naprosto, iako je znao pravu istinu, činila mu se daljom od domaćeg krumpira koji je snagu crpio iz špricanog ljudskog izmeta.

S punoljetnošću već je uspio održavati organizam na tabletama, vodi (za koju je znao da je zagađena, pa ju je prije upotrebe podvrgavao filtriranjima, prokuhavanjima i destilaciji) i umjetnim sokovima koje je sam spravljao. Prvi i najvažniji sastojak spravljanja soka, znao je u sebi reći, kao da drži predavanje pred širokim masama neukih akademika, što se kasnijim razvojem događaja činilo opravdanom vježbom, bilo je detaljno pranje ruku. Sapunom prvo, onda četkicom i sapunom, onda ispiranje pripremljenom vodom. Naravno, svakog puta bi izvukao novi ručnik.

Kad su roditelji umrli, znao je da je to zbog ribe i mesa i ogavnih zelenih plodova koje su gutali kroz svoj kratki život. I što nisu posvećivali pažnju higijeni. Nije mu bilo žao. Ribice je istog trena prepustio zahodu i kroz školjku, koju je rijetko koristio u sjedećem položaju, poslao ih u bolji život. I naravno, oprao ruke.

Kada je u svojoj totalno sivoj sobi ravnih, oštrih ploha bez prašine, gledao kroz prozor na ulicu bez pasa i njihovih vlasnika znao je da je uspio. Vidio je samo ljude preko puta koji su zastali da bi mu se osmjehnuli i mahnuli ili mu se sa odanom zahvalnošću naklonili.

I oni su mu se gadili.

Četiri godišnja doba

09 siječanj 2016

Sjedimo u lokalnoj kvartovskoj birtiji bijelih zidova, dimom zagušenog svjetla i prožetih drvenih greda, impregniranih tamnih i masnih stupova.

Žamor.

Za stolom smo u kutu. Pepeljara je načeta, dvije poluprazne krigle na dohvat ruke rose se, pokoja kondenzirana kapljica spusti se na stolnjak kariranog uzorka.

Rekao sam mu da je glavni lik moje priče. Nije vjerovao na prvu, a onda sam objasnio.

Digao se.

"Ući duboko, grabiti iznutra, pomiješati sjećanja i sadašnjost, osjećaje… Stari moj, bili smo goli jedan naspram drugoga, ti si vidio mene, ja tebe. Uvijek. A danas me stavljaš u ulogu majke koja se rođenjem ujedno i odriče svoga djeteta. To će nesumnjivo boljeti, znaš i sam."

Pa sjeo.

Kimnem glavom. Ne požurujem. Cijena raste.

Opet ustaje.

Počinje sa slikama:

"Vidim kišu. Cmolji već danima i potapa one dijelove gdje nisam. Kasnije uranja u mene ili ja u nju i to uvijek završi isto. Spreman sam - uzimam stari, iznošeni, sivi baloner, stavljam ruku u džep i izvlačim mrvice duhana, slušalice nabijam u uši, Cohena na srednje, šešir, čizme. Šetam gradom dok se ne natopim. Kasnije biram kvartovske birtije. Ulazim u njih kao da sam svaki dan tamo. Nekad me dočekaju OK, nekad ne. Ne brine me to, prolazno je.

Kao i svakog puta do sada.

Ali kad prhnu prve pahulje, opet sam na ulicama grada. Bijeli se grad, ljudi drže kišobrane, meni šešir brani. Ukradem ružu na Cvjetnom i poklonim nekoj njoj na Trgu, neobavezno, bez spike, smijem se, hladno im je, meni ne, jer znam da će proći. Sve prolazi, pa i ova zima meni draga, istopit će se i nestati – bez traga. Kao da je nikad bilo nije. Ili skoro tako. U sjećanju ostaju lijepe slike - osmijeh, poljubac, stisak ruke. I kad furam tim nekim sporednim uličicama i stubištima, ponekad stisnem toplinu i osjetim ljubav daha na licu. A i na picu odem. Tamo peć je krušna, topla kao i ta prva riječ koja nije glad.

Dani se izmjene, mjeseci s njima i smijehom primjetim.

Sad će ekipa izmiliti u centru. Moja energija je na 100%, imam osjećaj da bih mogao samog supermena srediti jednim udarcem, a ne modnim dodatkom. Ljudi su smiješni, ali neću o njima. Najdraže mi je u tom svemu vidjeti cvat voćaka,… ma katkad progovori ta potisnuta duša, ona seljačka,… ne, nije zagrebačka. Možda dio majke i onaj dio oca, Bundekom dok smo hodali, u gustišu budili fazane, gledali procvjetale žutike… Ili miks svega. Ne znam.

A toplo kad je – tad smo po Pruđu budili cvrčke vlatom trave. Danas (i već duže) brijem na more. A nisam bio dvije godine. Nemam auto, ni posao. Nekad posramim ogradu Šalate i bućnem se. Život te puni, a onda ga koristiš. Jedva preplivam širinu, na kraju mi ni dužina nije dosta. I nije Šalata zamjena za more. Ali kad je vruće dobro dođe. Grad je pust. Meni gušt – gdje god da odeš – super.

Car si. Kralj."

Tajac.

Nakloni se nekoliko puta pogledima uperenim u njega uz teatralni pokret rukom. Okrene stolac naslonom prema stolu i sjedne ležerno spustivši ruke na njega. Jedva primjetni osmijeh odaje zadovoljstvo performansom.

"Gazda!"

Rukom opišem krug.


Proces

07 siječanj 2016

Digla je ruke prema nebu,
u majčinskoj nutrini nema traga,
zametak raste misli njenom,
a rađa snagom umjetnika:
sporo, tiho, bolno.

Nekad, samo nekad,
gotovo uvijek u sredini,
ili pri kraju, rijetko na početku,
javi se misao: samo ovog puta,
odmor i bijeg.

Ali kad znoj već kaplje po skici,
a tuš se razlijeva,
kroz suznu koprenu jedva nazire,
u bojama prizme
TO
što voljom gradi.

I onda je sretna.
Sjedne ispred pa gleda, opipava, pa obilazi, mjeri i štipka.

_____

On uglavnom spusti ruke,
pusti ih neka teku,
od prve riječi do rečenice,
ta samo je njihov medij
prepušta se,
nek' ga nose
one rađaju,
on tiska slova,
ne miješa se,
ritmom svojim
one vode priču.

I na kraju čitajući osjeti
kako ga grize lakoća
kojom riječi stvaraju.


1:1 u stvarnom životu

04 siječanj 2016

03.12.

Kaže mi da se prosuo jutros. Baš se fino raširio na našem platou između zgrada.

Sused ste dobro, možete li? – to je prvo čuo. Nepoznati ljudi.

Ma, sve OK. – odmahnuo je, ustao, rukom pokupio kapu koja je odletjela metar dalje. Na šaci desne ruke – krv, mala brazgotina. Ali boli ga lakat. I ono istaknuto mjesto iznad dupeta. Odšepesao je doma.

Izvrtio mu se film nedavnog razgovora s ocem o njegovom „ledenom“ padu. Mislio je tada da su ga godine, koje otac dobro nosi – načele.

Od 22 na dalje glava mu puca. Bol u lopatici se širi, uzima cijelu desnu stranu, vratne tetive također. Povraća mu se. U 00:02 šalje poruku i čestita dragoj rođendan. Meditativni položaj pronalazi tek oko 2 i tako zaleđen jedva zaspi.

A stari je samo ustao i bez bolova otišao doma, potvrđuje sa smiješkom.

04.12.

Nije baš spavao. Bolno sjedi. Radi.

Kratki susret s dragom u gradu, puse, ruža za rođendan, zatim po dijete u školu, ručak, vježbanje tablice množenja.

Ide na gimnastiku. Usput pokupi sestričnu od male. Tu su negdje s godinama pa počinje ta neka dječja spika, na pola se isključi. Uspije se parkirati. Zove bivša i kaže da će mu donijeti stvari za sutra. Sestrična odlazi u dvoranu. Bivša kasni. Dijete ostaje i ignorira prijedlog da ode obući dres. Pričajući čekaju. Skučeni prostor ispred dvorane puni se automobilima.

Iz smjera Akademije između parkiranih automobila dolazi jedan veliki s neupaljenim svjetlima. Ne može proći. Trubi. Vozač suhog lica, nervoznih pokreta, sijed.

Žena izlazi iz auta koji mu je na putu. On psuje, trubi i otvara prozor.

Maknite se, kak ste to stali? – viče.

Gospodine, došla sam po dijete. Strpite se molim Vas. – kaže ona smireno.

Pa kak vam je palo na pamet tu stati. Jel vi znate da je tu prolaz? – nastavlja s vikom.

Ni Vi ni ja sada ne možemo van. Pogledajte! – kaže mu.

Ima žena pravo. Toliko je zakrčeno autima, da nitko osim onog prvog na ulazu ne može van. Kaže mi da su to standardi, već je on dovoljno dugo ovdje, dolazi godinama s kćerkom i cool je na tu gužvu i čekanje. To je ionako 5-10 minuta.

Žena odlazi.

Opet on trubi, iako je vidio da je otišla. Ne prestaje. S dva metra čuje ga i predobro. Roditelji se pogledavaju.

U trenutku uhvati pogled vozača; gestikulira – pokazuje mu svoje uho i maše mu rukom da prestane.

Ovaj otvara prozor i (opet) viče: Pa vidite di je stala, pa kaj bi ja sad trebal - čekat? Nek se makne!

Puca u sekundi, govori glasno, jasno i brzo:

I kaj bute s tim postigli?! Prestanite trubit! Idiot jedan!

(Ovo zvuči smiješno, kaže mi, bilo bi bolje:
- poslati dijete gore, vratiti se, izvući ga iz auta i istući
- pokucati mu na prozor kao u filmovima i pitati ga zbog čega je on uopće ovdje? Jel možda došao provjeriti tuđu djecu i vidjeti koje od njih ide sâmo doma?
- reći mu da se vrati u rikverc ako zna voziti taj tenk
- ispričati mu ljubazno o velikim autima i muškoj kompenzaciji
ali ti me znaš, to nisam ja, to sam kasniji ja. Ovo smiješno sam ja.)

Truba ipak prestaje. Samo je jedan roditelj vani i kao… ništa nije čuo.

Okrene se, pogleda dijete. Ozbiljna.

Oprosti,... kaže.

Tata, zašto je živčan? – pita.

Ne znam ljubavi.

Pitam se zašto je tata tako kratkog fitilja.

05.12.

Grupa je u starom sastavu. Diže ruku.

Mogu ja prvi?



Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se