Augustinova soba od nepunih tri godine izgledala je nestvarno nedječje.

Izbacio je aviončiće i planete i rakete i ostale gluposti iznad kreveta, nešto kasnije i igračke koje su uglavnom prijatelji ostavljali po podu i koje su mu odvlačile misli. One nježno plave boje prvom prilikom je, uz svojevrstan štrajk glađu pred zapanjenim roditeljima, zamijenio svjetlosivom. Dugo je gledao kroz prozor na prljavu cestu kojom su prolazili psi i vlasnici koji su baš u trenutku pseće nužde imali strašno bitan poziv ili ih je neodgodivo interesirala tekstura zgrade prekoputa koju su vidjeli već bezbroj puta. I tako, nije više volio pse koji vrše nuždu po njegovoj ulici, a ni njihove vlasnike. Rješio se smiješnih dječjih zavjesa. Dobio je ravne bijele za dnevnu svjetlost i tamne, sive, unutarnje koje je navlačio s prvim paljenjem svjetla.

Roditelji su mu kupili akvarij. Smatrao je da su to životinje koje plivaju u svom izmetu i odbijao ga je čistiti, a time i hraniti ribe, pravdajući svoj postupak činjenicom da hranjenjem samo pospješuje probavu, a time ubrzava zagađivanje vode akvarija. Odbio je sudjelovati u tom neprekidnom krugu trovanja. Ribu nije ni jeo i nije razumio ljude koji je jedu. Zapravo su mu se gadili i ti ljudi i njihova riba.

Što je više čitao, sve mu se više gadilo. Sve. Meso je uskoro prestao jesti. Održavao se na plodovima koji su bili toliko egzotični, da je bio spreman, za njihovu ljepotu i sočnost, zanemariti što su izrasli na truleži. Naprosto, iako je znao pravu istinu, činila mu se daljom od domaćeg krumpira koji je snagu crpio iz špricanog ljudskog izmeta.

S punoljetnošću već je uspio održavati organizam na tabletama, vodi (za koju je znao da je zagađena, pa ju je prije upotrebe podvrgavao filtriranjima, prokuhavanjima i destilaciji) i umjetnim sokovima koje je sam spravljao. Prvi i najvažniji sastojak spravljanja soka, znao je u sebi reći, kao da drži predavanje pred širokim masama neukih akademika, što se kasnijim razvojem događaja činilo opravdanom vježbom, bilo je detaljno pranje ruku. Sapunom prvo, onda četkicom i sapunom, onda ispiranje pripremljenom vodom. Naravno, svakog puta bi izvukao novi ručnik.

Kad su roditelji umrli, znao je da je to zbog ribe i mesa i ogavnih zelenih plodova koje su gutali kroz svoj kratki život. I što nisu posvećivali pažnju higijeni. Nije mu bilo žao. Ribice je istog trena prepustio zahodu i kroz školjku, koju je rijetko koristio u sjedećem položaju, poslao ih u bolji život. I naravno, oprao ruke.

Kada je u svojoj totalno sivoj sobi ravnih, oštrih ploha bez prašine, gledao kroz prozor na ulicu bez pasa i njihovih vlasnika znao je da je uspio. Vidio je samo ljude preko puta koji su zastali da bi mu se osmjehnuli i mahnuli ili mu se sa odanom zahvalnošću naklonili.

I oni su mu se gadili.