Digla je ruke prema nebu,
u majčinskoj nutrini nema traga,
zametak raste misli njenom,
a rađa snagom umjetnika:
sporo, tiho, bolno.

Nekad, samo nekad,
gotovo uvijek u sredini,
ili pri kraju, rijetko na početku,
javi se misao: samo ovog puta,
odmor i bijeg.

Ali kad znoj već kaplje po skici,
a tuš se razlijeva,
kroz suznu koprenu jedva nazire,
u bojama prizme
TO
što voljom gradi.

I onda je sretna.
Sjedne ispred pa gleda, opipava, pa obilazi, mjeri i štipka.

_____

On uglavnom spusti ruke,
pusti ih neka teku,
od prve riječi do rečenice,
ta samo je njihov medij
prepušta se,
nek' ga nose
one rađaju,
on tiska slova,
ne miješa se,
ritmom svojim
one vode priču.

I na kraju čitajući osjeti
kako ga grize lakoća
kojom riječi stvaraju.