20

subota

travanj

2013

Ljudi i vlast

Novo, novo vrijeme! Naslov je filma iz 2000.g. u kojem se na dokumentaristički način obrađuje tema promjene vlasti u Hrvatskoj, iz neposredne blizine promatra u to doba nositelje promjena Budišu, Račana, Mesića i druge. Ozračje u to vrijeme je bilo slično kao i početkom devedesetih kada se rađala ideja o vlastitoj državi, jedan specifični naboj u zraku, optimizam u ljudima koji su nakon tmurnih devedesetih ipak osjećali nekakvo olakšanje. Osobno mi je bilo dosta tih nedemokratskih poteza Tuđmanove vrhuške, priča o nekakvim unutrašnjim i vanjskim neprijateljima, crvenim, žutim i zelenim vragovima, i sličnih izljeva panično-maničnih delirija preko državne dalekovidnice.

Danas, punih 13 godina nakon smrti Franje Tuđmana i trećesiječanjskih izbora na kojima je pobijedila lijeva opcija na čelu s Ivicom Račanom, više se ni ne sjećamo tih olovnih godina jer smo ih zasigurno potisnuli u vlastitom sjećanju, te kasne devedesete, koje su bile zaista tmurne i teške za sve nas. Upravo je dakle ta 2000. bila prekretnica u izgradnji nacije i države kao demokratskog društva nakon koje više ništa nije bilo isto; izgradili smo (?) društvo znanja, društvenih normi i medijskih sloboda, ostvarili i san o spajanju domovine autocestom i sl. Neke stvari koje su nam u tim devedesetima bile „normalne“, poslije su postale neprihvatljive i društveno nepoželjne te nas takvo razmišljanje polako dovodi da s povijesne distance shvatimo koliki je zapravo značaj smjene vlasti s početka trećeg tisućljeća. Bili mi desno ili lijevo orijentirani, demokratske promjene tih godina za Hrvatsku su bile od neprocjenjivog značaja, jer su upravo izbori 3.siječnja 2000. odredili današnji put Lijepe naše.

Nešto slično želim i u Opuzenu, znam – malo vjerojatno, ali nadati se nije grijeh. Čitam komentare na blogu, i netko od Vas pita što bi život u Opuzenu učinilo kvalitetnijim no što je on danas? Pitanje je složeno, ja bih odgovorio ljude, nas građane, koji smo se potpuno otuđili jedni od drugih za razliku od vremena prije rata, ili možda vremena stvaranja države kada smo disali kao jedan. Opuzen je danas gradić podijeljen među vlastitim građanima, podijeljen iz mnogo razloga: materijalnih, ideoloških, političkih ili kakvih drugih, ali ipak podijeljen. Nema smisla to negirati, zatvoreni smo za šire društvene koristi, odlutali u vlastite brige i probleme, opterećeni materijalnim bogatstvima i sitnim interesima, negiramo istinske probleme koji ovu državu i ovaj grad nagrizaju. Prije smo svi bili jedni drugima na usluzi, u tom socijalizmu koji sigurno nije bio dobar sistem, ali je imao dobar narod – ravnopravan uvjetno rečeno, to su vremena kada se „pivalo, balalo – ilo i pilo! Danas toga nema, barem ne iskreno i jednostavno, već svi nešto glumatamo, pravimo se važni i bitni – a to je zapravo ono najgore u čovjeku, totalno suprotno od nauka Isusa Krista i Katoličke crkve.

Bavimo se politikom jer očito nemamo pametnijeg posla, jer da imamo pravo radno mjesto, a ne motiku sigurno nam zanimanje za politiku ne bi bilo od prevelike važnosti. Ovako nam je jako važno tko će nam sutra biti načelnik općine ili gradonačelnik ili župan ... Zato što nemamo pravu zanimaciju ili posao, borimo se očuvati vlastitu korist. Neki od nas svojim glasom vraćaju dug što su dobili npr. posao, neki komad zemlje, a neki jer im je jednostavno predobro uz vlast. Nekima od nas građana je dobro zato što im nikad nije bilo bolje, nekima je dobro jer ni ne znaju što znači bolje, dok nas ima i određeni broj koji nismo zadovoljni aktualnim stanjem u Opuzenu. Neki imaju i svjetonazorski problem, neki ne trpe da moralno problematični obnašaju funkcije, nekima smeta da neobrazovani rade, a školovani i pametni zbog toga trpe i td.

Boljitak Opuzenu sigurno neće donijeti političari na vlasti, jer oni da to žele i još važnije, mogu, sigurno bi učinili nešto da u Opuzenu večeras izađete u kino, ili pogledate kakvu predstavu u kazalištu, da ujutro izvedete svoju djecu u park na vrtuljak, da bez straha hodate nogostupom ili prelazite preko pješačkog bojeći se da će Vas netko pregazit, da Vam dijete ima jednake šanse dobiti posao bez obzira što nije iz „prave familije“ i td. Sviđalo se to nekome ili ne, baš me briga – ali nek svi znaju da ima u ovome gradu ljudi koji se ne slažu s ovom nekulturnom anarhističko-komunalnom politikom te nepotističko-interesnom vladavinom. Šta imamo od toga kad kažemo najlipše ili najboje misto na svitu!? Što to stoji iza te fraze? Ništa!

Nedostaje nam reda pa dok ne postignemo tu ravnotežu reda, zvali se mi grad ili ne, (p)ostat ćemo selo. Osobne slobode nekih pojedinaca toliko su uznapredovale da graniče sa anarhijom, nepostojanje prijeko potrebnog komunalnog reda i pravila ponašanja, odvode nas na stranputicu i mene koji se smatram „normalnim“, polako izluđuje tolika nebriga i ignoriranje aktualnih problema od strane odgovornih za tu istu ravnotežu reda. Osvrnite se malo oko sebe, bez zadrške promotrite što se sve događa i tolerira, pa onda prosudite sami jel su Vam neke stvari normalne ili ste na njih jednostavno navikli.

Vlast i vladanje su čin služenja društvu, i ta javna služba trebala bi biti časna za svakog tko ju obavlja, a ne da je koristi za vlastiti interes ili interes određenog kruga svojih istomišljenika. U Opuzenu, dakle imamo neiscrpne mogućnosti za napredak, ali smo zapeli na putu da ih realiziramo te nalazimo kojekakve izlike da opravdamo te propuštene šanse, umjesto da ih otvoreno kritiziramo te samim činom kritike pokažemo da smo kao društvo željni napretka, novih projekata i mogućnosti na dobrobit svih nas građana. Ovakovim pristupom nemamo šansu, nagrađujemo povjerenjem iste ljude koji ili neće ili ne znaju ili ne mogu bolje.

Nadalje, nebrojeno puta smo spomenuli sve što u Opuzenu postoji, ali nije u funkciji, gotovo sve je u banani. I kako da od 20.05.2013. bude bolje ako će isti, kaže dHondt, opet vladati? Pa ni sam ne znam što reći ili odgovoriti – opet, jednostavno je, ja poštujem volju građana i poštujem izbor većine, ali bez obzira na to, sve što smatram izopačenim, nemoralnim ili kakvim drugim ne ustručavam se izreći. Bez kritike nema ni napretka, jer kako se pokazalo, dok sami ne počnemo lupati šakom o stol, zapravo poručujemo da nam je dobro. Tako se i vlast ponaša. Neprestano nam lažu, muljaju i otežu u rješavanju niza otvorenih projekata ili problema, a mi samo šutimo – barem kada bismo trebali galamiti, što samo pokazuje da nismo sazreli za promjenu. Jer kada sazrijemo, uvjeren sam, frcat će iskre sve u šešnest!

Oznake: Ljudi i vlast

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se