Gdje su ti muškarci?
Da se razumijemo, ovo pišem iz promatračke uloge...sreća, pa sam svog muškarca upoznala davnih dana, osvajao me je , osvojio me je i njegova sam....ali.....ne mogu izdržati da se ne zapitam....gdje su nestali pravi muškarci?
Pravi maškarac je pojam očito izumro u našoj emancipaciji, u njihovom feminizmu ili jednostavno u manjku evolucije u glavama ljudi općenito (pa se na muškarce eto tako odražava)...ja ne znam....ali me brine činjenica da davnih dana nisam vidjela neko zadovoljavajuće muško ponašanje....
Gdje su ti samopouzdani ljudi puni volje i entuzijazma....ljudi spremni na akciju, rizik zavođenja i odbijanja...rizik udvaranja....rizik potezanja prvih i ključnih koraka oko jedne veze....gdje su kavaliri, uglađeni ili pak sirovi pokretači zavođenja....gdje su?
Ja ne vidim oko sebe ni trunku volje...želje....sposobnosti i stila da se jadna žena sa sigurnošću može prepustiti u ruke nekom takvom mlakom i apatičnom kvazizavodniku( koji ni sam ne zna šta bi sa sobom, a kamo li sa njom )....a da bude sigurna da je neće povrijediti, ostaviti, malo zaboraviti...?
Ne vidim( a gledam...) taj sjaj u oku jednog gospodina koji će uhvatiti nježno i čvrsto za ruku jednu damu, šapnuti joj nešto zanimljivo u uho i odvesti je u mrak....da joj pokaže zvijezdu koju joj želi skinuti....
Ne vidim tu sigurnost i prepuštanje jedne hrabre( i usamljene ) žene, možda povrijeđene i prepuštene samoj sebi....da se prepusti njemu...zadovoljna i sretna u zagrljaj bez kalkulacija, da mirno prati pogledom ono što joj on pokazuje i ne misli da li to ima neko drugo značenje...da li ga je shvatila dobro...da li i on isto želi što i ona....da li je on taj.....
Eto, gledam i ne vidim ništa od toga....tek jednu mučnu igru živaca i razočaranja, jednu izgubljenu bitku za svladavanje ega, ponosa...za skupljanje hrabrosti, za bilo što kvalitetno....izgubljenu bitku za svakoga....
Žalim za danima kada su muškarci bili upravo to, čvrste( nježne) ruke koje te nose sa sigurnošću...a koje ti pratiš sa srećom u očima...pratiš i uživaš ili pak hodaš usporedo s njima u smjeru na kojem se oni neće izgubiti....
Gdje nitko ne kalkulira i ne komplicira...ti si moj...ja sam tvoja....barem sada, ovdje...ako i dođe kraj...bili smo samo muškarac i žena....nije nam žao....
Važne odluke
Sve važne odluke i veliki događaji na svom kraju, ili u vremenu dok se dešavaju, dok traju, uvijek se u principu rasčlane na neke obične, male i jednostavne sastavne dijelove....na kraju krajeva nisu tako dramatični kad se osvrnemo na njih nakon nekog vremena.
Možda sam samo ja takva, ali prije nego se nešto desi, prije nekog važnog događaja, pa makar i ako je pozitivan, imam predviđanja, zamišljanja, odnosno najčešće preuveličavanja oko nečega....imam tremu, strah i nemir u svakom slučaju....
Prije će biti da svi tako više ili manje reagiramo, da se svi bojimo nepoznatog i općenito u nekoj mjeri same budućnosti koja nam predstoji....ali naravno svatko drukčije reagira, svatko ima neki svoj princip ponašanja i svatko se drukčije nosi sa neizvjesnosti i sa onim nepoznatim u životu.
Upravo zato želim samoj sebi potvrditi da je uvijek tako, da se šablona mog ponašanja ponavlja i da to nije ništa strašno....kako bih mogla neki slijedeći put smirenije i možda pametnije reagirati.
Puno stresa i adrenalina nije zdravo, bilo bi idealno da se sve u našem životu svede na mirnu plovidbu morem, da se tako izrazim, bez oluja i nevera, odnosno barem onih u nama, barem onih koje se nisu ni desile....one koje smo umislili da će se desiti, a koje se nisu nikada obistinile. Ako već jesu, preživjeli smo ih više manje bez poslijedica i jednostavno zaključili da je sve u redu sa nama i nakon toga....ništa se strašno nije dogodilo.
Kako volim umišljati i preuveličavati buduće događaje, djelomično i zato da se mentalno na njih pripremim, nekad u tome pretjeram i nekad se više umorim prije, nego za vrijeme ili poslije samog događaja. Vjenčanja, sprovodi, razgovori za posao, prvi spoj, prvi porod ili nešto slično, samo po sebi je stresno, ali ni približno toliko u stvarnosti, koliko u našoj mašti. To je moje iskustvo bazirano na nekim sličnim događajima poslije kojih sam pomislila....o.k. pa nije bilo tako strašno....sve je dobro prošlo....sve je to za ljude...svi smo mi isti i ne bi nas trebalo biti strah ničega što se treba desiti u našem životu.
Život baš uvijek treba sagledati iz pozitivnog kuta.....iz sigurnosti i stabilnosti svoje pojave, svoje stvarnosti pa i svoje mašte....iz kuta koji daje svijetlo mirnog isčekivanja i radovanja, a nikako straha ili panike. Život treba željeti živjeti i uživati u njemu sa svim njegovim sretnim ili nesretnim aspektima, sa svim problemima i preprekama, uvijek sa stavom da ćemo isplivati, da će biti bolje i da će sve biti upravo onako kako treba, onako kako je sve oduvijek i trebalo biti.
Naravno, tu se uvijek pojavljuju pitanje sudbine, sretnih ili nesretnih životnih okolnosti, nečeg višeg od nas samih i ostalih velikih pitanja....ali ono što je sigurno je da možemo utjecati na naš vlastiti stav prema nečemu, možemo kontrolorati naše ponašanje i utjecati tako na tekuće događaje...možemo svojim mislima i stavom kreirati ili barem korigirati ono što nam se dešava...ono kako živimo....
Upravo mi se u životu dešava jedna takva situacija i sama sebi želim potvrditi ono što znam da je važno, najvažnije...a to je da pozitivan stav i misli mijenjaju svijet, da mijenjaju situaciju u kojoj jesmo i da mijenjaju našu budućnost. Želim svojim pozitivnim stavom pružiti onome dobrome, što čeka iza ugla. da uđe u moj život, sa bude najbolje što može, da me usreći i ispuni, da mi da novi polet i smisao ....želim živjeti najbolje što mogu i to bez straha....sa veseljem i mirom, sa vjerom u dobro i u još bolje....
To moja važna odluka.... pa što bude, bit će....veselim se.....
Netolerantna
Ono neko pomalo tmurno i melankolično raspoloženje nije me baš prošlo....dapače, ima tendenciju narasti do prave siječanjske depre...ali moram to sasijeći u korijenu....Moram sebi dozvoliti da se bez grižnje savjesti ponašam onako kako mi dođe....da ne razmišljam toliko i da se opustim, jer neću promijeniti stvari oko sebe, a pogotovo ljude, samo zbog toga jer bih ja htjela bolji svijet....ne ide to tako....a kako ide? E, pa sad će vam ispričati...
Ide tako da sam ja jednostavno shvatila da sam po pitanju neke vrste ljudskog ponašanja(gluposti, nerazmišljanja, neshvaćanja, sebičnosti) jednostavno užasno netolerantna osoba i mislim da je jednostavno za mene bolje da si to pod hitno priznam....ne, nisam mila, draga, blaga osoba....ja sam netolerantna beštija koja zahtjeva od svoje okoline da se ponaša po njenim pravilima (lijepog, kulturnog, uviđajnog,promišljenog) ponašanja.....ili nikako....
Da, ne trpim glupost, to je jasna stvar, ali od kuda mi pravo da ljudima solim pamet, da ih mijenjam( nemoguće naravno), da im objašnjavam(ili kad izgubim živce, vičem) i općenito da se postavljam superiornije( tako ispada) u odnosu na one koji - "nisu mislili", "nisu htjeli", "ne vide to tako", "nisu o tome tako razmišljali".....I od kuda mi pravo da mislim da je samo moje mišljenje(... da moraš malo uključiti mozak dok ideš svijetom...) ispravno, a sve ostalo je jad i bijeda od ponašanja...?
E pa nemam to pravo....imam pravo biti samo netolerantna "bich" koja ima previsoke kriterije, koja je naporna i previše ozbiljna, koja vječito "pila" i koja uvijek ima nešto za reći.....o.k.....onda sam ta....
Netolerancija na glupost je moja nova karakteristika( odnosno ne baš nova, više sam ju tek sad prihvatila...do sada bih tvrdila da nisam netolerantna, jer sam po prirodi osjećajna i više manje mirna...)...ali prava je istina da ja jednostavno moram razumijeti ljude i događaje, ne samo tolerirati....oduvijek je tako....a šta da radim kad glupost ne mogu i ne želim razumijeti....
Ovo sada ispada kao neka psihoterapija, sreća pa mogu svoje misli i u
stvarnom životu malo proanalizirati, a ovo ovdje je samo zaključak.....ali moram si priznati da bih trebala pronaći način kako ne snižavati kriterije(to ne bih ni mogla), a ipak biti blaža prema "krivima za glupost".
Na kraju krajeva, nije ni glupost najgora stvar na svijetu( zlobu, bezosjećajnost, okrutnost i sl.....ne mogu niti zamisliti oko sebe doduše )...ali tolerancija prema bližnjemu svome je nešto hvale vrijedno (barem je nekad bilo, sada mi se čini da gubi na značaju, u ovim vremenima)...i okosnica najvećih vjerskih vrijednosti....a opet u svijetu u kojem živimo tolerancija prelazi upravo u ono što me nervira a to je : nezainteresiranost.. apatiju...nedosljednost....nezanimanje....
Pa gdje je onda "kvaka"...kako povezati to dvoje... kako biti dobar i voljeti ljude....i ne reagirati na njihove kriterije ponašanja koji su meni nedovoljni....
Rečenica " nisam ništa loše mislio/la", meni ponekad nije dovoljna....možda shvaćam preosobno( sigurno zapravo ) i preozbiljno, ali iritira me činjenica da ako netko nije ništa loše mislio, automatski mu oprašta svako ponašanje i postupak....Ne loše misliti ili ne misliti općenito, je odjednom u redu?...Za sve?...Od malih stvari na dalje....od gluposti do krupne stvari...Ne, nije u redu, po meni, svoje nerazmišljanje uzimati kao izgovor za neki postupak...U redu bi bilo preuzeti odgovornost, sagledati kako to na nekog djeluje i razmisliti o tome da nije sve o.k, sam zato jer nema loše namjere...na kraju krajeva stara narodna kaže: " put do pakla popločen je dobrim namjerama", a u tom kontekstu i glupost ima svoju putanju u istom smjeru( pogotovo na globalnoj razini).....
I onda kako da ja ( uključujući i preispitivanja same sebe i svojih postupaka) malo odmorim od dežurne "kraljice netolerancije"?
Kako manje reagirati i kako prihvatiti ljudske karakteristike sa kojima se ne slažem, a u isto vrijeme ne "otkačiti" te ljude, ne zatvarati vrata poznanstva i prijateljstva....kako prihvatiti da ljudi jednostavno ne misle toliko(koliko ja mislim da bi trebali).....ali nisu zato nužno loši, i nisu za "otpis"....
Imate neki recept?
Malo vremena....
Malo mi vremena treba da se nekako povežem sama sa sobom...da se malo skoncentriram i smirim...i pustim mašti, želji i potrebi na volju...kako bih napisala sve što imam za reći....
Malo vremena mi fali..( ali ne toliko zato što stvarno nemam vremena od obaveza i posla, već su neke druge stvari u pitanju)...treba se isključiti iz svijeta medija npr...malo otkačiti od ljudi i njihovih problema i potreba koje utječu na mene...malo zaboraviti na glupost i nepravdu, na neobična i nepotrebna ponašanja oko mene koja mi crpe energiju...malo se povratiti u svoju srž i napisati ono što mi je na srcu, neometano od strane čudnih događaja i neinspirativnih doživljaja....
Malo vremena za mene...za ono što znam da sam ja....što je moje viđenje svijeta....što je moja percepcija koja nema veze sa lošim raspoloženjem...sa pms-om...sa lošim vibrama i općenito sa gubljenjem vremena na sve i svašta( čemu ponekad budem sklona...kao i svi pretpostavljam)...i malo vremena da nađem nit koja spaja moju dobrotu i mirnoću sa svijetom oko mene, a koji ju ne zaslužuje baš uvijek....ili možda ipak da?
Dakle, kad nađem to malo dragocijenog vremena, ključnog i neophodnog....e, onda ću vam tako nešto lijepo napisati, nešto inspirativno i poučno, nadam se .... pa će i moja misija širenja harmonije i dobrih vibri biti ispunjena....
A do onda...malo ću samo bauljati kroz ove zimske dane....mora i tako biti ponekad...
Volim...(ne volim)
Dragi moji....sukladno novogodišnjim odlukama i ostalim planovima i osjećajima koji mi se motaju po glavi ovih dana, došla sam do zaključka da je jako bitno što volimo ili ne volimo kako bismo uopće mogli znati što želimo....o.k,to je logično, ali da li je lagano to otkriti?
Nekako sa godinama i iskustvom( kao i sve stvari uglavnom) dolazimo do nekih zaključaka....sad, nisam sigurna čemo oni služe...mozda nas grade kao osobu...možda nam daju smjernice...možda nam daju osjećaj ispunjenosti....možda sve zajedno....
Uglavnom, ono što bi moj dragi rekao: pretežno znam što neću, a ponekad tek ono što hoću..... no i to je početak....
Ono što sigurno znam da volim i što mi je na neki način važno ( kod mene i kod drugih ljudi ), je slijedeće( bez nekog reda i prioriteta):
Volim jesti.......sad rekli bi tko ne voli, međutim imam cijelu filozofiju vezanu za hranu i mislim da se po načinu što, koliko i kako netko jede puno toga da zaključiti o njemu. Npr. osoba koja pazi što jede je razumna, pažljiva, oprezna, pribrana i sl. osim ako ne prelazi granicu izbirljivosti, napetosti, kompliciranja, prigovaranja.....a osoba koja pazi koliko jede je suzdržana, kontrolirana, fokusirana, a kad pretjera je naporna, opsjednuta, napeta....međutim ono što mene posebno "iritira" je način na koji se jede....e tu je ono po čemu ja nekako osjetim kako čovjek diše...kako uživa u životu....
Znate ono "pimplanje", prenemaganje, premještanje hrane po tanjuru, proučavanje hrane, odmjeravanje....e, to je način, po meni, kako osoba živi....da li komplicira i zanovijeta ili jednostavno živi punim plućima, uživa u životu (hrani), jede zbog zadovoljstva ili puke potrebe...živi ili preživljava....tako ja to gledam i ponekad bih imala za reći nekolicini oko sebe: daj, najedi se k'o čovjek!( opusti se malo, uživaj i blagodari....)
Volim spavati....i to bi rekli da je normalno...međutim, osim kad obaveze zahtjevaju, kada je neki stres prisutan i kada nije moguće općenito( kad su dječica u pitanju ili sl.)...volim se naspavati...onako bezbrižno...dok se sama ne probudim, odmorena, naspavana....
Netko možda misli da se na taj način propušta dio života( budan možeš puno toga napraviti u to vrijeme), ali koliko samo života ode na puno gluplje stvari...gledanje televizije, svađanje, čišćenje, razgovaranje na telefon i sl....a osjećaj naspavanosti je neprocjenjiv... Također, počela sam govoriti u zadnje vrijeme kako vodim i paralelni život u snovima, očito, jer puno toga sanjam...neke stvari jako intenzivno proživljavam i riješavam...srećem drage ljude koji nisu sa nama više i veselim se tome....
Volim kavu....i sve što ona predstavlja....odnosno, to je ( za one koji to ne razumiju) cijeli ritual....opuštanje, odmor, predah ili razbuđuvanje i skupljanje snage za dalje....zbijanje redova( u glavi )....oporavljanje od stresa....pregrupiranje( opet u glavi)...dakle cijeli jedan osjećaj koji prati ispijanje kave, ono vrijeme koje posvetimo samo sebi....onaj osjećaj koji znam u šali reći: sve može propasti...ali imam svoju kavu i sad ću se sa guštom popiti....( oni koji razumiju, razumiju....)
Volim živopisne ljude....angažirane, zanimljive, srčane, simpatične, razdragane, opuštene, poštene i dobre, one koje je briga, kojima je stalo, koji se trude, koji razumiju, koji su prisutni( duhom ako ne tijelom)...one ljude koji nisu prešli u ignoraciju, nezainteresiranost, otuđenost, bezosjećajnost.....one ljude koji se raduju suncu, uživaju u zalasku, opuštaju po noći, a u međuvremenu se trude biti korisni, dobri i ispunjeni...volim one koji još uvijek žive...na bilo koji način, a ne životare...
To nema veze sa financijama ili životnim prilikama....to naprosto ima veze sa stavom prema životu i svijetu oko sebe....sa samopoštovanjem i samospoznajom, sa osjećajem poniznosti i radosti......
Ono što me je danas potaklo na ovo zadnje razmišljanje je obična talijanska serija u kojoj su dobro prikazani ti ljudski uspjesi i neuspjesi, na simpatičan, živahan način, sa puno priče, smjeha, suza, hrane i pića, lijepih i sređenih žena, banalnih situacija i "graje" općenito...baš kako bi trebalo biti u stvarnom životu....životopisno.....a, ono što me potaklo na cijelu temu koja nije i ne može biti završena( puno toga ja volim naravno, a da ne govorimo što ne volim....), je to da sam shvatila da ovo što volim, za početak, spada skoro u osnovne životne potrebe ....hrana, san, sitni užici, društvo...znači osnove našeg postojanja....a eto, smatram se sretnom da mogu u svemu tome uživati, osvjestiti da nije sve bezveze i "ono što se mora", već u svemu može biti blagostanje, zahvalnost i sreća....samo zavisi od kuta gladanja, zavisi o nama samima i našoj svjesnosti, a naravno i uvijek dođe do toga što ja stalno tvrdim, a to je da su najmanje stvari ionako najveće....
Pa, u novoj godini koja je pred nama, stavite u planer i ponešto od ovog....uživanje u hrani....u snu....u ljudima....u malim stvarima...budite zahvalni i uživajte u životu....to neka bude prioritet....jer smo upravo to skloni zaboraviti( uz silne želje o zdravlju i sreći koje pršte na sve strane i najvažnije su, naravno, ali ih preolako dijelimo i shvaćamo...)....i zapamtite, ono što volimo( i ne volimo) nas određuje kao osobe...a svi želimo biti bolje osobe, zar ne?
Moja 2012.g.
Dakle.....počela je.....nova, neokaljana, friška godina puna nepoznatih i neotkrivenih događaja koji tek trebaju da se dogode....koji kreću evo ovih dana... i to, nadamo se, kreću u pozitivnom tonu.....
I kako vam je?
Jesu li želje složene, napisane ili zamišljene, posložene po prioritetu, jesu li obrađeni svi planovi i jeste li već krenuli u realizaciju?
Ili je još postblagdanska "depra" na dnevnom rasporedu...odmor....ljenčarenje....sanjarenje....
Čini li vam se na kraju krajeva da se ništa nije desilo, da je sve po starom....da smo samo malo "bančili" nizašto...da sve čeka šta se mora napraviti, a ono što se želi je i dalje samo želja i ništa više....
Pa, moram priznati da mi upala grla naslijeđena od prošle godine nikako ne pomaže u pozitivnom razmišljanju o svemu novom u ovoj godini, da sam još malo umorna i da mi onaj zalet novog i neotkrivenog malo zapinje u lošem vremenu i bolnom grlu....ali.....
Neki planovi su skovani....mora se samo malo zahuktati svakodnevica....mora se spremiti ukrase i lampice kako bi se sve vratilo u normalu...i mora se malo vratiti realnost i rutina....
Već se dosta vremena osobno "prijetim" kako je 2012.g. - "moja" godina...godina u kojoj će se napokon neke kockice posložiti....u kojoj će neke priče dobiti nastavak ili sretan kraj čak...barem novo poglavlje ako ništa drugo...
Uglavnom, u "mojoj" godini biti će svega nadam se, spoj mojih godina, iskustva i želja će, nadam se, doprinijeti da živim punim plućima, da se manje zamaram glupostima i da uživam u životu sve više i više....nadam se ispuniti dušu onako kako bih htjela, nadam se življenju u miru i blagostanju, nadam se življenju u sreći i ispunjenju....uglavnom nadam se....i eto, proglašavam "moju" godinu službeno otvorenom.....
Pa neka otpočne.....
