Haha, sada si mi samo ti ostao, papiru moj.
Iskaljujem ti svoje ceznje, patnje, strahove i sumnje. Opet. Da me barem mozes grliti I maziti. To je sve sto mi sada treba. Jednom i to imah.
Imam frendicu i frenda, bili su si prva iskrena ljubav, davno je to bilo. Spletom okolnosti i mogucnosti, shvacanjem postojanja drugih otvorenih opcija i sansi, ona je popustila. Predala se svima ostalima, a on je ostao sam. No s kim god je on bio u medjuvremenu, uvijek je mislio samo na nju. Kada je shvatio da je ona ustvari ta, ljubav njegovog zivota, otvoreno se poceo boriti te joj priznao sve. Medjutim, ona jos nije shvacala i prihvacala. Ulazila je u nekoliko dugih veza, od kojih je jedna trajala 4 godine. Svo to vrijeme on joj se i dalje javljao, i dalje ju cekao, i dalje mu je ona bila – jedna i jedina u zivotu i cvrsto je vjerovao u to. Imao je toliko vjeru u to d ace mu se vratiti i snagu da prihvati njenu srecu s drugim te strpljenje i iscekivanje njenog shvacanja, kratkog spoja izmedju srca i razuma.. Njeni roditelji su se od pocetka protivili njihovoj vezi jer im se on nije svidjao. Napokon, nedavno je ona ipak shvatila da joj nedostaje sve sto je s njim ostavila i sve sto joj je on davao. Ponovno su zajedno, mozda cak i zauvijek ovaj put, te nikakve i nicije prepreke ne dolaze u obzir jer im vise nista i nitko nije vazan osim njih samih.
Upoznah te se sprijateljih i s jednim starijim covjekom, profesorom od pedesetak godina, blizu sezdeset. Cijeli njihov bracni zivot zena mu radi u inozemstvu, rijetko dolazi kuci, u domovinu, zbog nezgodnog posla kojeg tamo radi i zbog samog radnog vremena. Ne mogu reci da, prema njegovoj prici, da sam dobila dojam da se ne vole (starac voli porazgovrati, pa maker to bio i monolog). Ali, sigurna sam da sam prepoznala da postoji neka nit, nesto mutno, nesto sto ih posvadi svaki put kada ona dodje u Hrvatsku na tih tjedan-dva. Izlazi li ustvari tada na vidjelo njihova nekompatibilnost kao para, shvacaju li mozda da jedno drugom nisu bili sudjeni, da ne traze jednako od ljubavi? Ili su se mozda svadjali oko toga sto se ne vide nego par puta godisnje? Neugodno mi je bilo da pitam. Mislim, da je htjeo, rekao bi mi i to. Sve sto znam jest da me pogodilo i da mi je sumnju u taj odnos pobudila njegova prica o toj jednoj davnoj simpatiji, jos iz djetinjstva. Dakle, bila je tada ta jedna djevojcica koja mu se oduvijek svidjala te je to trajalo do nekog odredjenog razdoblja u pubertetu, kada je upoznao svoju sadasnju zenu. Nakon 20 godina, nakon sto su se oboje povjencavali i dobili djecu, zaglibili duboko u bracni zivot, naisli su jedno na drugo na ulici sasvim slucajno te se prepoznali. Nakon formalnog poljupca i rukovanja te nekoliko standardnih recenica ona je njemu iz vedra neba priznala kako joj se oduvijek svidjao te kako ga je uvijek sramezljivo i zaljubljeno gledala i prizeljkivala da joj pridje. On je njoj ispricao dogadjaj kada ju je zaljubljeno gledao jos u osnovnoskolskim klupama. Medjutim, i jedno i drugo su si ocito davali pogresne signale te se poveli raznim drugim okolnostima i ljudima. Doslo je do tih nesporazuma koje zla sudbina stvara kad god joj je dosadno te se mora zadovoljiti tudjim propustima i nesrecom. Dakle, nakon 20tak godina oni su si priznali nesto sto je, ocito, trebalo mnogo, mnogo ranije. Da je netko od njih ucinio taj prvi korak i nesvjesno zajebao sudbinu, mozda sada ne bi bili u mutnim brakovima ili pak dobrim, kvalitetnim brakovima ali koji bi mogli biti mnogo bolji i sudbinski-ljubavno ispravniji i zacinjeniji tim glavnim zacinom, tom nekom jakom iskrom. A mozda je i sudbina imala cvrst razlog da ih ne spaja, iako ja u to ne vjerujem, jer smo mi vjecni predmeti Sudbinine i Zivotove sprdnje.
U cemu je, dakle, the point? Kako shvatiti i prepoznati tu pravu kompatibilnost izmedju nas i nase bolje polovice? Jesu li to suprotnosti koje se privlace, slicnosti koje se savrseno razumiju, mjesavina i jednog i drugog…? Ali nadasve vjerujem, vjerujem u vracanje, vjerujem u ponovno vracanje ljudi jedni drugima, stvar je u tome sto cesto samo jednoj polovici nedostaje taj “kratki spoj”. Vjerujem da zlatnu ribicu ne treba ispustati iz ruke jer ionako moze skliznuti u vodu kada pozeli. Zato je i unikatna sreca kada ju isprva pronadjes i uhvatis. Ne ispustaj ju nikad i nemoj da ti ikad sama klizne iz ruke. Ako pak da, u oba slucaja – zaroni duboko i trazi ju dok god ti daha ne nestane.
