srijeda, 26.04.2006.
LITERATURE POST - Part One
Ovo je ulomak iz jedne od meni najdražih knjiga(«Lolita»).Glavni lik je muškarac u četrdesetima koji voli dvanaestogodišnju Dolores Haze(Lolitu).Nakon nekog vremena,on se ženi njezinom majkom,samo da bi mu ona postala pokćerka,tj. da bi mogao biti blizu nje.Ne želim da ovo shvatite pogrešno.On nije pedofil,on njoj nikad nije učinio nešto što ona nije htjela.Ova knjiga mi je jedna od najdražih jer na nevjerojatan način opisuje zaista široku paletu osjećaja jednog čovjeka koji se nikada ne može potpuno asimilirati u društvu koje dopušta muškarcu da se udvara šesnaestogodišnjoj djevojci,ali ne i dvanaestogodišnjoj djevojčici.Smatram ga (kako i on sam sebe naziva) «igračkom beskrajnih jada» jer osjeća beskrajnu ljubav prema Loliti koja je naprasita i razmažena,a dokaz da je njegova ljubav prema njoj tolika,je sama činjenica da,čak i kad je odrasla,on je «pušta» i ona se udaje za drugog muškarca.Njemu je jedino važna njezina sreća,dok Lolita (u ponekim trenutcima njihove tjelesne i duhovne bliskosti),zapravo njega iskorištava i nikada nije bila uistinu svjesna njegovih pravih osjećaja.
Ovaj ulomak govori o povezanosti osjećaja prema Loliti i Annabeli(djevojci koju je imao sa 14 godina i koja je umrla).
«Neprestance prebirem te jadne uspomene i jednako se pitam nije li se tu,u bljesku toga dalekog ljeta prvi put javila pukotina u mom životu?Kad pokušavam raščlaniti svoje negdašnje želje,namjere i postupke,prepuštam se nekom naknadnom maštanju koje hrani analitičku sposobnost neograničenim mogućnostima,tako da se svaka staza koja mi izlazi pred oči grana bez kraja i konca u perspektivi sjećanja što me izluđuje svojom složenošću.Znam da je njezina smrt učvrstila frustriranost toga stravičnog ljeta i postala zapreka svakoj drugoj ljubavi u toku hladnih godina moje mladosti.U našoj ljubavi bijahu duhovno i tjelesno stopljeni tako savršeno da to ne bi mogli ni pojmiti današnji priprosti,sirovi šiparci svojim uniformiranim mozgovima.Još dugo nakon njene smrti osjećao sam kako njene misli teku s mojima.Mnogo prije nego što smo se upoznali,sanjali smo iste snove.Usporedili smo svoje bilješke.Pronašli smo crte čudne srodnosti.U lipnju iste godine (1919.) doletio je i k njoj i k meni,u dvjema razdalekim zemljama,nečiji kanarinac.
O,Lolito,da si me bar ti tako voljela!»
Drugi ulomak je ulomak koji govori o nimficama (izraz koji on upotrebljava da bi izrazio što ga zapravo privlači kod rijetkih djevojčica koje mu se sviđaju).
«Zamolite li nekog normalnog čovjeka da vam pokaže najzgodniju učenicu ili skautkinju na nekoj skupnoj fotografiji,on neće uvijek izabrati nimficu.Treba biti umjetnik i luđak,igračka beskrajnih jada,s mjehurom vrela otrova u preponama i prebludnim plamenom što vječito gori u osjetljivoj hrptenjači(o,kako se ponekad moramo skrivati i čuvati!),da bi se odmah poznalo,po neiskazivim znacima-po pomalo mačjem obrisu jagodičnih kosti,po tankim i svilastim zglavcima i još po nekim drugim obilježjima koje mi očaj,stid i suze od nježnosti brane da dalje nabrajam – malog,smrtonosnog zloduha sred obične djece; ona,nimfica,stoji među njima neprepoznata i nesvjesna i sama svoje silne moći.»
Cilj ovog posta je demonstracija moje ljubavi prema književnosti i težnja da se u naše školske lektire uvrsti više remek djela beletristike XX.stoljeća.Možda «Lolita» nije prikladna za prvi razred,al u četvrtom bi je već mogli čitati.
Problem je u tome što sumnjam da bi dovoljno maturanata ovu knjigu protumačilo na način na koji zaslužuje bit protumačena.
Ali,uvijek postoje oni koji cijene književnost kao trijumf umjetnosti nad životom jer ona pravi fikciju od života i tako postaje njegovim tvorcem.
P.S. Inače ne pišem književnim hrvatskim jezikom,ali,jučer nam je razrednica rekla da ne znamo govorit pa evo ja branim svoju čast...
P.S. 2) Ne znam koliko je vas čulo za najnoviju konkurenciju našoj blog stranici,www.bloger.hr,ali eto,pogledajte...
Moje mišljenje je da,oni koji priđu na njega,prić će samo zbog puno većeg izbora dizajna..
petak, 14.04.2006.
Ode to my friend Vujo(Mario V.)
This post is dedicated to my elementary school friend Mario.Actually,no one ever calls him by his name..
Anyway,last year he became one of my best friends although,before that,we hardly had any contact at all despite the fact we went to the same class for two years.I'm not exactly sure how or why that happened but I know that I'm glad it did.The weird thing is that he's everything I'm not and I'm everything he's not but,still,we're somehow so alike and we've managed to find each other on the same level.I suppose that's because we had the same type of problems in the same time.The reason why I've decided to write this post is that I want to thank him for one particular post he wrote.A post he wrote on 09.06.2005. on a blog he had at that time - http://oistevo.blog.hr/.It must have been,honestly,the nicest thing anyone has ever done for me.As long as I can remember I've always had more male than female friends.Females have a tendency to gossip and to talk about meaningless topics which I always disliked.On the other hand,males are a lot more mature when it comes to talking about serious stuff.I strongly disagree with anyone who says that male-female friendships don't exist because I'm the living proof just how wrong that statement is.Thank God they exist because,otherwise,I'd go mad!Anyway,I find it almost impossible to believe that he could ever have a friend like me.Me who is almost 16 and still adores Harry Potter more than a life itself.I apriciate that he was able to accept every single thing about me as I was about him.I want him to know just how much our friendship ment to me in a times when almost everyone was under the impression that I was smoking weed or something.He was one of the rare people who knew the real truth and one of the rare people who wasn't acting like a stupid,teacher's ass-kissing son of a bitch.I wrote this on a blog because I'm that kind of a person who is honest like hell but still a person who would never have enough courage to say this to him in person.He was the person who understood me better than anyone else.
BTW: I hope we see each other during these couple of days.
Dylan.
This is a song for him although I was never really sure if he loves or hates this song...
THE CLASH - Should I stay or should I go
Darling you gotta let me know
Should I stay or should I go?
If you say that you are mine
I’ll be here ’til the end of time
So you got to let know
Should I stay or should I go?
Always tease tease tease
Siempre - coqetiando y enganyando
You’re happy when I’m on my knees
Me arrodilla y estas feliz
One day is fine, next is black
Un dias bien el otro negro
So if you want me off your back
Al rededar en tu espalda
Well come on and let me know
Me tienes que desir
Should I stay or should I go?
Me debo ir o que darme
Should I stay or should I go now?
Should I stay or should I go now?
If I go there will be trouble
An’ if I stay it will be double
So come on and let me know
This indecision’s bugging me
Esta undecision me molesta
If you don’t want me, set me free
Si no me quieres, librame
Exactly who’m I’m supposed to be
Diga me que tengo ser
Don’t you know which clothes even fit me?
ˇ§saves que robas me querda?
Come on and let me know
Me tienes que desir
Should I cool it or should I blow?
ˇ§me debo ir o quedarme?
Should I stay or should I go now?
ˇ§yo me frio o lo sophlo?
If I go there will be trouble
Si me voi - va ver peligro
And if I stay it will be double
Si me quedo es doble
So you gotta let me know
Me tienes que decir
Should I stay or should I go?
ˇ§yo me frio o lo sophlo?
četvrtak, 13.04.2006.
How about a nice big cup of shut the fuck up?!?
Anyway,zaključih da je vrijeme da se ja malo javim....prošlo je TOČNO misec dana od mog zadnjeg posta.Pošto je moj blog u proteklih nekoliko mjeseci posta poprilično javna stvar(ne da prije nije bia javan,al sad ljudi koji su iz stvarnog a ne virtualnog svijeta čitaju ovaj blog) promislila sam da bi ovo bila dobra prilika da kažem ono šta želim već dugo reć i šta je postalo sveopći pojam zanimacije onih koji su malčice previše znatiželjni za moj pa i,mogu slobodno reć, za svačiji ukus.
Kao što sam dotičnog datuma (03. studenog 2005.godine) napisala,ja imam poremećaj kojeg medicinska terminologija naziva opsesivno-kompulzivni poremećaj.Zbog toga sam,na sistematskom pregledu,dobila uputnicu za psihijatra koji je specijaliziran za adolescentsku dob budući da je dr. opće medicine primjetila jedan od simptoma tog poremećaja na meni.Ja ipak nisam otišla kod psihijatra jer je to bia moj vlastiti izbor i ja sam znala da on meni ne može pomoć i ja nisam tila ić kod njega kao neka «jadna» mala umišljena glupača koja je umislila da ima problema u životu.Tek mjesec dana nakon sistematskog pregleda kad sam razgovarala sa maminom rodicom(koja već zna da ja imam taj poremećaj oko 1,5 god.) odlučila sam pokušat sa tom vrstom terapije i na njen prijedlog otišla sam kod psihologa,ne psihijatra(kao što dotični pojedinci misle!).Do sada sam bila dva puta na Mejama kod te psihologice i idući put mi je zakazano za tjedan iza uskršnjih praznika.Cilj ovog posta nije izlaganje mog dnevnog rasporeda vama blogerima nego moja jedina želja je da ukažem kako su neki ljudi jednostavno zlobni da je to za ne povirovat.Ja se nikad,ama baš nikad ne bi rugala nekome zbog nečega šta ima,a na to nema utjecaja.Osobno ne mogu shvatit ljude koji se mogu rugat ikome ko pati od neke bolesti ili poremećaja,bilo fizičke bilo psihičke.Možda se to nekome ne čini isto ali rugat se nekome šta ima opsesivno-kompulzivni poremećaj i šta ide kod psihologa nije ništa drukčije nego doć čoviku koji ima tumor na mozgu i rugat mu se šta ide kod neurokirurga!Još samo želim poručit onima kojima i upućujem ovaj post je da mene ta njihova ogovaranja uopće ne diraju ali iskreno smatram da to šta rade je ništa drugo nego jebeno žalosno i jadno,toliko da čoviku dođe da plače koliko zatucanih,mizernih i glupih ljudi ima na ovom svitu koji ne rade ništa drugo nego uzaludno troše dragocjeni O2 iz Zemljine atmosfere!!!
