Duhovne vježbe u svakodnevici

nedjelja, 30.04.2006.

82-"NOVI SAVEZ U MOJOJ KRVI"

"Ovo je kalež moje krvi novoga i vječnoga saveza!"

Isus je "žarko želio s učenicima blagovati Pashu prije svoje muke!"(Lk 22,14). jer ih je do kraja ljubio" (Iv 13,1). Poziva nas da se u ljubavi s njim sjedinimo: "Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni. Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda" (Iv,15,4-5). Isus očekuje da se odazovemo na njegovu ljubav i obećava: "Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni."(Iv 6,56,57) "Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova?" (1 Kor,10,16). Duh Sveti nam osigurava zajedništvo s Isusom. «Ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek"(Iv 14,15-16).

Isus moli da njegovi učenici budu sjedinjeni s Ocem? - "Molim da svi budu jedno kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu jedno kao što smo mi jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio" (Iv 17,20-23).

" Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem (Rim 8,31-39). Po Euharistiji sjedinjujemo se s Bogom, ali i međusobno: "Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi (1 Kor 10.17).
a) Stari Savez: Poslije Adamova grijeha svi su bili odijeljeni od Boga. No Bog obećava spasenje. Nakon potopa Bog sklapa s Noom Savez. Poslije sklapa savez s Abrahamom, (Post 12,1-3; 22,16-18).). Izakom (Post 26,3-6). i Jakovom (Izl 3,6).

Od Izraela traži vjernost savezu: "Stoga, budete li držali moj Savez, vi ćete mi biti predraga svojina, vi ćete mi biti kraljevstvo svećenika, narod svet" (Izl 19,5-6).

Sklapanje saveza: Dođe Mojsije i kaza narodu riječi Jahvine. A puk odgovori: "Sve riječi što ih Jahve reče, vršit ćemo." Tada Mojsije podigne žrtvenik. Naloži mladim Izraelcima da prinesu žrtve paljenice i da žrtvuju Jahvi junce kao žrtve pričesnice. Mojsije uhvati krv; polovinu krvi ulije u posude, a polovinu izlije po žrtveniku. Prihvati zatim Knjigu Saveza pa je narodu glasno pročita, a narod uzvrati: "Sve što je Jahve rekao, izvršit ćemo." Mojsije potom krvlju poškropi narod govoreći: "Ovo je krv Saveza koji je Jahve s vama uspostavio" (Izl 24,3-8).

Mojsije govori: "Ta ti si narod posvećen Jahvi; tebe je Jahve, Bog tvoj, izabrao da među svim narodima budeš njegov predragi vlastiti narod. Stoga drži zapovijedi, zakone i uredbe. Budeš li ove naloge i izvršavao  Jahve, Bog tvoj, ljubit će te, blagoslivljati i razmnažati. (Pnz 7,6-15). Izrael je kršio saveze. Zato Bog po prorocima najavljuje Novi, trajni, vječni savez. (Jer 31,31).
b) Novi Savez: Proroci Jeremija i Izaija naviještaju Novi Savez: "Evo s domom Izraelovim i s domom Judinim sklopit ću Novi savez. Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce. I bit ću Bog njihov, a oni narod moj. I oprostit ću bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spominjati" (Jer 31,31-34). "Sabrat ću vas. Očistit ću vas od svih nečistoća i kumira. Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa. Duh svoj udahnut ću u vas da hodite po mojim zakonima i da čuvate i vršite moje naredbe" (Ez 36,24-27). Novi Savez bit će, dakle, obilježen s dva bitna elementa: Božjim oproštenjem grijeha i interiorizacijom vjere.

Obećani Novi Savez sklopio je Isus u svojoj krvi: "Ovo je moja krv, krv Saveza koja se prolijeva za sve za oproštenje grijeha"(Mt 26,28).

Vjerujmo "vjerom ljubavlju djelotvornom" (Gal 5,6). Isus je u Novom usavršio Stari Savez: "Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge" (Iv 13,34-35). "Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek" (Iv 14,15-16). I dodaje: "Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti" (Iv 14,23). Iz Božje ljubavi prema nama proizlazi naša ljubav jednih prema drugima: "Ljubljeni, ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. Ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge. Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama" (1 Iv 4,7-8.12). "I tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu" (1 Iv 4,16).

Čovjek može ljubiti samo snagom Duha Svetoga: "Bolje je za vas da ja odem: jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama; ako pak odem, poslat ću ga k vama" (Iv 16,7). Duh Sveti daje da je čovjekova "ljubav velikodušna, dobrostiva, ne zavidi, ne hvasta se, ne nadima se; ne traži svoje, ne pamti zlo; raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi" (Kor 13,4-7). Pavao tvrdi: "Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!" (Rim 5,5). Živjeti po Duhu znači ljubiti Boga i čovjeka, sve, ući u Božji svijet i biti stalno povezan s Bogom.

- 15:36 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 29.04.2006.

81-PASHALNI MISTERIJ

Pasha je prijelaz iz ropstva u slobodu, iz grijeha u svetost, iz smrti u život.

Isusov dolazak na svijet, njegov život, posebno vrijeme muke i smrti posvećeno je preobrazbi svijeta, svakog čovjeka, okretanju od prolaznoga prema neprolaznom, vječnom, prema Bogu. Isus Krist je ostao s nama pod prilikama kruha i vina, simbola života, da nam pokaže kako je On naš vječni život. “Postao je poslušan do smrti i to do smrti na križu.” Umro je da mi živimo. Bio je “proklet” da mi budemo blagoslovljeni. «Postao je grešnik» da mi budemo sveti. Njegova ljubav prema nama nije bila ni senzacija, ni sentimentalna igra. Ljubio nas je tako da je za nas dao sve i život. Ono što je Bog u ljubavi stvorio, to otkupljuje ljubavlju koja nema granica, koja je jača od smrti. Božji čin stvaranja čovjeka na početku, završio je čovjekovim otkupljenjem. Stvaranje i otkupljenje jedan je čin ljubavi. Otkupljenje je završni čin stvaranja.

Prije muke Isus je napravio najveće čudo ljubavi: Obični kruh, simbolu sve ljudske hrane kojom čovjek uzdržava i produžuje život, pretvorio je u svoje tijelo. Vino, simbol sveg pića koje je čovjeku jednako potrebno kao i hrana, pretvorio je u svoju krv. Tako je slikovito jasno označio da je On naš duhovni život, onaj život kojim ćemo u Bogu vječno živjeti. Onda je pozvao sve ljude riječima koje kod svake Mise slušamo: Uzmite, jedite; uzmite, pijte! Hranite se duhovnom hranom; pojite se duhovnim pićem; da možete duhovno živjeti; da možete postići život vječni. “UZMITE I JEDITE OD OVOGA SVI, OVO JE MOJE TIJELO KOJE ĆE SE ZA VAS PREDATI!” - “UZMITE I PIJTE IZ NJEGA SVI: OVO JE KALEŽ MOJE KRVI, NOVOGA I VJEČNOGA SAVEZA KOJA ĆE SE PROLITI ZA VAS I ZA SVE LJUDE NA OTPUŠTENJE GRIJEHA. OVO ČINITE MENI NA SPOMEN!” “Kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu. Tko blaguje moje tijelo i pije moju krv ima život vječni i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan!” Iv 6, 33,54). Nevjerojatna Božja čežnja koju stalno ponavlja kroz cijeli Stari i Novi Zavjet: Bog želi da budemo jedno s Njim. Zato nas je stvorio. Krist želi da se sjedinimo s Njim. Zato nas je otkupio. Sve djelovanje Duha Svetoga ide za tim da nas sjedini s Ocem i Sinom. Sakrament Euharistije, Misa žarište je ove Božje čežnje, središnja točka u kojoj je sadržano sve što je Bog želio i Sv. Pismu izrekao.

Ustanovljenjem Euharistije ostao je stalno prisutan među nama: “Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta”. Budući da je preuzeo na sebe grijehe svih nas i posljedice grijeha - sve zlo i na kraju smrt, u suradnji s Ocem (”Oče, došao je čas, proslavi sina svoga da on proslavi Tebe!”) i u snazi Duha ušao je kroz tjeskobu i muku u tamu smrti. Život je ušao u bit smrti, razorio ju iznutra i otvorio nam put k uskrsnuću i vječnom životu. "A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo... Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna - radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše... Jahve je svalio na nj bezakonja naša... za grijehe naroda njegova na smrt ga izbiše... sam se ponudio na smrt i među zlikovce bio ubrojen, da grijehe mnogih ponese na sebi i da se zauzme za zločince"(Iz 53,4-12).

Isusovu ljubav u Euharistiji, patnji i smrti trebam doživjeti u dubokoj, osobnoj, prisnoj povezanosti s Isusom. Bog svakog čovjeka stvara napose. Bog ga tako i otkupljuje. Gledao me je, vidio me u opasnosti da se zauvijek upropastim, ušao je u tamu smrti i svojom me rukom izvukao na svjetlo života. Kad doživim spasenje osobno, onda ću moći razumjeti spasenje koje je Krist pohranio u krilo Crkve, onda ću svakog čovjeka moći doživjeti spašenim. Isusov križ se našao u središtu crkava, domova, sela i gradova. On treba biti i u središtu mog srca. Ne kao simbol tragedije, nego kao simbol Isusove prijateljske ljubavi prema meni. On daje svoj život za mene svog prijatelja.

Zagledat ću se u oči Krista u Euharistiji, Krista raspetoga. Neka me Isusov pogled privuče, pročisti, preobrazi, zauvijek sjedini s Njim, mojim vječnim životom.

- 15:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 28.04.2006.

80-ZAKONITOST DUHOVNOG RAZVOJA

Odazvao sam se Gospodinu. Dopuštam da me On vodi i odgaja. Božja Riječ kako je Isus odgajao apostole, posebno Petra, neka mi bude putokaz.

Iv 1,42: Isus pogleda Šimuna: “Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa - Petar - Stijena!” Pri prvom susretu, predskazuje mu zadaću. Moj život u svjetlu prvog susreta s Kristom?

Lk 5,1-11: Petar postaje svjestan svoje grešnosti. Ponizniji je. Ohrabruju ga Isusove riječi: “Ne boj se! Od sada ćeš ljude loviti!”. Kako je Bog mene čistio? Jesam li surađivao? Poslije toga doživio veću, prisniju povezanost s Gospodinom, veću plodnost života?

Iv 6,67-71: “Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!” Isus je izbio iz ruku apostola sve naravne želje i očekivanja. Ostao im je samo vječni život. Bog i mene stalno oslobađa od navezanosti i upućuje mi pogled prema vječnosti. Prisjetit ću se nekih Božjih zahvata.

Mt 16,13-20: “Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga! - Ti si Petar-Stijena! Tebi ću dati ključeva kraljevstva... - Krist će puno trpjeti, biti ubijen. - To se tebi ne smije dogoditi! - Nosi se od mene, sotono! Nije ti na pameti Božje, nego ljudsko!” Priznanje, obećanje, razočaranje, neshvaćanje, odbacivanje. Tako biva kad je u meni i u svima nama isprepleteno nadnaravno i naravno. Jesam li naučio lučiti milosno od naravnoga, Božje od ljudskoga?

Mt 17,1-9: Na brdu preobraženja. “Dobro nam je biti ovdje. Načinit ću tri sjenice. - Ovo je Sin moj, ljubljeni, njega slušajte!» Petar, Jakov i Ivan – kao i u Getsemaniju. Milost i kušnja uvijek su u jednakom omjeru. Znadem li se okoristiti milošću da izdržim u kušnjama? Cilj milosti nije uživanje, nego nova snaga. Cilj kušnje nije poništenje, nego oplemenjivanje.

Mt 14,24-33: “Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi! – Dođi!- Gospodine, spasi me! - Malovjerni, zašto si posumnjao?!” Tjeskoba zbog oluje pretvara se u oduševljenje, hrabrost, gotovo preuzetnost. Dok gleda Isusa hoda po vodi. Kad gleda oluju, tone. Gospodin ga pridiže i kori zbog nevjere. Ima trenutaka kada je Božja pedagogija “zgusnuta”, kada doživljavam nagle promjene. Upirem li tada pogled u Gospodina?

Mt 18,21-22: “Gospodine, koliko puta da oprostim... Do sedam puta? - Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.” Neopraštanje je veliko zlo, slabost, ropstvo. Isus traži da oprostim. Tako brani moju slobodu od nemoći i ropstva zlu i otvara mi put do Očeva milosrdnog Srca.

Mt 19,27-29: “Evo, mi smo sve ostavili i pošli za tobom. Što ćemo za to dobiti? – Stostruko na ovom svijetu, a na drugom život vječni!» Kad dajem – dobivam, kad ne dajem - gubim.

Mt 26,33: “Ako se i svi sablazne, ja se nikada neću! - Zaista, kažem ti... triput ćeš me zatajiti!” Preuzetnost, tvrdoglavost, umišljenost pripremaju pad. “Mi obično ne griješimo kada se osjećamo slabi i nesigurni, nego onda kada se osjećamo jaki i sigurni” (K. Rahner).

Lk 22,49: “Gospodine, da udarimo mačem?” Pita ali ne čeka odgovor. Česta pojava. Tražim li ozbiljno savjet od Boga spreman promijeniti svoje stavove?

Lk 22,56-62: “I ovaj bijaše s njim! - Ne znam ga, ženo! - I ti si od njih! - Čovječe, nisam! - Doista i ovaj bijaše s njim! - Čovječe, ne znam što govoriš!” Dubok pad! Odrekao se Isusa u strahu za svoj život. Nesigurnost, strah, kukavičluk u teškoćama, u opasnostima, redoviti su uzroci da zatajim Isusa, vjeru, poštenje, prijatelje, nevjernosti dobrim odlukama. Prepoznajem li svoje slabosti, zatajenja? Priznajem li ih sebi i drugima?

«Isus upre pogled u Petra...- I on iziđe te gorko zaplaka.» Obasjan Isusovim pogledom, prosvijetljen milošću, Petar prepoznaje ruševine svoga bića, svoga prijateljstva s Isusom i svoga poziva. Jesam li u svjetlu Kristova pogleda spoznao svoju grešnost? Gorke suze kajanja? Vjerujem li da se iskrenim kajanjem uvijek vraćam Bogu?

Iv 21,15: “Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi? - Da, Gospodine, ti znaš da te volim - Pasi jaganjce moje, pasi ovce moje!” Na kraju Petar u potpunosti ostvaruje Kristov plan. Unatoč slabostima, lutanjima, zatajenju. Utješna istina. Unatoč slabostima i grijesima, kad se kajem i borim, ostvarujem Božji plan. Božja je snaga u meni tada jača od moje slabosti!

Iv 21,18b: “Kad ostariš drugi će te voditi kamo nećeš!” Petar će umrijeti za Gospodina, kao što je tvrdio na Posljednjoj Večeri, ali ne svojom snagom, nego onom od Duha Božjega.

Iv 21,19b: “Idi za mnom!” - bila je posljednja Isusova riječ u tom sudbonosnom razgovoru. Ići za Isusom znači misliti, osjećati, djelovati kao Isus. Za mene to je ono “jedno potrebno”.

- 15:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 27.04.2006.

79-USKRISENJE LAZARA

Iv 11,1-45;


Prije nego će Isus ući u završnicu spasenja svijeta, zablistao je u punom sjaju kao plemenit čovjek i Gospodar života i smrti.

Bijaše neki bolesnik, brat Marije i Marte. Sestre poručiše Isusu: "Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je." Bolesnik je njegov prijatelj. Njegove sestre su njegove prijateljice. Molba sestara diskretna je, nježna, ženstvena. Vjeruju u Isusovu prijateljsku ljubav. Bog ni ovu prijateljsku obitelj nije poštedio od tragedije.

Čuvši to, Isus će: "Ta bolest nije na smrt, nego da se po njoj proslavi Sin Božji." Nije bio Očev plan da ga izliječi. Lazar će umrijeti, sestre trpjeti. Prijatelji će žrtvom sudjelovati u Isusovoj objavi kao Gospodara života i smrti. Prijateljevati s Isusom znači sve podložiti Božjoj proslavi.

A Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara. Ipak ostade još dva dana u onome mjestu. Onda reče: "Pođimo u Judeju! Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga." Tek poslije reče: "Lazar je umro." Ivan naglašava da je Isus ljubio prijatelje, a ipak je ostao još dva dana. On žrtvuje Lazara i sestre, sam zbog toga trpi, ali volja Očeva se mora izvršiti.

«Kad je Isus stigao, Lazar je četiri dana u grobu. Marta pođe Isusu u susret i reče: "Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti." Kaza joj Isus: "Uskrsnut će brat tvoj!" A Marta mu odgovori: "Znam da će uskrsnuti u posljednji dan." Reče joj Isus: "Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?" Odgovori mu: "Da, Gospodine! Ti si Krist, Sin Božji!" Isus je došao «prekasno». Lazarovo se tijelo raspada. Ali Marta vjeruje u Isusovu ljubav i moć i nada se. No kako to povezati s činjenicom da joj se brat raspada? Isus insistira da On sada i ovdje može uskrisiti, a ne samo «o uskrsnuću mrtvih».

«Rekavši to ode, zovnu svoju sestru Mariju i reče joj krišom: "Učitelj je ovdje i zove te." Ona brzo ustane i pođe k njemu.» Dogodit će se nešto veliko. Želi da u tome i sestra sudjeluje.

A kad Marija dođe, baci se Isusu k nogama govoreći: "Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro." Marija izriče isto što i Marta. Bile su prožete istim duhom vjere i povjerenja u Isusa. Ušle su u Kristov svijet, u Kristov život, u Kristovu ljubav.

«Kad Isus vidje kako plače ona i Židovi koji je dopratiše, potresen u duhu i uzbuđen upita: "Kamo ste ga položili?" Odgovoriše mu: "Gospodine, dođi i pogledaj!" Isusovo pitanje: «Kamo ste ga položili?» vodi ga prema grobu. Po grijehu čovjek se osudio na smrt. Isus-život ide ususret smrti da mrtve ugrabi iz ralja smrti. Lazarovo uskrišenje zorna je slika onoga što će se zbiti na Kalvariji svima nama: Isus će ući u smrt i svima nama reći: «Ustanite! Dao sam svoj život da vi živite vječnim životom.»

«I zaplaka Isus.» Isus, moj prijatelj plače. Osjećam li strahopoštovanje, nježnost, ljubav? Približit ću se Isusu, podijeliti s njim žalost. Ne plače li to Isus nad sudbinom svih nas? Isus suosjeća s nama. Oni koji su bili tvrda srca i ovdje su bili hladni analitičari ili kritičari.

«Isus onda, ponovno potresen, pođe grobu i zapovjedi: "Odvalite kamen!" Kaže mu Marta: "Gospodine, već zaudara. Ta četvrti je dan." Isus traži od ljudi da surađuju u čudesnom zahvatu. Ali ljudi nemaju vjere. Malo prije Marta je rekla da je Isus Sin Božji. Ali sada pred strašnom činjenicom da se njezin brat već raspada, njezina vjera je preslaba.

«Kaže joj Isus: "Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?" Odvališe dakle kamen.» Isus svojom čvrstoćom želi ojačati Martinu vjeru.

«A Isus podiže oči i reče: "Oče, hvala ti što si me uslišao. Ja sam znao da me svagda uslišavaš; no rekoh to zbog nazočnog mnoštva: da vjeruju da si me ti poslao." Isusu je beskrajno stalo do toga da povjerujemo u njegovu ljubav, u njegovu moć. Samo ako vjerujemo možemo uskrsnuti, postati dionici njegova života.

«Rekavši to povika iza glasa: "Lazare, izlazi!" I mrtvac iziđe, noge mu i ruke bile povezane povojima, a lice omotano ručnikom.» Gledam Isusa. Slušam njegove riječi jače od smrti. Gledam Lazara kako teško pomiče vezane noge i kao živa mumija ide prema svom Životvorcu.

Isus reče: "Odriješite ga i pustite neka ide!" Ljudi su izvan sebe. Isus smireno traži od njih da sudjeluju, angažiraju se u vraćanju života.

Milost novog Božjeg života u meni bit će plod - i Božje snage i moje suradnje.

- 15:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 26.04.2006.

78-S KRISTOM KROZ ŽIVOTNE OLUJE



Mk 4,35-41



Kada sam se našao u sumnjama u odnosu na Boga, ljude, samog sebe, koje su me razdirale - nisam li tada bio u oluji? Kad sam doživljavao neuspjehe, razočaranja, izgubljenost i osjetio se kao da tonem u bezdan - nisam li tada bio u oluji? Kada me je pogodila bolest a s njom nesigurnost u kojoj mi je izmicalo tlo ispod nogu - nisam li tada bio u oluji? Kad su me pogađale nepravde, progoni, gubitci - nisam li se tada nalazio u oluji?... Oluje u mom životu imaju isti pedagoški smisao kao i smirena, ugodna stanja. Bog me po njima odgaja, upozorava me da je On začetnik i zaštitnik života. Poziva me da mu se povjerim, da se oslonim na Njega, da se oslobodim straha i tjeskobe za svoj život, za svoju budućnost.

"Uvečer istoga dana kaže im: "Prijeđimo prijeko!" Oni otpuste mnoštvo i povezu Isusa kako već bijaše u lađi. A pratile su ga i druge lađe. Najednom nasta žestoka oluja, na lađu navale valovi te su je već gotovo napunili. A on na krmi spavaše na uzglavku. Probude ga i kažu mu: "Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?" On se probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: "Utihni! Umukni!" I smiri se vjetar i nasta velika utiha. Tada im reče: "Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?" Oni se silno prestrašiše pa se zapitkivahu: "Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?"

Nadvladati životne oluje i iz njih izići kao pobjednik, mogu, ako dopustim Isusu da uđe u lađicu mog života, da uzme kormilo u svoje ruke? Kada, gdje i zašto mi je teško ispustiti kormilo iz svojih ruku i prepustiti ga Njemu?

"Prijeđimo prijeko!" Isus ima inicijativu: Dopuštam li mu da i u mom životu ima inicijativu, da njime upravlja po svom Božanskom promislu, pa i onda kada se čini da me vodi u propast? Vjerujem li da se onima koji Boga ljube sve okreće na dobro?

"Najednom nasta žestoka oluja". Imala je svojih uzroka: promjena temperature, hladni zrak koji se s Hermona naglo spušta na jezero... Uvijek postoje uzroci naših oluja: nekontrolirani osjećaji, neukroćena sebičnost, nezasitna oholost... i slabost moje naravi da ih nadvladam. Najčešći uzroci oluja u mom životu? Mogu li ih iz dosadašnjeg iskustva predvidjeti, zaštiti se od njih?

"Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?" Apostoli kao iskusni ribari poznavali su ćud jezera. Ali ova oluja nadilazi njihovu vještinu i snagu. U životnoj su opasnosti. Prave životne oluje, koje Bog pripušta uvijek nadilaze ljudsku snagu i ljudsku spretnost. Kao što si ni vješti ribari nisu mogli pomoći, tako ni vješti duhovni vođe ne mogu zaštiti ni sebe ni ikoga drugoga pred olujama u koje, prije ili poslije, mora upasti svaki Isusov učenik. U realnoj opasnosti u kojoj su se odjednom našli, apostoli doživljavaju da su prepušteni na milost i nemilost neprijateljskim silama i da ih je Isus zanemario, ostavio, da se za njih ne brine, da mu nije stalo do njih, da su izgubljeni. Isusovo spavanje doživljavaju kao nebrigu, nezainteresiranost za njih i to još više potencira njihov strah i njihovu zlovolju. Gospodin je upravo to htio. Pokazati im njihovu lažnu sigurnost, slabost njihove vjere. Istina o njihovom pravom stanju može ih osloboditi od privida u kojem su živjeli. Njihov povik bio je povik ljutnje: "Ti ne mariš"; povik beznađa i očaja: "mi ginemo", ali i s mrvicom nade da taj Isus može i hoće nešto učiniti.

U bezbrižnim, možda euforičkim prilikama mi često živimo u lažnoj sigurnosti da smo jaki, da vjerujemo Bogu. Ali oluje našu lažnu životnu sigurnost ruše kao kulu od karata. Smisao i cilj svih oluja je da nas spuste na zemlju, da opipamo svoje stvarno stanje, da iskusimo svoju nemoć i ugroženost. Tek tada egzistencijalno, iskreno, iz dna bića vapimo za pomoć.

"Utihni! Umukni!" Dvije kratke riječi dovoljne su da Isus pokaže svoju moć. Nije ih ni trebao izgovoriti. Ali ih je izgovorio radi učenika. Uz iskustvo slabosti i nemoći koje izazivaju oluje moram postići i drugo prelijepo iskustvo Gospodinove moći iz koje se onda rađa u meni mir i sigurnost. Tada se više ne brinem kako će me Gospodin voditi. Najvažnija mi je njegova prisutnost.

"Što ste bojažljivi? Zašto nemate vjere?" - opomena je upućena apostolima i meni. Ona me kao vatra čisti, ali i podiže do neba, ohrabruje i izaziva u meni mir, radost, raspjevanost. Kad bih u olujama povjerovao u Isusovu prisutnost, u njegovu snagu i ljubav prema meni - ničega se više ne bih bojao: Nošen na krilima Božjeg Duha uvijek bih uživao mir. "Moj pravednik će od vjere živjeti!"

- 15:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 23.04.2006.

77-ISUS U OLUJI

Mt 14,22-33
Jedna od naših velikih teškoća jest u tome što mislimo, kad povjerujemo, kad se predamo Gospodinu, da će naš život teći kao mirna rijeka, da ćemo izbjeći sve nezgode. Činjenice govore suprotno. Čovjek, da bi mogao zrelo služiti Bogu, mora biti spreman na oluje. Mnoge nam je nevolje podnijeti na putu prema vječnom cilju.

Neka mi ovo razmatranje pomogne da više mislim kako ću se prepustiti Gospodinu, a manje kako će mi biti na životnom putu.

Podsjetit ću se prethodnog: Isus je nahranio s pet kruhova i dvije ribe preko pet tisuća ljudi. Oni ga žele učiniti kraljem uvjereni da su u najboljoj namjeri. A zapravo ih je vodila sebična želja da sebi, uz Isusovu pomoć, osiguraju lagodan život.

«I odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo.» Narod se najeo kruha i riba. Ozračje naelektrizirano. Ako Isus pristane da bude kralj ništa im neće nedostajati. Apostoli promatraju mnoštvo, pojedince koji agitiraju za Isusa. Pomišljaju da je došao pravi trenutak. Ako Isus bude kralj, oni će s njim podijeliti ministarske stolice. Petar se već vidi u ulozi ministra pravosuđa, Matej bi mogao biti ministar kulture, Ivan i Jakov, sinovi groma, ministri obrane, Juda, dakako, ministar financija.... Svi su bili uzbuđeni u iščekivanju. Jedino je Isus bio smiren i – žalostan. Učinio je čudo iz iskrene sućuti prema gladnom narodu, a sada ljudi namjeravaju zlorabiti njegovu Božansku moć: da im osigura miran i udoban ovozemaljski život. Kako uski horizonti!

«A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam.» Ni narod, ni učenici nisu mislili na Oca. Jedino Isus. Samo on je bio otvoren za Očeve planove. Sam je stajao pred Ocem, kao što je, unatoč mnogim navalama mnoštva, obično u duhu bio sam. To je sudbina ljudi koji su odbrani budu veza između neba i zemlje (Noa, Abraham, Mojsije, Ilija...). Uzišao je na goru, izdigao se iznad ovozemaljskog ljudskog mentaliteta. Ta on je došao radi Oca, da uspostavi njegovo kraljevstvo. Ovdje je pošlo sve po zlu, a da ljudi toga nisu ni svjesni.

«Lađa se već mnogo stadija bila otisnula od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar.» Isus je prinudio apostole da otplove. Onda je i oluju poslao. Htio ih je poučiti kako će u životnoj opasnosti moliti i dobiti pomoć i Isusa doživjeti kao Gospodara života i smrti.

«O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: "Utvara!" I od straha kriknuše.» Pred jutro Isus krene po valovima u pomoć učenicima. Po običaju ne želi se nametnuti. Želi da ga oni zamole za pomoć. No apostoli, od umora iscrpljeni, od straha izbezumljeni ne vide doli utvaru koja hoda po valovima. Koliko je ta slika bila uvjerljivo govori njihova reakcija: od straha kriknuše. Bila je to gorka mješavina straha od potonuća i straha od mračnih sila koje im prijete, a oni sami, posve bespomoćni. Da su barem mogli naslutiti kako im je baš sada Isus sasvim blizu. No strah im je zaslijepio i oči i srca.

«Isus im odmah progovori: "Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!" Isus ih ohrabruje, objavljuje im se i odnosi strah. Bog ne želi da ga se ljudi boje. On je uvijek za njih, uvijek što čini, čini njima u prilog pa i onda kada im prijeti propašću.

«Petar prihvati i reče: "Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!" A on mu reče: "Dođi!" I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu.» Petrova reakcija, svojstvena njegovoj naravi, ide iz krajnosti u krajnost. Tjeskobni strah pretvara se u euforičko stanje. Osim Isusa ništa više ne vidi, ni oluju, ni valove, ni dubine jezera. Isusu se sviđa ovakav zanos. Ide mu ususret. Govori Petru: «Dođi!» Poziva ga u oluju, u valove, u opasnost.... Slika Crkve kroz povijest, slika svakog čovjeka kroz osobnu povijest. Ovakav Božji plan nije prilagođen slabićima, kukavicama.

«Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: "Gospodine, spasi me!" Dok je Petar upirao svoj pogled u Isusa, uzdigao se iznad svih opasnosti, pobjeđivao je sve neprijateljske sile, hodao je po valovima. No kad mu je prestrašeni pogled zapeo za oluju i valove izgubio je čvrstoću (tlo i tako nije imao pod nogama) i počeo tonuti. Snažna i jednostavna poruka! Dok upiremo pogled u Krista, jači smo od svih neprijateljskih sila. Kad smo pesimisti i gledamo samo teškoće, mi neminovno tonemo.

Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: "Malovjerni, zašto si posumnjao?" Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: "Uistinu, ti si Sin Božji!" Kristova ruka diže Petra iz valova. Kristove riječi upozoravaju: toneš jer si posumnjao, jer svoj pogled više nisi upirao u mene. Koliko god bilo bolno ovo iskustvo, uvjerljivo je. Apostoli doživljavaju Isusa kao Gospodara oluja. Priznaju ga Bogom i klanjaju mu se.

- 00:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 22.04.2006.

76-ISUSOV DUH SLUŽENJA

Mk 10,35-45



«Reci mi s kim si i reći ću ti kakav si.» – kaže narodna izreka. Koliko god ona bila istinita, u Isusovoj prisutnosti nije je bilo lako ostvariti. Apostoli su bili s Isusom skoro tri godine. Gledali su ga. Slušali ga. Upijali njegov duh. Pa ipak. Njegova zapovijed nesebične, ponizne i požrtvovne ljubavi nadilazila je i njihovo shvaćanje i njihove mogućnosti. Tijekom povijesti Crkve možda nas iznenađuje i razočarava nemoć članova Crkve, udova Mističnog Tijela Kristova, da žive Kristovu zapovijed poniznog služenja. Pred tom činjenicom nije dobro ni razočarati se, ni rezignirati, ni osuditi. Najdjelotvornija će biti jednostavna konstatacija i pokušaj da ja sada napravim što mogu, da se vježbam u služenju drugima. Isus me zove da u svjetlu njegove riječi prepoznam sebe u svojoj nemoći, ali i u iskrenoj želji da idem naprijed.

«I pristupe mu Jakov i Ivan, sinovi Zebedejevi, govoreći mu: "Učitelju, htjeli bismo da ti u slavi tvojoj sjednemo jedan zdesna, a drugi slijeva." Isusovi «rođaci» Jakov i Ivan iskreno vole Isusa. Spremni su mu se dati na raspolaganje. No oni za to očekuju nagradu i to ne bilo kakvu. Misao na nagradu izbila je u prvi plan. Prirodno je da čovjek, jer je ograničeno biće i ne može sebe učiniti potpuno zadovoljnim i blaženim, očekuje od Boga da će ga takvim učiniti. Ali to iščekivanje može biti i neprirodno, može i previše zaokupiti čovjeka, može ga dovesti do duhovne deformacije. Isus želi da se ponašamo kao «sluge beskorisne» koji kad naprave što su trebali napraviti s uvjerenjem govore: «učinili smo ono što smo bili dužni učiniti». Je li pravo djelo ljubavi u tome da očekujemo kako će nas ljubljena osoba nagraditi, ili je radost što smo mogli nešto učiniti ljubljenoj osobi naša najveća nagrada?

A Isus im reče: "Ne znate što ištete. Možete li piti čašu koju ja pijem, ili krstiti se krstom kojim se ja krstim?" Oni mu rekoše: "Možemo." A Isus će im: "Čašu koju ja pijem pit ćete i krstom kojim se ja krstim bit ćete kršteni, ali sjesti meni zdesna ili slijeva nisam ja vlastan dati - to je onih kojima je pripravljeno." Na ovakvu neobičnu želju Isus reagira upadno blago, strpljivo, s razumijevanjem. On pozna ljudsku narav, čovjekove težnje za vrijednošću i zna da se one katkada očituju na nestvaran način. Umjesto odgovora na njihovu molbu, on im skreće pozornost na ono što u životu trebaju napraviti, što trebaju pretrpjeti – ako ga zaista vole i žele podijeliti njegovu sudbinu. No što se nagrade tiče, i na ovom mjestu i drugdje, Isus nas ostavlja u neizvjesnosti. Ona će sigurno biti i ona će nadići svako naše ljudsko iskustvo, ali kakva će biti to nitko ne zna.

«Kad su to čula ostala desetorica, počeše se gnjeviti na Jakova i Ivana». Reakcija ostale desetorice pokazuje da su prožeti istim duhom. Uvrijedili su se, jer očito i oni računaju na prva mjesta. Jednom su se svađali tko je ovdje na zemlji među njima prvi. A sada se bore da i u Kraljevstvu nebeskom budu prvi. Možda nam ova reakcija pomogne da shvatimo mnoge bolesne čežnje za afirmacijom, ugledom pred ljudima, položajima. Umjesto da se «gnjevimo» na druge, nastojmo se odgojiti za nesebičnu žrtvenu ljubav. A Bog se sigurno neće dati nadmašiti u velikodušnosti.

«Zato ih Isus dozva i reče im: "Znate da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga.» Kratka, britka, odlučna poruka: Vrijednost nije u položaju i vlasti, nego u ljubavi koja služi. Najveći je onaj koji najvelikodušnije služi.

Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge." Na kraju možemo samo dodati Isusove riječi: «Primjer sam vam dao da i vi činite kao što sam ja činio!» Kako bi trebao izgledati moj život u svjetlu ove poruke?

- 00:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 21.04.2006.

75-BEZUVJETNO OPROSTITI

Mt 18,21-35

Opraštanje je česta tema Sv. pisma. Isus u raznim prigodama naglašava da treba uvijek opraštati. Nama je teško opraštati jer smo ranjeni nepravdama i jer nam opraštanje izgleda kao slabost, popuštanje jačemu, nešto što nalikuje na puzavost i da bolje prolazi onaj koji je jači, nametljiviji, tvrđi. Narodna izreka to potvrđuje: «Tko je jači taj kači!». Pomolit ću se da doživim kako je opraštanje snaga, moć, pozitivna superiornost nad zlom i onim koji ga čini. Kad opraštam najsličniji sam Bogu koji uživa u opraštanju. Božje oproštenje moj je sigurni put u vječni život. Opraštanje temelj je našeg zajedništva, jer opraštanjem rušimo zidove, premošćujemo ponore među ljudima.

«Tada pristupi k njemu Petar i reče: "Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?" Kaže mu Isus: "Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam." Na Petrovo pitanje Isus odgovara da treba bezbroj puta oprostiti. Bibličari kažu da je Isusov odgovor aluzija na tvrdu rečenicu koju je izrekao Lamek: «Ako će Kajin biti osvećen sedam puta, Lamek će biti osvećen sedamdeset sedam puta.» (Post 4,24). Opraštanje je kao nevidljiva duhovna granica između dobra i zla, duhovne slobode i duhovnog ropstva. Tko oprašta slobodan je, dobar je. Tko ne oprašta rob je, zao je. Isusova prispodoba nije opis konkretnog događaja. Ona nam opisuje što se stalno događa u našim srcima, u našim međuljudskim odnosima, u odnosima među narodima, državama, svugdje.

"Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se podmiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći: 'Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti.' Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti." Isus u prispodobi počinje s našim velikim dugom Gospodaru neba i zemlje, toliko velikim da ga nitko od nas ne može vratiti. Gospodar je milostiv. Na molbu sluge gospodar mu ne umanjuje duga, on ga briše. Ova Božja milosrdna ljubav izvor je naše nade, sigurnosti, mira i radosti.

"A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: 'Vrati što si dužan!' Drug padne preda nj i stane ga zaklinjati: 'Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti.' Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga." Ova je slika, mučna, tvrda, neshvatljiva. Sluzi je sve oprošteno, zaboravljeno. Umjesto da uživa u plodovima gospodareva milosrđa, da bude radostan, sluga namrgođen i bijesan okreće se prema onome koji mu je dugovao puno manje nego on gospodaru i stade ga maltretirati, daje ga na sud, trpa u zatvor. Prepoznajem li možda sebe u ovom sluzi?

"Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. Zlo neopraštanja nikad nije osobna, privatna stvar. Ono opterećuje međuljudske odnose i sve ljudske zajednice.

«Tada ga gospodar dozva i reče mu: 'Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?'» Božja milosrdna ljubav treba biti mjerilo, uzor čovjeku kako treba opraštati.

«I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu." Nakon nemilosrdne kazne nemilosrdnom sluzi, Isus, što je rijetko u Evanđelju, tvrdo prijeti da nikome koji ne oprašta neće biti oprošteno. Otvorit ću svoje srce Bogu i moliti ga da bude slično Božjem milosrdnom Srcu, da uvijek mogu oprostiti, da osjetim kako mi se na moju riječ upravljenu bratu, sestri: «Opraštam Ti!» vraća jeka od Božjeg Srca: «Opraštam Ti!»

- 00:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 20.04.2006.

74-FARIZEJ I CARINIK

Lk 18,9-14
Čovjeka s pravom puno zanima tko je i što je. Želi znati je li vrijedan, čestit, dobar. Zato mu je Bog dao savjest da ga vodi od dobra na bolje, prema sve većoj vrijednosti. No može se dogoditi da njegova mjerila prosuđivanja ne budu dobra, da ne gleda svoje srce, svoju dušu u Božjem svjetlu, nego se mjeri ljudskim ovozemaljskim mjerilima. Ako je po ljudskim mjerilima napravio više, kvalitetnije, bolje, zaključi da je onda bolji od drugih. Tako dođe u napast da druge podcjenjuje, omalovažava, čak prezire. U tom slučaju treba se sjetiti da on u svoju lošu misao o drugima projicira samog sebe, pa je onda upravo on ono što misli o drugima. Istina o kojoj sada želim razmišljati neka mi pomogne da bolje, dublje upoznam sebe. Istina je katkada gorka. Ali istina oslobađa.

«Nekima pak koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče zatim ovu prispodobu: "Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: 'Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili - kao ovaj carinik.' Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.' A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: 'Bože milostiv budi meni grešniku!' Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen."

Dva čovjeka ovdje predstavljaju dva svijeta, dva mentaliteta. Mentalitet farizeja mi je poznat. No možda nisam svjestan koliko je on prisutan u meni i koliko mi je drag. Kada se primjerice uspoređujem s drugima obično upadam u zamku da o sebi mislim bolje nego o drugima. Ili ako doživljavam osjećaj manje vrijednosti nije li taj osjećaj neugode baš zato prisutan što ne prihvaćam da budem ispod drugih. Tako je osjećaj manje vrijednosti naličje iste medalje: nezadovoljene potrebe da budem vredniji od drugih. Nisu li se i apostoli uspoređivali i pitali «tko bi od njih bio najveći» (Lk 22,24). Uspoređivanje u ovom smislu nikad nije dobro. Težnja da se uspoređujem redovito mi želi pokazati da sam bolji od drugih. Tako više ne živim u svijetu ljubavi, nego u svijetu nezdravog bolesnog nadmetanja, izdizanja nad druge. Zdravo nadmetanje ide za tim da postigne bolje rezultate, a nezdravo da ponizi drugoga. Kad su se apostoli prepirali tko bi od njih bio najveći Isus im reče: «Ja sam posred vas kao onaj koji poslužuje... Ta Sin čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i da svoj život dadne kao otkupninu za mnoge.»

Farizej se molio uspravan, uzdignut, svjestan svoje pravednosti, vrijednosti, superiornosti. Uživao je u njoj. Zahvaljivao je Bogu, a nije znao da ta zahvala nije usmjerena prema Bogu, nego je utjelovljenje njegovih sebičnih i oholih osjećaja. On svojom zahvalom kao da i Bogu želi reći: gledaj me Božje. Jesi li ponosan sa mnom? Imaš pravo to biti. Drugi ljudi nisu kao ja. Oni su grabežljivi, nepravedni su, robovi su seksualnosti. Svijet je prepun takvog ološa. Evo i ovaj carinik. On ovamo i ne spada. Po što je došao ovamo? Znaš ga kakav je. Živi na tuđi račun. A ja sam pravi. Sposoban nametnuti si pokoru, postiti, žrtvovati se. Tebi na slavu dajem propisanu desetinu..... Sve što je farizej govorio bila je istina. On je sve to činio. Samo jedno nije – nije volio, nije naučio biti plemenit, nije naučio ljubiti. Prepoznajem li klice farizejštione u sebi. Otvorit ću Gospodinu svoje bolesno srce i moliti ga da me izliječi, očisti, oplemeni.

Carinik je pognut, svjestan da nema pravo pogledati Bogu u lice. Od njega očekuje samo smilovanje i pomoć. Govori: 'Bože milostiv budi meni grešniku!'. Petar je u trenutku spoznaje svoje grešnosti rekao: «Idi od mene, grešan sam čovjek, Gospodine!»

Mogu li i ja sada izreći carinikovu molitvu? Pogotovo ako sam se prepoznao u farizeju. Možda će molitva ruskog hodočasnika biti najprikladnija da izreknem svoje raspoloženje: «Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grešniku!» Tada i samo tada čut ću Isusovu riječ da sam od molitve otišao opravdan, pomilovan, spašen, ljubljen.

- 00:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 19.04.2006.

73-VJERA RIMSKOG SATNIKA

Mt 8,5-13

«Kad biste imali vjere kao zrno gorušičino premještali biste bregove!» Vjera, tako divna stvarnost, a tako zagonetna. Vjerom čovjek ništa ne izmišlja, ne fantazira. Vjerom otkriva puninu stvarnosti. Vjera je ulaz u život. Molit ću da tako vjerujem da ostvarim sve ono što Bog od mene očekuje.

Gledam događaj, slušam razgovor. Oko Isusa je mnogo ljudi, znatiželjnika i namjernika. No malo ih je koji vjeruju. Ovdje je bio, čini se, samo jedan, i to stranac, i to omraženi rimski vojnik, časnik. No događaj pokazuje kako u tim vojničkim grudima kuca toplo, nježno, majčinsko srce. Čudna povezanost tvrdoće i nježnosti, krutosti i blagosti, poganstva i najdublje vjere. Čovjek je zagonetno biće i nikada nećemo prodrijeti u njegovu nutrinu. Mi vidimo samo vanjštinu, po njoj sudimo, a ona može prevariti.

Kad Isus uđe u Kafarnaum, pristupi mu satnik pa ga zamoli: "Gospodine, sluga mi leži kod kuće uzet, u strašnim mukama." Kaže mu: "Ja ću doći izliječiti ga." Kafarnaum! Nije li Isus rekao: «Jao tebi Kafarnaume! Zar ćeš se do neba uzvisiti. Do u podzemlje ćeš se strovaliti!» Zašto? Zbog nevjere. U njemu je Isus puno propovijedao, mnoga čudesa učinio, a on je ostao tvrd. I eto, baš u tom gradu predivna čuda: jedan rimski vojnik čuo za Isusa, prikupljao informacije, pratio ga u mislima, povjerovao je da je Božji poslanik. Uto mu se dogodi nesreća. Sluga koga je poštivao i volio, obolio. Teško, neizlječivo. Teško mu je dok gleda svoga slugu u mukama, a onda mu dođe nadahnuće: Isus iz Nazareta, Prorok, čudotvorac, Božji poslanik! Spremi se i krene k njemu. S pouzdanjem iznosi svoju molbu. Čovjek na visokom položaju, a toliko humanosti prema sluzi. Rekli bismo: zaslužio je da ga Isus usliša. Ali satnik ne razmišlja tako. On se pouzdaje samo u Isusovu dobrotu i ljubav. I kad sluša Isusa kako govori da će odmah krenuti k njemu i izliječiti mu slugu, satnik je zatečen. Iskreno ponizan pita se: Tko sam ja da ovaj veliki čovjek dolazi k meni?

«Odgovori satnik: "Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i izliječen će biti sluga moj.» Nije ni slutio da će njegove riječi tisućljećima odzvanjati i u srcima bezbrojnih vjernika i u hramovima i crkvama svi kršćana. Koliko puta sam izgovorio te riječi sam ili s drugima: «Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja!» Jesam li imao raspoloženje duboke vjere i iskrene poniznosti poput ovog vojnika? Petar je u trenutku poniznosti govorio: «Idi od mene, grešan sam čovjek, Gospodine!» Satnik govori u istom duhu. Uistinu veliki ljudi imaju skromno mišljenje o sebi.

«Ta i ja, premda sam čovjek pod vlašću, imam pod sobom vojnike pa reknem jednomu: 'Idi!' - i ode, drugomu: 'Dođi!' - i dođe, a sluzi svomu: 'Učini to' - i učini." Satnik izražava vjeru u Isusa kao Boga, Gospodara života i smrti, zdravlja i bolesti. Govori: ako ja mali čovjek imam pod sobom vojnike, zapovijedam im i oni me slušaju, koliko više se bolest mora pokoravati Isusu koji je apsolutni Gospodar svega.

«Čuvši to, zadivi se Isus i reče onima koji su išli za njim: "Zaista, kažem vam, ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere.» Isus govori gorku istinu onima koji su bili uvjereni da su najbolji vjernici, da su miljenici Božji. Jesam li uvjeren da danas ima dobrih vjernika među onima koje ja ne smatram vjernicima, i da im Bog čini velike stvari. Kod Boga nema privilegiranih osoba, staleža, naroda, rasa. Njemu je najvažnija osobna prava vjera.

«A kažem vam: Mnogi će s istoka i zapada doći i sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom, a sinovi će kraljevstva biti izbačeni van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi." Isus ide do kraja. Tko nema vjere u srcu - bez obzira na vjerske običaje, vjersku formalnost, nabrajanje dugih molitava koje su prazne kao što su prazna srca koja ih izgovaraju - nema mu pristupa u Kraljevstvo Božje, u Božji svijet.

«I reče Isus satniku: "Idi, neka ti bude kako si vjerovao!" I ozdravi sluga u taj čas.» Bih li ja bio zadovoljan da mi Isus sada kaže: «Neka ti bude kako si vjerovao!»

Zavapit ću iz dubine svoga srca: «Isuse, vjerujem, pomozi mojoj nevjeri!»

- 00:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 16.04.2006.

72-ISUS I GREŠNICI

Lk 7,36-50



Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku da bude vrijedan, dobar, ljubav. Čovjek to želi svim bićem. No sotona je posijao u ljudsko srce sjeme nevrijednosti, zloće, smrti. Zbog toga se čovjek osjeća nevrijedan, nepravedan, zarobljen u svoj egoizam. Čovjek je razapet Između ove dvije krajnosti. Može glumiti pravednost i ljubav, ali svojim silama to ne može ostvariti.

Događaj o kome razmatram pokazat će ove dvije krajnosti i naći najbolje, jedino rješenje: Isus Krist stoji između jedne i druge stvarnosti, povezuje ih u jednu stvarnost. Po milosrdnoj ljubavi Kristovo čovjek, unatoč grešnosti i slabosti, uzdiže se u beskrajne visine, postaje više nego je bio prije grijeha, postaje ljubljeno dijete Božje. Vjerujem li da ja, unatoč doživljaja svoje bezvrijednosti, bijede i sebičnosti, mogu beskrajno nadići sebe i biti ljubljeno dijete Božje. Kako to postići reći će mi Božja riječ.

«Neki farizej pozva Isusa da bi blagovao s njime. On uđe u kuću farizejevu i priđe stolu. Kad eto neke žene koja bijaše grešnica u gradu.» Dva svijeta: pravedni farizej, koji se trudi živjeti po zakonu i zato u očima ljudi prihvaćen i čašćen; i žena grešnica i zato osuđena i odbačena.

«Dozna da je Isus za stolom u farizejevoj kući pa ponese alabastrenu posudicu pomasti i stade odostrag kod njegovih nogu. Sva zaplakana poče mu suzama kvasiti noge: kosom ih glave svoje otirala, cjelivala i mazala pomašću.» Njezin dolazak Isusu odražava njezino pouzdanje da je Isus neće odbaciti, njezine suze pokazuj njezino iskreno kajanje, dragocjena pomast dokaz je velikodušnosti koja daje najbolje što ima.

«Kad to vidje farizej koji ga pozva, pomisli: "Kad bi ovaj bio Prorok, znao bi tko i kakva je to žena koja ga se dotiče: da je grešnica." Odviše ružna i nažalost tako česta reakcija «pravednih» u odnosu prema «grešnicima». Šimun osuđuje i otpisuje i ženu, ali osuđuje i Isusa koji se ne zna distancirati od ovakvih kao što je ova žena, koji očito ne zna razlikovati zle od dobrih.

«Isus će mu: "Šimune, imam ti nešto reći." A on će: "Učitelju, reci!" Farizejska reakcija! Iznutra ružne misli, izvana uglađene riječi. Zašto nema snage biti dosljedan? Isus će mu pomoći da upozna svoje stanje pričajući mu priču.

"Neki vjerovnik imao dva dužnika. Jedan mu dugovaše pet stotina denara, drugi pedeset. Budući da nisu imali odakle vratiti, otpusti obojici. Koji će ga dakle od njih više ljubiti?" Šimun odgovori: "Predmnijevam, onaj kojemu je više otpustio." Isus daje objektivnu sliku odnosa između vjerovnika i dvojice dužnika. Kako se tu Šimun ne nalazi ne boji se izreći objektivan sud. Vjerovnika će više voljeti onaj kome je više oprostio. On zna principe, zna ih objektivno primijeniti. Ali to ne zna primijeniti na sebe. Ne zna da je on onaj dužnik s pedeset denara, a žena ona s pet stotina denara. Zaslijepljen svojom «pravednošću» ni ne pomišlja da je tako velik dužnik da ne može vratiti duga. U toj zasljepljenosti je njegov najveći problem.

Reče mu Isus: "Pravo si prosudio." I okrenut ženi reče Šimunu: "Vidiš li ovu ženu? Uđoh ti u kuću, nisi mi vodom noge polio, a ona mi suzama noge oblila i kosom ih svojom otrla. Poljupca mi nisi dao, a ona, otkako uđe, ne presta mi noge cjelivati. Uljem mi glave nisi pomazao, a ona mi pomašću noge pomaza. Stoga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta, malo ljubi." A ženi reče: "Oprošteni su ti grijesi." Isus izriče svoj božanski sud. Priznaje Šimunu da je objektivno dobro prosudio. No zbog subjektivnog raspoloženja ne zna se okoristiti objektivnim sudom. Potiče ga da pogleda ženu, da je ne otpisuje, da uspostavi s njom vezu, jer oboje spadaju u istu skupinu ljudi – među grešnike. Nakon što je Šimun «uspostavio vezu» Isus pravi između njih dvoje usporedbu: Što radi žena, a što nije radio Šimun. Usporedbom utvrđuje da žena više voli. Zašto? Jer joj je više oprostio. Šimun manje voli. Zašto? Jer ne doživljava da Isus njemu treba nešto oprostiti. Rečenicu: «Oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo» možemo dvojako tumačiti. Jer joj je Isus puno oprostio puno ga je zavoljela. Ili: jer je puno ljubila puno joj je Isus oprostio.

A on reče ženi: "Vjera te tvoja spasila! Idi u miru!" Stat ću pred Isusa svjestan svojih grijeha i pročitati u njegovim očima odgovor: "Vjera te tvoja spasila! Idi u miru!"

- 00:22 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 15.04.2006.

71-OZDRAVLJENJE UZETOGA

Iv 5,1-18

Pratim Isusa kako hoda jeruzalemskim ulicama, razgovara s ljudima, traži one najjadnije. Zna za jednoga koji je na desetke godina bolestan. Nitko mu ne pomaže, jer svatko gleda svoje interese. Čovjek je izgubio nadu. A sada Nada hoda njemu ususret. Gledam, slušam, uključujem se u ovaj događaj tako blag i tako snažan.

«Nakon toga Isus uziđe u Jeruzalem. U Jeruzalemu se kod Ovčjih vrata nalazi kupalište koje se hebrejski zove Bethzatha, a ima pet trijemova. U njima je ležalo mnoštvo bolesnika - slijepih, hromih, uzetih: čekali su da izbije voda.. Anđeo bi Gospodnji, naime, silazio od vremena do vremena u ribnjak i pokrenuo vodu: tko bi prvi ušao pošto je voda izbila, ozdravio bi makar bolovao od bilo kakve bolesti.» Opis ljudske bijede, mjesta kamo ljudi svraćaju samo ako moraju, preko volje. Ovi bolesnici su najčešće prepušteni sebi. Gledam slijepce koji pružaju ruke i očekuju dar, hrome, uzete, iznakažene, deformirane sa svim vrstama manjkavosti. Ivan opisuje zagonetne Božje zahvate, po kojima su pojedinci ozdravljali. No trebalo je biti brz i spretan da se to postigne.

«Bijaše ondje neki čovjek koji je trpio od svoje bolesti trideset i osam godina. Kad ga Isus opazi gdje leži i kada dozna da je već dugo u tome stanju, kaže mu: "Želiš li ozdraviti?" Odgovori mu bolesnik: "Gospodine, nikoga nemam tko bi me uronio u kupalište kad se voda uzbiba. Dok ja stignem, drugi već prije mene siđe." Isus je znao za ovaj «beznadni slučaj». Bolesnik je trideset i osam godina ležao bespomoćan. Njemu se nikada nije nasmiješila nada u ozdravljenje. Izgubio je zdravlje, prijatelje, nadu. Što mu je ostalo? Isus ide k njemu, gleda ga, počinje razgovor s njim. Slušam taj razgovor, gledam čas Isusa, čas bolesnika. Isusovo pitanje: «Želiš li ozdraviti?» on shvaća kao iz uljudnosti, bez velikoga značenja. Njegov odgovor je bolan, tužan, beznadan: «Nemam nikoga!» Ne znači li to biti izgubljen? Nije li Isus došao «spasiti ono što je izgubljeno»? Jesam li se kada osjetio kao ovaj bolesnik, kada nisam imao nikoga, jer za moje muke nitko nije znao ili nije htio znati. Svi su išli svojim putovima, borili se za svoju životnu sreću. Jesam li svjestan da sada ima puno ljudi koji se osjećaju kao ovaj bolesnik: ostavljeni, zaboravljeni, prepušteni svojoj bijedi? Tražim li ja takve poput Isusa? Vjerujem li da im u Isusovo ime mogu pomoći?

Kaže mu Isus: "Ustani, uzmi svoju postelju i hodi!" Čovjek odmah ozdravi, uzme svoju postelju i prohoda.» Bolesnik je, odgovarajući na Isusovo pitanje, izrekao svoju muku ne očekujući ništa osobito. No tada se počinje nešto događati. Isus upire pogled u bolesnika. Ovaj ga osjeća kao da iz tih očiju struji u njega život. Ne da mu mira. Ne dopušta mu da i dalje leži. Isusove riječi, blage i odlučne sluša kao zapovijed kojoj se ne može oprijeti: «Ustani, uzmi svoju postelju i hodi!» Pokušava, pridiže se oslanjajući se na lakte, pokušava privući i zgrčiti noge. Uspijeva. One funkcioniraju. Gleda i dalje u Isusove oči. O, taj pogled! Ne dopušta da ponovno legne na postelju. Skuplja snagu, pridiže se, stoji – nakon 38 godina, čvrsto, sigurno, snažno. Ah da, treba i postelju uzeti, iskušati svoju snagu. Smata ležaj, stavlja ga pod ruku. Gleda Isusa još uvijek nesvjestan do kraja što se to zapravo dogodilo. On je sada kao svi drugi ljudi. On stoji, on hoda, on nosi svoju postelju. I krene onamo kamo ga je često nosila misao, želja. Samo on je to znao. Još jedan pogled čuđenja, radosti, zahvalnosti Isusu i – ode.

Isus i ja ostadosmo sami. Isus me gleda, pogledom pita: «Želiš li i ti ozdraviti!» Što ću mu odgovoriti? Koju bolest, slabost, manu, grijeh, nevolju trebam sada staviti pred njega? Isusu je sve moguće. Ovaj susret za mene je jedinstvena prilika. Hoću li je iskoristiti, ili promašiti? Isus želi da njegovi učenici budu zdravi, da hrabro i vedro hodaju životnim putovima, da nose, ne samo svoje postelje, nego terete drugih, slabijih, nesigurnijih. Isus treba moje zdravlje, moju snagu i nadasve moju spremnost.

- 10:22 - Komentari (2) - Isprintaj - #

petak, 14.04.2006.

70-ISUS LIJEČI I USKRISUJE

Lk 8,40-56



Priključujem se mnoštvu koje čeka Isusa. Želim biti sudionik događaja, doživjeti osobni susret s Isusom. Molim ga da me primi u svoju blizinu.

«Isusa dočeka mnoštvo jer su ga svi željno iščekivali. I gle, dođe čovjek, ime mu Jair, koji bijaše predstojnik sinagoge. Baci se Isusu pred noge i stane ga moliti da dođe u njegovu kuću. Imaše kćer jedinicu, otprilike od dvanaest godina, koja umiraše.» Mnoštvo vjernika i danas okružuje Isusa. Željno očekuje njegovu riječ, vidjeti čudesa, udovoljiti svojoj znatiželji. Nađe se i poneki «Jair», čovjek koji s pouzdanjem očekuje pomoć u nevolji. Kakvu pomoć ja očekujem? Vjerujem li da će mi Isus pomoći?

«Dok je onamo išao, mnoštvo ga guralo odasvud. A neka žena koja je već dvanaest godina bolovala od krvarenja, sve svoje imanje potrošila na liječnike i nitko je nije mogao izliječiti, priđe odostrag i dotaknu se skuta njegove haljine i umah joj se zaustavi krvarenje.» Mnoštvo gura Isusa, uznemiruje, opterećuje, ali nema raspoloženja ove žene koju je teška bolest dovela blizu smrti. Ostavit ću ovo jalovo mnoštvo, priključit se ženi, pokušat s njom podijeliti njezin mučni životni put tijekom mnogih godina, pokušat ću osjetiti čvrstu nadu u njezinom srcu, sigurnost da će joj Isus pomoći, diskreciju kojom pristupa Isusu. Usporedit ću njezino raspoloženje sa svojim.

I reče Isus: "Tko me se to dotaknu?" Svi se branili, a Petar će: "Učitelju, mnoštvo te gura i pritišće." A Isus: "Netko me se dotaknuo. Osjetio sam kako snaga izlazi iz mene." Neobično Isusovo pitanje. Mnoštvo ljudi sa svih strana pravi pritisak na Isusa i oni najbliži stalno ga dotiču, makar i protiv volje. No takvi doticaji njega ne diraju. Ali netko se dotakao njegova Srca. Netko ga je pogodio «u slabu točku». Netko je s pouzdanjem od njega očekivao pomoć. Nečije srce je krvarilo i takvo se približilo Isusovu Srcu. Takve Isus uvijek osjeti. Takvi ga dotiču. Takvi u njemu izazivaju sućut i djelotvornu ljubav. Tada njegova snaga dolazi do izražaja.

«A žena, vidjevši da se ne može kriti, sva u strahu pristupi i baci se preda nj te pred svim narodom ispripovjedi zašto ga se dotakla i kako je umah ozdravila. A on joj reče: "Kćeri, vjera te tvoja spasila. Idi u miru!" Žena se krila jer to što je napravila bilo je protiv zakona. Njezina ju je bolest učinila nečistom i kao takva nije smjela doticati druge. U svojoj muci, makar u najčišćoj namjeri, prekršila je taj zakon. Sada kada je ozdravila, ne želi ništa više tajiti. Boji se onih koji će uprijeti prstom u nju zbog kršenja zakona, ali se nimalo ne boji Isusa koji joj je vratio zdravlje. Otvoreno priča pred svima o svojoj sada već bivšoj bolesti. Želi Isusu zahvali. Isus i ženi i svim oko sebe pokazuje gdje je izvor zdravlja: vjera te tvoja spasila! Ah ta vjera! Je li bila velika kao zrno gorušičino? Koliko bi bilo manje bijede, manje nesreće, manje bolesti – da je više vjere. Gledam sretnu ženu, a onda idem u svoju nutrinu da prepoznam kolika je moja vjera.

«Dok je on još govorio, eto jednog od nadstojnikovih s porukom: "Umrla ti kći, ne muči više Učitelja." Čuo to Isus pa mu reče: "Ne boj se! Samo vjeruj i ona će se spasiti!" . Jair sluša kako mu je kći već umrla. U velikoj je kušnji. Pomislio je da je Isus može izliječiti. Ali smrt je previše i za njega. Kao da Isusova moć ima granica.

«Uđe u kuću, ali nikomu ne dopusti da s njim uđe osim Petra, Ivana, Jakova i djetetova oca i majke.» Isus se ne protivi da i ja uđem s njima u kuću. Isus ne želi spektakularnost. Želi pomoći. Prava ljubav prema Bogu i ljudima označena je intimnošću. Isus «ne želi baciti biser pred svinje».

«A svi plakahu i žalovahu za njom. A on im reče: "Ne plačite! Nije umrla, nego spava!" No oni mu se podsmjehivahu.» Koliko su stvarno bili žalosni zbog djevojčice vidi se iz nagle promjene, jer su mu se odmah podsmjehivali. Ali za Isusa nekoga vratiti u život isto je što je nama nekoga probuditi oda sna.

On je uhvati za ruku i povika: "Dijete, ustani!" I povrati joj se duh i umah ustade, a on naredi da joj dadu jesti. Njezini se roditelji začudiše, a on zapovjedi da nikome ne reknu što se dogodilo. Nezaboravna slika: Isus pun tople, milosrdne ljubavi prilazi krevetu, hvata djevojčicu za ruku i zapovijeda: ustani! Ona otvara oči, gleda dubokim pogledom onoga koji joj je vratio život. Isus joj rukom pomaže da ustane, a onda, jer je bila iscrpljena i gladna, blago naredi roditeljima da je nahrane. No ljubav i dalje treba ostati intimna: «zapovjedi da nikome ne reknu što se dogodilo» Kad smo ostali sami Isus i ja, otvaram mu svoju dušu, iznosim pred njega sve ono što mene tišti, opterećuje, boli. Razgovaram s njim.

- 10:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 13.04.2006.

69-ISUS LIJEČI DUŠU I TIJELO

Lk 5,17-25



Isus je naglašavao da je donio ljudima puninu života, da je došao pronaći izgubljeno, spasiti propalo, izliječiti bolesno. On želi da njegovi učenici budu puni života u duši i tijelu. Da u svakoj situaciji prepoznaju šansu da ostvare ljubav. Molit ću Gospodina da po ovoj vježbi doživim nešto od te punine. Da Isusa prepoznam kao onoga koji mi vraća zdravlje tjelesno i duhovno, koji mi daje puninu života.

«A sila Gospodnja nukala je Isusa da liječi.» Isus i danas ima oka i srca za naše patnje, bolesti, duhovne, duševne i tjelesne. On želi ili da budemo posve zdravi ili da bolest prihvatimo kao i zdravlje (Sv. Ignacije), uvjereni da i u bolesti kao i u zdravlju možemo služiti Bogu i pomagati ljudima.

«I gle, ljudi doniješe na nosiljci čovjeka koji bijaše uzet. Tražili su da ga unesu i stave preda nj. Budući da zbog mnoštva nisu našli kuda bi ga unijeli, popnu se na krov te ga između crepova s nosiljkom spuste u sredinu pred Isusa.» Nevjerojatne li ljubavi i snalažljivosti! Ovi ljudi vjeruju u Isusovu moć. Vole svoga prijatelja. Isusa posebno veseli kad ljudi stoje pred njim u mislima i molitvama. Vjera u Isusa i ljubav prema bližnjemu čine čudesa. Imam li osobno iskustvo kako su me prijatelji donijeli pred Isusa i izmolili mi zdravlje duha i tijela. Jesam li susreo ljude koji pate, koji su uzeti možda ne tjelesno, nego duhovno, nemoćni okrenuti se drugima i činiti dobro, koji su zarobljeni bezvoljnošću, beznađem, koji trunu u svojoj sebičnosti? Jesam li takve, kao ova četvorica u vjeri donosio pred Isusa, povjeravao ih Isusovoj snazi i ljubavi? Vjerujem li da nema beznadnih situacija, ako imam vjeru?

Vidjevši njihovu vjeru reče on: "Čovječe, otpušteni su ti grijesi!" Vjera jednih spašava druge. Vjera kao zrno gorušičino premješta bregove, čisti duše, liječi tijela. Vjera je svemoćna. Kad bih imao vjere koliko bih dobra mogao učiniti. Isusa najviše veseli kad imam vjere. Najviše ga žalosti pomanjkanje vjere: «Dokle mi vas je podnositi, nevjerni rode!» Četvorica nisu tražila liječenje duha. A Isus zna da je to puno važnije. Kako mu se jako svidjela njihova vjera i ljubav, učinio je i ono za što ga nisu molili: izliječio mu je duh.

Pismoznanci i farizeji počeše mudrovati: "Tko je ovaj što huli? Tko može grijehe otpuštati doli Bog jedini?" Proniknuvši njihovo mudrovanje, upita ih Isus: "Što mudrujete u sebi? Što je lakše? Reći: 'Otpušteni su ti grijesi' ili reći: 'Ustani i hodi?' Ali da znate: Vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe!" Slijepci i vođe slijepima, kako je Isus nazvao one koji su bili osljepljeni zavišću i mržnjom, ne mogu doživjeti radost duhovnog oslobođenja. Uza zdrave oči ne vide Kristovu ljubav na djelu. A Isus je došao na svijet prije svega, da oslobodi svijet od grijeha. Prisjetit ću se trenutaka kada mi je Isus govorio: «Ogrješujem te od grijeha» i sada mu ponovno zahvaliti. Povjerovat ću da Isus tako svima oko mene oprašta grijehe. Da bih vidio čudesna Božja djela moram imati zdravo oko: dobru volju, čisto srce.

I reče uzetomu: "Tebi zapovijedam: ustani, uzmi nosiljku i idi kući!" I on odmah usta pred njima, uze na čemu ležaše i ode kući slaveći Boga. Kada je Isus učinio ono što mu je najviše na Srcu: očistio bolesnikovo srce od grijeha, svojom božanskom snagom pridiže bolesnika, vraća mu zdravlje i snagu. Bolesnik sav presretan i ushićen, uzima postelju na kojoj su ga donijeli Isusu i kreće u život – biti koristan drugima. To je smisao svakog čuda, svake milosti: podići čovjeka, osposobiti ga da nosi svoje teret i poslati ga ususret drugima, da darom koji je primio dariva druge.

- 10:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 12.04.2006.

68-BOGATAŠ I LAZAR

Lk 16,19-31



Sv Luka je Evanđelist Isusovog milosrđa. Po njemu Bog želi sada oplemeniti moje srce da u njemu ima više mjesta za sve potrebite, otvoriti mi oči da vidim oko sebe ljude ne kao kamenje ili drveća, nego kao svoju braću i sestre u potrebi. Želi me upozoriti da djela milosrđa nisu samo preporučena, nego zapovjeđena. O njima ovisi moja vječna sudbina.

"Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio.» Čovjek koji je imao svega i mislio samo na sebe, gledao kako će izgledati pred ljudima,, uživao u ugledu koji je imao pred ljudima i u dobrima koje je posjedovao. Bogataš je čovjek koji je posve uvrnut u sebe, okrenut prema sebi i u sebi želi naći sreću. Primjenjujem ovo na sebe i pitam se: koliko se ja vrtim oko sebe u svojim mislima, riječima, djelovanju? Koliko ja uživam u sebi i za sebe? Ili plačem nad sobom i želim da se opet svi vrte oko moje muke?

«A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve." Siromah je čovjek koji nema onog najpotrebnijega. Bolestan je onaj koji trpi tjelesne ili psihičke muke. Ovaj siromah ne bi ništa koštao bogataša. Mogao je preživjeti od bogataševa suviška. Trpio je zbog sljepoće i tvrdoće bogataševa srca. Drastična sliku psa koji liže Lazarove čireve dao je sam Bog. Želi nam reći da pas, simbol vjernosti i bliskosti čovjeku, u ovom slučaju bliži je čovjeku nego njegov brat, rekli bismo ljudski, ima više razumijevanja za čovjeka nego čovjek čije je srce otvrdnulo u onom što posjeduje.

"Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo.» Siromah je nosio svoj križ. Bog koji ima milosrdno Srce nagradio je patnika zbog onoga što je prepatio na zemlji. Koliko sam uvjeren da će sve patnje koje prihvaćam strpljivo i s ljubavlju jednom biti izvor vječne sreće? Da će Bog nagraditi obilato sve siromahe, zapuštene, posebno one koji trpe zbog ljudskog nemara i ljudske tvrdoće?

«Umrije i bogataš te bude pokopan. Tada u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara pa zavapi: 'Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.' Reče nato Abraham: 'Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.'" Zašto je bogataš poslije smrti došao u pakao? Ta ne spominju se nikakva zlodjela, grijesi. No njegovo srce nije bilo dobro, a pomanjkanje dobra je zlo. Nisu li dobra ili loša djela plod čovječjeg srca? (Mk 7,20). Nije li Isus došao na svijet da promijeni, pročisti, oplemeni ljudsko srce? Dati milostinju nije samo dati nešto od svog suviška, pa makar i puno. Dati milostinju znači s darom koji ublažava tjelesne potrebe i muke dati i svoje srce koji potrebitome vraća ljudsko dostojanstvo, približava ga meni i drugim ljudima,, ugrađuje ga u ljudsku zajednicu. Je li to moje raspoloženje pri dijeljenju milostinje bilo koje vrste? Vjerujem li u nagradu za dobra djela i kaznu za ono što sam trebao učiniti, a nisam učinio?

"Nato će bogataš: 'Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. Imam petero braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.' Kaže Abraham: 'Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!' A on će: 'O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.' Reče mu: 'Ako ne slušaju Mojsija i Proroka, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.'" Da bih se promijenio, oplemenio, često mislim da su potrebni veliki Božji ili ljudski zahvati. Da drugi učini ono što ja moram. Nije li najvažnije da slušam Božju riječ, koja mi preko savjesti govori, opominje me i mijenja? Što ta riječ sada govori mom srcu? Nije li opasno prečuti Božju riječ?

- 10:20 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.04.2006.

67-ČISTOĆA SRCA

Mt 6,1-616-18

Isus je došao k nama da očisti naše srce od svega što nije u skladu s Božjim Srcem – da mu budemo što sličniji. Sve što čovjek misli, govori, čini treba proizlaziti iz čistoga srca ili treba čovjeku pomagati da neprestano pročišćava svoje srce.

"Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide. Inače, nema vam plaće u vašeg Oca koji je na nebesima. Kada dakle dijeliš milostinju, ne trubi pred sobom, kako to u sinagogama i na ulicama čine licemjeri da bi ih ljudi hvalili. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kada daješ milostinju - neka ti ne zna ljevica što čini desnica, da tvoja milostinja bude u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti!" Čovjek se često uhvati u mislima što će ljudi reći na ono što govori ili čini? Ima slučajeva kada je ta misao opravdana, jer smo mi ograničeni ljudi i subjektivni i nismo sigurno je li nešto objektivno dobro ili nije, uspješno ili neuspješno. No ima slučajeva kada ne gledamo vrijednost naših čina nego želimo afirmirati svoj ja, svoj ego. U tom slučaju treba nastojati da naš ego-izam prijeđe na područje drugoga, da činimo ono što je drugima dobro, a to je altru-izam. Ono što je učinjeno iz čiste ljubavi ostaje vječne vrijednosti. Ono što je pomiješano sebičnošću i ljubavlju treba biti pročišćeno. Ono što je učinjeno iz čiste sebičnosti nema nikakve vrijednosti. Je li to moj kriterij u mojim odnosima prema drugima, pri mom djelovanju?

"Tako i kad molite, ne budite kao licemjeri. Vole moliti stojeći u sinagogama i na raskršćima ulica da se pokažu ljudima. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti." Molitva je izričaj vjere. Kako vjerujem tako molim. Kako molim tako vjerujem. No molitva može biti deformirana; može biti i izričaj moje želje da samom sebi dokažem kako sam dobar vjernik. Ili da pred drugim vjernicima pokažem koliko sam ja veći vjernik od drugih. U tom slučaju ja ne molim pred Bogom, nego pred ljudima. To je deformacija vjere i molitve. Možda brižno brojim koliko sam kojih molitava izmolio, vjerujući da je u toj količini moja vrijednost. A molitva je samo toliko dobra, koliko me ona izdiže iznad mentaliteta sebičnosti i grijeha i upućuje prema Bogu. Molitva je toliko vrijedna koliko mene mijenja, pročišćava, preobražava. Zatvoriti se u svoju ložnicu znači izići iz svijeta sebičnosti i ući u Božji svijet povjerenja i ljubavi. Takvu molitvu Bog uvijek sluša i uslišava.

"I kad postite, ne budite smrknuti kao licemjeri. Izobličuju lica da pokažu ljudima kako poste. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad postiš, pomaži glavu i umij lice da ne zapaze ljudi kako postiš, nego Otac tvoj, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti." Post ovdje označava sve vrste pokore, odricanja i žrtve. Post, pokora je slobodno i dragovoljno nametanje neugodnosti, ali ne iz nekih sadističkih ili mazohističkih razloga, nego isključivo iz želje da provjerim koliko sam slobodan od navezanosti na užitke i ugodnosti, da bih u slobodi mogao odabrati ljubav. Takav post, takvo odricanje je uvijek korisno i pomaže čovjeku da bude više čovjek. No, nevjerojatno, i takvo opredjeljenje za žrtvu može biti bezvrijedno, beskorisno, čak štetno – ukoliko ta žrtva nije u službi ljubavi nego u službi sebičnosti. Može se dogoditi da se sam pred sobom želim dokazati, da se uspoređujem s drugima zato da vidim koliko sam bolji od drugih. Jesam li spreman prepoznati u sebi tragove ovakve vrste sebičnosti? Što sam spreman poduzeti da se protiv nje borim. U služenju Bogu nema nikakva izmicanja, paktiranja sa sebičnošću.

Isusova rečenica: «Ne možete služiti Bogu i bogatstvu» u punoj snazi može se primijeniti na ova tri područja. Sve što činim, molim, trpim, a cilj je isključivo moja sebičnost, jest bogatstvo. Ono mi ne da da služim Bogu koji je ljubav.

- 10:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 08.04.2006.

66-ISUS ČISTI HRAM



Iv 2,13-21

U hramu na posebni je način Jahve-Bog bio prisutan. Njemu su svake godine dolazili članovi Izabranog naroda i susretali se s njim u prošnjama, u slavljenju Boga, u prinošenju Bogu sebe i onoga što im je Bog dao. Hram je bio mjesto susreta Boga i člana Izabranog naroda. Nakon što je Isus učio da će doći vrijeme kada će se pravi klanjaoci klanjati Bogu u duhu i istini (Iv 4,23-24); i nakon što je ustanovljenjem Euharistije i svojom kalvarijskom Žrtvom uspostavio Novi i vječni savez s Bogom, hram je izgubio svoje značenje. («I gle zastor se hramski razdrije odozgor do dolje, na dvoje» Mt 27, 51).

Hram je slika našeg srca, jer naše je srce hram Božji. Bog najradije boravi u ljudskom srcu. Isus je došao očistiti, posvetiti i spasiti ljudsko srce. On želi da ga mi štujemo ne samo riječima, nego srcem.

Gledam očima događaj, slušam riječi, pratim mišlju što se zbiva i prepoznajem poruku Isusovu upućenu meni sada u ovoj vježbi.

«Isus uziđe u Jeruzalem. U Hramu nađe prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede.» Prodavači stoke i mjenjači novca bili su korisni hodočasnicima u hram. U hramskom se predvorju moglo nabaviti sve što je potrebno za žrtvu. Ono što je Isusa naljutilo i ono zbog čega je djelotvorno pokazao svoju ljutnju jest zloporaba hrama. Smisao hrama bio je susret s Bogom, molitva, predanje i žrtvovanje Bogu. No u praksi ova trgovina je čuvarima hrama postala važnija. Na taj način oni su namicali novac potreban za uzdržavanje hrama - i za sebe. Obistinilo se ono što je srž Isusove evanđeoske nauke: «Ne možete služiti Bogu i bogatstvu». Ovdje je bogaćenje, novac postao važniji od pobožnosti, molitve, susreta s Bogom. Narod kaže: «Gdje je Bog sagradio svoju crkvu, tamo je sotona podigao svoju kapelu». Sklonost da čovjek izvlači iz svega korist za sebe nema granica. I djelo milosrđa može biti izraz sebičnosti, i molitva može biti sredstvo stjecanja, i pokora može biti vrtnja oko sebe. (Mt 6,1,5,16) U ljudskom srcu odvija se stalna borba između Boga i bogatstva. I u mom srcu stalna je borba između ljubavi i sebičnosti.

«I načini bič od užeta te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče: "Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku."

Prisutan sam tom događaju. Prilazim Isusu i hrabro ga molim da i u hramu moga srca napravi red. Ako treba i bičem. Ako Boga stavim na prvo mjesto onda će u mom srcu biti sve na svom mjestu. Ako Bog nije na prvom mjestu onda je svugdje nered. Duhovne vježbe se obavljaju «da čovjek uredi svoj život ne dajući se voditi ni od kakva nagnuća koje bilo neuredno« (DV 21). Moja ljubav prema Bogu često je premalena da bi me poticala da sam napravim red. Moja ljubav prema stvorenjima često je, prevelika da bih ih sam izbacio iz srca, da bih se oslobodio navezanosti na njih. Zato je potrebno upotrijebiti silu svladavati se, činiti pokoru. «Kraljevstvo nebesko silu trpi i siloviti ga osvajaju».

Židovi ga upitaju: "Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti?" Odgovori im Isus: "Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići." Isus je Bog. Čuvari hrama traže potvrdu od Isusa da može tako postupati. Kao dokaz vlasti nad hramom i hramskim čuvarima Isus govori o moći kojom će ubijen i pokopan uskrsnuti. Isus je kao Bog gospodar moga hrama, moga srca. On može učiniti ono što ja ne mogu, zašto nemam snage. On može u mom srcu sve težnje okrenuti prema Bogu, Boga staviti na prvo mjesto. Prisjetit ću se iskustva kako je to Isus do sada činio, posebno u ovim duhovnim vježbama. Molit ću ga da bdije nad mojim hramom, da zahvati i ona osjetljiva područja u koja se ja bojim ući. Molit ću ga da spremno prihvatim i bolne zahvate.

- 10:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 07.04.2006.

65-IZBOR (REFORMA ŽIVOTA)



Lk 18,15-30; DV 169-189



Gospodin me u ovim duhovnim vježbama, u ovom razmatranju, poziva da nešto konkretno učinim za Njega. Moje sadašnje duhovno raspoloženje, iskustvo u ovim duhovnim vježbama pokazuje mi kakav treba biti moj odgovor Bogu. Evanđeoski tekst će mi pojasniti i Božji poziv i moj odgovor. Bit će ovdje iznimno korisno zapisati ono što spoznam i odlučim učiniti.



Isusov susret s bogatim mladićem

Isus i bogatom mladiću i meni nudi Vječni Život. Očekuje od mene da ga primim.

Bogati mladić pita: "Dobri učitelju, što mi je činiti da baštinim život vječni?" Isusa naziva Dobrim očekujući od Njega dobrohotnost i neko dobro za sebe. Isus mu odgovara da je samo Bog dobar i da treba samo Njega željeti, a ne neko dobro koje ne bi bio Bog.

Dajući Zapovijedi Bog je na prvoj ploči stavio sebe kao najveće dobro. Isus, učeći nas molitvu Očenaša, najprije nam u usta stavlja želju da se Bog proslavi.

Bogati mladić je bio vjeran, pouzdan, održavao je zakon - baš kao što i ja savjesno vršim kršćanske dužnosti, angažirano izvršavam povjerene mi poslove. No ulazak u Vječni život Isus uvjetuje nečim drugim: «Još ti jedno nedostaje!» A to jedno – više je od svega. Moraš prije svega slušati Božju Riječ i dati se voditi od nje. A što ta riječ govori?

"Idi, prodaj sve što imaš!" - Ne temelji život na onom što imaš, što znaš, što možeš. Oslobodi se navezanosti na imetak, užitak, naravne i duhovne darove. Ostvaruje se Isusova tvrdnja: "Ne možete služiti Bogu i bogatstvu!" (Mt 6,24).

"Podijeli siromasima!" - živi za druge, budi čovjek za druge, shvati da samo ono posjeduješ što si dao drugima, da je tvoja vrijednost, ne u tome što o sebi misliš, što imaš, što činiš, što ljudi o tebi misle, nego samo u onome što je otišlo od tebe drugima, od čega drugi žive. Siromasi su svi ljudi koje je Bog stavio na moj životni put, počevši od najbližih. Svi smo za sve siromasi i svi smo dužni dijeliti s drugima sve ono što nam je Bog dao.

"Imat ćeš blago ne nebu!" - ne traži sigurnosti ovdje na zemlji, sve upravi prema vječnosti ("Tražite najprije Kraljevstvo Božje, a sve ostalo će vam se nadodati!", "Skupljajte sebi blago tamo gdje moljac ne grize i gdje tat ne krade!").

"Onda dođi i slijedi me!" - idi za mnom; čini ono što sam ja činio; uvijek ponovno slušaj; uvijek ponovno započinji; oslobađaj se od materijalnih dobara i svega što te prijeći da ideš za mnom; prihvati da živiš u određenoj neizvjesnosti, ovisan o Božjem govoru.

Trebam moliti da vidim što posjedujem, što me zatvara u mene samog i onemogućuje mi da sve što imam i što jesam shvatim kao dar drugima. Čega se trebam osloboditi, da budem raspoloživ za Isusov poziv. Vjerujem li da s Isusom mogu ostvariti nemoguće?

Teškoće bogataša i moje: Mladić ode vrlo žalostan - jer bijaše veoma bogat. Biti bogat (stvarima, užicima, kvalitetama, duhovnim darovima) znači biti nemoćan, neslobodan, okrenut prema sebi, nesposoban ostvariti svoj život.

Mračna tajna bogatstva: Ono što bogataš (neslobodan) posjeduje - to posjeduje njega! Ono čime želi raspolagati, gospodariti - to raspolaže, gospodari sa njime! Ono što zadržava za sebe - to zadržava njega u hodu prema Bogu!

"Lakše je devi kroz iglene ušice proći, nego bogatašu ući u Kraljevstvo Božje!" Bogataš se, dakle, uopće ne može odazvati na Kristov poziv. Kako smo svi skloni posjedovati, zadržavati za sebe - naša je situacija beznadna. Pred Isusovom zahtjevnošću smo nemoćni.

Isus to potvrđuje: "Ljudima je to nemoguće!". Ali odmah pokazuje izlaz, rješenje: «Bogu je sve moguće!» Samo me Bog može osloboditi, razvlastiti od svega što me zarobljava. On to stalno čini dopuštajući mi gubitke, neuspjehe. Prepustit ću mu se kao dijete. Neka čini što hoće. Surađivat ću s Njim. On će učiniti ono što ja ne mogu.

Mladić je otišao, a Petar pita: "Evo, mi smo ostavili sve svoje i pošli za tobom." Isus odgovara: "Nema nikoga tko je ostavio radi Kraljevstva Božjega kuću, ili ženu, ili braću ili roditelje, ili djecu, koji neće primiti mnogo više već na ovom svijetu, a u budućem svijetu život vječni."

Trostrukim razgovorom molim od Boga da me učini slobodnim, da mu se mogu odazvati.

- 10:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 06.04.2006.

64-TRI NAČINA LJUBAVI (PONIZNOSTI)

64-TRI NAČINA LJUBAVI (PONIZNOSTI)

DV 165-168



Kao razmatranja o «Dvije zastave» i «Tri vrste ljudi», i ovo razmatranje me priprema da ispravno odaberem životno zvanje.

U razmatranju o "Tri vrste ljudi" pročistio sam svoje motive i nakane. Ovo mi želi pomoći da se posve otvorim ljubavi.

Vježba o "Tri načina ljubavi", ili "Tri načina poniznosti" (kod sv. Ignacija je to isto) govori o temelju mog odnosa prema Bogu. Ljubav je spremnost da budem na raspolaganje Bogu koji je ljubav, da izvršavam Njegovu Volju. Ona pretpostavlja odricanje od svojih sebičnih i oholih želja.

Gledam pred sobom Isusa. On se radi mene i moga spasenja ponizio, sišao s nebesa, postao poslušan, ponižen do smrti na križu. Pokazao mi je put u Vječni život. Iz ljubavi prema meni dao je svoj život, da bi mi uskrsnućem poklonio svoj Božanski život.

Osluškujem kucaje njegova Srca. Što mi sada govori? - "Prijatelju, pomakni se naviše, više mi se približi!" Ukoliko sam velikodušan prema Isusu, hrabro ću prekoračiti sve granice ljudske logike i poći u susret Isusu.

Molim ga da me tako zahvati njegova ljubav, ispuni njegovo svjetlo, ojača njegova snaga, preobrazi njegov Duh, da me nikakav egoizam, nikakav strah pred žrtvom, nikakva ljudska logika, ne zaustavi na putu koji me vodi u Božji svijet.

Stav prema Bogu ne ponaša se po logici razuma i interesa, nego po logici srca, ljubavi. B. Pascal reče: "Srce ima svoje razloge koje razum ne može razumjeti!"

Crkva je Mistično tijelo Kristovo. Što su kršćani više slični Kristu to će Crkva biti vjernija slika Kristova. Zato se trebam "obuči u Krista", suobličiti mu se, upiti Njegov duh: da Kristova misao bude moja misao, Kristove težnje moje težnje, Kristova snaga moja snaga, Kristov mir moj mir, Kristova radost moja radost, Kristov život moj život. Krist treba postati srce moga srca!

Da bih došao do tog vrhunca Ignacije mi predlaže razmatranje o tri načina ljubavi:

1. način sastoji se u tome da se tako odlučim ljubiti Boga, da nikada neću teško sagriješiti. Od te odluke ne bih odstupio ni uz cijenu da dobijem cijeli svijet; niti da mi oduzmu život.

Ovo je visok stupanj ljubavi. Isključena je svaka mogućnost da se svjesno i slobodno odijelim od Boga, da počinim teški grijeh. No, ovaj način ne isključuje lake grijehe, nesavršenosti, nemarnosti; izbjegavanje križeva i poniženja, želju za svjetskim radostima. A onda nisam siguran da ću ustrajati u dobru. Tako se ipak nalazim u opasnosti da padnem i u teški grijeh.

2. način savršeniji je od prvoga. Tako ljubim Boga, da mi je svejedno jesam li bogat, ili siromašan; čašćen, ili prezren; hoću li dugo ili kratko živjeti. Želja da služim Bogu važnija mi je od svega. Uz to ni za čitav svijet, pa ni uz gubitak vlastitog života, ne bih počinio samo jedan laki grijeh. Onaj koji je doživio da je ljubljen shvaća svu težinu "lakog grijeha". Prihvaćanjem svjesno i slobodno lakog grijeha, kao da sam probio rupu na lađi svog života.

3. način je savršen. Pretpostavlja prvi i drugi: u pretpostavci da ću jednako proslaviti Boga, samo da se više povedem za Kristom, da Mu postanem što sličniji: - radije odabirem siromaštvo sa siromašnim Kristom, nego bogatstvo; - radije pogrde s Kristom, zasićenim pogrdama, nego časti; - više želim da me smatraju ispraznim i ludim poradi Krista, kojega su prvoga smatrali takvim, nego pametnim i mudrim na ovome svijetu. Tako se posve suobličujem s Kristom koji je prihvatio nepravde, prezir i sramotnu smrt. Ja, iz ljubavi prema Njemu, prihvaćam radije prezir, nego pohvalu; radije patnju, nego užitak; radije sramotu, nego ugled; radije umiranje, nego radosni život. Tko je došao do tog stupnja ljubavi, zahvaljuje na svemu Bogu; sretan je sa svime; ničemu se ne protivi. Da bih došao do tog stupnja ljubavi moram se svakodnevno vježbati: da podnosim sramotu; da izbjegavam želju za isticanjem; da rado primam pouke, prigovore, opomene... "Moramo dopustiti da padnemo u zemlju kao zrno; da nas pokriju gnojem prezira; da na nas napada snijeg hladnoće i nemara; da nas pokrije vrijeme zaboravi... tek tada će doći vrijeme da donesemo prave plodove" (P. Forestat). "Svi ljudi imaju svoj križ. Samo, neki ga nose rado i zato im je upola lakši. Drugi ga nose protiv volje i zato im je dvostruko teži!" (Sv. Alfonso Liguori)

Trostrukim razgovorom zamolit ću da mi Gospodin dadne dar ovog trećeg načina ljubavi.

- 10:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 05.04.2006.

63-TRI VRSTE LJUDI

DV: 149-164

Pripravljam se ili za izbor, ili za obnovu zvanja. Želim provjeriti koliko su ispravne i čiste moje nakane, motivacije, ciljevi.

Nije dovoljno da predmet koji biram bude dobar, niti je dovoljna moja spremnost da biram. Nije dovoljno da nešto zakonito posjedujem da bih u sebi imao Božji mir (bogati mladić!). Nije dovoljno da se maksimalno angažiram u nekom pothvatu i poslu. Dobro djelo može biti loše motivirano. Da mogu napraviti dobar izbor, ili radikalnu reformu života, "moje oko mora biti zdravo, jer samo tada je i čitavo moje tijelo zdravo" (Lk 11,34).

Ima ljudi koji se odriču mnogih lagodnosti, jako su aktivni za Božju stvar, puno govore o pravdi i ljubavi i - pri svemu tome čine ono što oni hoće. Njihova muka a i onih oko njih počinje kada više ne ide onako kako su oni zamislili, kada se dogode neočekivani obrati, kada dožive neuspjeh. Držeći se tvrdoglavo svojih zamišljenih planova i ciljeva, oni nastoje Božju Volju okrenuti na svoju.

Iskreno i slobodno služe Bogu oni koji nisu navezani ni na stvari, ni na posao; koji čine ono što je objektivno dobro, što je Volja Božja, što je više na slavu Božju. Sloboda srca postiže se dugotrajnom vježbom tijekom cijelog ljudskog života! Ovakav ideal postiže samo uravnotežena osoba.

Ovo razmatranje je test, ispitivanje savjesti, ispitivanje mojih najdubljih motiva koji pokreću moj život i moje djelovanje.

Gledam pred sobom Krista koji me s ljubavlju promatra, kao što je promatrao bogatog mladića i govori mi: "Ostavi sve! Podijeli sve što imaš! Hajde za mnom prema vječnom Cilju!" Molim da se danas ne oglušim, da prihvatim Njegovu Volju. Molim ga da me nikakvo prolazno bogatstvo ne zarobi, da uvijek idem naprijed!

Sv. Ignacije predlaže da sebi predstavim tri vrste ljudi koji su dobili veliku svotu novca, Svi su potaknuti da se radi većeg dobra odreknu dobivenog bogatstva.

Prva skupina se želi otresti navezanosti na novac. No sve ostaje na pustoj želji. Ništa ne poduzimaju da bi ostvarili svoju želju. "Put do pakla popločen je dobrim željama!"

Druga skupina se želi otresti navezanosti, no tako da novac, ili stvar, ili užitak ostane u njihovom vlasništvu. Žele da im se Bog prikloni, da im dadne potrebnu slobodu, ali sami nemaju snage osloboditi se i krenuti Božjim putem.

Treća skupina želi se osloboditi sklonosti da njima ne gospodari želja da stečenu stvar zadrže. Oni tu stvar hoće toliko koliko Bog želi da je hoće. Oni tom stvari i željom hoće samo jedno: proslaviti Boga! Njihova želja za tom stvari uvjetovana je njihovom željom da proslave Boga. Njihova najveća želja je da u svemu slave Boga, a sve drugo je podložno tom cilju.

Moj problem u služenju Bogu je moja slaba volja. Sv. Augustin kaže: "Homines sunt voluntates!" (Ljudi postaju ono što hoće). Ja znam što bi trebalo činiti, ali nemam snage to provesti u djelo. Puno raspravljam, izvana pokazujem se kao da hoću, ali stvarno malo poduzimam. Kardinal Jean Danielou kaže: "Naš 20. vijek ostat će zabilježen u povijesti kao vijek velikog raspravljanja i velikog otpada od vjere!"

Ja želim poći Božjim putem, ali ga isto tako želim sam odabrati ili odrediti. Znakovi da sam na svom, a ne Božjem putu su: nezadovoljstvo, nestrpljivost, razdražljivost, agresivnost, razočaranje, strah, praznina. Isus kaže: "Jer si mlak, ni vruć, ni hladan, izbacit ću te iz svojih usta." "Strm je put i uska su vrata koja vode u život i malo ih je koji njime idu." "Tko hoće biti moj učenik, neka se odreče samog sebe, neka uzme svoj križ svaki dan i neka ide za mnom." "Kraljevstvo nebesko silu trpi i siloviti ga osvajaju." "Tko ne uzme svog križa svaki dan i ne pođe za mnom, nije mene dostojan."

Što učiniti pred ovom zahtjevanošću? Ignacije predlaže trostruki razgovor: najprije s Gospom, onda s njom i Isusom, onda s njom, Isusom i Ocem nebeskim.

Vjerujem li da je moguće postići «nemoguće». Isus mi kaže: «Ljudima je to nemoguće, ali Bogu je sve moguće!»

- 00:29 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.04.2006.

62-DVIJE ZASTAVE



(DV 136-148)

(dva tabora, dva svijeta, dvije mudrosti, dva životna nazora, dvije borbene taktike,

duh siromaštva, duh slobode, duh ljubavi)



Magistralni evanđeoski tekstovi: Govor na gori (Mt 5,1-12); Kušnja u pustinji (Mt 4,1-11); molitva Očenaša (Mt 6,9-15); Marijin "Veliča!" (Lk 1,46-55); "Sedam riječi na križu"; Slanje apostola (Mt 10,1-42); Bogati mladić (Lk 18,18-27); Kraljevska svadbena gozba (Mt 22,1-14); Prispodoba o bogatašu i siromašnom Lazaru (Lk 16,19-31); Priča o ludom bogatašu (Lk 12,16-21); Posljednji sud (Mt 25,31-46)...

Isus Krist: "Ne možete služiti Bogu i bogatstvu!" (Mt 6,24); "Siromasima se propovijeda Evanđelje!"(Lk 7,22).

Sv. Ignacije, nadahnut Duhom Božjim tumači Evanđelje:

Zao duh želi zarobiti ljude u svoje mreže i okove. To postiže tako da ih najprije napastuje na pohlepu za bogatstvom. Iz toga ih vodi dalje da teže za taštom ljudskom časti. A onda do oholosti, izvora svih grijeha (DV, 142).

Isus Krist svoje šalje da budu svima na pomoć. Da bi to postigli moraju se odlučiti za najviši stupanj duhovnog siromaštva (slobode), a po Volji Božjoj i do stvarnog siromaštva. Drugi stupanj je želja da podnesu pogrde i prezir. Iz toga dolaze do prave poniznosti (DV, 146).

Siromaštvo je sloboda od navezanosti na: materijalna dobra, na tjelesna dobra, na ljudske kvalitete, na duhovne darove Božje. Životno opredjeljenje za prave vrednote, pravo zvanje, korisne poslove, plodni apostolat, najviše, ovisi o duhu siromaštva. Ovo razmišljanje je srž Kristove nauke, bljesak svjetla koji osvjetljava naše biće, svijet oko nas, događaje koji nas prate.

Ono nam kaže da je cijelo čovječanstvo i svako ljudsko srce podijeljeno u dva tabora, dva grada, dvije ljubavi. Da u svima nama postoji stalna napast: da sve što imamo zadržimo za sebe; da se prilijepimo uz dobra koja posjedujemo; da se na njima zaustavimo, da se s njima identificiramo; da se dadnemo njima zarobiti, da ih apsolutiziramo; i tako zadovoljni prolaznim dobrima više ne tražimo vječna dobra. Tako zatvoreni u prolazna dobra postajemo nemoćni da se otvorimo, nesposobni za ljubav, za rast u Bogu.

Ovu napast prepoznajemo: kad naglašavamo pravo na svoje djelo, na svoju krepost, na osobne i skupne kvalitete; na uspjeh; u želji da uvijek pobjeđujemo; u sklonosti da zaokružimo svoje shvaćanje i dalje ga ne proširujemo...

Duhovno siromaštvo koje je cilj ovog razmatranja cilj je cijele evanđeoske poruke, temelj svake zdrave duhovnosti, zreli stadij duhovnog života, izvor savršenosti. Ono razvlašćuje čovjeka od njega samoga i omogućuje mu da se u ljubavi preda Bogu i bližnjemu. U njemu su sadržani svi zakoni i svi proroci.

Isus Krist je svoje sposobnosti, bogatstvo i moć predao u službu Ocu. Zato nije bio u svom središtu. On je samo "Sluga Jahvin". Krist želi stvoriti zajednicu siromaha, zajednicu slobodnih ljudi od svake navezanosti. Samo slobodni možemo otvoriti srce prema svima. Umjesto usmjerenosti na bogatstvo, u ljubavi smo otvoreni jedni prema drugima.

Kako ovu Božansku mudrost ne možemo ni shvatiti, ni poželjeti svojim naravnim moćima, potrebno je ponizno, intenzivno, angažirano, ustrajno moliti. Ignacije predlaže "trostruki kolokvij": veliku milost nutarnje slobode najprije molimo od Marije Majke Isusove, onda s Marijom od Isusa, onda s njima od Oca nebeskoga - izvora svakog života i svetosti.

- 00:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 01.04.2006.

61-OBNOVITI ŽIVOT ILI PROMIJENITI ZVANJE?




Bog mi je dao određene sposobnosti i sklonosti, stavio me u konkretne okolnosti i time mi zacrtao životni put, životnu zadaću. Tu zadaću mogu ostvariti u slobodnoj suradnji s Njim. Neusklađenost mojih naravnih želja s Najvišim Dobrom potiče me da pronalazim tisuću razloga u prilog mojim časovitim željama, koje nisu u skladu sa zadnjim Ciljem.

"Specijalisti" mi mogu dati dobar savjet da lakše upoznam svoj životni cilj i steknem veći poticaj da ga ostvarujem, ali svoja osobna životna pitanja moram rješavati sam. Moram žrtvovati vrijeme, uložiti trud i aktivirati svoje sposobnosti da pronađem svoj životni put i životni cilj. Kod nezrelih osoba svijest životne zadaće može izazivati nemir, nesigurnost, tjeskobu i klonuće.

Ako je jedno zvanje u objektivnom redu "vrednije", ne znači da je ono za mene. Dobar glumac ne mjeri se po ulozi koju glumi, nego po načinu kako je odglumi. Tako se ni moja vrijednost ne mjeri po zvanju u kome živim, nego po načinu kako zvanje odživim. Neuspjesi i razočaranja su sastavni dio svakog dobro življenog zvanja. Nijedno zvanje nije idealno i nijedno samo po sebi ne donosi sreću.

Odabrati pravo zvanje mogu:

1) Ako imam psihološku, ljudsku zrelost da slobodno odlučujem. Teško je postići zrelost. Zbog čega sumnjam u svoju zrelost?

2) Ako prođem svojim životom od djetinjstva i otkrijem milosti i darove koje mi je Bog najviše davao. Tako ću lakše otkriti Božju ruku na putu kojim me vodi.

3) Ako prepoznam koja je moja sadašnja, konkretna, životna želja? I kakav je moj sud o njoj u svjetlu duhovnih vježbi? Kakvi su motivi u prilog moje životne želje i oni protiv njenog ostvarenja? I kakva je vrijednost tih motiva? Kako se osjećam pri pomisli da ću sigurno ostvariti ovu želju? A kako, ako sam siguran da je neću moći ostvariti?

4) Ako u ostvarivanju moje životne želje prepoznam zapreke i teškoće na koje nailazim s moje strane, sa strane drugih ljudi, od okolnosti u kojima živim?

5) Ako saznam u odnosu na ostvarenje moje životne želje kakvo je mišljenje i kakvi su stavovi ljudi koji me dobro poznaju i koji mi žele dobro.

Odgovorit ću na ova pitanja u molitvi, u nutarnjem miru, u slobodi srca. Tako ću biti siguran da je moje životno opredjeljenje u skladu s Božjim planom.

Što činiti kad zvanje dođe u pitanje? Ako kažem: "Izgubio sam svoje zvanje", podsjetit ću se da zvanje nije statička stvarnost; da se ono razvija uz moju suradnju i da ono blijedi zbog mojih propusta. Ako ustvrdim: "Prevario sam se... Nisam zrelo odlučio... Pod pritiskom sam se odlučio... Bitni uvjeti su se promijenili i moram revidirati izbor..."? - tada ni slijepa vjernost prvoj odluci, ni nagle promjene, nisu dobra rješenja. Trebam se u Božjoj prisutnost pitati zašto nisam siguran da je ovo Volja Božja i kako pronaći istinu i mir. Teoretske diskusije, vraćanje s gorčinom na prošlost ili nada da će mi promjena vanjskih okolnosti pomoći... nisu mi ni od kakve koristi.

Promjenom i obnovom vlastitog života postižem izgubljeni mir i slobodu.

Prihvaćanjem Božje Volje pobjeđujem sebeljublje, nezadovoljstvo, gorčinu i nemir.

Prihvaćanjem pametnih ljudskih savjeta, pa i kritika postajem mudriji i bolji.

Prihvaćanjem žrtve popravljam pokvareno, nadoknađujem propušteno.

Prihvaćanjem starog puta, ali sada s čistim, jasnim i bistrim motivima...

Ako uza sve to ne nađem mir, znak je da ovo nije moj put i da mogu tražiti drugi.

- 00:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>