|
Mk 4,35-41
Kada sam se našao u sumnjama u odnosu na Boga, ljude, samog sebe, koje su me razdirale - nisam li tada bio u oluji? Kad sam doživljavao neuspjehe, razočaranja, izgubljenost i osjetio se kao da tonem u bezdan - nisam li tada bio u oluji? Kada me je pogodila bolest a s njom nesigurnost u kojoj mi je izmicalo tlo ispod nogu - nisam li tada bio u oluji? Kad su me pogađale nepravde, progoni, gubitci - nisam li se tada nalazio u oluji?... Oluje u mom životu imaju isti pedagoški smisao kao i smirena, ugodna stanja. Bog me po njima odgaja, upozorava me da je On začetnik i zaštitnik života. Poziva me da mu se povjerim, da se oslonim na Njega, da se oslobodim straha i tjeskobe za svoj život, za svoju budućnost.
"Uvečer istoga dana kaže im: "Prijeđimo prijeko!" Oni otpuste mnoštvo i povezu Isusa kako već bijaše u lađi. A pratile su ga i druge lađe. Najednom nasta žestoka oluja, na lađu navale valovi te su je već gotovo napunili. A on na krmi spavaše na uzglavku. Probude ga i kažu mu: "Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?" On se probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: "Utihni! Umukni!" I smiri se vjetar i nasta velika utiha. Tada im reče: "Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?" Oni se silno prestrašiše pa se zapitkivahu: "Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?"
Nadvladati životne oluje i iz njih izići kao pobjednik, mogu, ako dopustim Isusu da uđe u lađicu mog života, da uzme kormilo u svoje ruke? Kada, gdje i zašto mi je teško ispustiti kormilo iz svojih ruku i prepustiti ga Njemu?
"Prijeđimo prijeko!" Isus ima inicijativu: Dopuštam li mu da i u mom životu ima inicijativu, da njime upravlja po svom Božanskom promislu, pa i onda kada se čini da me vodi u propast? Vjerujem li da se onima koji Boga ljube sve okreće na dobro?
"Najednom nasta žestoka oluja". Imala je svojih uzroka: promjena temperature, hladni zrak koji se s Hermona naglo spušta na jezero... Uvijek postoje uzroci naših oluja: nekontrolirani osjećaji, neukroćena sebičnost, nezasitna oholost... i slabost moje naravi da ih nadvladam. Najčešći uzroci oluja u mom životu? Mogu li ih iz dosadašnjeg iskustva predvidjeti, zaštiti se od njih?
"Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?" Apostoli kao iskusni ribari poznavali su ćud jezera. Ali ova oluja nadilazi njihovu vještinu i snagu. U životnoj su opasnosti. Prave životne oluje, koje Bog pripušta uvijek nadilaze ljudsku snagu i ljudsku spretnost. Kao što si ni vješti ribari nisu mogli pomoći, tako ni vješti duhovni vođe ne mogu zaštiti ni sebe ni ikoga drugoga pred olujama u koje, prije ili poslije, mora upasti svaki Isusov učenik. U realnoj opasnosti u kojoj su se odjednom našli, apostoli doživljavaju da su prepušteni na milost i nemilost neprijateljskim silama i da ih je Isus zanemario, ostavio, da se za njih ne brine, da mu nije stalo do njih, da su izgubljeni. Isusovo spavanje doživljavaju kao nebrigu, nezainteresiranost za njih i to još više potencira njihov strah i njihovu zlovolju. Gospodin je upravo to htio. Pokazati im njihovu lažnu sigurnost, slabost njihove vjere. Istina o njihovom pravom stanju može ih osloboditi od privida u kojem su živjeli. Njihov povik bio je povik ljutnje: "Ti ne mariš"; povik beznađa i očaja: "mi ginemo", ali i s mrvicom nade da taj Isus može i hoće nešto učiniti.
U bezbrižnim, možda euforičkim prilikama mi često živimo u lažnoj sigurnosti da smo jaki, da vjerujemo Bogu. Ali oluje našu lažnu životnu sigurnost ruše kao kulu od karata. Smisao i cilj svih oluja je da nas spuste na zemlju, da opipamo svoje stvarno stanje, da iskusimo svoju nemoć i ugroženost. Tek tada egzistencijalno, iskreno, iz dna bića vapimo za pomoć.
"Utihni! Umukni!" Dvije kratke riječi dovoljne su da Isus pokaže svoju moć. Nije ih ni trebao izgovoriti. Ali ih je izgovorio radi učenika. Uz iskustvo slabosti i nemoći koje izazivaju oluje moram postići i drugo prelijepo iskustvo Gospodinove moći iz koje se onda rađa u meni mir i sigurnost. Tada se više ne brinem kako će me Gospodin voditi. Najvažnija mi je njegova prisutnost.
"Što ste bojažljivi? Zašto nemate vjere?" - opomena je upućena apostolima i meni. Ona me kao vatra čisti, ali i podiže do neba, ohrabruje i izaziva u meni mir, radost, raspjevanost. Kad bih u olujama povjerovao u Isusovu prisutnost, u njegovu snagu i ljubav prema meni - ničega se više ne bih bojao: Nošen na krilima Božjeg Duha uvijek bih uživao mir. "Moj pravednik će od vjere živjeti!"
|