|
Iv 5,1-18
Pratim Isusa kako hoda jeruzalemskim ulicama, razgovara s ljudima, traži one najjadnije. Zna za jednoga koji je na desetke godina bolestan. Nitko mu ne pomaže, jer svatko gleda svoje interese. Čovjek je izgubio nadu. A sada Nada hoda njemu ususret. Gledam, slušam, uključujem se u ovaj događaj tako blag i tako snažan.
«Nakon toga Isus uziđe u Jeruzalem. U Jeruzalemu se kod Ovčjih vrata nalazi kupalište koje se hebrejski zove Bethzatha, a ima pet trijemova. U njima je ležalo mnoštvo bolesnika - slijepih, hromih, uzetih: čekali su da izbije voda.. Anđeo bi Gospodnji, naime, silazio od vremena do vremena u ribnjak i pokrenuo vodu: tko bi prvi ušao pošto je voda izbila, ozdravio bi makar bolovao od bilo kakve bolesti.» Opis ljudske bijede, mjesta kamo ljudi svraćaju samo ako moraju, preko volje. Ovi bolesnici su najčešće prepušteni sebi. Gledam slijepce koji pružaju ruke i očekuju dar, hrome, uzete, iznakažene, deformirane sa svim vrstama manjkavosti. Ivan opisuje zagonetne Božje zahvate, po kojima su pojedinci ozdravljali. No trebalo je biti brz i spretan da se to postigne.
«Bijaše ondje neki čovjek koji je trpio od svoje bolesti trideset i osam godina. Kad ga Isus opazi gdje leži i kada dozna da je već dugo u tome stanju, kaže mu: "Želiš li ozdraviti?" Odgovori mu bolesnik: "Gospodine, nikoga nemam tko bi me uronio u kupalište kad se voda uzbiba. Dok ja stignem, drugi već prije mene siđe." Isus je znao za ovaj «beznadni slučaj». Bolesnik je trideset i osam godina ležao bespomoćan. Njemu se nikada nije nasmiješila nada u ozdravljenje. Izgubio je zdravlje, prijatelje, nadu. Što mu je ostalo? Isus ide k njemu, gleda ga, počinje razgovor s njim. Slušam taj razgovor, gledam čas Isusa, čas bolesnika. Isusovo pitanje: «Želiš li ozdraviti?» on shvaća kao iz uljudnosti, bez velikoga značenja. Njegov odgovor je bolan, tužan, beznadan: «Nemam nikoga!» Ne znači li to biti izgubljen? Nije li Isus došao «spasiti ono što je izgubljeno»? Jesam li se kada osjetio kao ovaj bolesnik, kada nisam imao nikoga, jer za moje muke nitko nije znao ili nije htio znati. Svi su išli svojim putovima, borili se za svoju životnu sreću. Jesam li svjestan da sada ima puno ljudi koji se osjećaju kao ovaj bolesnik: ostavljeni, zaboravljeni, prepušteni svojoj bijedi? Tražim li ja takve poput Isusa? Vjerujem li da im u Isusovo ime mogu pomoći?
Kaže mu Isus: "Ustani, uzmi svoju postelju i hodi!" Čovjek odmah ozdravi, uzme svoju postelju i prohoda.» Bolesnik je, odgovarajući na Isusovo pitanje, izrekao svoju muku ne očekujući ništa osobito. No tada se počinje nešto događati. Isus upire pogled u bolesnika. Ovaj ga osjeća kao da iz tih očiju struji u njega život. Ne da mu mira. Ne dopušta mu da i dalje leži. Isusove riječi, blage i odlučne sluša kao zapovijed kojoj se ne može oprijeti: «Ustani, uzmi svoju postelju i hodi!» Pokušava, pridiže se oslanjajući se na lakte, pokušava privući i zgrčiti noge. Uspijeva. One funkcioniraju. Gleda i dalje u Isusove oči. O, taj pogled! Ne dopušta da ponovno legne na postelju. Skuplja snagu, pridiže se, stoji – nakon 38 godina, čvrsto, sigurno, snažno. Ah da, treba i postelju uzeti, iskušati svoju snagu. Smata ležaj, stavlja ga pod ruku. Gleda Isusa još uvijek nesvjestan do kraja što se to zapravo dogodilo. On je sada kao svi drugi ljudi. On stoji, on hoda, on nosi svoju postelju. I krene onamo kamo ga je često nosila misao, želja. Samo on je to znao. Još jedan pogled čuđenja, radosti, zahvalnosti Isusu i – ode.
Isus i ja ostadosmo sami. Isus me gleda, pogledom pita: «Želiš li i ti ozdraviti!» Što ću mu odgovoriti? Koju bolest, slabost, manu, grijeh, nevolju trebam sada staviti pred njega? Isusu je sve moguće. Ovaj susret za mene je jedinstvena prilika. Hoću li je iskoristiti, ili promašiti? Isus želi da njegovi učenici budu zdravi, da hrabro i vedro hodaju životnim putovima, da nose, ne samo svoje postelje, nego terete drugih, slabijih, nesigurnijih. Isus treba moje zdravlje, moju snagu i nadasve moju spremnost.
|