|
Lk 8,40-56
Priključujem se mnoštvu koje čeka Isusa. Želim biti sudionik događaja, doživjeti osobni susret s Isusom. Molim ga da me primi u svoju blizinu.
«Isusa dočeka mnoštvo jer su ga svi željno iščekivali. I gle, dođe čovjek, ime mu Jair, koji bijaše predstojnik sinagoge. Baci se Isusu pred noge i stane ga moliti da dođe u njegovu kuću. Imaše kćer jedinicu, otprilike od dvanaest godina, koja umiraše.» Mnoštvo vjernika i danas okružuje Isusa. Željno očekuje njegovu riječ, vidjeti čudesa, udovoljiti svojoj znatiželji. Nađe se i poneki «Jair», čovjek koji s pouzdanjem očekuje pomoć u nevolji. Kakvu pomoć ja očekujem? Vjerujem li da će mi Isus pomoći?
«Dok je onamo išao, mnoštvo ga guralo odasvud. A neka žena koja je već dvanaest godina bolovala od krvarenja, sve svoje imanje potrošila na liječnike i nitko je nije mogao izliječiti, priđe odostrag i dotaknu se skuta njegove haljine i umah joj se zaustavi krvarenje.» Mnoštvo gura Isusa, uznemiruje, opterećuje, ali nema raspoloženja ove žene koju je teška bolest dovela blizu smrti. Ostavit ću ovo jalovo mnoštvo, priključit se ženi, pokušat s njom podijeliti njezin mučni životni put tijekom mnogih godina, pokušat ću osjetiti čvrstu nadu u njezinom srcu, sigurnost da će joj Isus pomoći, diskreciju kojom pristupa Isusu. Usporedit ću njezino raspoloženje sa svojim.
I reče Isus: "Tko me se to dotaknu?" Svi se branili, a Petar će: "Učitelju, mnoštvo te gura i pritišće." A Isus: "Netko me se dotaknuo. Osjetio sam kako snaga izlazi iz mene." Neobično Isusovo pitanje. Mnoštvo ljudi sa svih strana pravi pritisak na Isusa i oni najbliži stalno ga dotiču, makar i protiv volje. No takvi doticaji njega ne diraju. Ali netko se dotakao njegova Srca. Netko ga je pogodio «u slabu točku». Netko je s pouzdanjem od njega očekivao pomoć. Nečije srce je krvarilo i takvo se približilo Isusovu Srcu. Takve Isus uvijek osjeti. Takvi ga dotiču. Takvi u njemu izazivaju sućut i djelotvornu ljubav. Tada njegova snaga dolazi do izražaja.
«A žena, vidjevši da se ne može kriti, sva u strahu pristupi i baci se preda nj te pred svim narodom ispripovjedi zašto ga se dotakla i kako je umah ozdravila. A on joj reče: "Kćeri, vjera te tvoja spasila. Idi u miru!" Žena se krila jer to što je napravila bilo je protiv zakona. Njezina ju je bolest učinila nečistom i kao takva nije smjela doticati druge. U svojoj muci, makar u najčišćoj namjeri, prekršila je taj zakon. Sada kada je ozdravila, ne želi ništa više tajiti. Boji se onih koji će uprijeti prstom u nju zbog kršenja zakona, ali se nimalo ne boji Isusa koji joj je vratio zdravlje. Otvoreno priča pred svima o svojoj sada već bivšoj bolesti. Želi Isusu zahvali. Isus i ženi i svim oko sebe pokazuje gdje je izvor zdravlja: vjera te tvoja spasila! Ah ta vjera! Je li bila velika kao zrno gorušičino? Koliko bi bilo manje bijede, manje nesreće, manje bolesti – da je više vjere. Gledam sretnu ženu, a onda idem u svoju nutrinu da prepoznam kolika je moja vjera.
«Dok je on još govorio, eto jednog od nadstojnikovih s porukom: "Umrla ti kći, ne muči više Učitelja." Čuo to Isus pa mu reče: "Ne boj se! Samo vjeruj i ona će se spasiti!" . Jair sluša kako mu je kći već umrla. U velikoj je kušnji. Pomislio je da je Isus može izliječiti. Ali smrt je previše i za njega. Kao da Isusova moć ima granica.
«Uđe u kuću, ali nikomu ne dopusti da s njim uđe osim Petra, Ivana, Jakova i djetetova oca i majke.» Isus se ne protivi da i ja uđem s njima u kuću. Isus ne želi spektakularnost. Želi pomoći. Prava ljubav prema Bogu i ljudima označena je intimnošću. Isus «ne želi baciti biser pred svinje».
«A svi plakahu i žalovahu za njom. A on im reče: "Ne plačite! Nije umrla, nego spava!" No oni mu se podsmjehivahu.» Koliko su stvarno bili žalosni zbog djevojčice vidi se iz nagle promjene, jer su mu se odmah podsmjehivali. Ali za Isusa nekoga vratiti u život isto je što je nama nekoga probuditi oda sna.
On je uhvati za ruku i povika: "Dijete, ustani!" I povrati joj se duh i umah ustade, a on naredi da joj dadu jesti. Njezini se roditelji začudiše, a on zapovjedi da nikome ne reknu što se dogodilo. Nezaboravna slika: Isus pun tople, milosrdne ljubavi prilazi krevetu, hvata djevojčicu za ruku i zapovijeda: ustani! Ona otvara oči, gleda dubokim pogledom onoga koji joj je vratio život. Isus joj rukom pomaže da ustane, a onda, jer je bila iscrpljena i gladna, blago naredi roditeljima da je nahrane. No ljubav i dalje treba ostati intimna: «zapovjedi da nikome ne reknu što se dogodilo» Kad smo ostali sami Isus i ja, otvaram mu svoju dušu, iznosim pred njega sve ono što mene tišti, opterećuje, boli. Razgovaram s njim.
|