Dvorci, crkve i stari gradovi

29.03.2018., četvrtak

Isus Krist komunist

Đizs Krajst Superstar
Otpevala je jedna židovska vokalna skupina na davnoj euroviziji.Kak su prošli ne sećam se,ali je pesmica sikak bila lepa.Se šikala rekli bi ,ilitiga bila je čeče.
Moja je mama počela delati pincu,a to naravno odmah znači,provjeriti amortizere na autu,napumpati gume,a tome jednako glasi : 200 jaja ( farbanje,razbijanje,kolači,punjena i s.) 15 kilof oraha,12 kg lješnjakof,10 kg šunke da se ne veli,ako nam tko dojde čestitati da nismo vernici,26 kila mladog luka,5 kg rotkvica,80 kg šećera (razne potrebe),56 vrećica pecilnog praška,16 kutija normabela,12 kutija lexaurina,87 kutija antidepresiva i općenarodna more početi.Pa ti reci da Isus nije bil komunista!Svakako superstar!
Ja ipak ,uprkos gužvama u dućanu,ko pred smak sveta,armagedon sveopći,verujem da si On to nije tak zamislil kad je hodal okolo sa palminim lišćem i mahal svenazočnima,nego je onako jednostavno zvao ljude da vjeruju u Boga,a ne u sveopću žderaču i pijaču,kako se danas to želi prikazati,jer je on siročeko bil gladan na onom križu na kojem su ga razapeli ,pa si je Dobriša to ovak zapisal :

Nedjeljom oci napune krčme,
A majke crkvene lađe,
I krste se prstima tvrdim od posla,
Da utjeha s neba im sađe.
Govori čovjek u lijepom ornatu
Ručavši ručak svoj tečni
Da će ih Isus kralj siromaha,
Povest u život vječni.
I da će med anđelima živjet,
I da će bit srećni.
Sam taj koga čekamo na sudnji dan,da ustane i presudi u samoj je hijerhiji moći drugi po redu,odmah zdesna do Boga i naravno kao njegov sin i Onaj koji je platio naše grijehe,ima tu moć i dozvolu kazne upravo na taj dan koji se čeka već stoljećima.Mene čudi da se već nije i digao prije,što su ljudi bili i jesu kadri učiniti od svijeta.Krist – Khristos po grčki pomazanik,prikazan je u svim fazama svojeg ovozemljaskog života,sa zadnjim trenom Uskrsnuća na nebo i taj prikaz mijenja se ipak kroz stoljeća,a temelji se najviše na onim prvim vremenima pojave kršćanstva,ali i kao pretskazanja „testimonia“ koja se odnose na Krista.Na oblikovanju samog Krista oslanjamo se na nekoliko stvari :
Crkvene spise – patristika
Traktati visokog srednjeg vijeka – skolastika
Meditacije svetaca – mistika
I naravno ono što crkva uz naredbe i zabrane propovijeda – dogmastika.Postoji tu još puno toga kao pučka vjerovanja i vizije vizionara.No,objasniti taj put to djelovanje,mogu samo oni čvrste vjere,koja zagovara kao i On,ljubav,bratstvo,praštanje,ali se ipak kroz vrijeme to jako izobličilo,pa se danas najčešće srećemo sa onom lažnom vjerom koja širi mržnju,licemjerstvo i primitivizam.U onim danima kad je sam Bog vidio da polako od njegove ideje se udaljava,kad je ljudski rod već dobrano zagrezao u mržnju,pohlepu,on šalje sina svoga da čovjeka pouči kako živjeti i vjerovati u Boga,kako i što činiti dobro i da objasni ljudima uopće Božji naum.No,ljudi su otišli predaleko,otgrnuli se od ideje i izdali sina božjeg,a on sam taj pristupa kao nevina žrtva kako bi otkupio grijehe svijeta.Možda je nekako i on napravio lošu stvar,ne namjerno naravno ,kad je osnovao crkvu i predao je svojim apostolima,a on sam ostaje u njoj po svome Duhu.Od zvijezde repatice,pretskazanja o Sinu božjem kojeg se čeka,kroz njegov život ,krštenja na rijeci Jordan,razapeća i konačno Uskrsnuća možemo jedino nagađati ili vjerovati napisanome,od starog do novog zavjeta,ali onu čistu vjeru i vjerovanje nosimo jedino u samom sebi.
Po svome radu,pričama i prispodobama koje je širio,kroz „neka baci kamen“pa do suza Marije Magdalene koja pere noge Kristu,ostaje pravi Poslanik na ovom svijetu ljubavi sve do onog trena kad je tim svojim riječima i djelima zaslužio carstvo nebesko.
Eto i Krist svojim djelima nije mogao probiti ljudsku zloću i zavist,licemjerje,nego su i njega izdali i porekli i to oni kojima je najviše vjerovao.Nikakve molitve po građevinama neće sprati naš grijeh,dok jedino i samo ne zagrlimo Njegovu ideju sveopćeg dobra i mira.I badava sve korizme i odricanja,kad tih odricanja smo jedino svjesni kad se treba odglumiti,a ne vjerovati čvrsto.Nikakve čokolade,alkoholi ne mogu oprati našu izdaju prema Sinu Božjem koji je naše grijehe uzeo na sebe,kako bi nama olakšao pristup onom našem posljednjem trenu dolaska kod samog Vrhovnika na zadnji čin našeg života.
Ajde da probamo prestati biti „vjernici“ i budemo samo ljudi!Jer samo čovjek ,dobar i pošten može biti i slika i prilika Onom na visinama koji odlućuje o svemu.
Sretan Uskrs

Oznake: isus krist


28.03.2018., srijeda

Uskrsnuće

Od toliko crkvi već me sve hvata panika da bum počel gledati ukriž.Da mi oči ne počneju bežati,ali nedajBože rata,mogel bi koristiti za frontalni ,ne bi mi neprijatelj pobegel.
Putovanjima uokolo,svime onime što sam vidio,imam raznih doživljaja i anegdota,pogotovo ilitiga po novome poglavito sa babama trećerednicama koje se uporno mole i ponavljaju sveusrdnu molitvu,ali i njima valjda oči bežiju u križ pa vide usput ko kaj dela i ko se kak moli,pa je uredno i opomena od istih koje su duboko zagrezle u molitvu,ko ona kaj je videla tam negde neko Ukazanje,pa sagradila vilu.Takve fine gospodje,selo –grad,skrušeno sjede,mole i onda najednom ko iz topa,što vi slikate!Tako mi se isto desilo,u crkvi u Hreljinu iznad Rijeke da je baba zaurlala na mene da sam joj zgasil električne orgulje i da ne smijem slikati.Na to sam joj ja odvratio da jesam zgasil orgulje i da sam baš zbog toga ušao u crkvu jer sam znao da bu ona baš taj čas orgijala po njima,a kaj se tiče slikanja to je druga stvar,o tome si bumo malo pospikali.Na to su one druge rekle,daj pusti čovika a ča bi ti on ugasil orgulje i pusti ga neka slika,na što se ova smirila,ali me strelila pogledom dok god nisam izašao van.Ona mene,ja nju, e to je rat!!
U zimu,u štalici rodio se sinek,lepo su došla tri kralja,donijeli su darove,ali svi skupa u toj noći,dok je zvezda repatica jedrila nebom nisu znali da bu mali kad tad upoznal i jednog Rimljana Poncija i druge ljude dobre volje,sve redom ko one babe u crkvama,koji budu tom malome došli glave.Ustvari kad ovak gledam,Ponček niš ni mogel protiv domaćih zavojevača i sličnih,jer su ga tak stisli da je moral postupiti po zakonu i malog razapeti.Ljudi ko ljudi,dobrog u lance,a zloča vlada i dalje.Silna je ta potreba ljudska za zlom,ne prepoznajući dobro,potreba za jalom,zavišću i uništavanjem svega dobrog,tako da kad se ovako gleda ,a stara je dobro poznata,narod ima upravo takvu vlast kakvu i zaslužuje i to vredi i do današnjih dana,a isprike tipa On je platio naše grehe,bojim se da na smrtnom i inom času ne bi ju palile baš jako kod Presvetlog,a teško će mnogi i proći Petricu na vratima,pa sedili svi mi skupa u crkvi danima i noćima bez da idemo doma na koricu i vodu.
Tamo na križu u bolovima u teškim ranama,na vrućini,dok je jedna majka tiho plakala,taj je tada,kažu ,33-godišnjak samo zavapio i time rekao sve do dana današnjega : „ oprosti im oče jer ne znaju što čine...“ a ostalo je Sodoma i Gomora!
Ne bih sada o tradiciji,o kićenju jelke i farbanju jaja,jer je to tak poganski da me sve jeza hvata i obleva me hladni znoj,ali kak je red i kako je to sve skupa zaživjelo onda se i ja u ovo doba godine spremam pofarbati si jaja,da bi mi doma bila za ukras i fest hercig dekoraciju na stolu uz šunku i hreneka.Sve po redu i zakonu ,da ne bi negdo rekel,pogle komunjara,nije si jaja pofarbal!! Jenput se prekrižila,tri puta pljunula u stranu protiv uroka!!!Zavrtila na peti sam zaboravil,ali si sve skupa morete zorno predočiti!!
No ipak kad se nađem na terenu,ipak se malo lecnem,što ako je stvarno i bilo to sve skupa,što ako i priče i legende i mitovi,naravno napisani ljudskom rukom,a ruka se čovjeku lako omakne i nešto nadopiše,sam ili uz instrukciju i što ako zaista taj mali u zimi rođen,premda se i o tome vodi svašta,a u proljeće umro i Uzašao ipak gleda na nas sve i sprema nam kod Boga Svevišnjega Zagovor da nas Ovaj ne pošalje u pakao,vrag pekleni,nego ipak da uživamo u Njihovom društvu,da sve bude cvjetno i šareno,a ne samo vatra!Što onda! Dobar je strah koga ima,pa se tako i ja uputim kratkom molitvom – bok,došel sam ti,kak si? Kaj ima? Kaj delaš?Buš čuval ipak sve moje?A zadnje vrijeme – čuj,uskoro Ti šaljem svoga Maxa,buš ga pazil?

Sve vjere ovog svijeta priznaju da se rodio za naše spasenje,ali isto tako sve vjere i ratuju jedna protiv druge i naravno s time i protiv njegovog nauka,ali ipak ga mole!Kaj to nije licemjerje?Pa on je rekao da se volimo,da se cijenimo i poštujemo! Ali mi smo sve izokrenuli kak se nama sviđa!
U samim počecima priče nisu niti bizantska niti zapadna ikonografija prikazivale u liturgijskom smislu ovu najvažniju kršćansku temu – Uskrsnuće,nego su to sve skupa prikazivali na drugačiji način.Bizantska ikonografija prikazivala je smrt Isusa i dizanje iz groba kao prelazak u Limb,a to se gledalo i do srednjevjekovlja,sam prelazaka u Limb Kristovim Uskrsnućem kao čin koji se automatski dogodio.Slično tome se i u zapadnim dijelovima tako prikazivalo i da se samo Uskrsnuće dogodilo smrću,pa se Kristov grob prikazuje kao građevina otvorenih vrata,u kojoj se vidi prazan sarkofag i odloženi povoji u koje je mrtvi Krist bio umotan.U helenističkom smislu ili načinu građevina je prikazana kao rotonda na stupovima sagrađena nad četvrtastom bazom,a ispred nje sjedi anđeo i taj anđeo pokazuje na prazan grob.U sirskom tipu Kristov je grob predstavljen ciborijem iz crkve u Jeruzalemu.Kroz stoljeća se povijest priče mijenja,a tek u 14 stoljeću počinje i današnji prikaz toga događaja.
Isus Krist odlazi svojem ocu na nebo : Kada to reče,bi na njihove oči uzdignut u zrak, i oblak ga ote očima njihovim.Dok su očiju uprtih u nego gledali kako odlazi,odjednom stadoše kraj njih dva čovjeka i bijelu i rekoše im : Ljudi Galilejci,zašto stojite i gledate u nebo?Ovaj isti isus koje je uznesen na nebo između vas,opet će se vratiti isto onako kako ste ga vidjeli da odlazi na nebo“
Mnogi vjeruju da će se vratiti i mole se tome,ali i dobar je strah koga ima,jer možda taj Isus više neće htjeti platiti naše grijehe,a puno ih je.........

Oznake: isus krist


27.03.2018., utorak

Marija Gorska Lobor

Barokijada sa začinima
Nekak ovako izgleda da su sve vredne crkve negde fest visoko i zaguljene u šumi,tak da se moraš pošteno oznojiti do njih,to dođe ko hodočašće,mada se ja uredno naslikam s kolima.Orijentacija mi nije jača strana,pa sve da su znakovi na sve strane,kao u crtiću zec 100 metara,zec 50 metara,zec 20 metara,zec zec zec,ja bi fulal i otišel upravo kontra i gledal tu crkvu,dok je ne bi zgubil s pogleda upravo sa suprotne strane.A još kad upalim u kolima gps e onda da vidiš di me taj vrag u stanju odpelati,samo da mi gad izbije lovu iz đepa,odnosno potroši gorivo,pa se tako uvijek i redovno pitam,da li je to baš zato napravljeno da se troši gorivo,jer on bira kraticu,a na kraju ispadne da ti od kuće do prvog semafora treba točno 1,5h vožnje.i to naravno u centru grada.
No,kako god bilo,isplati se poneki puta i malo se vozikati,jer lupiš čelom ravno u ljepotu.Takva jedna ljepota nalazi se u Loboru,točnije iznad njega i čuva cijeli ovaj kraj.Opasana zidom skriva malo blago arhitekture i baroknog inventara sa bogatstvom fresaka,ali zaista doslovno od davnina,pa arheologi kopaju ko ludi da otkriju čar ove crkve od stoljeća i prije 7.Pa taman kad pomisliš to je to,eto ti novi podatak i nikad na kraj.Raskopali su temelje ,podboltali ih stupovima da drže tu divotu ,ali odgovora nekog pravog još našli nisu i još se spore oko vremena postanka tog brega i te starine.Od drvene,starokršćanske u okviru nekog grada ili samostalne ona stoji čvrsto.Kao i velika većina,skoro pa možemo reći sve crkve toga kraja ,ali i Hrvatske,ona se modernizirala u baroku,pa ćemo je danas tako i gledati,mada kad se okreneš oko sebe,a unutra si u samoj crkvi,vidiš vrijeme koje je prolazilo kroz nju,a ti stojiš na miru i diviš se.

No,nekako od starta krenuti tekstom nije lako,a poglavito objasniti sve epizode nastanka ove crkve,za koju je datacija vrlo stara,ali ono što vidimo jest gotika i gotsko svetište u koje je umetnut barok,a isto tako i naziremo ostatke renesanse.Skromno svetište ukrašeno bogatim barokom koji prikazuje Mariju,sa strane su joj Jura i Lovre,a iznad nje sveto Trojstvo daje joj krunu.Crkvena dogmatika kreće od ranih prikaza Marije,bezgrešno začete,koja biva pošteđena od istočnog grijeha i svojim suzama,dobrotom i milošću zagovara svakog tko treba ufanje u Bogu.I tako je ona prikazana od stoljeća 5,točnije 431 godine.Daljnje godine čine svoje,pa iz skromnog okruženja ona ulazi bogato odjevena,bogato i prikazana,sa vjerujući,časti koja joj pripada,jer je zemlji dala sina koji je oprao sve naše grijehe.Bezgrešno začeće iako zaručnica Josipova,ona je rodila onog malo Krista koji sjedi desno do Boga,a kao prava majka,ona Isusa sina svoga drži u krilu,na razne načine prikazana i u raznim molitvama spomenuta.Osnovna je ona Zdravo Marijo.Ne zna se točno niti to crkva prikazuje kako je ona umrla,vjerojatno u snu,no,svojim porodom zadužila je svijet i čovjeka i kao takva biva uzašla u nebo i dobiva krunu.

Ne idem dalje,i ovo je put kojim često prođem zadnje vreme,malo me i iscrpi sve to skupa,no,rado se vratim ovdje,stanem u taj cinktor u taj dio intimnog dvorišta i mogu slobodno reči,a nisam baš previše pobožan ipak zavirim u sebe i u svoje grijehe.
Pomozi Majko Božja.....

Oznake: lobor


26.03.2018., ponedjeljak

Marija Taborska

Vjerojatno ste svi ili velika većina u svoje mlado doba ,a možda i kasnije poput mene čitali onu obaveznu lektiru o svinjskoj glavi,odnosno dječaku sa Sutle.I baš nekako u ovo vrijeme pred blagdane koji meni sve teže padaju,jer me uslijed svega uopće ne veseli neki poseban trenutak,kao u vrijeme mojeg zagrebačkog djetinjstva.Tad su se lepo farbala jaja,kuhala se šunka,kupovao se mladi luk,a verojatno se to isto ili slično jelo i na toj Sutli.Samo idemo malo na kontra stranu,ne baš u centar,nego malo pored,na samoj granici,a iznad mesta stoji nekako možemo slobodno reći odavnina,prvo gotička,a onda barok crkva Marija Taborska.Iznad Huma i to onog na Sutli.Gleda preko te rijeke,susjede Slovence,a da ne idemo baš u neku dalju ili dublju storiju koja je krasila i dan danas krasi,nije samo onda,naše narode i narodnosti,nekad 8 ,danas se to malo proredilo,pa smo svi republike i to zasebno,bez negdašnje federacije,a zna se da je ta Sutla ,i opet za neke,odgojila s obadvije strane bratstva i jedinstva,jednog od najvećih faca naših naroda.Pa me to odmah odvuče u onu srpsku da hrvatski kralj leži u Srbiji,a srpski u Hrvatskoj.

No,autom od Krapine,ma niti od Zagreba ne treba puno,a ja se zadnje vreme često vozikam tom stranom,amo i tamo,nije daleko,pa se isplati,možda baš u ovo vreme Uskrsa posegnuti do tamo.Na platou čeka vas prvo gotička krasotica ovih naših brega,zagorskih,zavjetna grobnica onih dobrih vladara Ratkaja, barokizirana u 17 stoljeću.Do same crkvice vodi nadvođeno stubište,sa zaista puno štengi,barokno je staro,da štiti vjernike i dobronamjernike od kiše,snijega ili žege,mada je malo teže popesti se starijoj osobi ili osobi na štapu,pa recimo ja okrenem gore ponad crkve autom i lepo se parkiram u samo dvorište.Ako želite pogledati crkvu nema problema,jedna zaista više nego fina Časna staračkim bolnim koljenima odvest će vas do gore.Izuzetno draga,od onog starog kova finih,nježnih i brižnih sestara.
No,red je da se osvrnem i na samu crkvu.U vremenu je restauracije,sondirana je,pregledana,počinje se štiti od vlage koja se navukla kroz godine i kroz klimatske uvjete,a onaj je kraj doista vlažan,jer mu rijeka daje svoju vodu,a šuma štiti to brdo.U presjeku između stare gotike iz 15 stoljeća i mrežastog svoda u poligonalnom svetištu,uzdiže se barok iz 17 stoljeća kad je kapela i proširena i naravno barokizirana ,što zbog mode,trenda,a što zbog povećanja stanovništva,pa stara kapela,možemo je slobodno nazvati i grobna nije više zadovoljavala potrebe.Uz gotiku se taj barok kao privinuo,pa je zvonik dobio baroknu kapu,a gotički ulaz vodi nas u unutrašnjost mira vrlo tankoćutne umjetnosti baroka.Na bokovima lađa lijeva je kapela iz godine 1687 koju je podigao grof Sigismund Ratkaj,dok je desni bok lađe otvoren prigradnjom druge kapele godine 1739.Postoje i freske,one divne prave starinske freske koje svjedoče o vjeri ,ali i brzini rada starih majstora,mada propadaju i brzo ih se mora zaštiti da ne nestanu u vremenu i da se sačuvaju, da druge generacije,koje možda neće crtati grafite ,nego cijeniti i možda više od nas staru umjetnost i ponositi se njome u ovim našim južno europskim prostorima,na samoj granici balkana,mogu reći da smo im nešto i vredno ostavili osim tereta našeg vremena.Prošetajte crkvom,dajte si vremena,razmislite i divite se onome što ona nudi,a onda izađite van,naslonite se na stari zidič,vjerojatno zidan kako bi se crkvica obranila od Turaka,pa spada u one crkve protuosmanskih pribježišta i pogledajte širinu rijeke,udahnite zrak,a pogled vas vuče i dalje na put,na put ka Sloveniji,ali ja tu stajem i vraćam se doma......a Vi,kako želite,provedite vrijeme ovdje ili nastavite dalje......

Oznake: hum na sutli


22.03.2018., četvrtak

Josip II

Mare nostrum Teresianum imala je hrpu dece,po staroj Habsburškoj,ako nemreš ratom,moreš svadbom,pa je tako osvajala Europu nudeći svoje kćeri i sinove ponasvud kako bi njena monarhija ojačala i kao prava majka zapovijedala je sve u 16.Neka od te dece nisu baš sretno svršila,ali je Mare bila već rahmetli,pa nije Bogu fala znala kak je ona mala tam u Parizu nastradala i ostala dekapitirana.I onda mi neko veli da su ti francuzi civiliziran narod,ko i oni preko puta Lamanša,sve rukavice,a giljotina svoje dela,da ne spominjem kolonije di su se iživljavali na sirotinji.I onda veli neko pogle kak imaju lepe gradove i dvorce,samo kaj im to sve skupa pliva u krvi do vrata i da ima malo morala u njima,a klali su se i međusobno,a tu i tamo trovali,lepo bi ova stara već odavno napustila tronček,no ne da se stara,ne da zoo vrtu da se naštela na tron.Uvijek odem predaleko pa se trebam vratiti natrag,da i Vi i ja skužimo uopće di sam krenul,a da na zabludim u raspravu o kraljevinama i carevinama,ostacima ostataka i pokvarenim jajima koji smrde po sumporu.Zaudara sve to skupa fest!
Imala je Marija i sinčeka,sad neki veliju da je bil fest spameten,a neki veliju da baš i nije,no,vladal je onak kak je znal,a da je htel stare pravice pokvariti jest,ali mu se omaklo pa je riknul.Uz majku zmaja,dečec se trebal izboriti za svoje ja i svoje pravo,pa je celi bečki dvor odzvanjal kak su imali glasnu majka-sin raspravicu.A tada još nije bilo valcera,pa se orilo,a majka je bila jako emancipirana,pa isto tako kažu da je imala glaščinu od koje su se zidovi tresli.A Joža se nije dal.
Kad smo već kod Jožeka,a neki je dan bil i svetac tog imena,uvek se setim filma Amadeus u kojem car slavnom Mozartu lepo veli,da ima preveć noti u svojoj operi,a Mozart mu vrati da koju da gene s popisa notnog da bu Čanstvu slušljivo!!Odlučite sami!!!
Poznato je isto tako da je Josip II,sin Marije Terezije i Franje Stjepana Lotarinškog,bio u Hrvata! Valjda si je išel posjetiti rodbinu,jer se zna i to povijesno,da je Marija,majka njegva bila na primanju prvo od Trenkovaca,a onda od cele ličke čete,pa se je dete išlo raspraviti o genima,pa se tako istaknuo i sa fontanicom ravno posred Like na području Modruša.Ja se uvek tam stanem kad idem na more i napijem se bistre izvor vode i uvijek redovno se uhvatim u razmišljanju hvala ti Josipe i Marijo!
Od malena je kao prvorođeni sin bio pripreman za nasljeđivanje trona,koliko god njegova vlast bial loša za Hrvatsku radi jačanja njemštine,tako je imao svoj pravi mali dvor potpuno uređen za jednog budućeg vladara i tako je bio odgajan.Strogo i vojnički! Marija Terezija uzela ga je sa 7 godina pod svoje okrilje i pazila na njega,kako bi izrastao u pravog vladara jedne velike carevine.Za odgajatelja i glavnog dvorskog majstora malog princa uzela je generala Karolyja Batthanyja u znak zahvale ugarskom plemstvu,nadzor nad učenjem povjerila je franjevcu,ocu Wegeru,koji je dječaka učio povijest,zemljopis i strane jezike,a latinski ga je učio jedan isusovac.Možda je to sve skupa utjecalo na to da je kad je postao suvladar ,a poslije smrti majke i vladar apsolutista,raspustio niz samostana,zbog strogog i bezosjećajnog odgoja niza svećenika,a kojima je Marija Terezija bez zadrške vjerovala.Samog Josipa nije volio niti dvor,niti braća niti sestre,a isto tako niti on njih,pa je bio distanciran i u svojim mislima,introvertan,jedino je volio svoju ženu Izabelu.
1745 godine nenadano umire u Tirolu u Innsbrucku njegov otac Franjo Lotarinški od moždanog udara,kapi u kazalištu,za vrijeme svadbenih svečanosti nadvojvode Leopolda Petra i Josip postaje suvladar sa svojom majkom.E tu počinje pravi rat između dva podijeljena svijeta.Josip uz tugujuću Mariju Tereziju pokušava i uvodi reforme,naravno na štetu Hrvatske,a isto tako i na štetu same carevine.Što se tiče Hrvatske ne priznaje hrvatski sabor,te se staleži počinju buniti,zajedno sa onima u Nizozemskoj.Taman kad je povukao sve svoje reforme i obećao doći u Varaždin na sabor umire.
No,tu nije kraj ove priče,jer jedan život nije samo tren,nego je puno toga u igri,a da ne odem predaleko u politiku,vraćam se više profanijim temama vezanima za cara Josipa II.
Josipa opisuju kao led hladnog,nedokučivog,okrutnog,ali i nježnog,pogotovo prema svojoj ženi princezi Izabeli,koja je bila opsjednuta pojmom smrti,pa je kad je Bečom zavladao tifus spremno sjedila uz bolesničku postelju 12-godišnje princeze Johanne,pa je pisala književno dotjerane propovijedi o smrti :
Zamijenit ću se s Johannom i umrijeti umjesto nje,a ona će ostati živa!- uzbuđeno je govorila mužu.Johanna je umrla,a Izabela ostala živa,a pod srcem je nosila drugo Josipovo dijete.No,uskoro je u Beč došla i pošast zvana boginje i naravno upala i u carski Hofburg.Nisu pomogla niti sva istraživanja onog vremena,niti nastojanja da se zaštiti od bolesti,od boginja se razboljela Marija Kristina,a poslije nje tada još malena Maria Antoaneta i naposljetku sama Izabela.Trećeg je dana bolesti prijevremeno rodila mrtvu kćer nakon 6 mjeseci trudnoće,a onda umire i ona.Josip je bio slomljen,nakon tri godine sreće uz predivnu ženu Josip gubi životnu sigurnost :
Sve sam izgubio! Voljenu ženu snova,predmet nježnosti.Nema više moje jedine prijateljice.Znate koliko sam je ljubio,snašla vas je ista nesreća kao mene.Uživite se u moj položaj!Satjeran na samo dno tuge,ne znam da li još živim.Strašna li rastanka,hoću li ga preživjeti?!Jasno da hoću,ali ću cijeli život biti nesretan.
Najsretniji sam kad sam u sobi,posve sam.Gledam sliku najdraže žene,čitam njezine zapise i primjedbe.Uvijek mi se čini da je vidim i da s njom razgovaram,obuhvati me varka....Brižno čuvam komadiće koje je dodirnula.
Više se neću ženiti,najmilija majko,jedino ako to zatražite kao dokaz moje ljubavi.Posljednji su mi dani opet bolno rastvorili stare rane.Ne mogu zatomiti suze dok pišem ove retke.Neka vam to bude dokaz koliko me tište ove zadaće!
No,kao prosvjetljeni vladar ukida samostane,poglavito isusovačke,dekret koji je potpisala i sama Marija Terezija,koja je držala do vjere,uvidjevši da slabi i da je Josipov stav i dvor jači,a i sama se uvjerivši u podastrijete dokaze o malverzacijama klera.Josip II dozvoljava javno izvršavanje luteranske i kalvinske vjere,te isto tako pravoslavne i židovske.Donio je zajedno sa majkom i neke dobre zakone,ali i mnoge na štetu carevine.Pred samu smrt skoro pa sve ih povukao i umire godine 1790.
Stoji i priča o njegovom pokopu.Naime pred vratima crkve u kojoj su pokopani svi vladari kuće Habsburg,a njegov je najskromniji,kucao je veliki meštar po tradiciji tri puta,kad je kucnuo treći put glas koji se javio iznutra bio je veseo i sretan čuvši ime stanovnika kripte.
U posjeti hrvatskim zemljama,a kako sam rekao na početku,putu prema moru i obnovljenoj cesti baš u tu svrhu,prema Senju,Njegovo apostolsko Veličanstvo car i kralj Josip II prespavao je u Karlovcu.

I kaj reći na kraju......Možda je bio samo nesretna epizoda krivo odabrane osobe za veliku ulogu s kojom se nije mogao nositi,neka nam živi Josip II!

Oznake: Josip II


21.03.2018., srijeda

Jastrebarsko

Ljubav i zloba
Ankica je imala Vronskog,Violeta Alfreda,Madam Jebemtefraj američkog oficira!Anka napustila muža i decu,Violeta kurva,Madam Leptirica ne zna se,sve nesreća do nesreće,a dečki i dalje number van ševci.No,nije sve tako kako izgleda kad se banalno gleda.I dečki su voljeli svaki na svoj način,premda je bilo i puno onih s cvijeta na cvijet,premda nije samo rezervirano za muške,i žena je bilo svakakvih!
Na jalu i zlobi smo planetarno doktorirali,bez obzira što je možda iz svega bilo i dobro,bilo i velikih djela,ali nekako se sa dobrih djelima ne držimo najbolje,lakše nam je ogovorati i zvati sve pogrdnim imenima.No,zna se od stara da je ljubav pokretač svega,pa makar bila i kurvina.
No,u pitomom krajoliku Jaske pred sam kraj svega,već kad je Dolfek pokorio Austriju,a malo je poznato da pravi Osterajher neće baš ratovati za Nijemca,jer i kod njih vlada sloga neviđena,kao i kod nas,desila se možda zadnja velika ljubavna priča i to priča koju je samo nekoliko godina dijelilo pa da može biti spojena u jedno,no u ono još vrijeme nikako se nije moglo zamisliti da ta ljubav živi punim životom,premda bilo kako bila velika.
U plejadi pisaca u Hrvata osim Šenoe,Zagorke postoji i jedan pučki rado čitan pisac,koji je isto tako mijenjao imena i sama mjesta,jer nije želio baš sve otkriti,ali isto tako je sve toliko sakrio i prikrio da i dan danas osim nekih stvari ne znamo porijeklo priče.Janko Matko,pisao je svoje storije,što životne što ljubavne na jednoj fotelji,a bilježnicu je držao na krilu.Kako je rasao u tom jaskanskom kraju,pokupio je nekoliko priča,a isto tako kako je imao poznatu zlatarnu u samom Zagrebu,onda je dolazio u doticaj s mnoštvom ljudi,koji su mu rado pričali svoje priče.
Za toliko spominjanje Erdeda usko vezanih za ovaj naša cijeli hrvatski dio,još od onog Bakača,koji čeka u zagrebačkoj katedrali na svoj red,pa do onog zadnjeg Stjepana iz Jaske,koji i jest glavni lik ove priče.
Ljubav seljanke i grofa
Sam taj naš Štefek Erded de Monyorókerék (po imanju u Mađarskoj) i de Monoszló (moslavina) bio je zadnji od svog slavnog roda,a kako se nije nikada ženio,naime je živio sa tetom,zaljubio se u jednu od svojih kmetica,u to doba već nadničarki na svojem imaju Jaska,na kojem i danas stoji stari dvor.Nju naš Matko krije pod imenom Ljuba Kraljić i kao takva ostaje zauvijek i do naših dana,premda se u novo vrijeme sve više turizam Jastrebarskog okreće toj priči pa i samu turističku ponudu počinju predstavljati u tom svjetlu,pa je naša Ljuba dobila i most,možda most kojim je išla svojoj ljubavi grofu Stjepanu Erdoedyju.
Ljuba Kraljević pravim imenom Barica Zdelar rođena je u Cvetkoviću,malom selu,i bila je seljakinja kod velemožnog gospodina,izvanredne za ono vrijeme ljepote i nije niti čudo da se puno stariji grof zaljubio u mladu lijepu težakinju.Njihova ljubav naravno nije nailazila na dobar odaziv,zbog jala,zavisti,premda je Ljuba dosta učinila za razvoj tog kraja zahvaljujuću upravo ljubovanju sa grofom.Sam naš grof Štefek bogato je darivao svoju ljubavnicu,pa je pomagao i njenoj nezahvalnog obitelji,tipa pomozi sirotu na svoju sramotu kako i jest oduvijek bilo i bit će.


vjenčati s njom i čak je bio kažnjavan na razne načine zbog toga. Jedna od kazni je po pričanju starijih bila i ta da je u svojem posjedu morao prehraniti određen broj pasa koje su vlastelini koristili za svoje potrebe.


Zanimljiv podatak dobio sam i od našeg sugrađana Siniše Lajnerta koji radi u Državnom arhivu. U pohranjenim spisima za godinu 1900. piše da je grof Stjepan Erdödy šesti po redu prema imeniku najjačih poreznih obveznika skupštinara Zagrebačke županije. Ljuba Kraljević je u biti i bila „Žrtva“ jednog vremena o kojem se u jaskanskom kraju tek u sadašnje vrijeme više priča. Razlog tome je „Zataškavan skandal“ za ondašnja vremena, a danas je to jedan događaj koji je objavom romana Janka Matka postao zanimljiv mnogim čitateljima širom Lijepe naše, a ovim bi mojim detaljnijim istraživanjem mogao postati poznata legenda na koju Jaskanci mogu itekako biti ponosni. Ljuba je bila privržena obitelji, svojem selu, kraju, običajima i domovini Hrvatskoj. Bila je ponosna kad je mogla pred „gospodom“ reći kako je iz seljačke obitelji. Iako su ju ta gospoda gledala onako ispod oka, svi su joj od reda priznavali ljepotu kojom ju je bog obdario, a često su bili i ljubomorni na nju. U prisustvu Ljube, grof Stjepan Erdödy se osjećao uzvišeno i ponosno, a riječi Janka Matka „Oni su upirali oči u lijepu neznanku s kojom je išao grof Erdödy“ mnogo govore. Autor romana riječ žrtva koristi i iz još jednog razloga. Ljubin brat Nikola oženio se Barbarom rođenom Kosoković (1886.) koja je preminula 1916. (na obiteljskoj grobnici je krivo utisnuta godina smrti 1915.) Bilo je to tri godine nakon što im se rodila kći Božica, od milja zvana Dragica (1913.-2004.). Božica je nakon smrti majke Barbare i očevog odlaska u Ameriku ostala na brizi teti Barici (Ljubi Kraljević). Ljuba se brinula o Božici koja se rodila zdrava, ali je kasnije obolila na nogu i u narednim je godinama zbog toga teže hodala i zavlačila tu bolesnu nogu. Grof Stjepan Erdödy je želio pomoći nećakinji svoje ljubavnice ne žaleći novca. Međutim njegova ljubavnica Ljuba Kraljević to nije dopuštala bojeći se možda i većih zdravstvenih posljedica pa čak i smrti svoje nećakinje. Ovaj dio životne istine saznao sam od gospođe Dragice Kosoković koja je u godinama i koja je također prepoznala Ljubu Kraljević na fotografiji. (internet)
Grof umire 1922 godine,a iza njega ostaje sve do 1958 kada umire i Ljuba velika ljubav,koja je ostala zabilježena možda kratkom crticom iz vremena,kad je takva ljubav bila upravo nemoguća.

Oznake: ljuba kraljić žrtva


16.03.2018., petak

Budinščina

Kreneš li prema Novom Marofu od Konjščine proći ćeš svašta,bilo lijevo ili desno,a na samoj cesti gleda te stara kurija godinama zapuštena,poslije onih ratnih vremena nacionalizacije i konfiskacije povijesti,sada obnovljena u privatnim rukama.Jedno je vrijeme 80-tih godinama ta starina proglašena vikendicom,umjesto da se njome ponosi,jer slavno ime krije u sebi.Ne samo slavno,nego u ona ,pa čak i ova vremena dobro i pošteno,ime onoga koji je krenuo prvi arhivirati ovu našu povijesnu prekretnicu,napravivši škrinju privilegija kraljevine.
Nemojte od silnih zavijanja starih cesta odustati ,nego stanite pogledati tu ljepoticu,kuriju Budinščina, onog slavnog protonotara iz 17 stoljeća Ivana baruna Zakmardyja de Diankovec.
Gjuro ga Szabo u svojoj knjizi hvali,pripisujući mu ,premda Mađar porijeklom,silne zasluge i ljubav prema Hrvatskoj. Ivan je podržavao Pavline,pa je obnovio i njihov samostan u Križevcima,a sam njegov posjed Dijankovec po kojem je dobio predikat nalazi se nedaleko tog malog mjesta,gradića.Isto je tako podigao i novi hrvatski samostan pavlinima u Ulimju,danas je to Slovenija i tamo je dao sagraditi crkvu i uredio je,a tamo mu je pokopana i žena.Poslije njega ženidbom kurija prelazi u ruke Horvatha,pa je mijenjala vlasnike dok u posjed nije došao veseljak,o kojem i danas po Zagorju kruže mnoge storije,pa ga isto tako spominju i kao prvog gospodina-komunistu!
Jedno je vrijeme tadašnja vlasnica kurije,nasljednica tražila kredit od 500 tisuća dinara za sanaciju teško oštećene potresom kurije,ali ju je općina Zlatar odbila s obrazloženjem da to nije kurija nego vikendica.Tako je zlatarska općina ušla u biser birokracije u Hrvata,ondašnjoj Jugoslaviji,ali niti danas se nije baš puno promijenilo u razmišljanjima.Isto tako,osim bogatstva koje je imala,redom sjajnih štukatura koje su propadale,isto se tako zbio događaj kad su maloljetnici upali u kuriju i ložili vatru povijesnim spisima izuzetne važnosti i u samu vatru bacali namještaj koji se sačuvao od davnina.Svašta je prošla ta stara dama.No,tu priči nije kraj,ako ste to pomislili.Poslije 1945 godine u kuriju su poslije samog onog velikog 2 svjetskog rata,upali seljaci,raznašujući namještaj,povijesne stare knjige,s kojima su i rit brisali,ne znajući njihovu vrednost,a isto tako nisu ih niti mogli pročitati.Tako su nestale i knjige s originalnim potpisom i samog Petra Zrinskog!!!!

No,ostavimo to sve skupa,neka povijest i vrijeme i dragi Bog sudi dalje,do konačne odluke,a ja se vraćam vlasniku gospodinu komunistu Zabavniku,koji se volio šaliti,bio veliki dobročinitelj.Sagradio je školu,općinsku zgradu i bio firmani kum svakome tko ga je pitao,pa je za prvu pričest svojoj kumčadi davao odijela i satove.Prema ljudima,iako bogat čovjek nije se ponašao kao vlastelin nego kao zaštitnik.Bio je on od one stare loze hrvatske koja se brinula o narodu svome,ponekad čak i na vlastitu štetu.
Ova je smo jedna kratka epizoda te starice na samoj cesti Zagorja,a takvih priča ima mnogo,pa zavirite u priče i čak i bajke,i otkrit ćete i taj svijet bogatstva i šarenila ljepota ovih naših kraj

Oznake: kurija budinščina


08.03.2018., četvrtak

Marija Jurić Zagorka

Kad sam sebe uhvatiš da ne znaš kako dalje e onda je frka stopostotna.Kao i svi dobri ljudi,i oni dobre volje i ja sam čitao u vreme najcrnjeg komunizma romane Marije Jurić Zagorke- tada zvane šund,da bi danas bile dio obavezne lektire.Jedan slovenski prevoditelj tih njenih romana,jer je to čitala tada „Cela Jugoslavija“ rekao je da staje uz stas samog Dumasa ,a zna se da je Alex napisal onu posrnulu Damu s kamelijama,a kasnije je jedan drugi čika napisao operu koju je moja baka obožavala ,tu operu nismo zvali kako je trebalo Traviata nego Violeta.....Sempre slobodna....Pa možemo tako reći da u ono doba kad je Austrija i to ona carska sve u 16 vladala madžarizacijom i njemštinom ovim našim dijelom domovine,potrebna je bila velika hrabrost uopće napisati romane sa likovima ,premda nekima promjenjena imena,još živima.Tako se svo ono naše još živuće plemstvo našlo u njenim knjigama,kako tako okarakteriziranima,neki loše neki dobro,no,svakako je bila redovni posjetilac arhiva i odatle vukla građu za ta svoja djela.Pa će tako neki reći da je bila skoro pa najbolji poznavalac povijesti starog Zagreba,a neki će pak nadodati da je bila i najbolji poznavalac uopće hrvatske historije.Osim što je zaista sjajno predočavala situacije i likove,tako je isto bila prvi ženski novinar na tadašnjim prostorima država u Europi,pa se s njome bave i Amerikanci i svrstavaju je među najbolje novinare svijeta,pardon novinarke.No,nekako joj sve to skupa niti vrijeme niti opća situacija u društvu ni tada ,a ni kasnije poslije 1945 godine nije bila baš naklonjena,jer vlast nitijedna ne voli iskrene i poštene ljude,pogotovo ako pišu,a još ako i poznaju situaciju.Njenim djelima i samom pisanju,kažu povjesničari i oni koji se time bave,sva vrata tadašnjih izvora informacija otvarao je biskup Strossmayer.
Ne možeš povijest jednog ljudskog života i pisanja svesti u tri rečenice,niti svesti na nešto malo,jer jedan ovakav život,ma kakav god bio,a Zagorkin nije bio lak od početka samih,još od djetinjstva,a to je opisala u svojem romanu,autobiografskom,Kamen na cesti,samo tako opisati,zatvoriti poglavlje i to svog osobnog života i reći zbogom.Zašto osobnog? Jer sve te priče i romani tjerali su te samo dalje i dalje,naravno na čitanje,a eto mene su neki od tih potakli i na ono što sam završio i na ono čime se bavim i na ono što proučavam.I volim,sam zaboravio,pa sam preko njenih romana,dovoljno sakrivenih i spetljanih krenuo i ja u istragu cijele te povijesne storije.A kad otvoriš svoje osobno poglavlje pisanja i čitanja i proučavanja onda tu zaista i počinju daljnji problemi,koje moraš,htio ne htio istražiti samo do kraja....Mada kraja nikad nema.....
U svakom slučaju Zagorka je bila kroničar starog Zagreba

Jedan je pariški novinar prije mnogo vremena u poznatom listu „Figaro“ napisao :
Zagorka je malo čudo talenta i upornosti
I mislim da je najbolje rekao u jednoj rečenici sve što bi se uopće moglo reći o njoj kao i osobi,a poglavito kao spisatelju,romanopiscu i novinaru.
Marija Jurić Zagorka rođena je 2.ožujka 1873 godine u Negovetiću kraj Vrbovca,ali je najveći dio svojeg djetinjstva,premda iz imućne obitelji,provela u Zagorju,odnosno u mjestu Golubovec kraj Lobora,izuzetno nesretno.U nesređenom braku svojih roditelja Marija i njena braća izuzetno su patila,zbog prevelike ljubomore njene majke,odnosno teškog psihičkog stanja,pa je tako njena majka i umrla u bolnici Vrapče.Svoje djetinjstvo opisala je u romanu.
I tu ću stati za sada,jer zaista moram prebrati hrpu svojih dojmova i članaka i hrpu onog što je o njoj napisano.......Zagorka je rijetko bila bolesna.Imala je izvrsnu kondiciju i mogla je satima provesti za svojim radnim stolom ne dižući glavu od posla.Uvijek je pisala svojim starim perom i nikada nije zaželjela da uzme neko od suvremenijih sredstava; naliv-pero na primjer.U trenucima kad je prekidala rad,razgledajući napisane stranice,popušila bi po nekoliko cigareta,i to najčešće od duhana trebinjca koji bi sama zavijala u dugu,debelu cigaretu.
U mladim danima,kad je veoma mnogo pisala,obično je diktirala svoje tekstove.Pišući romane,imala je i svoj poseban način rada.Događalo se da po nekoliko sati diktira tako da pokrije oči maramom.Govorila je da joj to omogućava bolju koncentraciju,jer svijet junaka o kojima je pisala toliko je živio u njezinoj mašti da je lako mogla pripovjedati o njihovim doživljajima i sukobima.Govorila je brzo,ali tečno,pa njezinu rečenicu nije trebalo mnogo ispravljati.Stil joj je bio jednostavan,ali funkcionalan i dinamičan.Zbog toga se njezino štivo čitalo bez predaha,s pažnjom i lako.

- Ja pišem za puk! – znala je često reći i nikada u svom plodnom radu nije iznevjerila to svoje nastojanje.
U godinama pred rata doselila se na Dolac.Htjela je da bude nadomak Gornjeg grada,a posebno joj se dopao ugođaj tržnice.Rado bi slušala dijalekte koji su se na njoj izmjenjivali.Na maloj terasi imala je i vrtić,nešto cvijeća koje je s mnogo pažnje njegovala......ulomak iz knjige Zagorka kroničar starog Zagreba Bora Đorđević
Ženski čovjek
Kad sam bio dijete ,u Zagrebu se pričalo o jednom čitaocu Zagorkinih romana u nastavcima koji se nije mogao odlučiti na poslovno putovanje,jer ga je zanimao uvijek novi i novi nastavak.Stvar je riješena tako da se njegova supruga obvezala kako će na putu sistematski obavještavati sažimajući telegrafski glavne podatke. Tako je književni povjesničar Ivo Hergešić pisao o zanimanju publike za štivo što ga je stvorio taj „Ženski čovjek“,kako je u 19 stoljeću Mariju Jurić prozvao Masaryk.Postati ženskim čovjekom ,“mužem na mjestu“ u vrijeme kad je ženama bilo pametnije kuhati ili služiti milostivu mogla je samo čudakinja s Griča,jer je znala živjeti prezrena i proganjana ,uvijek buntovna,nikad prodana režimima i mutežima,ali čitana,čitana,čitana....
Bila je Zagorka „kamen na cesti“ krpa za otiranje tuđeg suđa,mrvica koju može pozobati kakva god gamad.Kamen na cesti preko kojega idu kotači svih kola, što voze svakojako smeće.Ali i uporan,čvrst svjedok i bilježilac naše povijesti.Kupci onih svešćića „Gričke“ što su 70-tih godina munjevito hlapili iz trafika nisu je nikad zaključali u neku ladicu,ostavili prošlosti.Zagorka opet i uvijek ponovo,dolazi u modu.Ta nije uzalud skrivila toliko Siniša,Nera,Damira i Gordana kojima su imena spontano zaživjela kroz maštu začitanih roditelja.Ostavila nam je 35 romana,možda i koji još – nepronađeni.

Izbačena ,zabačena i napuštena, Zagorka se nije usuđivala niti opijati istinom da prečesto tek budućnost priznaje one koje je njihovo vrijeme sa svojim moćnicima i vladaocima – gazilo.Kad je u studenom1896 godine objavila u hrvatskom „Obzoru“ svoj prvi napis o mađarskim željezničarima koji zlostavljaju bezazleni svijet zato što ne razumije tuđinski jezik,Zagorka je izazvala politički skandal.Zaro i politici da piše netko tko nosi suknju?!U redakciji dobiva zasebnu sobu da je nitko od posjetilaca ne bi slučajno vidio.Govorili su da je svoje romane morala pisati kao „miraz“ da bi je priznali kao novinarku.
večernji list 1987 godina
„ Što je moja krivnja?“ pitala je i objašnjavala ostavljena starica Zagorka na zamišljenom sudištu.Što je to doista,Marija Jurić Zagorka skrivila svojim suvremenicima koje je sablažnjavala,koji su je mrzili ( dok je publika oduševljeno čitala),zašto je ostarjela gotova gladna? Ne bi se to ona sama niti itko drugi pitao da je bila poslušnija i da se mogla pomiriti sa nepravdama,da je bila muško ili pak kuharica ili milostiva. Da nije „izmislila“ proces protiv vještica.“ Trošim mnogo snaga da odglumim energičnu,ravnodušnu i nasmijanu..Htjela bih da jednom bude kraj tomu lutanju cestom moga života,da se negdje spotaknem i skotrljam“..

A i godinama nakon Zagorkine smrti ( umrla je posljednjega dana studenog 1957) milijuni čitalaca obuzetih spletkama i sudbinom njezinih junaka naslađivali su svoju maštu čak i pričama o usamljenici koja je na nekom oronulom katu ponad Dolca čitav svoj vijek pisala i pisala,diktirajući zavezanih očiju ,jer bi inače koji put zacijelo pogriješila,pobrkala tolike junake,tolike događaje u debelim svescima svojih romana? Ipak je Zagorka jednom pogriješila i to onda kada je u svom biografskom romanu „Kamen na cesti“ spontano,žalosna ,literaturom htjela izbrisati i zatrti svoju slavu : „Tiho kao u snu tone Mirjanino tijelo u plavetnilo,gubi se u vječni san i nestaje u dubinama.Kamen na cesti skotrljao se u nepovrat.Nitko ga nije zamijetio“

Marija Jurić Zagorka prva žena novinar u jugoistočnoj Europi,snažan i napredan publicist,autorica mnogih povijesnih- pučkih romana umrla je u 84 godini 30.11 1957.Književnik Stanko Lasić navodi da je rođena iste godine kao i Matoš.Umrla je u svom stanu na Dolcu iznad zagrebačke tržnice u svojoj radnoj sobi,gdje je iza plakara,pokraj radnog stola,bio jednostavan krevet,iznad kojeg su visjeli Maurovićevi crteži njenih junaka Siniše ,Nere i ostalih.U vrijeme smrti pisala je svoj posljedni roman,koji je kasnije nestao.Ti likovi koje je digla na sam nebeski tron svojom velikom maštom bili su svjedoci posljednih trenutaka Zagorke.Vjerojatno je umrla u snu,nećujno,smrću koju je uvijek priželjkivala u rijetkim razgovorima o smrti i umiranju,jer ih nije voljela,pa ih se i klonila.Samo nekoliko mjeseci prije podigla se iz bolesničkog kreveta,preboljela je naime upalu pluća,a i prehlada se čitav život bojala,tako da je stalno nosila debeli kaput crne boje,pa čak i po ljeti i tako su je zagrepčani znali viđati.Posljednih pet godina prije smrti samo je jednom izašča iz stana u vrijeme održavanja kongresa novinara u dvorani Sabora,a prije toga samo još na otvorenje Kluba novinara na Mažuranićevom Trgu.
4.12.u ranim popodnevnim satima pokopana je u zagrebačkim arkadama na Mirogoju,a iza nje su ostali besmrtni likovi koji i danas prate sve one koji uzmu njene romane u ruke.Književnik Vladimir Kovačić toga se prosinca oprostio od Zagorke: U časovima,kad se polaže u grob mrtva i dugim životom izmorena Marija Jurić – čiji pseudonim Zagorka živi na stotinama tisuća njezinih do beskrajne vjernosti odanih čitatelja i ,naročito,oduševljenih čitateljica – i oprašta se od svoje decenijama upravo neprekledne publike,sjećam se ,a sa mnom i toliki i toliko ,naše dobrote i simpatične stare sugrađanke,neumorne radnice i prve naše žene koja je bila profesionalni novinar i veće odavno shvatila značenje novinarskog poziva,znala je to još u vrijeme kad je car i kralj Franjo Josip vladao habsburškom monarhijom,Khuenova mađarska čizma gazila Hrvatsku,a Zagorkini prijatelji-okupljeni oko Masaryka – sanjali o oslobođenju svih Slavena iz tamnice stare i rasklimane podunavske carevine.Mnogo puta mi je pričala ,a bilo je to u zagrebačkoj Esplanadi,gdje smo se i upoznali.Radio sam kao činovnik u hotelskoj recepciji,studirao i pisao,a Zagorka je stanovala na trećem katu,apartman 325.....
Niskog rasta,punašna ,snažne gestikulacije kojom bi taktirala rečenicu.Malo je možda isto tako poznato da je Zagorka kao sudski reporter pratila suđenje Augustu Cesarcu u Kraljevini Jugoslaviji,zbog širenja komunističkih ideja,te je isto tako napisala i brošuru „August Cesarec pred sudom sile“.Isto tako malo je poznato da je Zagorka htjela i u partizane,po uzoru na Vladimira Nazora i I.Gorana Kovačića te je to isto tako znala pripovjedati u svom stanu : Kad je došao okupator Nijemac s pavelićevcima i klerikalcima,prirodno je svaki od njih sa mnom imao obračun.Već drugi dan zaplijenili su moj list „Hrvatica“,s njime i pretplatu,a nekoliko hiljada primjeraka mojih, iz „Hrvatice“ preštampanih knjiga doslovno spalili u kotlu tvornice papira.Zatim su mi zaplijenili pokućstvo.Pozvana sam od šefa njihove štampe,a on mi jednostavno nabraja: ne možete izdavati nikakav ,pa ni domaćinski list,jer ste odavno ožigosani kao naš neprijatelj.“
Ona koja se uvijek izjašnjavala kao Hrvatica,kao borac za domaću riječ,kao borac za svoju domovinu Hrvatsku,protiv nametnute njemštine i mađarizacije ispala je skoro pa neprijatelj broj jedan upravo u trenutku velike Hrvatske........

Zbogom Zagorka




Oznake: marija jurić zagorka


07.03.2018., srijeda

Ostrožac

Cijela se ta krajina stisla jedna uz drugu,duboko u Bosnu,a na samim granicama dviju carstva.Nekada davno ovdje nije bilo granice,nego su ti gradovi jednog drugog gostili i ugoščivali,branili i čuvali,a onda najednom se sve promijenilo od davnina vezani jedni na druge i potreban je pasoš.Bilo je to poslije rata ovoga zadnjeg,mnogi će možda reći najkrvavijega,blagoslovljenog negdje iz moći izvana,izvan naših pojmova,i razdvojiše tu braću na dva dijela,mržnja i jad na sve strane,umjesto ruke pomirenja,nađoh se nekako na tom kraju cazinske krajine.Krenuli smo prema Bihaću provozati se,pogledati kako to sve skupa sada izgleda nakon bratstva i jedinstva,da li su se smirile strasti,da li se krv oprala sa ulica jedne ne tako davno zakletve „ Mi ti se kunemo“,a Bosna je nekako u tome prednjačila,polagavši sve nade u svoju raznobojnost,ali umjesto toga platila je dug svoje naivnosti i teškog vjerovanja u brata.No,taj put nismo stigli do Bihaća,nego do Grada na uzvisini,grada koji zove,viče,stani prijatelju!
U praznom Cazinu,nekakvi sklepani kafići i ćevapi zovu da sjedneš.Nekako mi nije bilo baš do jela,radi samog okruženja,ali smo kavu,valjda nam ne bu zlo,ipak popili.Sjednemo,naručimo tu kavu i vodu,a onda najednom glas,toliko poznat toliko dalek,mene prođoše srsi od neke nelagode,straha,čuđenja,što je sad,zašto sad taj glas u tom praznom mjestu,a vrijeme tek da je počelo zaglađivati bore strahota,koje su se ovdje događale nedavno.Pogledali smo se moj Nikola i ja u čudu,daj brže pij,idemo doma natrag,ne idem ja dalje,ovo mi je malo čudno,da ne kažem friki.Drug Tito lično čita reklamu za neku firmu.Taj glas toliko poznat,taj njegov naglasak,a i danas se pogađa tko je i što je,tko je bio taj čovjek,toliko me prestrašio da mi više nije bilo do Bosne.Ni kriv ni dužan,ali je meni u tom momentu kad je već padao i mrak polako,premda je bilo ljeto,bilo dosta svega,Jugoslavije,Tita,rata,ne znajući isto tako da će za par godina svi lomiti koplja baš oko njegovog imena.Iskreno nikad ga nisam volio,niti ideju,mada je imao i dobrih strana i dobrih je stvari napravio za ovaj nezahvalni narod,ali nekako sve skupa ta Juga ostavila je u meni neizbrisiv trag nekog ruskog poimanja svijeta i klečanja pred oltarom neke crvene zvijezde i Hej Slaveni,koji se tako poklaše uzajamno da više taj Tito nije vrijedan moga straha.Presvukle se odorice i od drugova postali smo gospoda.Gospoda praznih đepova,na što bi Krleža rekao,ekselencijo,jedno je izvan svake debate ,samo bogat narod je i slobodan narod,ali ne volimo baš čitati,a i sve uzimamo onako to ne volim,ovo mi se ne sviđa a i s time su me u školi zezali.Sve uzimamo olako,glavno da vrijeme ide.
Staro ono ratničko plemstvo ostavilo nam je u amanet toliko toga,toliko rada i truda,toliko krasnih staraca,a mi nismo znali cijeniti ono što nam ostavljaju,nego smo ih zgazili i pregazili i danas pljujemo po njima i bavimo se i opet nevažnim stvarima,nekim tamo Titom i Pavelićem,nekim pozdravima kojih nema nigdje nego samo u reklamama ljudi koji u ovu zemlju ne žele uložiti ništa osim svoje mržnje,a tjeraju nas sve skupa van.Kome treba praznina,kome to ne treba život, i kome je to stalo da ostane sam i prazan u dubini svoje duše,upravo kao ti starci naši,čije su nas ruke branile i čuvale od svih zala.
U samo predvečerje krenemo ipak dalje,naći tu ljepotu koja vapi za obnovom.Prošli smo ga jednom,vidim ga izdaleka,ploče nema gdje je ustvari skretanje,pa drugi puta pa okret na cesti,pa povratak i onda konačno shvatimo da se moramo provući gore iznad ceste,uskim puteljkom između kuća.Već izdaleka gleda on mene,gledam ja njega,sav sam uspreptao od nečega nepoznatoga,onoga što zovu leptirići u trbuhu.vozim napamet i čekam kad ćemo se on i ja pozdraviti.Otvorena vrata me zovu i mame,uđi stranče po prvi puta pod moje zide i nikada me više nećeš zaboraviti i tako i jest.Uvijek kad mogu vratim se natrag prošetati tim dvorištem i svaki puta gledam neku drugu sliku koju nisam prije uočio.U dvorištu skuplture,koju su ovamo stavljene da svjedoče i da ga barem malo paze i da ne bude sam.Na kraju njegovog dvorišta iza portala otvara se nova ljepota,ti zidovi čuvaju dvorac jedne obitelji kojoj više nema traga.Samo sjećanja na žive korake prošlosti,na slike mladosti i veselja,a onda nestanak svega što je ljudsko ,samo se neki starac pomalo brine o njemu.Starac i starac pod ruku šetaju svoj život zajedno.

Kako se može jedan život svesti na brojke ,rođen-umro,a gjde je tu sve ono što čini taj jedan život,kakav takav.Kako možeš od djetinjstva pa do kraja svega na ovom svijetu,svesti na obične brojke.Ispada da smo svi samo brojke u ovom vakuumu vremena.Opisati šture obične podatke na uštrb ljubavi,nekako je meni strano i nekako se ne mogu nositi sa time,sa time što propada iz dana u dan,a taj slavni grad na Uni propada naočigled,zaboravljen od svih onih koji bi ga trebali volje i maziti,jer im je dao i snagu i obranu ,a i svoju ljubav i svoje čvrste ruke,baš onda kad su ga najviše trebali,a sada niti ne znaju tko je.Samo rijetki znatiželjnici vide svu onu čar propalog vremena u tom vrtu zaustavljenom od svijeta.
Od slavnih kneževa naših ,pazite nije mala stvar,Babonića Blagajskih iz 13 stoljeća na prvi spomen ovog grada,pa sve tamo do kraja propale carske kuće čiji je jedan član u 20 stoljeću ovde pio i jeo i veselio se,Lothar von Berks.Ostaci ostataka slavne hrvatske povijesti u jednom dvorištu u jedan smiraj dana........
Laku noć grade,mirno spavaj......

Oznake: ostrožac


01.03.2018., četvrtak

sablažnjive noći crne kraljice

Sablažnjive noći Crne kraljice
Kćerka silnika Hermana Celjskog Barbara bila je, kažu suvremenici, žena zapanjujuće ljepote.No u povijesti je ostala zabilježena po bludu, razvratu i pohoti.Sama je zavađala muškarce a kad bih ih se zasitila s prezirom bi ih odbacivala.Nerijetko je njenom ložnicom za jednu noć prošlo i pet muškaraca koji bi izjutra bili potpuno iscrpljeni.
Barbara Celjska! Poznatija u narodnoj predaji i legendama kao Crna kraljica, a pod tim nadimkom ušla je u povijest.Bila je kćerka silnika Hermana Celjskog i sestra onog Fridriha II Celjskog, kasnijeg supruga lijepa Veronike Desinićke. Bila je kažu kronike , žena zapanjujuće ljepote. Stas joj je bio prekrasan, grudi velike, mišice jake, imala je veliki nos i usta, govorila je glasno i bučno se smijala.Još bilježe kronike : Bila je jako dlakava po tijelu, a osobito po nogama, oko pupka i po grudima. Venerin brijeg joj je bio također izrazito dlakav, a osobito izražene bijahu joj velike spolne usne, te klitoris, za kojeg se pričalo da je velik poput muškog palca i vrlo sličan umjetnom muškom udu!Bila je, pribilježili su anali duhovita, puna humora i energije, diplomatkinja i intrigantkinja,spretna vladarica i prepredena kraljica. Uostalom, nije bez razloga čak 30 godina vladala i nad našim zemljama.
Govorila je njemački, latinski, madjarski , češki i poljski, a dobro se služila i starom kajkavštinom.Bila je bez srca i samilosti. Mnogi su povjesničari u tom 15 stoljeću zabilježili da je bila vrlo razbludna i pohotna , da je sama zavađala muškarce, a kad bi ih se zasitila , s prezirom ih je odbacivala. Bila je sklona sadizmu, nisu joj bili strani lezbijski odnosi, a gdje kad bi noću njezinom srednjevjekovnom ložnicom prošlo i po 5 muškaraca,koji bi izjutra bili potpuno iscrpljeni.Nije se stidjela svoje pohote i koristila je svaku priliku za užitak. Kad bi jahala sa svojom pratnjom i naišla na kakvog zgodnog kmeta ,sjahala bi , povalila ga u najbliži jarak i pred očima svih zajahala na njega,jednostavno ga silovavši!

Mnogi su zabilježili ovaj detalj – kao i sve koje spominjemo na ovom mjestu – pa zaista nema razloga u njih sumnjati.Ionako je jedan njezin suvremenik zabilježio da su u njoj utjelovljena sva zla svojstva Medeje,Kleopatre,Mesaline, Brunhilde i Fredegunde,i da ih je ona sve svojim sablasnim ponašanjem nadmašila. I to je bio najveći kompliment, po kojem ju je povijest upamtila.
Noćni krikovi


Barbara Celjska , buduća Crna kraljica, imala je samo 9 godina,kad su je zaručili sa tridesetogodišnjim njemačkim i ugarsko-hrvatskim kraljem Sigismundom.4 godine kasnije ,1405 godine, obavljeno je vjenčanje u drevnom krapinskom gradu, kojim su gospodarili grofovi Celjski.Sigismund , koji je i sam bio znani razvratnik i s 37 godina već vrlo iskusan u intimnim zabavicama, u bračnoj je noći silovao 13-godišnju Barbaru, koja o onim stvarima uopće još nije imala pojma . Kažu da se te prve bračne noći krapinski grad orio od njezinih krikova, kojima su se svi prisutni na ovom vjenčanju zlobno smijali. Ne zaboravite, bio je to europski srednji vijek,okrutan i bez milosti.No,čini se, Barbara Celjska se kao kraljica vrlo brzo snašla. Ne samo da se počela uplitati u sve državne poslove ,već je vrlo brzo dala na znanje Sigismundu da joj njegovo tijelo nije dostatno za zadovoljavanje.
Sigismund ju je od tad dijelio s brojnim velikašima na svom dvoru, a čini se da ga to baš i nije mnogo smetalo. Nisu ga smetali ni noćni krikovi i vikanja iz Barbarine ložnice.Jer, naime, ona je za vrijeme tih noćnih zabavica obožavala glasno dahtati i u krikovima dolaziti do orgazma. Kad je Sigismund otputovao radi kraljevskih poslova u Njemačku, imenovao je Barbaru šefom svog kraljevskog namjesništva, a pomagali su joj palatin Gorjanski i Ostrogonski nadbiskup Johann.Tad su na dvoru nastali vrlo veseli dani.Povjesničar Piccolini je zapisao da je raspuštenica Barbara sama hvatala i zavađala muškarce, a ne oni nju!Da nije bilo dosadno, govori i zabilježeni podatak, po kojem je Barbara držala sjednice i primanja uz obavezno prisustvo dvojice paževa, koje je naizmjence sasvim otvoreno milovala po njihovim muškostima!Valjda da bi bila bliža svom ocu Hermanu koji je u to vrijeme bio hrvatski ban preselila je svoje sjedište u Kalnik, koji nikad prije i poslije nije vidio pohotljivijeg gospodara. Predaja tvrdi da ju je u Kalniku posjetio i sam otac Herman , a da ga ona nije pustila sve dok joj nije dokazao da je muško!

Javna bludničenja
U to vrijeme, Barbara koju su sad već svi zbog mračnjaštva nazivali Crnom kraljicom otkrila je radost lezbijstva. Ima jedna priča, koja kaže da je svojim pretjerano razvijenim klitorisom imala odnose sa služavkama, gotovo kao pravi muškarac. Prema nekim kasnijim razmišljanjima, upravo ta građa njezinog klitorisa bila je kasnijim pornografskim piscima 18 i 19 stoljeća predložak za slične opise u pornografskim romanima i pričama . Barbara se ponašala tako raskalašeno i s tako malo obzira na okolinu, da su glasi o njezinom nemoralu doprli i do samog Sigismunda. Iako ni on sam nije bio isuviše odan moralu, pikantni detalji koji su se prepričavali , silno su ga uzrujali. Iz toga, kad se vratio s velikih putovanja u Ugarsku, uopće se nije želio sastati s Barbarom , jer ga je navodno bilo stid.
Kažu, da ju je, po savjetu svojih doglavnika, dao uhititi i zajedno s kćerkom odagnao na neku pustu, kraj Velikog Varadina.Tu je ona ostala u progonstvu, godinu dana od svih napuštena, pa je čak, kako neki bilježe ,gladovala i dosta se napatila. Uzalud je suprugu Sigismundu pisala nježna pisma prepuna isprika i obećanja.On je bio neumoljiv.Kronike bilježe : kad bi Sigismund putovao u Veliki Varadin,prethodno bi dao Barbaru pod stražom odvesti u Budim, a kad se nalazio u Budimu, ona je tamnovala u Velikom Varadinu. Da bi se carski supruzi ipak pomirili posredovali su mnogi velikaši. Među njima je bilo dosta i onih kojima je Barbara nekad, za odsustvovanja supruga, poklanjala svoje tijelo. Njihovi su nagovori bili tako učestali, da je Sigismund konačno ipak popustio. Evo kako to izmirenje opisuje jedna stara kronika : I pade onda Barbara na koljena pred Sigismundom i skrušeno ga zamoli za oproštenje.

Kralj je bio tvrda srca i ne htjede joj oprostiti. Sad zamoli kćerka Elizabeta, koju je Sigismund jako volio , neka se majci smiluje i grijehe joj oprosti. Konačno se caru srce smekša i oprosti Barbari svo zlo, što mu je učinila.Oni se sad izmiriše.Noć izmirenja proveli su u zajedničkom,kraljevskom krevetu.
A pomirenje je , razumljivo, bilo popraćeno vriskom Barbare iz ložnice. Očito je uživala nanovo u Sigismundovim zagrljajima.

Mesalina Medvedgrada
Poslije pomirenja Barbara je nastavila i dalje sa svojim pustopašnim životom. No,sad je ipak pazila da to baš ne radi preotvoreno,a ne,posebno,u prisustvu svog supruga.Zato nakon kraljevskog pomirenja Barbara poduzima čitav niz putovanja po posjedima i gradovima diljem Ugarske,Hrvatske i Češke.U Hrvatskoj se osobito rado zadržava u Kalniku,u Samoboru i u Medvedgradu.Njezina sablažnjiva ljubakanja, histerični excesi i javni ispadi bili su dobro poznati hrvatskom puku i sačuvali se u mnogim pričama i legendama. Svi su se slagali da je svojim nemoralom i pustopašnim životom daleko natkrilila i do u srž pokvarenog i nemoralnog si muža Sigismunda. Zbog sablažnjivosti dali su joj nadimak Mesalina novog doba. Osobito je ostalo poznato njezino pokvareno vladanje u Medvedgradu.Kažu da je imala četu povjerljivih strijelaca, koja je krstarila okolinom i hvatala svakoga, iole zgodnijeg muškarca ili ženu. Zarobljene bi odvlačili u medvedgradske zidine, iza kojih je Barbara organizirala prave orgije. Tjerala je zarobljene da vode ljubav pred njom , dok se sama podavala pijanim vojnicima.

Da uhvaćeni ne bi pričali o onom što su doživjeli , zatvarala ih je u medvegradske podzemne tamnice, i na njim se iživljavala. Pričaju da je onaj znameniti francuski markiz de Sade bio prema njoj pravi amater! Kad bi se zasitila muških i ženskih tijela, dala bi sve zarobljenike jednostavno ubiti.Priča se da je prije smrti vlastoručno odsjecala muškima spolne organe i s grohotom ih bacala za njihovim sunovraćenim tijelima izvan zidina, u šumu.Nijedan dio tijela nije joj bio pošteđen muških poljubaca i nasrtaja.Navodno joj se s vremenom vagina toliko proširila da su u nju istodobno mogla zači tri muška uda, a čini se da je pokazivala izuzetno zanimanje i za neke životinje. Kćerka Elizabeta vrlo brzo se upoznala sa onim što joj je majka Barbara najviše voljela u životu, pa je i sama sudjelovala u nekim zabavama. Bila su to najpohotnija vremena koja je doživio Medvedgrad, no o njima u našim povijesnim izvorima i knjigama ima vrlo malo. Podaci o Barbari Celjskoj, Crnoj kraljici, oslikavaju je u pravom svjetlu tek u stranim kronikama, u kojima je dosta prostora posvećeno cijeloj obitelji grofova Celjskih, koji su svi redom bili među najvećim razvratnicima svog vremena.
Otvoreno nuđenje
Kako su tekle godine i kako su joj čula bila sve dublja od ostalih silnih užitaka, Barbari su bili potrebni sve jači stimulansi, da bi se mogla svakodnevno predavati razvratu.Za nju su se spremala posebna jela i posebni napici, koji su joj trebali raspaliti usahli žar. Postajući sve starijom, htjelo joj se sve mlađih muškaraca, pa su njezini žbiri imali sve više posla. Barbara Celjka imala je osim pohote još samo jedan, jednako vrijedan razlog za življenje.Bila je to želja za vlašću koja ju je opijala. Iz toga, kad je 1437 godine vidjela da joj se suprugu, kralju Sigismundu , bliži zadnje mjeseci života, poduzimala je sve kako bi i nakon njegove smrti za sebe osigurala kraljevsko nasljeđe i vladanje.
Počela je dapače rovariti i protiv vlastitog muža, pa se povezala sa strankom Husita i počela raditi Sigismundu o glavi. Kad je shvatila da joj to neće mnogo pomoći,smislila je pakleni plan.Odlučila se poslužiti vlastitim tijelom. Iako je imala punih 45 godina pošla je bez ikakvog stida mladom, 15-godišnjem poljskom kralju Kazimiru i ponudila mu svoju ruku! I tijelo ! Pred mladim kraljem podignula je svoje sjajne haljine, a kako u ono vrijeme intimno rublje, uključujući i gače, nije bilo poznato, pružila je mladiću pogled na sve svoje dlakave draži. Kaže se, da se mladić užasnuo kad je vidio onu njezinu silnu dlakavost, iz koje je virio klitoris.S gnjušanjem ju je odbio.
Sigismund je za ovaj Barbarin pokušaj vrlo brzo saznao.Opet se silno uzrujao i bez mnogo premišljanja strpao je svoju pohotnu družicu u mračnu kulu grada Znojna, u Češkoj.Ni tu joj nije bilo dosadno, jer ju je čuvao jako odred vojnika. Vojnici su navodno svake večeri morali u stroj pred Barbaru, koja je odabirala koji od njih će joj kratiti duge noćne sati. I ti su glasovi dopirali do Sigismunda, no sad mu više ništa nisu značili. Jer, on je doskora umro, sjedeći u potpunom kraljevskom ornatu, sa žezlom u ruci, na prijestolju.Kad je Sigismund umro, Barbara se poveselila da će sad na slobodu i da će opet biti kraljicom. No, činjenice su htjele drugčije. Doista je bila oslobođena, a nalog za njezino puštanje potpisao je Sigismundov nasljednik, kralj Albreht koji je oženio njezinu kćerku!

Muški harem
U međuvremenu , glas o neuobičajenoj građi Barbarinog tijela, dospio je i do kralja Albrehta. Ovaj je,naime, nakon što je Barbara bila puštena na slobodu naredio da je dovedu u njegove lične odaje.
Naredio si je punici da mu se pokaže, što je ona spremno učinila,nadajući se da će možda na taj način djelovati na kralja.No, Albreht je samo sve radoznao pogledao, a onda otpustio Barbaru iz audijencije,ostajući vezan i nadalje uz njezinu kćerku Elizabetu,koja je mnogo od majčine dlakavosti i sama nasljedila. Ako se Albreht nadao da će mu Barbara zbog puštanja na slobodu biti zahvalna, onda se varao. Vrlo brzo, ona je otputovala u Poljsku ne bi li pomoću poljske dinastije spasila svoju kraljevsku krunu.Čini se da je poljski vladar Kazimir u međuvremenu postao mnogo iskusniji, jer se Barbarinog tijela, čini se ,više nije toliko gnušao.A pošto je u Poljskoj bilo sijaset plemića koji su Barbaru kao nekadašnju kraljicu i pohotnicu jako cijenili, veselih trenutaka nije joj ni ovdje manjkalo.
Barbara je usprkos svoj svojoj lukavosti ,ipak u nekim stvarima bila naivna. Stoga se i vratila u Ugarsku,kćerki i zetu, a ovaj posljednji koji je u međuvremenu saznao sve o njezinim poljskim danima i urotama proglasio ju je veleizdajnicom,oduzevši joj sve gradove i posjede u Ugarskoj.Kasnije, dobivala je kao odštetu neku vrstu godišnje mirovine od 12.000 ugarskih forinti.No, malo zatim, kralj Albreht je umro. Po cijeloj Ugarskoj i Hrvatskoj uglas se pričalo da ga je Barbara iz osvete dala otrovati!
Možda ona ipak nije bila tako naivna, kako bi se po nekim postupcima dalo ocijeniti?Iako je Albreht bio mrtav i iako se sad Barbari pružila prilika da se ponovo pokuša uplesti u borbu za carsku krunu , čini se da su je spletke umorile. Povukla se naime, u stari češki kraljevski dvor u Mjelniku.Tu su, inače, kraljice udovice proživljavale svoje umirovljene godine. Sve prije i poslije nje tako su činile, no Barbara Celjska je svoj život zasladila pravim šećerom: Još lijepa i poželjna , okružila se u Mjelniku,pravim muškim haremom, slaveći svakodnevno divlje orgije.
Početak spolnog ludila
Ne birajući tko je muško,a tko žensko, sve je redom odvlačila u svoju ložnicu iz koje su se stalno čuli krici njezinih orgazama. Podavala se svima redom, a jednom prilikom dala je kao jedno od „ jela“ na svečanom banketu ponuditi svoje vlastito nago tijelo na pladnju! Prisutni su je morali oprati poljupcima ,a u što se sve to pretvorilo, može se samo zamisliti. Pod kraj života otkrila je čari bičevanja,pa je za svaku sitnicu davala šibati svoje sluge i sluškinje, bacajući se usnama na njihove rane, kako bi im isprobala okus krvi. Činilo se da joj se već pomalo mrači um. Imala je 59 godina, tijelo joj je bilo smežurano, grudi obješene, a noge suhe i krive. Postala je karikaturom pohotnice : Kažu kronike da je bila nalik vojničkoj, najnižoj bludnici koja bezuba prosjači na ulici.
Budim
Onih koji su htjeli sudjelovati na njezinim orgijama bilo je sve manje, a ona ih je htjela još i još.Možda bi završila u pravom sexualnom ludilu i tremensu pohote, da je 1451 godine nije napala kuga. Tada neizlječiva bolest bacila ju je na krevet, oborila u ognjicu, u kojoj je buncala, pričajući nepovezano o strašnim detaljima iz vlastitoga raskalašenog života. Umrla je u mukama , a pokopali su je bez mnogo ceremonija i slavlja u kraljevskoj grobnici u Pragu, gdje bi joj kosti ukoliko se nisu već raspale u prah i danas trebale ležati. Tako je nestalo znamenite ljepotice i čuvene pohotkinje Barbare Celjske , Crne kraljice, koja se svojedobno bavila mišlju da od Hrvatske, Ugarske i Češke stvori neku svoju imaginarnu slavensko-ugarsku državu na čijem bi čelu ona vladala. Priče o njezinim orgijama i zločinima koje je u svojoj pohoti počinila, još stoljećima su kružile u narodu. Kasnije je puk i zaboravio da se zvala Barbara Celjska, u predajama je ostala samo Crna kraljica. A kad jednom odete na Medvedgrad koji se restauriran , kao ptica Fenix iz pepela , opet podiže na obronku zagrebačke gore podsjetite se stojeći na tom starom kamenju, da je nekad tu hodala i Barbara Celjska, da je nekad ovdje organizirala svoje čuvene orgije, da je u podzemnim tamnicama mučila mnoga tijela,sve u potrazi za većim,jačim i žešćim spolnim užitkom.



Oznake: Crna kraljica


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.