Dvorci, crkve i stari gradovi

27.02.2018., utorak

jebe lud zbunjenoga

500 godina je trebalo da se dojde sebi i opet smo na startu.Eto ubih se ja od suza ,potrošio sam sve maramice i one obične i mirisne i sa balzamom za moju nježnu put,mada nije baš bijela,kako bih dušu olakšao jer je Fati svekriva Nešlihan podmetnula Burakovu košulju,a Zejdan Fatin muž ubio brata od Sevde.Sad mi nije jasno zaista,kaj se to nije lepo moglo rešiti,a ne da Turci opet napadaju.Razlika je u tome da nas sada tuku sa svih strana očajem i zabrinutošću za Keru,umjesto kaj nas gađaju topovima.Mada smo si mi navek s Turcima dobri bili,pa tko god to rekao da nismo,jer je danas uprkos tome kaj si Bara kose čupa čekajući novi nastavak i kune muslimane,popušila foru stranih reklama iz one države,koja je bila sirotinja,a opet im je Smail-aga,uprkos haraču, puno dao.Pravog momka,uprkos blokadi,ništa nije sprečilo kad je ljubav bila u pitanju.Isto tako Turci,zlotvori,uprkos i unatoč ratničkom duhu,protiv kojeg smo se borili stoljećima na ovim granicama krvi,priskočiše prvi u pomoć one davne 1945 da ne pocrkamo od gladi i baciše nam Trumanova jaja,jer nas je Amerika,blokala poradi komunizma.Isto tako Turci se pokloniše i našim Zrinsko-Frankopanima zajedno sa ljutim neprijateljem Austrijom,nasred i posred zagrebačke prvostolnice, i to sve bez naših u vlasti,istih onih koji Turke naganjaju po domovini nam Hrvatskoj.No,i opet nisu oni ,nego mi,nikad na svoje.A zovemo ih istih imenom.A od Turaka smo pobrali i fontanice.Pa ti sad znaj koji lud spolno opći sa zbunjenim.Isto tako dođoše jedino i opet oni na đenazu jednog velikana!!!E to je ono što ja zovem,nikad svjesti,samo pizdarije!!!!
U Sremskim Karlovcima prestaje opasnost za ove naše krajeve,sjedoše na kahvu zajedno Austrija i Turska,dvije moćne carevine i potpisaše ugovor o nenapadanju,i tu nasta mir,ali ne zadugo,jer su se oni kasnije sjetili opet da tu nekaj ne štima,pa je sin slavne nam carice oslobađao Šabac i Beograd opet od gore spomenutih Turaka.1699.godine,moglo se na kratko odahnuti i pričekati 21 stoljeće da se upali TV i uživa.
Pazi sad ovo,krenuo ja iz arhive Madjarske,prema Srbiji,na samom graničnom prelazu oznojio sam se ko da furam sa sobom 100 kg marice i još tonu amfetamina,ali kad ono dobrodošli u Srbiju i kuda ću ,kako ću,ravno na granicu u Petrovaradin.Kaj reći,tvrđava prava,jaka austrijska,na samom kraju i koncu carevine i opet uz rijeku koja daje život.Ali ne bum tu dugo,idem ja na povijest drito,da vidim zašto smo kažnjeni sa turskim sapunicama i kaj tu nije štimalo,a možda mi se negde ukaže i kakav ugovor,po kojem carevina Austrija sa svim pripadajućim zemljama mora u dogledno vreme otkupiti sve serije tipa ljubav,ubojstvo na Bosporu,a još ga spominje kasnije i Agata Christi dok se vozika okolo vlakom i smišlja kako ubiti ne turčina,nego Talijana.Čudna je povijest,nemrete reći da nije.Tak je spetljana ko klupko vune,tako da sve krivo možeš povezati i ostati samo zgranut zakaj su ratovali,umjesto da ljubuju.Mada je bilo i toga od pamtivijeka.
U Beču umire Ferdinand III 1657.,a još prije njega za njegovog života umire mu sin stariji isto Ferdo,pa sve skupa sa kraljevinom Hrvatskom nasljeđuje Leopard I.(Leopold).Ali i opet ponavljam nema neovisnosti dok god se mi ne dogovorimo biti neovisni ,a kasnije i nezavisni.Koliko god bili nezavisni opet smo bili sluge strancu,koji bi nas pokokao kao i spomenuti Leica i još da mu na tome zahvalimo ostade negde u povijesti ,za koju ja ne mogu nikako naći granu,za dom spremni!Ja uopće ne volim biti doma,i kad god mi to netko spomene,mene upravo kontra,kakav jesam,natera da odem van.To je valjda zato jer mi u Turskoj to nemamo.Volimo biti na čistom zraku kad god uzmognemo.
Kad god bi naši nadjačali,trebalo bi upravo toliko da se Turci odmore i da navale opet i to se stalno dešavalo i nikad tome kraja.Zapjenjeni konji,prestravljena domovina ,usko i tijesno vezana ipak za Bosnu,i bosanski dio te Hrvatske sa svim svojim tim našim obrambenim domovima do duboko u samu zemlju,a i sami znamo koliko je ta zemlja ustvari šarolika i koliko je ustvari ne samo opasna za nas ,nego i za cijelu tu Europu,a pokazalo se naših dana i za svijet.Šarolika kakva jeste,sa svim anomalijama,nekako je presudna za sve ratove i mirna razdoblja,pa kako je onda možemo zaobići upravo u tim danima ratovanja i spašavanja gole zemlje,a naravno s time i života,i kako obraniti celu tu carsku povorku a da ne branimo granice Bosne.Napisati i opisati te možda najstrašnije zadnje udare turske armade,u zadnjem pohodu recimo to tako na tlo slobodne kraljevine ,koja kasnije kao isto takva slobodna potpisuje i Pragmatičnu sankciju,i borbe te turske vojske u zadnjem pokušaju zauzimanja teritorija zaista nije lako,a pogotovo opisati sve to skupa što je prethodilo da se mir i potpiše.Za te Leopoldove vladavine izbrišu se s lica zemlje Zrinski i Frankopani i ujedno oslabi obrana zemlje,ali se strancima otvara Vojna krajina i mogućnost veće pljačke zemlje i nametanja volje i moći i jezika.Naseljavanje razbježanog pravoslavnog stanovništa s područja Turske Bosne upravo je ono kako oslabiti moć kraljevine,jer su vazali koji traže pomoć dobrodošli za razbijanje volje i snage uma,namečući ipak ,kao i u novije vrijeme,svoju volju,ali i svoju vjeru.
Kako smo strancima ustvari uvijek služili za ratovanje,ali i nadmudrivanje,boriše se između sebe na ove zemlje Slavoniju,Dalmatiu i Panoniju i Turci i Mleci i Bečani,ali i Ugri,mada smo u tom 16 stoljeću s Madjarima se dogovorili svrgnuti austrijsku kuću Habsburg,ali zna se kako je to završilo 1671 god.

Gradovi su padali jedni za drugima,pokrajine i zemlje i Slavonija se stavljala u red,jer su Turci konačno bili protjerani iz nje.Zato godine 1689 turski car šalje poklisara,ministra caru u Beč za mirovni ugovor,ali se nisu mogli usaglasiti i opet preko naših leđa krene rat,jer je sultan bio toliko ljut da caru austrijskom navijesti rat.22.000 Turaka krene ,ali nađu sudbinu u Uni,a isto tako bivaju protjerani i iz Like i Krbave,no ostaju oni oko Dubice.1690 godine krenu opet po Slavoniji udruženi sa Tatarima i opustoše je.Ali je opet naši vrate pod okrilje 1691 godine.I sad je došlo vrijeme da se konačno potpiše mir,pogotovo stoga,jer bivaju Turci poraženi kod Zemuna.
I opet naših nema kod naše zemlje,da traže uvjete za svoje ,za svoje domove ,za svoju djecu,jedino onaj nesretni Pavao Riter Vitezović iz Senja odglumi nekakvog savjetnika.Prvi puta nakon dugo vremena oslabljena je moć turske sile.Mleci,Austrijanci dijelili su našu zemlju kao svoju i bez jednog možda našeg prigovora,uvijek odani strancu.Hrvatskoj,odnosno austrijskoj kruni vraća se Slavonija,Lika i Krbava s Kordunom,dok Talijanima ostaju dio teritorija Dalmacije.Turci ostaju još dva stoljeća na području Turske Dalmacije,odnosno Hercegovine,danas zvane HercegBosne.
Pa kad si ja ovako mislim ima li Turaka,a zna se najviše da se ipak najviše boriš sam sa sobom u sebi i genima koje možda nisi htio ili su Turci među nama i zato gledamo i njihove serije.....Kokoš ili jaje.....

Oznake: povijest


severin na kupi

Vani je temperatura prikladna za igre na snijegu,kak su onaj engleski par prije nekog vremena,godina,uhvatili u čudnoj pozi pod snijegom.Kad su ih raskopali van,ovi su bili znojni kak da su drito izašli s kvarcanja.A sve skupa podsjeća me na i na jedan slavni film,koji se morao gledati,zamalo da nije dobio i zlatnog kipića,ali vražji ameri,koji se stalno forsiraju sa svojim ratnim veteranima,naše nisu mogli niti naslikane.To je valjda zato jer Hjuston ima problem,a mi ga nemamo,osim kaj smo bili bez struje,banana,kave i morali kupiti dva auta na par-nepar,ali smo si onda mogli priuštiti dva auta,danas jedva platimo jedan.No,ja volim svu vrstu vode,morsku,šetnica,rječnu-lagana okrepa,ustvari me smiruje,no,baš taj film o toj rijeci i slavnoj bici mi sjeda tek danas nakon puno godina i nikako mi nije jasno,tko je tu koga,a svi smo si bili dobri.Tak da je Julek pucal na Bartona,a sve to skupa sa strane je gledala Liza.Ondak na to je još i Franko zakolutal očima,pa su tadašnje drugarice mam zele pušku v ruke kako bi se razračunale sa Švabima.Orila se pjesma junačka,inače stara hrvatska popevka,padaj silo i nepravdo,koja je nastala na jednom otoku ,Hvaru,kojeg ja pak nemrem naslikanoga niti u Pepeljugi,ali kad medicinska sestra,danas odlaziju tim stranim zavojevačima na rad i na još nekaj,drekne,pjesmu,latinicom,ranjenici,ja se mam prenesem u to doba i pas mater.Pa kud baš ti sine ćelavi na naše!!!
I onda danas neki veliju da se nije smelo verovati,pa tam je sve puno Boga ( bilo je i mater,ali kako ne buš,kad imaš svu silu ranjenih i još tifusara,a Riki umesto da je ubacil u rikija on naredi da se ranjeniki ne smiju ni pod razno ostaviti,nego tegli ti majci...) i još su zvonila crkvena zvona.U ono doba valjda nije bilo alarma,to se zna,nego su zvonile crkve!!Stalno nas krivo uče i još mi padamo na fore!!Na fore onih koji su blizu te rijeke,pa su malo došli sa strane!!E moj Ričarde,badava ti Oscar,kad nisi znao kako ćeš dalje i sotima vladati.Demokracija jako lepo zvuči,ali daj ti narodu toga vraga i da vidiš,odmah se preneseju tam di ih baš ne treba i još k tome upropaste sve kaj ne bi niti strašni ratnici puno vremena dalje.Ono kaj nisu Turki i Mletki zaništili,uništava redom demokracija,pa tako ispada da demokracija postoji samo za huligane.
A huliganof kuliko ti srce ište i želi na sve strane,od laganog stila Željko je peder,pa malo Ana pati,pa joj se Milovan osveti,pa netko nekaj nariše da mu dan ne propadne,pa novine to razapnu ko Krista,i onda se lepo sve smiri,a zidovi plaču.A ja postanem pobožan i setim se u svojoj skrušenoj molitvi i Boga i mater i svetog trojstva i svih sveca i svetaca s katoličkog kalendara!!!Čak i svete Kate,koja i nosi taj vani vražji led na vrata!!!
Sjednete na klupu i s visine se prepustite doživljaju,pogledu koji puca,a ujedno i doziva,ali i brani.Ta naša rijeka ,Kupa joj je ime,nagledala se i ranjenih i zaljubljenih i teče ovim krajem oduvijek u svom istom tijeku. Ljudske suze i bol i patnja čine njene kapi,povijesni pregled otimačine blaga kad nestaju oni čije su ruke milovale njene obale.Davala je vodu za gradnju,samo da ne bude sama na ovom dijelu,nadajući se potomstvu i veselju i dječjoj ciki,ali nestade sve u trenu i ona teče ovuda sama i čeka neko novo za nju bolje vrijeme.Brojila je korake i dane,ljubavi i suze,ratove i ranjene,ozdravljene i zahvalne,molitve i glasove,a danas tek rijetki zastanu i zavire u njenu dušu.Taj grad stoji ovdje od 16 stoljeća,kada ga grade oni silno bogati i moćni Frankopani,ali ne kao jedini vlasnici,nego su svoje bogatstvo umnožili i podijelili sa Zrinskima,kako bi se lakše obranili što od Turaka,a što od Mletaka ,a što od one strane vlasti koja im je i došla glave.Htjeli su biti svoj na svome,ali nikad ovaj narod neće i kao da ne želi biti svoj na svome i izdaja u krvi kao da im se priljepila na ruke.Stranac je bolji!!
Bio je Severin na toj Kupi sve do 1671 godine pod Frankopanima,a onda poslije strašne pljačke ostade pod Ugarskom komorom,da bi pao na carsku austrijsku,o onda ga 1682 dobijaju oni narodnjaci grofovi Oršić,uređuju ga,obnavljaju i vraćaju sjaj i dječji smijeh.Ostavimo se svih kulaka i strašnog plemstva,zaronimo samo u ono dobro,jer nas zlo vodi samo u potonuće.Pamtimo samo dobre stvari,a zle nas ionako ne mogu zaobići.Oršići ga preuređuju u 19 stoljeću i danas ga takvog gledamo,romantičnog sa slikom povijesti,koja je prošla.Ostavljaju mu dašak starine i grade novo u novom duhu romantizma.Zidovi i cilindrične kule opet gledaju na rijeku,a ona svojim malim valovima poklanja njima sjaj.Hodnici sa arkadama plešu ples vode i daju čar stambenom prostoru.
Poslije Oršića dolaze ovde i dalje narodnjaci,kako bi nastavili tradiciju narodnog oni Vranizcany,a poslije njih obitelj Arko.Kad ga Arkovi napuštaju,on umire polako i danas je zapušten i služi samo za one s početka priče,a kako je novo doba i novo neko ludo vrijeme,uz kišu i snijeg,ljeto i sparine,uništavaju ga svakojaki natpisi i igle.Smeće u starini!
Slavno doba njegovo odlazi u spomen na velike dane,na njegove vrle vlasnike i narodni duh,a sve nestaje u zapuštenosti novih vremena,koji za njega nemaju volju....

Stratište
U Bečkom Novom Mjestu
Skupio se Beč je cijeli,
E da vidi ban hrvatski,
Gdje umire,gdje se dijeli.
Vojska stoji,krvnik čeka,
Sve u jednog stvora bulji,
Svud tišina čulo bi se
Mada zrakom pčela zuji.
Eno kroči,junak Zrinski,
Snažnom nogom gle! Koraca,
Ne boj se gleda tamo.....
Domovini pogled baca.
Gdje mu njegva mila žena,
Njegva djeca i domaja,
Ne zna jadnik,da već nema
Ni svog ugla ni svog kraja.
Dvorovi mu zapljenjeni,
A djeca mu zatvorena
Kojekuda,a u Grazu
U ludilu jedna žena.
I sin Ivan u Schlossbergu,
Zadnji Zrinski lud je eno,
Sve je tugje zapljeneno,
Sve prodano izgubljeno.....
Eno,eno skida šešir
Sklapa ruke moli Boga,
Privezuje crnu kosu
Više vrata junačkoga:
S bogom slatka domovino,
Moj hrvatski, mili kraju
S Bogom ženo,s Bogom ,dijete
S Bogom , slatki zavičaju!
Nikad već vas vidjet neću
Nit na svoje vinut grudi,
Sjutra već me biti neće,
Jarko sunce kad zarudi.
S Bogom, Ozlju,s Bogom,Kupo,
Šumi dalje kroz te hridi,
I natapaj rodna polja,
Imena se svog ne stidi.
Reci mojoj dragoj ženi,
Da joj šaljem cjelov mili,
Nek se sjeti onog časa,
Kad smo nekoć sretni bili.
Pozdravi mi moju djecu,
Moju sreću,moju nadu,
Zadnji cjelov domovini
I mojem Ozlju gradu!
Čuvaj,Bože, Hrvatsku mi,
Sirotinju moju brani,
Mi mrijemo svijet nek vidi,
Tko su Zrinski-Frankopani.
Kleče junak krvnik mahnu
Po plećima ljutim mačem,
Skoči Petar od užasa,
A svjetina viče plačem.
I opet se junak sagnu,
A krvnik ga mučit stade,
Tri put ga je ljudski sjeko
Dokle rusa glava pade....
Još je Petar umirao
U crnome savit velu,
Već se Krsto molio je
Višnjem Bogu na raspelu,
Što mu časni otac pruži,
Prije smrtnog udaranja,
Krst poljubi i zapita,
Ima li još smilovanja?
„ Gospodaru,oprosti mi,
Zadnji ja sam moga roda,
Poginem li ja sad ovdje,
Frankopanskog nema ploda.
Ja sam zadnja njegova zviezda
Zadnja zora njegvog dana
Jao meni! Nikad više
Niti Zrinskih niti Frankopana!“
Visoko su zvijezde gore,
A zemlja je tvrda dolje
Ko u ljudske pane ruke
Ta onome nikad bolje!
Krvnik svlači i ne pita
Privezujuć velju kosu,
I za časak rumen krvcu
Po stratištu eno prosu....
Još se časak mrtva uda
Micalo u crnom velu,
A na krovu sred tišine
Gukao je golub bijeli.
Zaspali su slatki snovi,
I oko je drago sneno,
Ali za to : „ na vijek on živi,
Ki zgine pošteno!“
Sane Kurjaković – „Danica kalendar“ 1914 godine



Oznake: Kupa


23.02.2018., petak

kurija Lovrečan

Snijeg pada ,kolaps je na cestama,bura puše,zima je konačno pokazala ruku pod ruku sa prirodom svoju snagu.Doma sam,pere me romantika bjeline,ali me isto tako muči i povijest i sve velike nepotrebne riječi koje idu uz nju.Sve te velikane povijesti današnje i njihovih tumačenja ,tipa ližem lakše uđem,najbolje je za sve vijeke vjekova, i postala besmrtna,barem kod mene,izjavila istaknuta pjevačica svjetskih razmjera,potajna povjesničarka Mica Trofrtaljka.Naime je u jednom intervju komunističkom listu Start na pitanje pokojnog novinara Milesa : Znate li tko je Betoven,ona historijski odbacila : ne znam tko je Betoven,niti čime se bavi,niti koliko zarađuje i nije me niti briga!!!Mislim da bi zaista enciklopedija svijeta ovo trebala uvrstiti u svoje anale.Jer ovo zaslužuje svakako dublje povijesno istraživanje,te naravno odgovor cjelokupne akademske zajednice,a vjerujem da će mnogi laik povjesničari ,tipa fukara viče,ovo prenositi s koljena na koljeno,to je izjavila moja baba pokojna s majčine strane.
Ne idem daleko,nije baš za vozikati se,nego tu samo malo u susjedstvo.
Cijeli taj dio do Zlatara prati priča,povijest,na utvrdama i zidinama,malim kurijama,velikim crkvama,narodom i svom onom vlastelom koju danas srećemo u knjigama,a koja je ostavila veliki trag i dala veliki doprinos kakvoj takvoj slici ove zemlje.Pa čak sve do Trsta,tipa i načina Trst je naš,a preko svih onih granica normale ljudskog poimanja,i na granicama obrane ljudskog života.Nad tim cijelim krajem dominiraju ostaci nekoliko utvrda,no vrlo je malo poznato da ovde osim velebnih imena i raskošnih danas ruševina dvoraca ,srećemo i ono malo plemstvo-šljivare,koji su svojim trudom i svojim domoljubljem ostavili trag u kretanju vremena.Danas je ta kurija u privatnim rukama,ništa sporno,samo da se vlasnici brinu o njoj kao što se nekada netko znojio da sučuva sebe i svoj dom,no,nije tako,razno razne kreautre kupile su ono malo baštine i danas im služi za svašta,samo ne za slavnu povijest i veliko hrvatstvo na koje se pozivaju.A biti Hrvat,domoljub,rodoljub ili kako god hoćete nije samo na jeziku nego je ipak najvećim dijelom na djelu,na junačkom i hrabrom srcu,Pitamo se pitamo,da li je nestalo srca nad jezikom,ili je zaista jezik organ jedini kojim možemo iskazati ljubav prema našoj ,a lijepa je.
Skrivena od ceste do nje samo vodi znak neke firme,koja proizvodi vrata i prozore,ali je sama skoro pa nepokrivena i jadnici puše propuh,pa se čuje kao da kašlje.Nije samo propuh i vrata joj škripe i zadaje joj bol.Viče ona hej,popravi me,zar ne vidiš da sam slaba,ali slabo gluhom reći kod zdravih ušiju.

Današnji svoj oblik dobila je u 18 stoljeću u vrijeme vlasti plemićke obitelji Labaša Blaškovečkih ,po kojoj i nosi svoje ponosito staro ime.Oni su je držali do kraja 19 stoljeća,točnije 1883 godine,kad ju kupuje Josip Rauer.Njegovi potomci živjeli su tu do kraja 2 svjetskog rata,a onda je sve to skupa otišlo u starinu zaborava i rušenja istih onih danas velikih zaštitnika baštine.Nekad i sad isto je .Danas je jednokatni kompleks u obliku slova L ,sjeverno krilo ima debele zidove i nadsvođeno je bačvastim svodom.Južno krilo ima tanje zidove i u cijelosti je nadsvođeno češkim svodovima.Sjevernije je starije,te da je prvotno sagrađeno oko godine 1658.kao samostalna zgrada.Isto tako pretpostavlja se da bi to sjeverno krilo svojom starošću moglo odgovarati i renesansnom načinu gradnje nižeg plemstva i klera,te isto tako ju možemo prispodobiti sa kurijom koju je na oštrcgradskom vlastelintvu napravio i sagradio slavonski banovac i križevački župan Emerik I.Bradač Ladomerački.
Lovrečan ima krasnu crkvu,o kojoj neki drugi puta,ali isto tako ,ako se uspijete ušuljati na lukavo pogledajte i ovu starinu,zaslužila je svakako malo vaše pažnje.

Oznake: lovrečan


22.02.2018., četvrtak

Gornja Bistra

Nekome su moje priče strašne,nekome dosadne,netko razmišlja drugačije,netko si misli da se forsiram,a netko nešto i nauči.Postoji jedan dvorac u nizu slavnih koji godinama uredno zaobilazim,pa čak mogu slobodno reći da me nije briga niti za njegovu povijest,niti događanja oko njega,jer nosi u sebi najveću tugu svijeta.Naravno i opet kako kome,eto meni da.
Prvi moj susret sa tim zdanjem zbio se davnih dana,još krajem 80 tih godina 20 stoljeća,točnije 1988 godine.Tu nadomak Zagreba stoji stari barokni dvor,sa krasnim portalom,zabatni kamen čuva grb obitelji,derutan kao i svi ti naši ljepotani,samo nisam tada znao njegove stanovnike,niti sam znao za njegovu sudbinu,jer interneta nije bilo,samo knjige stare koje su ga navodile da ga se obavezno mora vidjeti.Dugačak ulaz,drvored,romantika prošlih dana,mir onih starina i spokoj raspjevanih ptičica po granama.Moj su dolazak najavile glasno,razletjele se kao da čuvaju ovo mjesto i kao da me tjeraju,beži dečko,mlad si ,možda nisi spreman za ovakvu tugu još,možda nisi spreman pogledati svu strahotu života,no,ja hrabro krenem dalje.
Sama priča počinje ranije,znam gdje je Donja Bistra,znam i gdje je Gornja,ali oznake za dvorac u ono doba nije bilo,kasno je popodne,već skoro pa predvečerje,vrućina ljeta,kažem ja mom prijatelju tada studentu medicine,daj odi sa mnom bumo si nekaj pogledali,malo se provozamo,a onda idemo na pivu.Vozim ja uokolo,nema dvorca,stanem na autobusnom stajalištu,dvije žene,oprostite molim vas,znate li možda gdje se nalazi dvorac Bistra? Znamo ,znamo,bute nas povezli.Naravno rado.U kolima razgovaramo,opušteno,kaže jedna od njih ,ja sam doktorica,a kolegica je medicinska sestra.Ma daj pa ovo je fakat čudo,eto moj prijatelj je medicinar i odmah se stvori jedna ugodna atmosfera.U ono doba,ljudi su ipak bili opušteniji,razgovorljiviji,nije bilo toliko zločestoće niti nacija,niti vjera,svi smo bili puno puno ugodniji za život.Gdje su danas ti ljudi,zarazila ih je politika novca.Mora da se stari Kheun-Hedervary smije gore na nebu gromoglasno kako nas je ipak uspio posvadi-pa vladaj.Stajemo pred dvorcem,one naravno požure naprijed,žuri im se preuzeti smjenu i kaže tada drugarica doktor,za zahvalu ću vas provesti dvorcem.Pa di ćeš veće sreće,nego upasti unutra.Bolje da sam odmah rekao ,hvala samo ću izvana.Ali eto,mlad ,neznanje i krenem ja onako veselo hrabro stubama prema gore,na samom vrhu stepeništa u hodniku sjedi mala crnokosa curica,bok,ja sam N.Gleda me mala onim izgubljenim pogledom napuštenog djeteta,sa strahom,očajem.Mala je ,možda se prepala,a nisam zločest.No,veli mi doktorica samo hrabro da vidite dečki .Već ulaz u prvu sobu je bio gotov za mene.Djeca od 15-16 godina u krevetićima za bebe,bolesna do kraja svijeta.Smrad mokraće,smrad vlage,propast čovječanstva,ostavljena ovdje da umru sa kaznom koju plaćaju za nečije grijehe.Ostavilo ih ovdje samo Bogu ili komunizmu da umru ,da se zatre trag alkohola,loših gena,loših rodilja i loših roditelja,koji su svoju „sramotu“ prikrili“ tu na ovom mjestu da joj nestane ljudskog traga.Kroz sve te sobe prošao sam kao sjena,drhtavica,suze u meni duboko,da ne zaplačem na glas.Pita me moj prijatelj,koji je navikao možda nešto jače od mene na ovako nešto,si dobro?Daj,idemo van molim te,ali kako otići van i pokazati krajnju nezahvalnost i krajnju bešćutnost!Ostajem do kraja soba.Prošao sam ih hrabro.Na hodniku još uvijek sjedi ona djevojčica,ona je normalna,zdrava,halo,tko je ostavio tu malu ovdje ,pa nije ona ista,ona je samo tužna.Odgovor slijedi,ona jest normalna,samo ima neku kožnu bolest,ima kožu kao riba i zato je roditelji ne znajući što će s njom ostaviše ovdje,a zaboravilo je i zdravstvo,samo ove žene njen su dom.

Jauk i plač me prati na izlazu,osjećaj gubljenja tla pod nogama,tresem se od suza i jada i nemoći i Bože pomozi.Prva birtija seoska,k grofu ,mislim da se zvala ili tako nekako, i dupli konjak za mene.
Možda ipak neke veze ima,možda ipak nije kraj,možda oni slavni bogati Oršići nisu pogriješili kad su sagradili ovaj dvor u 18 stoljeću,možda je ona grofica Zichy,žena Krste Oršića,koja se brinula za lječenje životinja u ovom dvorcu,velika prosvjetiteljica ipa k dala krov,kakav takav onda ,danas je bolje,svoj djeci bolesnoj ovog svijeta,da ipak umru u prividu doma.
Ovo će valjda biti prvi i zadnji puta da ovo kažem.Ostavite ovaj dvor,zaobiđite ga,pustite njegove male tugom ispunjene stanovnike da ovdje čekaju božanske livade i da budu sretni na onom svijetu i bezbrižno kao sva djeca trče prostranstvima anđeoskog duha.Jer oni su samo mali anđeli na ovom svijetu.

Oznake: gornja bistra


18.02.2018., nedjelja

ogulin

Okrenem gumb i grije,ali možda se malo njih sjeća,a možda malo i gradske djece poput mene zna,mada sam ja naučio silom ili milom prilika,onog osjećaja kad vatra zapucketa u starom kaminu,kad ti sama priča o Maliku Tintiliniću i domaćima zagrije srce.Svjetlo i toplo iz kamina,približiš se on grije,srce tuče ko ludo od neke nepoznate sreće i radosti,preplavljeno osjećajima nekog blaženstva i spokoja.

Bliži se proljeće,polako već,kako su dani još uvijek kratki,dolazi i sumrak,starom cestom guram se prema rodnom gradu sa strane Rijeke.Zavoji,putokazi starci,pogled na jezero,ali idemo dalje brzo,jer mrak pada,a ja bih tako rado i opet skrenuo nekuda,samo da ublažim pad u stvarnost užurbanog grada,a cesta me sama od sebe vuče i čujem kako mi vrag ili bog šapće na ramenu u uho direktno,skreni ,skreni,skreni.......I što sada,šutim i vozim.....A onda ploča kaže Ogulin....1 2 3 ma daj idemo.....

Starom nekom uskom seoskom cestom probijam se dalje...most drveni,rijeka,rukavci koji brzaju od probuđene proljetne prirode i još malo na samom početku ulaza u grad,stoji starigrad Ogulin.Opasan zidinama,brani on svoje ovdje na ovom mjestu kao oduvijek ,kao da je srastao sa svime time i ne da se,ali isto tako i paze Ogulinci na svoje,jer je ovdje baš možda nastala priča i priče nad pričama Ivane Brlić.A bio sam i na Pećinama u njenoj kući,pa kako onda da sada propustim to čudo i da ne pogledam,mada mi ovo nije prvi puta,ali sada ću si dati dovoljno vremena da i prošetam.U dvorištu se sprema nešto,sve je puno mladih,koji spremaju nekakav folklor,pozornica,začuđeni pogledi,mada mislim da su na to navikli,što ovaj radi ovdje,ali oni svoje rade i puštaju mene bez ikakvih pitanja da odradim svoje,odnosno poslikam i utonem u vrijeme prije.Preko puta je i park,sa ponor-vodom,možda je baš u tom parku bila strašna guja Striborova i strašna šuma,ali sve propade nad ljubavi.
Malo je to mjesto,odnosno grad,ali s toliko živosti i priča da ustvari jednom ovako kratkom šetnjom ti ne možeš sve obuhvatiti,nego samo pretrčati nabrzaka.Domaći gledaju strane,jer je uvijek tako u malim sredinama gdje se svi poznaju.

Baš me briga za povijest u ovom trenutku,sanjarim i hodam uokolo.Baš me briga za sva povijesna razjašnjena i analize,i sumnje ,jer tome poneki put nije vrijeme niti mjesto i ne brine me puno,da li je legenda živa ili se opet povjesničare svade u dokazivanju tipa ja sam u pravu ti si u krivu.Izgubili su ono dječje srce i nema natrag,ogrezli su u pustim brojkama nadjačavanja svojeg srca i duša i pustili da na njih utječe pusti ego.A što ako je istina,što ako po onoj staroj di ima dima ima i vatre,ipak je postojala jedna zaljubljena djevojka Đula koja se zaista zbog velike ljubavi bacila u ponor i od tuge nazvaše ovo mjesto njezinim imenom i ponorom.Što ako je zaista i postojala na ovom mjestu ta šuma Striborova,a jeleni dolazili u zimskim noćima čuvati ovaj grad,a zmija ih plašila.Što ako su zaista domaći iskakali iz vatre i plesali svoj neobuzdani ples.Što ćete onda kolege bez srca i mašte?!Jer postoji možda taj paralelni svijet kojeg smo izgubili negdje u svojem prevelikom ja i ja......

Tko krije sve te velike povijesne tajne i ne da ih van?!Možda svi ti povijesni papiri nisu niti točni ili samo govore pustu i suhu prošlost upravo se bojeći da ne prodamo i dijelić onoga što nas je bog stvorio ljudima,a mi pojeli jabuku umjesto da poslušamo glas s neba!!!Mogu se ja ovdje trgati po tekstu koliko god se hoće,ali idem ipak malo u povijest nastanka cijele te storije,ali samo mojim emotivcem u sebi.Pas mater,kad sam takav,morat ću se ozbiljno pospikati sa mamom.
Frankopani ti ga digoše ovdje na ovom mjestu u 15 stoljeću i od tada on broji svoje dane,zajedno rastući sa mjestom u kojem se koči i crkva.Bernardin Frankopan u svojem starom gradu Modrušu izdaje ispravu oko 1500 godine i postavlja granice između Modruša i Vitunje upravo ovome gradu.
Ali i ovdje se smjenjuju gospodari na sve strane,pa Frankopani daju ovaj grad Zrinskima,pa ga vraćaju ,ali sami stanovnici ili mještani ostaju svoji do kraja,kakvi su i danas.Hrabrim Ogulincima ,borcima,barem jednom dijelu Vuk II Frankopan daje slobodu od svake rabote,zbog hrabrosti i obrane protiv stranih upada.Sve redom junačine,koji nisu pognuli glave,nego ponosno stali na obranu svojeg ognjišta.
Kao i sada ,tako i nekada ,bježao je ovaj narod od puste nevolje i siromaštva,pa je tako zabilježeno da je velik dio stanovništa toga kraja 1715 godine pobjeglo dalje u Mađarsku,ali su zadržali svoj duh i svoje čakavsko slovo.
Neću duljiti puno o povijesti,niti o vlastima niti o posjedima,jer poneki puta to zaista nema nekog velikog smisla,na kraju ću donijeti jedan opis iz 1639 godine carskog graditelja Pieronia o stanju ove utvrde:
"…na kraju spomenute ravnice u smjeru zapada jedna je klisura, koja se ističe sa svih strana, ne ipak više od razine polja na kojem je sagrađen kaštel, nazvan Ogulin, koji je okružen dobrim zidovima i ispunjen drvenim kućama, a u jednom je dijelu palača ili kaštel dobro zidan i povezan s vanjskim zidovima."

Oznake: ogulin


17.02.2018., subota

erdut

Ostajem još u Slavoniji jer mi se ne ide doma,jer svaki puta kad se vratim sa lutanja primi me teška depra sivila grada nad prostranstvima snova.Slavonija, riznica povijesti,kroz koju se od početka pa do samog kraja one granice protežu i plivaju rijeke i ližu njene obale.Oplakuju.
Prespavali smo u Iloku,točnije Principovcu i sad polako autom dalje,preko vinograda i livada,polja,šorova i sokaka,kratko zaokrenuli kroz Jarminu na Vinkovce,pozdravili bana koji tamo leži odnedavno,a onda Bosutom zaplovili dalje opet nazad na Dunav,a na tom Dunavu čeka nas grad,ostaci ostataka slave i časti,starigrad Erdut.Uska ulica pored dvorišta i na vrhu smo,a pogled puca dole na meandar rijeke,na ravnicu i još dalje i dalje,dokle god možeš prostim okom sagledati tragediju,ali i radost života i stvaranja epoha kojih više nema.Sjaj i bijeda!!!

Prije nekoliko godina u prenosu bečkog novogodišnjeg koncerta,na poznati valcer An der schoenen blauen Donau,plovili su režiseri i scenaristi cijelom dužinom te rijeke,od Schwarzalda gdje izvire,preko naravno Austrije,Srbije,Rumunjske,pa sve do posljednjeg zbogom u Crno more,ali su zaboravili hrvatski tok te rijeke i niti jedan naš dragulj ,a ima ih koliko god ti srce želi nije ušao u tu njihovu scenaristiku.Propust ili što je već bio,no ja sam tada se mailom obratio hrvatskoj televiziji,ali kako da se ja kao nacionalno sumnjiv uopće mogu i smijem obratiti jednoj takvoj televiziji i prigovorio na propust,na što sam očekivao barem odgovor stila odjebi ili kako je jedna voditeljka izjavila da nećemo valjda muslimane voditi po svijetu,nego je moj prigovor u kratkom dijelu i svojoj tadanjoj emisiji nekakve predajne kulture objavila pod svojim ona gospođa ministarka ,bez da je navela trag i onda se čudimo kako nam je.Tako nam je kako nam je.Eto,Hrvatice i Hrvati,pa ni sama javna televizija se nije sjetila vjerojatno uputiti barem prigovornu notu austrijskoj televiziji ili čak veleposlanstvu,nego ja,neki tamo M. i još se bahatim.Čudna jada.......

Ali eto ja stojim tu na toj maloj visoravni gdje se koči taj grad i njegovi ostaci nad rijekom,koja bez obzira na sve dodiruje u punoj snazi našu prošlost.
Ima toliko papira za listati, toliko toga za istražiti,ne samo povijesno ili povjesno umjetnički,nego i arheološki,etimološki,društveno i socijalno,da bi bilo premalo vremena za ovaj moj tekstić o mojem doživljaju tog mjesta.Ostavljen da stoji u ruševinama,čak niti da netko pogledom zaokruži tu ljepotu i da ga spasi kao utopljenika sa slamkom,nego se svi ograđuju,bježe van,kao da se stide onoga što je bilo,jer je novo vrijeme i to nam ne treba uz svu onu hrpu informacija kojima danas ratujemo na širokim poljima jama,jazbina,ratova,ratnika ,poraženih,ispljuvanih,plavo-vlakovskih i svih onih inih i sličnih filera povijesti od koje nam nikako ne može biti bolje,dok ovu staru,skromno junačku bez velikih slova i velikih riječi ostavljamo da se guši u svojoj krvi,kako bi danas neki na toj istoj krvi mogli zarađivati svoju bijedu bez imalo stida.Voditeljice,spikerice i ostale koje niti maramicu ne znaju baciti kako se spada,a kamoli da bi se kavalir mogao sagnuti po istu.Pa što reče onaj,danas mi se to čini ustvari jako pametno i snošljivo nisi niti za madraca,a kamoli za mudraca,a na što smo svi graknuli sa lepezom u rukama.Čudna jada.......

Na istočnim vinorodnim padinama Čvorkova brda sa znamenitim podrumima vina koči se Erdut,odnosno ono što je ostalo od njega,dvije kule i zid.Okrugla kula locirana na jugozapadnom dijelu troetažna je građevina proširena na završnom dijelu pojačana kontraforima,te četvrtasta kula smještena u centru lokaliteta,a dodiruje se sa ostacima zida.Tu je stajala i grobnica obitelji Cseh.
Sam grad spominje se kao Erdeed u vlasništvu titeljske gospoštije 1472 godine,a kasnije ga zatičemo u rukama familije Banffy od Donje Lendave,o kojoj sam pisao na drugom kraju hrvatske.Od godine 1526 gotovo je neprekidno u turskim rukama,a stoljeće kasnije točnije godine 1608 putopisac Prandstetter našao je grad u jako lošem stanju.1687 Erdut biva ,recimo ,oslobođen pa dolazi u ruke carske i kraljevske komore,a ona ga daje dalje 1730 kao zalog Ivanu barunu Zuaniju.Godine 1746 bude prodan Ivanu Palfyiju od Erdoeda,a konačno ovaj grad kao i cijeli posjed dobiva ona obitelj koja za ovaj kraj znači rast i razvitak skoro pa do današnjih dana,odnosno do 20 stoljeća,Adamović-Čepinski i Ervin pl.Cseh.

Krajem 19 stoljeća grad biva obnovljen i devastiran usput,naime glavna kula biva preuređena za grobnicu obitelji Cseh i snižena sa malenim zupcima i neistinskim kruništem.Okrugla ,prije navedena kula podsjeća nas na talijansku renesansu 15 stoljeća.Ni sam romantičarski prikaz iz 19 stoljeća slikara Hoetzendorfa ne može popraviti sliku tog grada,koji je ostavljen da propada.
Znate onu dječju,kad se popneš na brdašce stavi ruku na srdašce......moram Vam reći da ovdje pali,jer će Vas sigurno ,ako imate i malo osjećaja u sebi upravo tako jako srce zaboljeti da ćete se morati primiti za njega........
Čudna jada........

Oznake: erdut


Šarengrad

Na samom teritoriju kraljevine Slavonije nalazile su se vjerojatno najjače utvrde cjelokupnog kraljevstva ostataka Hrvatske,osim nekoliko vrijednih primjera Korduna i Like,koji su u neko doba pripadale toj kraljevini čiji je teritorij dosezao skoro pa do Zagreba.
Ja nisam neki mračni tip baš,premda ne volim trošiti nepotrebno struju,ali se u tekstovima čini da ja uvijek hodam okolo baš kad je zima ,magla,snijeg ,no za to postoji dobrani razlog,strah da umjesto Eve ne poljubim zmiju.A zna se ,premda je klima podivljala,a s njom u skladu i mi,da zmija nema kad je vani hladno.Pa se ja tako kuražno sprešetavam po utvrdama i gradovima.No,uvijek napravim pauzu,jer me osim tih građevina i starina osvoji poneko mjesto samim svojim postojanjem.Malo mjesto,pitoreskno,skriveno u povijesti,a opet toliko živo i raznobojno da naprosto moraš zaustaviti auto,sjesti na klupu i gledati Dunav kako ljubi nebo.U daljini nad tim Dunavom spava stari grad.Njegove ruševine još se ponosno drže ostataka,naslanja se ta kula i grli svoje zide,kao da im tepa,polako,doći će opet naše vrijeme,samo treba izdržati.Nije niti vrijeme niti ratovi,niti ljudi mogli baš do kraja uništiti ponos te građevine u kojoj su zakopane ruke vrijednih ratnika i radnika,kako bi se ovaj kraj sačuvao za nas,koji smo došli i koji dolazimo toliko stoljeća kasnije pokloniti se i ogledati se u rijeci koja teče ispod.Ta rijeka ima široki tok,od Njemačke preko Austrije,teče ovim krajem istim tempom i ritmom svojih valova od renesanse do tročetvrtinskog valcera.Tu i tamo dobije zamah prave vode ,prave rijeke,ali priroda ima svoj slijed nakon kojeg se smiri i opet mirno protiče dalje prema Crnom moru.Koliko ta rijeka gleda povijesti,nemoguće je napisati i opisati,ali je ovo naš dio te veličine ,pa sjesti ,zapaliti cigaretu i pogledati u daljinu samo je tren trenutka protoka vremena.Čak se i moj Max smirio i pustio da sjednemo u uspomenama.A onda idemo dalje,ali ne predaleko,samo nekoliko metara dalje,pa uz brdo-livadu i već smo tu pred samim usponom na stari grad utvrdu Šarengrad.

Odakle to ime za jednu ovako tvrdu građevinu-braniča? Ne zna se pouzdano,možemo romantično-sjetno nagađati,da je to zato jer se njena cigla sjaji na suncu ili naprosto se prepustiti etimologiji i prevesti mađarski naziv Szerenvar-Srijemski grad.A srijem nije daleko odavde.
Nekoliko je susjeda ovdje prijateljevalo,Ilok,Sotin,od kojeg više nema traga,malo dalji Nuštar i još malo dalji Bosut,djedovina onih Morovića,koji su sagradili i ovu starinu.Svi ti hrabri ratnici na kupu su kao mladići branili ovaj kraj,družili se, i činili čvrsti muški zid spletenih ruku kraljevine Slavonije.Danas su starci.
Sami taj Šarengrad nije neka novotarija,nego je stara rimska postaja i promatračnica,točno na samom putu prije nego se dođe u Ilok,no ipak je bitniji sami srednji vijek na ovom prostoru,a pretpostavke su kao i na svim našim građevinama još neistražene do kraja.Sami taj posjed spominje se vjerojatno u 11 stoljeću kao svojina templara ili benediktinaca koji su ovdje sagradili i samostan,ali provalom tatara 1242 godine,treba početi ispočetka.Sve jačim navalama Turaka u ove krajeve,stvara se potreba sagraditi obranu.No,samo ime možda datiramo u godinu 1275 kao posjed viteza Athyja.

Samu gradnju dajemo Morovićima u 15 stoljeću,sa gotikom u slogu,ali nam njene dimenzije i način gradnje govore,da ovo nije bilo samo ratničko sijelo,nego i stambeni prostor,tako da ćemo to nazvati ,onako kako volimo reći,kaštelom.

Puno je vlasnika tu promaršilo i možda nije zaista potrebno navoditi sve njih ponaosob,no nakon Morovića koji izumiru 1467 godine dolaze ovde Gerebi,a o njihovom vlasništvu nad mjestom govori i podatak da je u samostanu pokopan poznati kaločki nadbiskup Ladislav III Gereb de Wingarth.Od 16 stoljeća sve češće mijenja vlasnike,pa ga tako zauzima i turska vojska predvođena Ibrahim-pašom,ali se i oni brinu dostojno o njemu,pa ga pregrađuju,obnavljaju.
Sam taj starina bio je opasan jarkom,a stoji na brdu nad Dunavom,a grad i samo mjesto opisuje i slavni putnik i putopisac Evlija Čelebija kao dobro razvijene,a sam taj grad da je temeljito obnovljen u 17 stoljeću.No,njegovi podaci nisu uvijek najtočniji.Njegovo izvorno ime nije bilo Šarengrad,već Voćin,ali ga on dobiva vjerojatno u 18 stoljeću,a zašto se briše staro ime Voćin,ne zna se niti dan danas.
Krenete li Slavonijom,znajte da hodate po vjerojatno najsnažnijoj povijesti svijeta,kojoj je ovo samo komadić raja ili pakla,a ako krenete prema Iloku nikako nemojte propustiti sjesti na klupu pored ceste i zagledati se u vodu,samo pazite da Vaše uspomene i Vaš dijelić trenutka ne ode zajedno daleko u nebo,nošen širinom misli i vode....Pokaži mi gdje Dunav ljubi nebo,ja vjerujem upravo na ovom mjestu,ispod starograda Šarena......

Oznake: šarengrad


16.02.2018., petak

nidje veze


Tko to danas zna!Jer nekakve veze možda i ima.Rasprostrli su ovdje svoja naga tijela još stari Rimljani u 2 stoljeću ,a na starim poveznicama panonsko-keltskog plemena koji se ovdje kupao i prije od njih,samo kaj su ovi drugi lepo uredili za sebe toplice i sve kaj pripada tome,parne kupelji pune ulja,pa malo saune,pa malo hladne pa red tople vode.Zdrav duh u zdravom tijelu,jer se zna ,kada odeš na godišnji odmor odmore ti se i moždane ,a i tijelo ti em poprimi zlatno-braun bojicu,em sve skupa živne ,a kad se lepo odmoriš i rastočiš naravno da ti svakakve perverzije padaju na pamet,pa ti se na posljetku desi i dete.Eto ti vraga od odmora,jer se naprosto toliko opustiš da se ne paziš, na moral i etiku, nego samo sve 4 u zrak ,a posebno dvije na kojima se hoda.
Mare naša austrijska bila je plodna žena,mada nije zabilježeno,da li ju je i ona namakala u vrelini vode,ali je svakako voljela te rimske ostatke,pa si je dala truda i samu svoju bečku rezidenciju ukrasiti u baroku sa neoantičkim elementima.Pa je valjda to htela ponoviti i ovdje kad je sve skupa dala grofu Antunu Jankoviću da ovdje uspostavi toplice.Možda je računala,ako joj zapne,da bu ovde popravljala stvar,no ipak njoj samoj nije trebalo,jer je bogu fala rodila njih 16.Mašala!
Druge nisu bile te sreće,no,kako koje bumo rekli,pa mnoga ženska ,makar i najfinija dolazi ovde na oporavak i bogomoljenje da joj se desi dete,jer su te daruvarske toplice tak ljekovite,poglavito za nerotkinje ,da odavde nema šanse,a da odeš prazan doma.Tak se desilo i jednoj mojoj davnoj prijateljici koja sirotica nikak začeti mogla nije,ali nakon Daruvara je došla doma do zuba.To nemre napraviti ni Gospa Međugorska.Dakle ,uprkos naslovu,eto ti čuda i veze.Bez obzira kaj si ko misli,to je tak i tak je ljekovito da naprosto dušu haneš.I nije reklama,jer bi mi ovo morali platiti.
Sami Daruvar je grad od tri grada,davna,stara grada,ali u njemu se danas diči kasnobarokni dvor Jankovića i naravno uz to jako lijepa crkva u samom centru mjesta.Cijeli je taj uski kraj,Lipik,Daruvar pun tih izvora ljekovite vode.
Ja ću se ipak malo vratiti povijesti unazad kako bih lakše prikazao cijeli taj put toplica u razvitku,jer se u njih odavnina puno ulagalo.Još od Rimljana,a povijesno se spominje mogućnost da su se ovdje odmarali i rimski carevi Hadrijan i Konstantin Veliki,pa preko Osmanlija,austrijskog plemstva sve do novijih dana,kad se popravljaju i obnavljaju stvari posle ovog zadnjeg rata.

Ja sam se ovdje našao krajem 9 mjeseca,okupan maglom i tišinom jutra,onih posljednih dana kasnog ljeta.Prošetao parkom kojeg osim hrpe cvijeća diči i jedno staro drvo gingka,čije bi mi lišće pomalo već moglo i zatrebati,ali sam tada još bio luksuzno mlađi,pa nisam razmišljao unapred.No,nije samo gingko ukras,nego i krasne skuplture od kojih bi se možda nekako najviše isticala ,a barem vezana za neku priču ili legendu slavna „kupaćica“ Zagorca Antuna Augustinčića iz 1927 godine,a priča kaže kako su gradski oci došli u Klanjec u Zagorje i za malo novaca kupili ovu skulpturu koja je stajala negde u kutu dvorišta obrašla bršljenom i prekrivena nekim starim daskama.Daruvarci tu skulpturu nazivaju od milja „Gola Maja“,ali kako je nama kultura i nasljeđe važno,tako je ta naša Maja ukradena iz parka i to sve zbog bronce,mada je preživjela sva bombardiranja.Nađena je ,da sad ne dignete buku i paniku i to u Zagrebu u jednom stanu,razrezana na 13 komada.Kultura narodu!!!

Jankovići koji su ovo dobili kako sam napisao od Marije Terezije,uložili su puno truda u očuvanje ovog svega novim pokoljenjima.Početkom 19 stoljeća,a na ruševinama ili temeljima starog Rima podigli su ovdje znamenitu Antunovu kupelj,koju su gradili makedonski majstori.Zatim je sagrađena Ivanova kupelj,a kada Jankovići prodaju posjed grofu Tukoryju,1879 godine,ovaj gradi poznatu centralnu blatnu kupelj 1910 godine u pseudomaurskom stilu.Tako da se sve lepo može zaokružiti i na povijesnoj bazi.
Ako kome nedajbog treba,a nemre uz sve molitve i obilaženja svetih mesta,nek obavezno dođe u daruvarske toplice,jer ti ga voda sama od sebe metne,tak je ljekovita.

Oznake: Daruvarske toplice


04.02.2018., nedjelja

ora pro nobis

Ora pro nobis
Al čuj ,što ti vali šapću plahi,
Vaj Ferko Tahy,vaj Ferko Tahy
Danas je bolje i lakše biti prijetvoran,gad na kvadrat,jer oni dobri,obično ispadnu kreteni,pa je tako vjerojatno bilo i u ono doba davno,kad je zemlja bila izmučena ratovima,kraljevi se borili za opstanak,a sirotinja kao i danas gladna ,ali nije poduzimala ništa.Sve do trenutka,kad je sve otišlo kvragu i natrag nije bilo.No,politika i moć su uvijek bile jače od narodnog zdravlja.Govorio je puno,nije rekao ništa.Kako mogu išta napisati u glavu,a da možda zbog toga,zbog imena i prezimena ne nastradam,a da me ljudi shvate ozbiljno.Moje prokletstvo današnjice je da bih se zaista trebao povući u svoj mir i sve ostaviti na miru.Živim i odgajan sam,premda u trapericama,u nekom dobu,u drugom duhu,gdje se cijenilo dobro i osuđivalo zlo.Ne sudim nikada nikome,Bog je tu da sudi,a Bog sudi jako.I ima mjeru ,metar,po kojem će svakome dati ono što je zaslužio.Poslije čovjeka ostanu kosti,a poslije govna samo kanalizacija.Pusti vodu.
Gledajmo na povijest kao na nešto što su pisali ljudi u trenutku kad im je to trebalo,da i opet drže narod u besvijesti znanja,pa tako i ono malo dobra postane zlo,a zlo iskonsko postane dobro,samo kako se hoće.Nemoj mi hvaliti od toga nemam ništa,daj mi prijateljstvo i ruku,to je mi dosta.I nemoj me uzimati olako,jer zemlja sve pamti,zemlja ima moć,koja ljudima nije poznata,ili samo nekolicini onih koji poštuju nekoga i koji poštuju ruku.Ja gad ne mogu biti i ne želim,a tebi ako je to smešno,pamti da će ti se vratiti ,kad tad.....i neće nikome biti žao.Budi samo čovjek!S ovime kao da se opraštam i povlačim u svoj mir u ono svoje okruženje koje sam imao davno,a onda otvorio malo duše i dopustio raskoš! Pas koji laje ne grize,ne olako shvaćati te riječi,jer taj pas,može podviti rep i od straha i razočaranja postati gad.
Zašto?Toliko razočaran,da okrene svemu leđa i kaže zbogom,a tebi neka onaj neko drugi sudi!!!!
Silne molitve sa figom u džepu nikud ne vode,samo je trošenje dana,po onoj trla baba lan,a one prave one male i sitne molitve upućene nekom božanstvu,za spas i pomoć ionako se izgube u prostorima jeke.
Nije to samo tako lako objasniti sve te pojmove i činjenice,možda doktor pomogne ili kakva druga struka,jer pametnih je malo,a prepametnih previše,pa nam zato zidari rade u medicini,fizičari na placu prodaju luk i grincajg,a doktori znanosti kao zaštitari.Posao je posao,ali bi ipak najbolje bilo kad bi se svi držali svoga i ne pametovali,bilo bi puno lakše i jednostavnije,a imalo bi i smisla,i svi bi imali svoj posao.Tako da sam ja odlućio ovako u kasnim godinama davati savjete na sve strane,pa ako netko treba nešto o čemu nemam pojma i nisam za to školovan,dobro došao,čitao sam na netu,i sve znam.
Ali isto tako nije lako objasniti ni sve to što je prethodilo da se sirotinja digne.Stoljećima su nosili jaram oko vrata,no,onda im je on došao do guše,počeo ih je daviti i krenuli su.
Sve skupa,bez obzira na danas sve aktualnije gregorijansko-julijanske korale i pjevanije,već je negdje u prosincu počeo dogovor da se digne ustanak proti plemstva,tako da se u Zagrebu banskom promijeni sastav stanovništa i da ne bu više presvetli gospon diktiral pravdu,nego seljak sam sebi i za to na tron banske časti postaviti seljačkog domaćeg sina.No,kako se organizirati.Ono malo slobodnjaka moralo je odigrati glas kurira i prenijeti sastanak svi ondašnjih siromašnih na puntu,na bunu.Nitko tada od njih nije pretpostavio ili nagađao što bi to ustvari napravilo ondašnjem svjetskom poretku,nego se samo mislilo kako skinuti gospodu s vlasti i povlastica.Imati kruha bila je glavna misija.No,ni gospoda nisu živjela baš međusobno u posvemašnjom miru i slogi,pa se tako pretpostavlja,a zna se da bogati vode revolucije,da su protiv toga Tahyija ratovali na pravo posjeda Suseda i Ungandi,slavni stari ratnici i oni opaki za Zagreb Gregorijanci.Možda se onda može nekako sagledati da su upravo oni našli nekog lika s ceste i postavili ga tamo u to vrelo da digne sve na noge.A glavni akter kontra bio je Ferenc Tahy,velemoža ,vlasnik file und jahte i sveopći tiranin.Krao,pljačkao,tjerao pse na seljake,silovao i uzimao i ono što mu po pravu nije pripadalo,ali to imamo i danas,tako da nije čudo,da se u ono doba teškog srednjeg vijeka dešavalo isto.
No,nije samo Sused slavni,koji je toliko puta bio proklet zbog zla,koje je dolazilo s tih romaničko-gotičkih prozora,mada njegovu pravu sliku nemamo,nego i sami stari grad Stubica.Tako da se niti točno niti pouzdano ne zna mjesto samog krvavog mitinga 9 veljače 1573 godine.Tahy viče: svanut će vam krvav ovaj božji dan i bježi u Zagreb,pozvati na pomoć,jer mu je gorjelo pod petama.U Zagrebu je na časti ban Drašković,a podban Alapić ni sam ne zna što bi napravio,jer je doseg bune od Zagorja,preko prigorja i Slovenije,gadno zakucao na samu vlast.Da li javiti kralju i caru u Beč,da imamo problema,da gori sve uokolo,da je sva sila plemstva se razbježala,da su mnogi poginuli,da gori skoro pa cela ta južna strana carstva,a kak su nori,mogli bi do Beča.No,javilo se kasno.
Sve gori uzduž i popreko,ne mislim sada nabrajati kronološki,mada se borim s time u sebi,jer bu se sigurno našla kakva pametna glava,koja bu morala nadopuniti ovaj tekst,ako se nekome s time bavi,izvoliju,to ima u školskim knjigama,pa ne mislim sada se baviti s time.
Matija Ambroz Gubec beg,nije nikada u stvari siguran lik,ne zna se njegovo podrijetlo niti porijeklo,premda se i u kasnijim godinama,kad je buna bila ugušena u krvi i vješalima,pojavljivalo to prezime,ali kažu da su ostaci te obitelji prezime promijenili radi svoje sigurnosti i sreće.Kao što sam na početku rekao ,možda su ga poslala velemožna gospoda,da ne prljaju svoje već ionako umočene ruke,možda je zaista bio neki ljepotan i snagator s dovoljno karizme da sve skupa digne u zrak,možda je bio vojnik,obučen u tursko,pa je dobio taj beg.Ne zna se pouzdano.Jedino što se pouzdano zna da je taj isti Matija Ambroz Gubec prekasno dobio pomilovanje od samog kralja.Imamo u povijesti i jednog jedinog svjedoka koji je to sve zapisao.Onog malo zagorskog plemića ,tada dečkića od kojih 8-10 godina Petho de Gerse,koji je prisustvovao pogubljenju Mateka u Zagrebu.Ne vjerujem da je pogubljen u Zagrebu u centru pred Markom svetim,jer bi gradom bio nesnosan smrad i onečišćenje,a ionako je bilo grdo i zmazano,nego negdje da se gospoda baš previše ne španciraju okolo možda na mjestu današnjeg kina Tuškanac,odmah ispod gradskih bedema,a možda je zaista i na Gupčevoj Zvezdi,ondašnjem Zredišću,di su se isto tako spaljivale i vještice.

Sused stoji tamo od 16 stoljeća,samo ga bršljan drži na kupu ,kao da ne da,da sve skupa padne u zaborav,jer niti rijeka Sava ne može oprati sve molitve i sve suze.Šenoa je to tako :I Ferko Tahy bude star,zapustio ga rod i car......No,sam taj naš Tahy,kako ja volim reći,uzevši u obzir današnju situaciju,dobrotvor i zaštitnik sirotinje,nije bio toliko kriv ili dužan za tu samu bunu seljaka,bila je to s današnjeg gledišta,ipak sveopća ekonomija.Tahica je bio i dio obitelji Zrinski,i to upravo zet onog slavnog Nikole Sigetskog,a borio se za posjed ,odnosno polovicu Susedgrada i sa Heninzima,isto tako jednom slavnom obitelji.Za svog života,premda je i poslije bune i teško bolestan zlostavljao kraj,moglo mu se,dao si je napraviti spomenik,nadgrobnu spomen ploču sa svojim likom,kako bi ona vječno bila postavljena u crkvi Donja Stubica,no,ipak mu je sudbina odredila vječno prokletstvo u muzeju,da tamo čeka svoj red i oprost od Boga.Da li ga je ipak dobio ili možda nije,ne zna se,jer čekamo svi mi da se molitva „moli za nas“ jače čuje i odjekne.
Eto to je moj dio o buni seljačkoj,a vama ostaje pogledati uprizorenje,tko nije bio naravno,da ne bi sad bilo ja sam bila ja sam bila,i pokušate shvatiti taj dio povijesti s kojom se još uvijek borimo i nikada joj nećemo reći zbogom i pokopati je zajedno sa likom i djelom Ferenca Franceka Tahice......

Fus nota: vlasnik file und jahte,znači vlasnik vile i jahte,autor si je uzeo slobodu malo karikirati situaciju po jednom prevodu crtanog filma.
Imam 5 godina idem u vltić i molam paziti šta teta kaze da napisem.....

Oznake: seljačka buna 1573


03.02.2018., subota

Robba

Kažu da se ubojica uvijek vraća na mjesto zločina.Poneki put se i ja tako osjećam,premda nisam nikoga ubio,barem ne rukama nevinim.Više jezikom,mada kako sam stariji,pazim na bore ,da se ne nerviram previše,pa puštam da su u pravu.Kad se dozoveš bit će kasno,za sve ,a i za mene,tako mi je neki dan rekao i horoskop.Ima stvari koje volim,pa se vratim,a ima stvari i ljudi i događaja ,pa se ne vratim.To je tako i ne mogu si pomoći.
Na poziv Iseka Kršnjavoga dolazi iz Kelna ,starije dame će se sjetiti slavnog parfema,osim crne mačke,i kelniš vaser,s kojim su se lagano tapkale,mirišale maramice,ako bi gospođi kojim krivim slučajem pozlilo,pa se morala vratiti natrag u život,i tako pokazati da je imala pravu guvernantu u djetinjstvu,slavni Herman Bolle.On je puno radio,arhitektirao,sav u stilu historicizma i boleizma,odnosno neogotike,predano je učio generaciju zidara i keramičara poslu,jer je dosta njih bilo i nepismo.Ko si je u ono vreme prije Tita,mogao platiti školu,jako retki,osim Ivice Kičmanovića,samo bogatuni i tadanja zlatna mladež,a ne znam da li se pušilo kao danas,kad je zabrana na svim mestima,i kad samo oni koji nemaju ukusa,poput mene,pljugaju,a duhan nije bio toliko ipak primaran.Isto tako ne znam da li se rodio bio i Matan,morat ću telefonirati okolo da se mogu kontaktirati.
Meni osobno ovako naopakom,sa silom kritika,baroknom i po izgledu već,on je jedino pravo napravio arkade preslavnog Mirogoja zagrebačkoga.Ostalo mi je nekak diskutabilno,jer me najviše od svega muči zagrebačka nam prvostolnica,koju je u kratkom vremenu,a nakon velikog potresa 1880 godine,uspio uspješno pokvariti do neprepoznatljivosti,pa je s time u skladu,sav vredni inventar zagrebačke nam katedrale,dao podijeti za selo i seljake.Ali je naravno ostavio veliki trag,ne samo u rodnom gradu,nego se pačal i tam di ga se nije baš niti pitalo,pa njegove rukice i nacrte nalazimo skoro pa po celoj nam Lepoj.

NO,jednom sam već i napisal,da narodnu umjetnost,čitaj lukavstvo,tipa da se Zagorci rodiju sa malom maturom,nemreš tako lako prešlajfati,zeznuti,pa se selo skupilo zajedno sa svojim starešinom i lepo su se uskladili,kaj je inače retka stvar,a da ne završi kod gospon doktor advokat,da buju sebi u taj svoj kraj,na volovima dopelali jen oltar,kaj onima u Zagrebu više ni na potrebu bil.Pa su se lepo upregli volovi,potrgale se noge,i lepo je oltar barokni,kakav bi drugač bil s moje strane,sav u mermeru,našel svoje krajnje odredište u Križevcima.Veliju da su seljaki tako vukli te sirote,da je svima curil znoj,da se netko ne bi u katedrali predomislil,a kad se jednom nađe taj oltarček na mestu,ko bi ga vrag vukel natrag.Pa se slavni Robba najenput našel ne na slavnom katedralnom mestu,nego u tadanjoj maloj sredini i tam stoji i danas,virgo intacta.

Sama crkva sv.Križa u Križevcima datira iz davnih vremena 13 stoljeća.Nekoliko je puta obnavljana i pregrađivana i dotjerivana,no ipak svoj glavni adut ima iz 15 stoljeća i od tada je tamo kakvu je vidimo.Recimo da je temeljito obnovljena, nakon niza peripetija, jer je u njoj bilo sve i svašta i nije uvijek služila samo svetim stvarima,nego i vojsci,pa je malo skladištila stvari,pa čak bila i zatvor za zločeste,1913 godine po nacrtu Štefa Podhorskog.Pa tome u prilog stoji i pompoza na kojoj pišu sva tada slavna imena,poput cara i kralja ,K und K,našeg Franca Jože I,nadbiskupa Bauera i Pape Pia desetog,X.No,u sredini stoji to čudo kasnog baroka,koji ti odmah na ulazu ostavi dah negde na pola ošita,a oči zapanjene u stilu paf.Kasnobarokni oltar u tri boje-crnog,žutog i bijelog mramora iz godine 1756,slavnog kipara ljubljanskog, talijanskog porijekla Francesa Robbe.Glavni motiv je raspeti Krist,a s lijeve strane Mojsije sa zmijom.S desne se ugural u toj igri svjetla i sjene i Abraham.Taj oltar koji nije više pasao u zagrebački katedralu izuzetno je vrijedan spomenik kiparstva i same crkvene umjetnosti.

No,osim Robice,vjeruje se isto tako ,a postoji i opet spomen ploča,da je ta crkva bila glavna u onoj priči,kad je Žiga 27.2.1397 godine,inače kralj ugarsko-hrvatski,dao na prijevaru pobiti bana i plemstvo i tako završio onaj sabor križevački u krvi do vrata.
Križevci nisu daleko od Zagreba,a u samom tom kraju od Vrbovca do centra imate kaj pogledati,pa ako nemate doma kaj delati,bez obzira na vrijeme i klimu,lepo u kola i na put.Prigorje je lepo......

Oznake: križevci


02.02.2018., petak

spooky

Kako doći na zao glas ni kriv ni dužan
Kad je Erdedima Okićgrad postao premalen oni se sele na novu lokaciju i grade u 16 stoljeću dvorac Kerestinec,nedaleko Samobora,odnosno Svete Nedelje.Tek kad je sagrađen u renesansi ovde umire žena Petra Erdeda i već počinje tragedija ovog zdanja.I sam prilaz dvoru već je zastrašujući i izdaleka izgleda upravo tako kao da bi te njegove ruke povukle ,kao u svakom dobrom hororu.Ali niti vrag niti ja ne spavamo dugo,pa okolo dvorca,lijevo i unutra si taj čas.Prolaze me već na samom startu srsi straha i nelagode i to ne mogu prikriti niti vitraj ukrasi prvog kata.Od prvobitnosti dvorca nije ostalo puno,nekoliko je puta nastradao,od turske vojske,pa požara,pa i točan njegov izgled ne znamo od prve,i na kraju samom veliki potres 1880 godine.Nekoliko je puta i pregrađivan ovisno o razdoblju,da bi njegovu lošu,niti krivom niti dužnom,sudbinsku sliku zacementirao 2.svjetski rat.Ljudi ljudi sa svojim ludim snovima!!Kaže mi jedna cura kako su se njoj niotkuda zatvorila vrata sama od sebe,bez vjetra i propuha,kao da te upravo upozorava,odi van,nisam dobar,jer se toliko lošeg dogodilo ovim zidovima plača i boli i jada i tuge.Pusti me na miru!
Nakon te 45 godine ovde se smješta jugo vojska,a nakon nje ,rat,pa onda nova vojska,da bi konačno ostao zapušten i napušten,sve do novijeg doba,naših ovih dana,koja isto tako nisu nimalo zlatom pozlaćena,nego se kao čeka njegova obnova.Ne bih baš bio u koži novim vlasnicima,ma koliko god oni bili čvrsti i ne praznovjerni kao ja.Ja ipak te građevine volim ostaviti u miru i dobru.Svaki šušanj,svaki pokret i to onaj nagli me prene i stanem.Svako škljocanje fotoaparata,kao da mu čini rane.Pravi starac kojeg sve smeta!Stoji on tako na laganoj uzvisini sela,oko njega neki novi ljudi,nove kuće,nova djeca,ali pamti on kad je sve bilo pusto,kad nije bilo nikoga i kad je teško stradao i vidao rane.Kome je on kriv! Zar su oni strašno oholi prvi vlasnici Erdedi doveli ovdje samom gradnjom svoju lošu karmu ili je kao i čovjeku i njemu dodijeljena uloga ovog svijeta,ma koliko god se puta reinkarnirao.
Krvi na ovom prostoru nije nedostajalo.Velika seljačka buna 1936 godina biva ugušena u krvi i njegovi prozori gledaju na taj jad.Koliko je divnih riječi mogao napisati književnik August Cesarec da nije zaglavio u ovim zidovima i kasnije streljan.Eto,kako se pamti ta starina!

Uđite,ako već morate sasvim tiho na prstima,ne ostavljajte svoje tragove,da ih ne bi ponijeli kući zajedno sa lošom slikom,vračare to zovu nagaz.

Oznake: kerestinec


01.02.2018., četvrtak

pohano ili pečeno

Pohano ili pečeno
Ustvari od tih svih svojih putovanja,bez obzira na prognozu ,uvijek se nekako nađem ili na temperaturi sahare ili u magli.Rat je završio i vraćam se putevima kroz koje sam vozio,ali nisam stigao stati.I sada da vidimo koja je šteta,što se promijenilo od tih dana,kad sam vozio ko manijak kroz sva ta mjesta,sela i gradove.Nekako se ,sad mi se čini,sve previše smirilo,i priroda je odahnula,bliži se proljeće,još se vuku te magle ,ali sve se budi.Namjera mi je Vukovar,tamo imam posla,ali ne želim sada pretrčati i opet nabrzaka cestu,nego polako,opušteno...
Zagreb vidimo se za par dana,a onda Dugo Selo,Vrbovec i prema Slavoniji,prođem veliki zavoj u Bjelovaru,pored tržnice,a onda cesta otvorena i preda mnom želja i snovi,strah ,nadanja.No,to sve ostavljam za kasnije kad se nađem na terenu okružen ljudima kojima ću morati nešto pametno reći,a sada dok vozim razmišljam samo o vremenu koje je nestalo,prestalo iza nas je i sad treba zavidati rane i krenuti napred.U Bjelovaru magla i kava,malo dalje na raskršću dvije ceste,kuda,a svuda ustvari možeš doći do tamo do kamo sam i namjerio.No,idemo desno i već je tu derutna pravoslavna crkva,barok u zapuštenom sjaju.Stajem na blatnoj livadi,slika,šutnja,a onda dalje.....policija,cesta,traktori,kamioni,djeca,podravska magistrala.....
Još malo ,a onda stajem...Ne mogu zaista opisati doživljaj sunca koje se probija kroz maglu,one livade,mir ,jutarnju tišinu,ljubav i taj grad koji se diže zajedno sa maglom u vizuri mojeg oka i povijesne legende.

Uvijek me muči to,da ne pišem te podatke i činjenice,da napišem samo ono što ja osjećam bez obzira na vrijeme gradnje,načina,sloga,arhitekture,jer na tom mjestu sada i ovdje nije to niti meni bitno,mada me uvijek ponese škola i uvijek,bez obzira,što me nije briga,moram ga staviti u razdoblje života.A tako bih rado samo zadržao taj moment u vječnost.Ostao ovdje na toj sunčanoj magli i na livadi,u tišini i sjedio zajedno sa tim starcem.NO,ovdje nisam sad da sjedim i da se prepuštam svojim osjećajima,nego da opišem ta junačka vremena povijesti,zbog kojih je taj kraj i ti ljudi dobili svoj nadimak.
Podravke su žive žene,temperament,na pola ,neka se nitko ne nađe uvređen i svadljive i vole komandirati,pa bi rekli da žena osim tri kraja kuće nosi i hlače.Ne nose naravno podravci suknje,ali uglavnini se ipak žena pita,pa po onoj staroj ne ispada uvijek penis bonus pax en domus.
No,sada doma,nakon toliko vremena,ipak idem u onu legendu i priču o slavnim picokima i kako su zaslužili svoje ime.
No,dajte mi samo malo vremena,da rešim neke stvari,popio sam vode i bio na wc i onda da se samo na trenutak vratim ipak u celu storiju,kako bi nekome tko ne zna sve to ipak bilo jasnije.
U 15 stoljeću počinje ta pričasa Đurđevcem.Malo je mjesto,kao i danas,tada još nema struje,nema moba,nema kompa,nema plina,ali je ipak odigralo u tim krajiškim povijesnim vremenima veliku ulogu.1532 godine vraća se Suljo I the grejt doma,poražen kod Kisega i pali tu podravinu,a s njom i taj đurđevački kraj.Naravno je da se javlja potreba da se grad zaštiti utvrdama,mostom drvenim tada,i kule braniči.Vlasnik grada je posljednji od roda Ernušta,Gašpar,nakon kojeg grad dolazi u ruke Ferdinanda I,koji to predaje kapetanu Luki Sekelju poradi obrane kraja i tog grada.
Nakon što u 8.mjesecu 1552 godine,na samom kraju 16 stoljeća pada Virovitica,veliki turski vojskovođa Ulama beg našao se pred Đurđevcem.I tu kreće eto ta legenda koja do danas broji ime tih stanovnika.

Naime,i dakle,Ulama beg ovdje se našao u problemima i nikako ne može poraziti hrabre branitelje grada,pa se odlučio sami grad zauzeti tako,da ratnike naše izgladni do kraja i tako ih natjera na predaju.No,narodno lukavstvo ne možeš ubiti tako lako.Vidjevši i sami da im ponestaje hrane i da će zaista skapati od gladi,a u samom gradu ostao je samo jedan mali pijetao,picok,picek,ali ne dovoljan da nahrani sve duše.Dosjeti se neka starica kako nadmudriti ili pokušati barem se spasiti i nadmudriti veliku vojsku i samo velikog Ulama bega,te predloži kapetanu grada,da ispeku tog malog pijetla i ispale ga iz topa na tursku vojsku.Tako bi i učinjeno.Misleći da utvrda ima toliko hrane da mogu iz šale i ruga ispaljivati piliće,picoke,Ulama beg odustane od opsjedanja i napusti taj kraj.
No,prije samog kraja i mojeg dalje,zahvalimo se starici,zahvalimo i tom sirotom picoku,koji ne znajući što će mu se desiti ,spašava sami taj grad,a u zraku uvijek i zauvijek ostaje kletva i opet velikog vojskovođe Ulama bega i silne turske armade:
A vi tamo, pernati junaci, što picekima bojeve bijete, ime PICOKA dovijeka nosili! PICOKIMA vas djeca zvala, a unuci vaši ostat će PICOKI!
Pozdrav!

Oznake: picoki


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.