Dvorci, crkve i stari gradovi

14.12.2017., četvrtak

barilović

Ak me počne jako svrbiti ne smeta me niti da sekire padaju s nebesa,tako da sam nekako u ovo vrijeme pod velikim snijegom lutao područjem Karlovca.Ima to područje silnih obrambenih utvrda i gradova sa izuzetno važnim položajem za obranu cijele Hrvatske,a ne samo tog dijela.Krajina i krajišnici branili su carstvo s ovog područja,a plemstvo gradilo velebna zdanja što i opet zbog obrane,a što i zbog vlastite prezentacije.U prvom pokušaju izgubih slike,pa idemo opet,kaj smeta malo snijega,leda,magle na cesti za ovako hrabrog mene sa zimskim gumama,a i kleti ću kasnije kad se nađem na terenu,a ujedno su i zimske slike jako privlačne.Ti starci u snijegu dobivaju izgled kao iz bajke i na svakom mom koraku očekujem vile u patuljke u plesu i grudanju.
I tako eto mene kroz gradove i sela podno uzvisine na kojoj leži sami starigrad Barilović.Zaobiđem prvo cestu koja penje,produžim dalje,pređem most ,popnem se kontra i odatle slika grada,totalno urušenog,ali svjedoči o herojskim vremenima i premda ovako devast ne može sakriti svoju negdašnju ljepotu i veličinu.Bile su domaće borbe oko toga grada,pa su ga obitelj Barilović,po kojoj je grad i posjed i predikat de Barilović dobio ime,branili od samih sebe,rastrzane obitelji,kao i od onog pohlepa Štefa Frankopana 1564 godine,kad je ovaj navalio sa svojom četom i zauzeo grad.

Stari naši frendovi Turci opustiše ovo područje pa i sam grad.Kasnije u 16 stoljeću sam grad našao se na rubu otomanskog carstva pa su ga preuzele krajiške vlasti.Sama obitelj Barilovića sa povijesne scene nestaju u 17 stoljeću i o njima više nećemo čuti niti glasa,samo u spisima postoje imena Gašpar,koji je umro negdje na Ozlju i Ludovik koji je bio misionar u Transilvaniji.

Sam grad držao se hrabro sve do 2.svjetskog rata,kada je porušen i takav stoji na toj stijeni nad Koranom.Zadnjih godina počeli su zahvati restauracije,ali sve skupa to stoji i čeka nova bolja vremena.

Ne dajte se smesti,za foto i za povijest nikad nije prerano niti prekasno,pa na put karlovačkim dijelom,jer kako sam rekao,krije mnoge tajne od nas,a vjerujem da je onima dobrim spreman ukazati se na tren.

13.12.2017., srijeda

dežela

Iđe Santa Lucia,a ja se setim slovenske predstavnice za pjesmu Eurovizije : Samo ljubezen i vokalno instrumentalno trans sastav Sestre!Bili su, bile su jako lepo usklađeni modno,dečki u lepim kostimičima,a cure u muškim odijelima.Ko da gledam glavni dnevnik neke govorne skupine.Ne znaš ko koga! Lepo se danas sije pšenica u teglice,staklenke,ukrasne posudice i druge godine bu nam išlo tak,da bumo samo beli leb jeli i to već za gablec,marendu ili laganu okrijepu uz čaj i kanapeiće.
Zabijelilo ono Hrvata,tak lepi sentiš ugođaj taman za valcere,polke,čardaše ko zna,a tko ne onda za cajke koje će ukrašavati svaki pristojni i iole visoko elitni doček nam Nove!Ja sanjam u Novoj već svašta.I već sada vjerujem kak će me krenuti ko blesavo nakon 1. 1 .Morti ako ne poludim do kraja i ne zatvore me što u apsanu što u žutu zgradicu,ima da se obučem ko one s početka i nastupim druge nam bolje na Eurosongu.Još da naučim slovenski kak se spada i nastupan za njizi.Ima da euri samo teku,jer su Slovenci bližejše Uniji neg mi ovde skoro pa na pragu Balkana.Rukice u zrak,Lepa nam Brena i da vidiš kak sam veseli.
No,da se pripremim za to sve skupa,razgledam malo,kad me tamo zavoliju više nego ovdika,otišo sam načisto u Deželu da izvidim stvar,ako zaradim silnu lovu,di ću se smjestiti i kupiti neku nekretninicu.Jer moraš biti u žiži.Već od ,standardno,graničnog prelaza,onog kod druga Jože,od milošte zvanog Stari,a kasnije nešto sitno poznatog po TI-To, a ja ne bih to,gledam ja na drugu stranu Sutle,krećem se polako,jer se nekak sećam ko u magnovenju da slovenski mili-poli-cajci ne vole baš zagreber kencajhen,pa onako ruku na prozor,kak se dolikuje balkancu,vozam se prema starom gradu Podčetrtek.

Uski prolaz i auto gura prema gore! Uokolni seljani gledaju zagrebačku,hudič prekleti,registraciju kako napreduje prema njihovom ponosu,premda kad si gore ne kužiš baš spiku,jer je ruševina pa se osećaš ko da si doma.Nekad smo bili,a onda nas rastaviše i sad smo si samo susedi.Oni voze,ja polako.Ne mogu reći da Slovenija nije lepa zemlja,jest naravno,ali iskreno premda su dugo bili pod carskom kućom,bez svojeg domicilnog plemstva,imaju jako puno građevina od povijesnog značaja,usko vezanog za neku tamo davnu zajedničku histeriju,pardon,historiju.

Grad je jednom rječju predivan,monumetalan i apsolutno vlada što krajolikom,što teritorijem i to odavnina.Pretpostavlja se da je rano srednjevjekovni,no prvi zapisi ipak ga postavljaju u 13 stoljeće.Kao i svi ti gradovi,ima dočekno dvorište,sa baroknim portalom i grbom Attemsa,koje te dalje propušta u stari grad,gdje ćemo sresti kao i opet svugdje razne izmjene vlasnika,te ovdje stoji grb Tattenbacha i supruge.Na samom gradu primjećuju se razni stilovi gradnje,ali nas ipak prvo vodi barok,jer je grad u 17 i 18 stoljeću doživio znatnu pregradnju i stiliziran je u tom razdoblju od klasicizma prema visokom baroku koji se bori sa ostacima,ali se ipak i dobro preklapa gotikom i sitnom renesansom.Tako se zvjezadsti strop ljubi sa baroknom štukaturom prvog kata glavne „ kuće“.

Malo je toga ostalo ovdje od slavnih vremena,tek se naziru njegovi slavni vlasnici,koji su ga ukrašavali po vremenima.Svoju zadnju ruku dobio je u 19 stoljeću i tako ostaje do danas,odnosno do kraja 2 svjetskog rata od kada propada zbog nebrige.
Ako nemate kaj doma raditi,a ide vam se negdje ,onda put Kumrovca i preko u susjeda,jer vas tamo čeka nekoliko ljepotana u koje ćete se vjerujem zaljubiti kao i ja.A ako ste slučajno i zaljubljeni,u šumama i šumarcima koji okružuju te gradove možete : Lahko ti podarim samo ljubezen

08.12.2017., petak

carinik i ja se volimo tajno

Dugo nisam bio u Bosni.Ne volim carinike ni na jednoj strani svijeta,jer smatram da su najgljuplje ljude tamo sastavili,pa se pitam nije li jednoj zemlji neugodno kad već na ulazu stoji budala.
Nad Glinom magla,nad Unom se polako diže.Sunce probija krajolik,surov,tvrd,ali opet dobrodošao svakom gostu.Poziv s minareta zove da se ostavi svaki posao i zatraži od Boga uspješan dan.
...“ Jutro“ – „E,imate li zeleni karton?“ – „imam“- „ a kuda ćeš ti prijatelju?! – pa valjda u Bosnu kad sam na bosanskoj granici – gleda on mene,gledam ja njega...- ti si neki šaljiv tip – jesam takav sam – Nego M,imaš li ti rodbine u Bihaću,tamo su tvoji! – Nemam i nisu moji,ja sam svoj – Slušaj,hoćeš li ti uopše da te ja pustim u Bosnu? Ti si neki onako drznica...- pa razmišljam sve više da se okrenem i vratim natrag ,sam,ne morate vi mene pustiti,svijet je velik.....ako nije Bosni do mene,nije niti meni do Bosne – gleda on mene već ljuto,sad će mi raskopati auto do šarafa.....Nego odakle ti je babo? Crnogorac –Sandžaklija ....- mi ti u Bosni baš nekako s njima nismo....nisam niti ja,ja živim u Zagrebu.....- a vidim da si i rođen u Zagrebu ,kako to?- Ne znam omaklo se mojoj mami kad je bila na izletu.......- okreni auto i vrati se ti u taj svoj Zagreb u Bosnu ući nećeš –obrnem ja onaj auto na granici i lijepo se vratim u Hrvatsku- mada niti hrvatski carinici nisu bolji da se razumijemo.....
Zaboravih ja ovaj uspješan događaj,vraćam se opet nakon nekoliko godina na mjesto zločina.....scena slična,faca glupa kuda ćeš- zar je to bitno,mogu vam reći u Kladušu,a otići do Beograda – oho,ti si neki onako opak lik – nisam,samo sam iskren- ok,tipka on tipka i na kraju mi se smiluje i pušta me u Bosnu,premda vjerujem da će me držati na oku,na nišanu,dok god ne napustim njegovu grudu.....
Polako vozim,dan mi je počeo sjajno,pa da sad još i ne platim kaznu...Ostavljam iza sebe Kladušu,Babu – jer sve je džabe kad nema babe – kaže grafit.
Na uzvisini stoji grad,i to ne nekakav grad,nego prava pravcata tvrda gradina – Bužim!Usko vezan za Hrvatsku,geografski,a još više po slavnom imenu,koje je krasilo hrvatsku povijest – grofovsku obitelj Keglevića sve tamo do 1918 godine.Prijelomne godine za svu tu našu povijesnu priču i sve te naše silne gradine,kad i one padaju u vrtlog zaborava kao i svi ti vlasnici.

Kao na volju Allahu premilostivomu,ispod te gradine stoji džamija,mala drvena,pitoreskna u ovom kraju o kojoj se i ne zna baš puno.No štiti ovaj kraj i preporučuje ga samom Bogu osobno da ga štiti i čuva od hladnih zima i ljetnih žega.Niti jednog jedinog šarafa niti čavla u njoj nema,nego su je mudre vredne ruke sastavile samo od drva,drvenih klinova 1835 godine,mada se pretpostavlja da je bila i starija na ovom mjestu,kad je Ferhad paša zauzeo ovaj kraj u 16 stoljeću.Svi se povukli u kuće,hladno je,dimnjaci se dime,miris ugljena i drva,Bosna je spremna za zimu i nada se novom proljeću.Samo prođe starac i pozdravi,ustvari me ostavio bez teksta pozdravom jer ga nisam očekivao.Razmišljanja sam,zašto su svi fini ostali doma,a oni nefini napustili ovaj kraj.Odzdravim i ja njemu....Alejkumu Selam,nek se vidi da ipak nešto i znam.
Kad prelazite granicu,ostaviti svaki smisao doma,samo tako ćete moći izboriti pravo i ući u državu u koju idete...a Bosna je specifikum po svemu,pa se i redovno sjetim one.....Hebeš zemlju koja Bosne nema.......

Oznake: bužim


07.12.2017., četvrtak

Cernik

U ona mračna strašna vremena Tito je sedil u Beogradu,ja malo kasnije u Zagrebu.Jednom prilikom je on morao proći Savskim sokakom pa je cijeli promet ondašnji ,a nije ga bilo kao danas,kad su se traktoristi spustili u grad,bio zatvoren.On lično i personalno sa drugaricom Jovankom od nekud se vraćal i morao je proći narod svoj u Zagrebu.Zagreb je bio oduševljen,svi su bili u bijelom,kak za danas krstitke i sve je bilo lijepo.Ručice su bile spremne,ceste blokane i čekao se sam on,pregaoc i čimbenik,najvažniji faktor očuvanja zemlje od petokolonaša.Maloprije gore spomenuta drugarica Ličanka Budisavljević je bila jako lepo oblečena,za one koji imaju još crno bijele televizore ,bila je u crnom sa maramom oko vrata,kako joj lahor ne bi napuhal osetljivo grlo.Sve nas je bilo strah,kaj ak se poštovana nahladi u našem gradu.Promet je i dalje bio zatvoren,crkve su bile otvorene,ako bi se drug možda ipak htel pomoliti,sve je bilo lijepo.A onda je on prošao,svi smo veselo klicali,nazdravljali,zahvaljivali dragom Nekom kaj ga čuva i kak je već u dosta poznim godinama ovak fletni,da more na put kroz naš zaštopani grad.
Dosta godina kasnije prošal je jen drugi na poziv jednog druga u gospodina i isto tak lepo i hercig u bijelom,ko Tito onda.No,sve se promenilo,mada je promet i opet bil zaštopan,mi smo i opet klicali.Viš kak je i ovaj fletni.MI volimo klicati!Takvi smo,samo nek je veselica,nek je promet zaštopan,mi sretni.
Mašu oni nama,mašemo mi njima.Jedino mi se čini da su Tita sporije vozili od ovoga kasnije,ali to je moja Fata Morgana možda.Malo se ipak obrnulo,kak smo onda bili u bijelom,sad je red da budemo u crnom,jer se zna da je bijelo boja komunizma,a crno posta i korote i jako je fina kad se čeka dragi gost i kad se ide na veselice.Bila je gužva kak i onda,samo kaj su osim prometa bile zatvorene i crkve,a tak je i ostalo.U vrijeme komunizma se čovek mogel u bilo kojoj otvorenoj pomoliti,a danas u doba napretka i svjetlog trenutka povijesti crkve su zaprte i to je to.Pa se ja ovako pitam,jel Tito bio pošteniji od ovih danas,pa ne bi niš ćapal usput ili su ljudi bili pošteniji ili je danas naprosto takvo vrijeme da se moramo dobro zaključati da nam i suzu iz oka ne čope!

Pa tako svaki puta kad bi ja postal pobožni,lepo naslonim oko i nos na vrata crkve ,kapele ili kapelice i pomolim se izvana,jer ti dojde na isto.Bog dragi je svuda ,a ne samo unutra dobro zaključan.Pitam se ovako lijep i pametan i naivan,da li su oni možda Boga,Majku njegovu i sina njizinog nutra zaključali.Pa onda su oni taoci.Drugi put bum dobro otvoril oči i ako otkrijem kaj sumnjivo mam zovem policiju nek to istraži,uzme otiske prstiju,a ak naši niš ne poduzmeju zovem onog rozog iz CSI! Dosta je te zajebancije sa vjerom!!!Ja hoćem nutra pogledati si kipec i Njih osobno.
U to hladno jutro sam si tak bil lepi,baš onak poželjni i sexy,putujem za Slavoniju,tam se bum šetal,pogledal Osijek grad u Božićnoj slici i bilo bu mi baš lepo.Ali negde na pola puta moram zalutati,skrenuti sa autostrade na polako cestu i vratiti se u malo mlađa vremena,kad sam bil još lepši.
Tamo je dvorac,kaj su ga grofovija Kulmerovih dobili natrag u posjed,ali ni sada nije njihov do kraja,jer 50 godina samoupravnog socijalizma dalo je narodu i narodnostima na izvolte da raspolažu činjenicom tuđom,a danas u doba vjere opet je isto.Samo kaj od naroda niš,a njima sve.
Lepi je dvorac,nemrem reći da nije i ovako devastiran pretvoren u vlažno skladište nebrige.Ali malo dalje je jako lepa barok crkva.Da,da barok,kaj bi vi hteli sad,da ja odem u romaniku.Neš majci!!!

Daj si ti zamisli budalu!!!Pozvonim ja lepo na vrata vjere i lanem ko iz topa ,dobro jutro!!!Ovome je kosa bila u zraku sva nakostriješena ko nekad Hendriksu,kojem ime stoji na mostu u Zagrebu,a tamo ima jednog sličnog!!Izlazi on van,ja sav pobožan,slika čiste vjere i ufanja,rukice prekrižene,skrušene,već spreman na kuruzu,klečanje,kaznu tipa strela nebeska vu te pukla.Gleda on mene onako crnog,prosijedog da budem iskren,omotanog šalom ko drito iz Irana ili Iraka.Kaputić crni,rukavice crne,hlače crne,šal crni,nije mu bilo svejedno baš.Malo je čudno mirisal,ali zna se kak je grijanje skupo,pa si je čovek,sveti naravno,jednu trgnul da zagrije kosti u tom franjevačkom samostanu sv.Petra i Pavla.Ruke prekrižene njihov je znak,a i moj ,pa me valjda to propustilo unutra.

A unutra zaista raskoš visokog baroka!!!Crkva je predivna u Cerniku.Glavni urednik je žute boje kose.Ustvari nakon početne greške,lepo sam se naklonil,prekrižil u lijevo,da se vidi da nisam baš iz dalekog istoka,ovlaš sam raskopčao kaputić da vidi da ne nosim bombu i krenulo je sve skupa ipak olrajt!!!
Na mjestu današnje jednobrodne crkve sa visokim pročeljem s portalom raščlanjenim pilastrima i nišama s baroknom plastikom,stajala je prije 18 stoljeća drvena kapela ,na mjestu negdašnje đamije okružene grobljem.Današnja barokna crkva gradi se sve do 1777 godine,a gradnju počinje fra Mihajlo Paunović i posvećuje ju sv.Petru Apostolu,a do nje gradi i franjevački samostan.Na vrhu zabata stoji osebujna vjetrenica sa Sv.Florijanom od kovanog željeza.Vrijednog je baroknog inventara koji bi zaslužio obnovu,premda je sama crkva izvana pobojana,uređen klaustar,ali unutrašnjost još vapi za restauracijom.


Oznake: cernik


06.12.2017., srijeda

Stara Gradiška

Napisati smisleno nešto nije baš lako,a još i da je zabavno duhovito ,a i da se nešto nauči.
Još od najmlađih dana volio sam biti informiran,rekli bi znatiželjan,a danas već na pragu 50-te,još više volim biti informiran.Političan sam i pratim sve vijesti,dnevnike,jer volim vidjeti i znati za što radim,od čega i kako živim.Smatram da biti apolitičan nije baš pametno u ovo vreme,jer onda postaneš apatičan i radi ti se što god želi,a njemu lijepo.To je kao sex,kad samo jedan uživa.Svaku večer,pa i tijekom dana,ja primim svoju porciju sexa u mozak,i odem suh totalno na počinak.U posteljici svojoj privatnoj se onda pečem polako,okret tamo,okret vamo,pa roštiljada.A onda zaspem snom pravednika,tvrdo,čvrsto,jer znam da će sutra biti nova vijest od koje ću opet roštiljati.I tako se ja radujem svakom novom danu.Imam nekoliko lijepih u politici i ženskih i muških,a jako volim gledati i crtiće.E sad i oni putuju kao i ja,samo sam ja skromniji,pa putujem po doma i okolici,a oni putuju daleko od doma i okolice.Ja putujem na svoj trošak a i oni putuju na moj trošak,pa ti to dođe kao isto,pa se ovako čini da ja idem s njima.

No,Hrvatska je krasna,imamo autopute,na kojima se može brzo voziti,bez obzira što postoje ograničenja.Pokraj autoputa pasu hrvatske krave,konji i ovce.Idila!!A onda moraš izaći s autoputa,dignuti nogu s gasa i polako uploviti u stvarnost.Sve ono što ti se s autoputa činilo romantično,rustikalno,najednom gubi sjaj.Magla i sunce se igraju,igraju se sjene u pustim naseljima i selima.Traktori,vesela djeca iz škole,rijeka,potok.

Pitam se pitam,da li su naši vodstveni ikad prošli Hrvatskom koju toliko vole, ili samo projure pod sigurnosnim svjetlima samo da ne vide.Jer kad konačno zaustaviš auto,izađeš iz njega ostaneš sam,samcat u magli povijesti i magli vremena.Kao da je i Bog napustio to mjesto,premda se koči nova crkva,meni doduše nimalo vrijedna,jer se zna da volim one stare ,raskošne,a volim isto tako i one male,skrivene,jednostavne.Ne mogu niti ja stalno gledati u sjaj baroka,jer kad izađem van iz zlata ostanem zatečen sivilom nepoznatih lica koja u meni gledaju,pogle,još jedan purger.

Oni niti ne vide,niti ja želim pokazati koliko mi je stalo do njih,ali smekšati se značilo bi samo u današnje vrijeme ne razumijevanje,nego slabost,kukavičluk.U što su se ljudi pretvorili,ne prepoznaju niti ono malo osjećaja,jer su otvrdnuli negdje u sebi,zahvaljujući tome što ne gledaju vijesti ili ih previše gledaju možda.
Ne želim biti grub niti drzak,niti pljuvati po svemu i svačemu,samo se ražalostim,pustim suzu,ušutim,tu i tamo nekaj prekunem onak junački,ali ostanem u sebi duboko tužan.Aparat jest u rukama i slikam,jer ne znam kad će sve nestati netragom,ali nije mi lako gledati sve ovo,a pogotovo jer je samo mjesto zloglasno.A djeca iz škole eto ovaj tren prolaze,oni su veseli i vedri,smiju se,zezaju se,zadirkuju jedan drugoga.E deco moja.....

U taj tren odnekud se stvori vesela žuta curica,ima ogrlicu,dakle je nečija i radosno skače po meni,ja je mazim naravno,jer kako pustiti psa da prođe pored mene,a da ga ruka nije takla.Ne mogu te uzeti sa sobom – i opet tuga.
Stara je Gradiška mjesto.Od rimljana naovamo na samoj granici ispred Bosne.Jure auti stranih registracija,netko nešto vuče doma u Bosnu,a ja stojim.Dilema,da li da slikam ili ne!Slikam naravno,ali ne mogu izbjeći pomisao da su ovdje nastale i rađene jako jako ružne stvari za ljudski vijek.Kome je potrebno toliko muke i jada i patnji da nosi na svojoj savjesti?!
Stara je još utvrda koja polako tone s vremenom i ljudima na samoj cesti.Malo dalje stoji još jedan dio te obrane i odbrane povijesti,ali ona je vremenima nekim postala toliko zla,da bih ju najradije zaobišao.Nema sjaja mog baroka,nema ni zlata,samo ljudska glupost i tuga,velika tuga.
Idem brzo u auto,ne mogu dugo stajati ovdje.Zbogom mala plava........

Oznake: stara gradiška


05.12.2017., utorak

čista erotika ili sex na ex

Puno je događaja ostalo zabilježeno u mojoj glavi i kako pišem ove tekstove ,tako se slažu i ta sjećanja.Puno pređenih kilometara,puno gubljenja,lutanja,traženja,ljudi,ali ova scena je nekako ostala dosta čvrsto urezana u meni.
Prođoh ja Istrom ko neki Bosnom,autom,ne lastavica sistem,a kako čovjek luta naravno da je gladan i žedan i da je potrebit otići biologijom,anatomijom i zovom prirode.A priroda je dar božji,onako zelena ili crvena,rascvjetana ili snježna,uska ili široka kao ulica,puna kuća i prazna.I smrt je dio iste,pa eto ja se drito mogu zaposliti u pogrebnom,koliko sam i groblja obišao,sve tražeći,ne našavši,a negdje zalutavši i slučajno otkrivši.
Tako ono putevima neta ili knjige,nešto zapamćenog nešto zalutalog,obrem se ja ovako šarmantan i u mjestu Šterna

.Na samoj cesti stoji crkva,lijepa,starinska velebna i naravno da čuva ovo malo selo u Istri.Mali zidić i neka rasklimana lesa čuvaju je od auta koji jure,jer Istriani ne znam di su i kak polagali vozački,ali vjerojatno ih je Artur Sena učil voziti po Londonu,premda su ovo hrvatske rupe i jame,kakvih ima posvuda.NO,premda za Istru kažu da je dična i bogata,ceste im to ne pokazuju,nadam se samo da ne tjeraju one silne namjernike,kao mene,da odustanu,ali su u meni rogovi preveliki da bih samo tako, tik pred nečim zaustavio svoju znatiželju.

Stanem ja,ižikljam iz auta,fotoaparatić u rukicama,ulazim u dvorište,namještam se kako uhvatiti pored silnog raslinja sliku,pa šetam,gledam,tražim znamen,a onda izlazim,lepo izbjegavam moto cros na cesti,pređem na drugu stranu ulice,pa slika,dok mi pogled nije odvukao natpis,crkva Marije Snježne ili kako je lokalci zovu Gospa od sniga.
Lepo ja natrag u auto,pa idemo gore,prema selu Ćepići,malo iznad Šterne,parkiram se,izlazim,foto u rukama i onda najednom,nakon silnog puta,naravno,priroda me pozvala da izvršim zadaću i lepo si ja pomislim pogle ,iza crkve je groblje,a onda šumica,taman da se pomokrim,da prostite popišam.Kako mi je mjehurček bio pun nisam niti vidio ostalo,nego mi se samo žurilo isprazniti se.Lepo ja dojdem do šumice,otkopčam hlačice i krenem,kad tamo malo dalje skriveni u šumici,što s puta se ne vidi,neki razigrani par u žaru ljubavne borbe,staklo vozačko na pol otvoreno da se auto ne zapuše ko kad kuha pretis lonac.Pa bem ti sreću ,kaj se čovek nemre niti popišat u miru!!!!a da se netko negde ne sexa!!!
Bežim ja natrag prema autu onako raskopčan-otkopčan,pokušavam vratiti sve kaj je ispalo na svoje mesto,remen visi još preko hlača i derem se :“ Sedaj u auto i vozi“ – Vedran me gleda sav u čudu i zbunjen....:“ ŠUTI ,SEDAJ I VOZI!“....eto tako ja napustih to mesto polu-popišan ....
Ipak mi je toliko ostalo u glavi da ju zabilježim,a kasnije i da nešto napišem i potražim podatke.Nema ih puno,ili ih ja nisam puno našao,pa listao ne listao,kasnije sebi kose čupo.
Poneki put se zaista osjetim ko Štefica u raljama života.

No kažu knjige da je crkva,momunemtalna je svakako,narasla krajem 15 stoljeća,1492 godine,čudne li godine,kaj ne?Naime ju je novigradski biskup Eusebio Camio htio postaviti na čast župne,no,mještani kojih je u ono vreme bilo jako malo kao i ovdje u ovom Ćepiću,pobuniše se i ostade ta crkva samo na čast Mariji Snježnoj,a pored nje groblje,za vječni san.Govore knjige o tome da se ovdje sakrio i vrijedan glagoljaški natpis iz 1588 godine,te da su negdje u toj crkvi sakrivena i imena graditelja.Građena je klasikom iz kamena i drva,materijala koji su onda em bili dostupni em su tradicio na svim ovim područjima od Istre do kraja Hrvatske,pa i malo dalje morskim putevima.Tako su graditelji na zahtjev porečke biskupije ,Pero iz Ljubljane i Mate iz Pule,napravili pravokutnu s četiri reda stupovlja na tri broda i izduženim svetištem.Miješavina je ona stilova onih sjevernjačkih i mediteranskih ,od kasne gotike prema renesansi,što nije čudo na ovom području.
Eto ako vas sila stisne dobro se obazrite oko sebe,da i Vi ne ugledate na tren dva štrumpfa u hard core poziciji,jer bute i Vi,kak sam i ja,nevin,bežali spuštenih hlača.

04.12.2017., ponedjeljak

Kosmati grad

Danas je jako moderno biti ćelav na svim razinama društva,pa se stoga svi briju na sve strane.Briju pazuha,tri prsta niže pupka,pa noge,pa glave da izgledaju opako,ako ih pametna kosa ni sama ostavila i svi su rekli bi ćoso.Nigde dlake niti za lijek.Onda briju mladi po klubovima,ne znaš više tko koga po onoj staroj tko prvi njemu djevojka ili dečko,mada su curice u ovo moderno doba postale fest nestrpljive i fest navaljive,pa su se momci malo povukli u se.Uzele su đevojke primat,pa one biraju za ples,a ne kak u moje vreme si moral noge potrgati kak se držala hoh da ju uopće digneš na foru.A još davnije su kosmate babe bile jako u modi,onak punašnije,rekli bi dalmoši pupaste,sa oblinama koje danas u finom društvu ne smeš niti spomenuti,jer sve mora biti anoreksija,mada su cure sve šire tam di ne treba i sve uže tam di treba,pa ustvari ne znaš kak je i kaj došlo na ovaj svet.A kaj tek pijeju,pa to nemreš verovati,nadmašile su,poneka naravno, i prave kršnjage tipa kamena s ramena.

E sad,majci i ocu koji troše pare,kak bi se cura fajn udala i rešila ih trošenja para,pa su i haljinice sve kraće,tak da si misliš,da se nije morala niti obleči.No nije to tema glavna ovog teksta mada bih mogao napisati dizertaciju na zadanu temu,ko školsku zadaćnicu.
Stvar je u tome,ako ste napeto isčekivali moje izlaganje i kam bu to odvelo,vjerojatno mnogi sa prljavom maštom i da bu iz ovoga erotika roman,ko Ana Žube,samo sa dodacima milovanja istinskih,a ne ono on je bogat,a ona sirota.Ne,ne....Ovo bu priča o nečemu drugome.

Daklem,vrtio se ja jedan krug oko toplicof ,pa drugi krug,pa red ispod mosta,pa fulaj,pa malvazija,pa opet krug.Pa red kletvi na čistom istarskom zraku,pa red malvazije,red bacanja gps-a kroz prozor,pa konačno sretoh dvoje ljudi koji su se smilovali i uputili me konačno u pravom smjeru.Malo je bilo i sad me vidiš,sad me ne vidiš dok god nisam poljubio zid.Ostavih auto,prpošno se penjem ka svom cilju.No,na tom cilju konačnom nisam očekivao ovako nešto.Stari grad na uzvisini,na tvrdoj stini.
On nije obrijan,niti zabrijan,nego naprosto stoji urezan u kamen koji zajedno s njim priča priču već stoljećima.Znate kak se zove?
Od stoljeća 10-tog kažu slova stoji ovde,ne potpuno razrušen,mada je od njega ostala skoro pa čitava samo kapela koga drugoga,nego kamen-brijačina-oprosti,Marice Magdalene i ona se ne da niti buri niti jugu,nego kao da čuva ovaj grad od propasti,kao svoje zadnje utočište od progona licemjera i farizeja,i današnjice.
U tom 10 stoljeću ga patrijarh Rodoald daruje porečkoj biskupiji no ona ga dalje u 13 stoljeću predaje njemačkoj plemićkoj obitelji koja si daje pravo na posjed i ime i daje si predikat de Pietrapelosa,no kao i svi ti starci i on mijenja vlasnike,što na kartama,što na izdajama,što prevarama.Pamti on i ljubovanja i varanja i svašta,no i dalje stoji tu da nam priča priču stare one Istre i Hrvatske.

Ona strašna Venecija koja je vjekovima bacala svoje šape na lijepu našu i ovdje zauzima teritorij ,naravno vojskom,ratom kao što je to uobičajeno i šalje ovdje svog velikog vojskovođu d Estea,a taj isti kao i sama Venecija predaje taj grad Nicoli Gravisiju u čijim rukama ostaje sve do druge polovice 19 stoljeća i tada biva napušten.Možda se je tako dugo održao takav kakav jest,upravo zato jer je dugo bio i čuvan.

Sav je okružen zidinama,osim onog stambenog dijela,a moram spomenuti da je ostal i WC di su gospoda imali vremena za razmišljanje i za nekaj pročitati,a ta rupa koja je ostala u zapadnom zidu padala je prema sirotim seljacima,jer onda kanalizacije nije bilo,nego se lepo slagal kompost od jel,ispod zidina starog grada.Kula je ostala nedirnuta i to sve do izvorne visine od 4 metra pa i danas dominira pogledom.
Ako krenete u Istru,nikako nemojte propustiti Kosmati –grad,jer njegovo ime upravo to znači – dlakavi.

Oznake: kosmati grad


03.12.2017., nedjelja

počelo je počelo

Ja obožavam tradiciju,tako sam i odgajan,sve po redu vožnje i strogom planu poštivanja navika i običaja.Lepo napraviš vijenac,metneš ga na vrata i na stol,zapališ sveću i još malo pa će doći sv.Nikola,nikako Krampus sa lancima,i donijeti bombone,čarape,gače,šlape i slično.Moja je pokojna baka strogo vodila računa da deca,odnosno moj brat ,sestra i ja dobijemo nekaj za taj dan,kak je oduvijek bilo.Naravno da je morala biti i šiba uz to,da ako smo i nekaj onako nevini zgrešili ,da nam drugu godinu to ne padne slučajno na pamet.Prešli smo kostenje i mošt i sad je red da se ubijemo doma od posla,jer kuća za te dane u godini mora biti apsolutno čista,a već su se pregledavale i kuharice kaj se bu peklo od kolača,brat bratu jedno 150 vrsta,ako zaluta koji gost među domaće,pa da se ne bi desilo,oslobodi Bože,da ovak jedna poštena kuća nema doma slastičarnicu.Sramota!!Tek je počel 12 mesec,a već smo svi u redovima za hranu,nabavku i počela je masovna histerija mojih doma,da za onaj odlučujući dan,Badnjak – Božić bude sve ko po špagi.Kak je bilo mračno doba komunizmusa,onda se to nije smelo javno,pa su se božićne fučkale u tišini doma svoga, s pokojim čudnim govorom od pola vure,da to nisi slučajno vani rekel negde.I nisam,jer me bilo fest strah,tko zna tko bu kaj rekel kome i tak se prenijelo da doma slavimo blagdane svih vrsta.

No,uprkos mom velikom razočaranju,jer se danas peva sve iz glasa i danas se slavi kaj god hoćeš,meni su bila draža ona vremena šaptanja,jer se onda točno znalo ko kaj slavi,a danas se ne zna ni kaj ni tko,premda se želi pokazati kak smo svi tak najednom pobožni,a to nismo smeli biti za vreme onog vraga črnega kaj je sedil u Beogradu.Ja nisam pobožan,to i ptice na grani pevaju ,no,ja palim danas sveću za onog malog koji se je rodil,nije me briga ni kako niti od koga i koji nam je dao nadu,da ipak na svijetu postoje pošteni i dobri ljudi,i koji ne cijene vjeru radi toga,nego po Bogu dragome ,bilo kojem,pošteno i moralno žive i to je dovoljno da su im rajska vrata otvorena.
Pa idem sad lepo po vijenac i kresnuti prvu za Nadu,ne žensku,nego pojam da bu nam druge godine bolje i da bu Bog dragi skup sa svim sinovima pomogel svim ljudima dobre volje da dojdu pameti ,jer je svet ,a i život kratak za pizdarije glumatanja.

Oznake: Advent


01.12.2017., petak

Dudek i Regica

Ja ljubim prirodu,cvijeće ,drveće,šume,no isto tako nakon ugodne šetnje kroz tišinu krošanja volim otići u trgovački centar.Svi ti trgovački centri su puni danonoćno,narod to voli,ali isto tako voli biti i u šumi.Najbolje bi bilo kad bi se trgovački centri gradili u šumi,tako da se ne naruši priroda,pa bi tako spojili sve za samo 1 kunu.A tu kunu neki imaju,a neki malo manje.Pa je kuna potrebna, da se izađe iz šume,barem za gorivo ,a ako nemaš svoj auto,onda barem za neko drugo prevozno sredstvo.
Priroda nam odvajkada daje hranu,ogrijev,mir ,potoke,ali je isto tako opasna sa svojim divljim životinjama i otrovnim biljem.E,sa otrovnim biljem može se čovjek i otrovati,pa stoga treba biti jako oprezan,jer samo i sebi i drugima napraviš problem.
Problema je bilo oduvijek za ljudski rod,od egzistencije ,preko hrane,strašnih ratova koji su harali svijetom,krivaca i nevinih,velikih ratnika i onih malo manjih ratnika.Mali ratnici dizali su na ruke one velike,jer su bili mali,a ovi na rukama su onda bili veliki.To je tako i drugačije ne bi imalo smisla u prostranstvima ljudske svijesti.E sad,i svijest može biti podsvijest,pa se onda dešava to da podsvijesno zaboravimo svijest i u rukama osim junaka iz šume držimo i gljivu,a kad smo u prirodi,onda tu gljivu moramo dobro poznavati kako se ne bi otrovali.U svim tim izlaganjima najgore od svega je to da zaboravimo postanak i opstanak vrste,jer se ona lako uništi,i vrlo se lako izmijeni slika teritorija na kojem pojedine endemske vrste nastaju,pa one nestaju,a dolaze druge,pretežno korov ,a korov je lažan i preuzme ulogu biljke.
Kiša pada,trava raste,ja lutam prirodom,onom podravskom.Crkve,kuće,dvorišta puna lijepog cvijeća.Hrvatska i vredne ruke hrvatskih žena.Podravke su vrijedne i skrbne žene,njihova dvorišta dišu,kuće su čiste kao i one same.
Nekako mi pobegne osmijeh sa strane i samo se setim : Bok,ljudii!!!Tetec,presvetli,Dudek i Regica!Svi oni u svojem koloritu rijeke Drave.No,osim njih dala je ta Podravina i jednog dečka,koji se toliko trsio i trudio,da je od malog čovjeka,stasao kao veliki i od običnog desetnika radi svojih vojnih zasluga u bici kod Solferina postao vitez austrijske vojske.A svaki vitez mora imati i svoj zamak kako bi se odmorio od ratovanja.

Vitez Petar von Trezić,rođen je Ćepelovcu,malom selu Podravine,koja je od pamtivijeka rađala graničare za ovu našu povijest.Bio je desetnik jednog lovačkog puka s kojim je razorio jedno neprijateljsko gnijezdo iz kojeg se pucalo na austrijsku vojsku.Zbog tog čina dobio je prenosivo plemstvo.Vrativši se doma,gradi sebi dvor,kakav i dolikuje jednom plemiću i to u svom rodnom selu.Ima se ,može se!!
Sam taj dvor Barnagor sagrađen je između 1862-1867 godine u krasnom okolišu,malo iznad glavne seoske ceste i mogu slobodno reći svojom jednostavnošću dominira ovim krajem.Pred sam kraj tog 19 stoljeća u svojoj L osnovi sa unutarnjim dvorištem,ovaj stambeni kompleks krasi i ukrasna obrambena kula u stilu herojskog romantizma,a sve po zamisli tog našeg Petra.Razni stilovi koji se ovdje isprepleću daju šarm ovoj građevini.Od običnih podravskih motiva i načina gradnje preko neoklasicizma i u unutrašnjosti Altdeutsch namještaja.

Napuštam to dvorište.Zadnji pogled na prirodu i vraćam se u stvarnost.Još jedan mah dvoru,slavnoj povijesti jednog dečka koji je odsanjao svoj i san i natrag prema Zagrebu.....Pokraj vode Drave ravna Podravina,lepa vodo hladna nama domovina.......Bok,ljudiii!!!!

Oznake: barnagor


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.