Dvorci, crkve i stari gradovi

28.11.2017., utorak

Dubrava

Ajmo to rešiti kak se spada pa se selim dalje u priči,no prije oproštaja s ovim krajem,a cesta nas i mrak već vode Zagrebu,stanemo mi tako i u Dubravi.Selo nadomak Vrbovca.Još je ono ostalo malo ostataka gotike i ovdje,premda i jako loše barokizirana, ta stara crkva nekako se samoj sebi urušila u prvoj ideji velebnosti i premda je krasi zvonik koji se vinuo daleko i visoko u nebo.

Svećenik Međimurac nije baš bio oduševljen idejom da otvori,ali ju je otvorio.Lepa reč otvara sva vrata.Sama unutrašnjost toliko je loše napravljena i popravljena,ono sitno nekog barok inventara,pa i kasnijih razdoblja upropastilo je sve nade te crkve da bi ikad mogla zasjati nekim većim sjajem.

Samo to naselje Dubrava spominje se već u 11 stoljeću,a pripadala je naravno zagrebačkoj biskupiji.Sam posjed kao i selo poklanja kralj Ladislav zagrebačkom biskupu.Sam taj podatak navodi nas da je mesto bilo značajno u ranom srednjem vijeku,vjerojatno i sa kakvom utvrdom,a isto tako i da je tu bila i važna utvrđena župa.Postojanje se ipak datira nešto kasnije u 13 stoljeću točnije 1269 godini,no i ona je teško stradala u turskim okršajima.Od vjerojatno snažne fortifikacije danas nema niti traga,no pozvat ćemo se ipak na Gjuru Szabo...: Mjesto je okruživao zid s 9 polukula,pred kojima je bila oveća graba,a u jednom je kutu bio grad u obliku četvorine s četiri ugaone kule.....Crkva je stajala pred gradom.
Tu se desio i slavni hrvatski sabor 1527 godine gdje su pristaše Ivana Zapolje njega proglasili hrvatskim kraljem.Dakle je Dubrava bila značajno mjesto u prošlosti Hrvatske iz prijelomne borbe Habsburga za vlast.

Mrak pada kasno je popodne,još malo pa smo na brzoj cesti za Zagreb.....doviđenja....

Oznake: Dubrava


25.11.2017., subota

Nova Rača

U i iz Slavonije se može na razne načine,moj je način preko šume Striborove,a pogotovo otkad imam sjajni gps.No,u ona davna vremena lutanja,pitanja po bircevima i selima gdje je što i kako do toga doći,čini mi se da je bilo jednostavnije.

Ja ću vas povesti na put nekim kontra smjerom,pa ako je još k tome i lijepi dan nećete požaliti.Ovaj put nažalost ide samo zagrepčane i uokolo susede,koji bi mogli ovim putem,ali nije naravno zabranjen niti za one koji vole šumom,a ne drumom,kao je.Jer naravno na kraju svake šume možete jedino početi plakati od bijesa i tuge,a dan ide.

Krenimo zato onako leđero preko Dugog Sela,pa starom Moslavinom,mada je ovo sada sve područje zagrebačke županije i to duboko ,skoro pa do Bjelovara.Usput ono malo već urbaniziranog rurala zaustavit će vaš auto,da se sjetite kako izgleda krava,ovca,možda pokoja koza i perad,koja uredno pretrčava cestu,pa ako malo više nagazite na gas,sutra bi mogli imati frišku domaću juhu na stolu.Jer zna se ,domaće je domaće,a ovo je svakako hrvatski proizvod,pa ćete potaknuti kojeg seljana da počne masovnu proizvodnju diska za kočnice i tako će spasiti ono malo perja.No,Kloštar Ivanić smo prošli,krećemo se polako prema Čazmi,a odande nekako smjer Bjelovara,pa onda na staru podravsku magistralu.Ali dajte samo čas pričekajte,pogledajte sa strane imena sela,možda koje krije i nešto što zaista vrijedi vidjeti.Takvo selo je i Nova Rača.Reći ćete imena luda ,nalaze se svuda i možda se malo nasmijati imenu sela,no kad vidite ono na što vas je cesta naletjela,smijeh će vas proći i osjetit ćete samo divljenje.Pisana povijest Rače može se pratiti od stoljeća 13-tog kada se ovdje 1245 godine spominje plemenska župa Česmica,nad kojom vladaju „crvena braća“ ,odnosno dobri stari templari.i to sve do godine 1313.U vrijeme svoje vladavine sagradili su oni ljepoticu crkvu sv.Marije i to kako kažu spisi 1312 godine – De Ecclesia Parochialis erectione Anni 1312 errecta a fratribus Rubris.Sama ta župa spominje se godine 1334 ,u papirima zagrebačke biskupije – Ivan Arhiđakon,a kasnije opet 1501. Da bi za vrijeme turskih provala bila devastirana i raseljena,ali ju ponovno srećemo u povijesti 1709 godine.Nisu samo Turci,koliko sam puta to rekao,da smo više krivi sami sebi,nego kaj nam stranci moreju narediti,tako smo i ovo područje rastrzali između međusobnih borbi za posjede i vlast.Tako da su Osmanlije ustvari jako malo porušili i zatekli,samo su popravili stvar .
No,kanimo se politike i pređimo u glavu.

Sveta Marija sa krasnim gotičkim zvonikom s karakterističnim kontraforama,uz koju se stisla ma branič kula sa puškarnicama.Jednobrodna je,monumetalna s kontraforima na trotrastičnom završetku svetišta,a pored toga mala sakristija.Uz brod se stisla mala gotička kapelica sa zvjezdastim svodom.U onim političkim previranjima stradala,pa se dosta izgubilo od prvobitnosti njene,ali je 1720 godine ipak postavljena natrag,ali ovaj puta barokizirana.U njoj su još ostaci 18 i 19 stoljeća ,po inventaru,a godine 1935 od strane mariborskog umjetnika biva oslikana nanovo.Vidljivi su sitni tragovi slikarija od prije,ali svakako treba obnovu i treba ju ,stručno rečeno sondirati.

Tek tada ćemo vidjeti možda njenu staru ljepotu.Ubrizgati botox,poravnati ljepotici bore,ali vjerujte mi iz ove crkve nećete poželjeti tako brzo izaći kao niti ja,jer me je uz još neke,osvojila na prvi pogled.


Oznake: nova rača, Hrvatska, povijest, religija


21.11.2017., utorak

kurija Vukasović

Ja si uvijek ovak mislim,dragi Bog ravna svime,pa tako i meni da malo svoje veličine i podraga me.Koliko sam puta ,vjerojatno vođen Njegovom rukom,sa točnim njegovim vodstvom nabasao na nešto ,što sve da sam tražio i preko satelita ne bih našao.Tako sam nabasao na još jedan biser naše arhitekture,dobro skriven,baš kao biser u školjci,u šumi,iznad ceste,pa ga se i ne vidi,a putokazna pločica je toliko malena,da dobro sakrije ovaj kutak ljepote.
Sve ima svoj kraj i svoj početak.Rodimo se kao male slatke bebe,a onda polako rastemo,sa svime onime što nam život daje.S godinama zaboravimo dječje igre,srce nam naglo odraste i otvrdne i naprosto zaboravimo na igru i radost,one male stvari koje ustvari i čine život.Zatrpani poslom i brigama,zaboravimo onu bebu u sebi i postanemo ljudi.Ostarimo vrlo brzo,posijedi nam kosa,kako kome,netko to dobro skriva farbom,ali osijedi nam i duša i srce,mada svi kažu da se stari ljudi ponašaju ko mala deca.Možda u starosti zaista vratimo se na početak unutra,a izvana ,radi mimikrije izgledamo tako kako izgledamo.Tako i ovaj biser krije „staru“ dječicu,onu kao iz filmova,kad padne mrak,oni se igraju lego kockama,lutkama,dječje se svađaju i možda bezbrižno trče tom šumom,pa zato tim krajem vozite polako noću,da zaista na tren ne ugledate bezbrižnu djecu u njihovoj igri,a i da se možda malo ne prestrašite ili pak da zauvijek ne ostanete tamo s njima i zaboravite gorčinu svakodnevice.
Danas je tamo u toj kuriji starački dom.Vrlo ugodno sakriveno mjesto,sa izuzetno dragim starcima,koji su mi odmah poželjeli dobrodošlicu,čak ponudili i kavom i dozvolili mi slikanje.Hvala Im.Za neko vrijeme to i mene čeka.Kao da je malo palo sunce u tom kraju,kao da se stišalo,da ne šteti očima te „starmale“ dječice,a opet dovoljno da ih upak ugrije.
Curiae nobilita Vukasović je danas njena oznaka,no ona ovdje stoji od davnih dana neke druge priče,bez elektrike i bez moderne.Sam posjed spominje se u 16 stoljeću kad i opet srećemo najpoznatije obitelji,koje danas naprosto vežemo jednu uz drugu,bez da ih dijelimo kao dvije.Toliko su srasli u našoj povijesti da su i naprosto postali jedno.Nad tim imanjem Stjepan Frankopan daje upravu braći Zrinskima,Nikoli,Krsti i Jurju kao i sa svim selima koja su pripadala Modrušpotočkom vlastelinstvu.
A onda nakon dugo vremena ovo imanje dobiva i svoju čuvaricu i svoj ponos,upravo ovu kuriju koju gradi u 19 stoljeću na slavnim temeljima još slavnije povijesti ovog kraja,onaj Vukasović,graditelj Lujze.Ona sjeda ovdje na tron i ukrašava cijeli taj kraj.Onako mala i skladna,kao kakva današnja đepna venera.I ona je bila mala i rasla i stasala,a onda je pomalo starila.U Wagramu umire 1809 godine sam vlasnik i ona pripadne drugima,Upravi Lujzinaske ceste sve do tamo 1873 godine.Mijenja ona svoje gazde i uvijek svakome rado raširi ruke i prigrli ga,pa čak njenim hodnicima odzvanjaju zvuci violine Zlatka Balokovića.

Danas je u svoje skute sakrila osobe starije životne dobi i brine o njima kao prava baka nad svojom djecom.


18.11.2017., subota

Križ

Prigrlio se taj dio Moslavine već Zagrebu,pa se naoko čini da su se Moslavci pogospodili i hteli bi biti dio tog metropolisa,no,oni se nikad nisu dali dalje od svoje Moslavine,pa makar i mnogi od njih se rasuli po svetu.Stislo se to malo mjesto na uzvisini,kao mali orao,samo je malo prikrilo svoje perje,no,kad se nađete tamo,ustvari shvatite kako skrivaju svoje dragulje,pa se boje pinčiti da im to blago netko ne ukrade.
Prošlo je i tuda svašta i svačega kao i u ostatku Hrvatske,premda je bilo malo i pošteđeno nasilja i krvi koja se prolila po ostalim puno istaknutijim područjima,pa se ovako naizgled pričinjava,da je sve to skupa ostalo na kupu,još od onih davnih templara,koji su nedaleko odavde digli svoju znamenitost u Čazmi.
Sedim doma u tišini i sve me svrbi na sve strane mog raskošnog badi ( engleski je uvijek dobro došao u našem društvu ,da se vidi kako znaš,a i po onoj staroj koliko jezika natucaš toliko vrediš),pa si onako pritajeno mislim,Bože dragi pomozi da nekud zgibam.Upalim tv,odem na wc,popijem vode,pa krug mršavljenja po stanu,poberem veš,pogledam makinu za suđe,pa krug i red vode i wc-a,pa baci oko na tv i tako jedno sat vremena,a onda zavapim,ja negde idem,jer nemrem više zdurati ovo. ...
....“Pogle logiku,sedimo doma,vrtimo se ko na ringišpilu,ajmo nekam se provozati,vreme curi,a mi na mestu,a toliko je lepih stvari na svetu još za videti......“ – okretanje očiju,polako dizanje s kauča koji život znači i ....“pa dobro,idemo“!
Sedamo u auto,vozimo se zagrebačkim ulicama,napredujemo prema istoku grada,već eto prolazimo Šveđane,naplatne kućice su pomaknute dalje,sve se mijenja,ja kunem i prigovaram kao i uvijek,kak se sve tak brzo menja,da više niti rodnu grudu nemrem pohvatati.Starački nostalgično!!!
...“ daj pogle,prosim te lepo,pa ovde su bile krave zadnji put kad sam prošel,a danas vašar za prodaju svega i svačega,pa jebemti,jel bu nekaj ostalo i deci,da uživaju barem u travi,ak niš drugo.A viš kak sam bil blesav,mislil sam da bu uvek tak i nisam slikal,a danas je to povijest...“ – šutnja sa strane.
Luđaki noriju prema Bosni ili Srbiji,a ja jedva čekam skretanje u dobro poznati kraj,za kojeg sam eto intimno vezan već 25 godina,mada ne odem često na tu stranu.Uvijek mi je nekako drago kad se vratim.Sećanja na zimu i letnje gume,kad sam se na jednom zavoju okrenuo ko Čak Noris za 360 stupnjeva i ostao eto živ,valjda je dragi Bog rekel ovak – dečec još ni tvoje vreme,ostavljam te da se jenput setiš ovoga svega.....
Bežim kroz Ivanić,prolazim Kloštar Deanovec i skrećem prema Križu,prema Vojnom Križu kako se zvao negde do 1946 godine,a od davnima još od 16 stoljeća kada je i dobio ime,zbog plaćenika koji su se ovde naselili,a u utvrdi koja se spominje,kao „omanji kaštel“ na rubu Vojne Krajine.
No,nije samo tako lako zaobići sve,pa tako podaci spominju i župu,i to od onih nekako slavnih godina kad sve počinje u 14 stoljeću i to 1334 kada nastaje cijeli niz tih župa po hrvatskoj.Nekada su tu gazili templari,pa se spominje i neka mala crkvica njihova,koja će kasnije prerasti u baroknu čaroliju,a nosi ime slavno Svetoga Križa,po kojem je to mesto i dobilo ime.

Nećete mi možda verovati na reč,da se radi ovdje o sjajnom baroku i zaista vrednoj građevini najbolje očuvanoj još od srednjeg vijeka. U staroj je crkvi u 18 stoljeću,točnije se spominje godina 1714 izgorio glavni oltar,pa je dobio novi ukras sa drvenim skulpturama i koje se zbrajaju u jedne od najvrednijih u Hrvatskoj godine 1720,kad je i crkva i barokizirana.U samoj crkvi spominju se i diče i zlatarskim predmetima iz 18 i 19 stoljeća,pa je zaista vredno ju videti i nemojte štediti vremena niti truda a i ono malo goriva provozati se i upoznati i ovu hrvatsku Miss.....

Oznake: sveti Križ


16.11.2017., četvrtak

Gospa od Čudesa Oštarije

Ustanem ja tako sabajle,jer stari ljudi malo spavaju,pa se pribrajam u tu skupinu polako,premda sam i nekada volio u zimi provesti par dana sa hokejašima u Opatiji,a danas i sam njima pripadam,pa skuham kavu,upalim dalekovidnicu i počne politika moje kuće za taj dan.Vidim štrumfove i štrumfete,kako razglabaju o svemu i svačemu,samo kaj ja njih ništa ne kužim,to je valjda zato jer pišem i govorim kajkavski,a oni ne.U svojim tekstovima nikoga ne želim povrediti,pa se ustvari malo referiram na gluposti politike i onoga što je ona napravila od naroda i narodnosti i automnih pokrajina od nekih godina naovamo.Tako se eto gospođa obazrela na moje pisanje starom kajkavianom,da kako mi dobro ide ,a ja sam joj odgovorio : Mi u Bosni kad se rodimo,odmah počinjemo učiti kajkavski da se lako spremimo za Zagreb“ nije citat točan baš,ali tako nekako.E to je to kad ja otvorim tv rano u cik zore ko Milena iz jedne pjesme,rano jutro pola 5.
U jeku političkih borbi i pripetavanja ,tko će kome,ako ne svoj svome,a onda ćemo po šampanjcu setim se ja svoje mladosti,kad jest bilo svašta,ali smo znali da je svašta i nismo to niti gledali i premda su nam dozvolili da se kao i danas fol obratimo.Isto tako,sjećam se nekoliko filmova koji su i meni i generacijama označili živote,pa smo se oblačili,navlačili borbene stavove i jurišali na i za slobodne tekovine.Sad sigurno mislite na partizane i one druge,ali ne,noviju politiku ,a poglavito onu poslije 1945 godine ostavljam ljudima kojima je to trend trenutni i zabava,ja se vraćam puno dalje u doba slavnih vremena za opstanak jednog drugog naroda.Indijaneri prihajaju,a i kaubojneri i to ravno posred naše Like,što me je kad sam saznao jako zabrinulo,kako ćemo ove godine na more,kad su nas indijanci stisli i okupirali celi naš teritorij.Videl sam i tada jednog lika na tv,ali mi nije baš bil prikladno odjeven za tu situaciju,nego onak zrihtan za CKSKH,a ne da porazi te pofarbane tipove.U jeku najveće borbe Indijanaca i naših kaubojskih snaga,najednom iznad njih preleti avion.Pa kaj je sad?Mamaaa,tataaa.......

Pada kiša,bogami je i zahladilo,ali mene ništa ne može omesti,pa sve da se Marko Tvainović pojavi sad pored mene,ja krećem na put.Idem prema moru i premda je zima.Za one koji ne znaju preko Senja ide kratica za Rijeku,pa sam ja tim putem.Muzika u autu svira,grijanje pojačano do maximuma,vani pada kiša,romantika......U glavi zbrajam i oduzimam,brojim svaki taj sitni kilometar i onda konačno iza zavoja most ,a malo više gore na vrhu crkva,zavjetna,posvećena Marici.Stani!!!
Aoj Ličko Lešće,Otočac i Brinje ,mala moja ne zaboravi me!!!Uvijek,ali uvijek mi je to u glavi!!!!
Proširivši se kopnom i morem,kneževi Frankopani i ovdje ostavljaju svoj trag,gradeći velebnu trobrodnu crkvu krajem 15 stoljeća ,posvećenu Uznesenju Blažene Djevice Marije,koja kod samog Boga zagovara vjernike,pa postaje i čudotvorna (de Miraculis),a to potvrđuje i Papa Pio II svojom bulom,kojom obdaruje samu crkvu oprostima.Bogato darivana od strane plemstva ,ljudi i svećenstva u vrijeme krbavske biskupije postaje i katedralna.
Gotičko-renesansnu ljepoticu,ukrašenu mramorom,pale Turci godine 1521 i počinje se urušavati.U samom tom 16 stoljeću ostaci njenih ostataka opasuju se zidinama i nastaje krajiška utvrda,koja bi sprečila prelaz opasnosti preko Mrežnice.
Kako se povećavao broj vjernika,tako su Frankopani ovdje napravili krčmu sa prenočištem,pa samo mjesto zbog velikog broja dolazaka vjernika, iz Otočce mijenja ime u Oštarije – oštarija krčma,gostiona.
U 18 stoljeću gradi se nova crkva i gubi svoje značajke ranijih vremena,a u 19 stoljeću preuređenjem postaje ovo što danas vidimo kad se nađemo na tom području.
Bilo da Vas put nanese ili s namjerom dođete ovdje ,a pogotovo 15 kolovoza na blagdan Velike Gospe,otići ćete odavde puni nade i mira.Pa krenite.....

Oznake: Oštarije, Lika


11.11.2017., subota

martinje

Kako se opravdano oblokati i sve to naplatiti vjeri i crkvi,nego lepo proslaviti Martinje,koje se više slavi na kontinentu nego na moru,valjda oni na moru ne mogu popiti toliko koliko moremo mi ili im je strah da ih vetar kakav ne odnese u more onak shrvane tugom.
Na današnji dan 11-tog 11 svake se godine pobrano dozrelo grožđe iz mošta pretvara u vino,lepo ga se pretače kad je prekipelo po podrumima,a zna se da se kod pretakanja može nekaj i proliti,pogotovo ako ti se tresu ruke,pa je red da se to poliže ili popije.Bolje v želucu neg na podu.Pa se tako čovjek nenamjerno obloče, a posebno ako je skrban i šparan.A vino se iovako mora popiti da ne cikne,ako kaj i ostane za drugu godinu,onda je to već raritet,premda se kod Zagoraca,Međimuraca to nemre desiti,osim ako je čovjek škrt.
Sveti Martin je zaštitnik vina i vinara,pa se isto tako smatra da su s njim i svi radovi u polju gotovi,pa se čovek malo sedne,da se odmori od silnog posla,sijanja ,sađenja ljetine,pa sad može u miru božjem to i proslaviti kak se spada.A kad je već vino tu,pa ne bumo ga samo tako pustili na miru,jer krijepi,daje snagu i osjećaj blaženstva.Mora da je taj biskup bil fest veseli čovek,a kako je biskupovao u francuskoj onda smatram da nije potrebno dalje obrazlagati,jer se zna da je Francuska domovina vina.Ili oni samo ločeju više od nas,a zna se da su Hrvati ,ali i dame i gospodo i Hrvatice dost baždareni,pa se nosimo s ponosom u svetu na dičnom trećem mestu alkosa svih vremena,čak više od Rusa,koji fakat moreju potegnuti,što nas naravno stavlja u poziciju obrane naslova i titule,ali nekak možda malo smeta to treće mesto,treba se ipak malo prignuti i potruditi da zasjamo na zaista zasluženom 1 mestu.Ako ona baba iz Križevaca more popiti 4,08 promilčeka i još voziti kola do doma,onda ta lista i to mesto nisu u redu.Kao i uvijek nam zakidaju pravo na povlašteni status,a da ne odem u politiku.
sveti Martin pod Okićem
Martin je rođen u vinorodnoj zemlji Tokaja,a sad ako me netko pita koja je to zemlja,mam bum si moral popiti gema i to rano ujutro i to nek ide na dušu tome koji me je to pital.
Otac koji je bio rimski vojnik i mati koja to nije bila,smatrali su kršćanstvo sektom,ali je Martina malog to jako privlačilo pa se dete delo u to,čak je toliko daleko otišao da se zaredio za egzorcista,a 370 godine poslije Krista postao je biskupom.Kako je od silnog vina bio očito veseljak i društven tip,mnogi su ga hteli za svog zaštitnika tako da osim vina i vinara on štiti i vojnike i gostioničare,hotelijere,liječene alkose,guske i čak i papinsku švicarsku gardu,a tam se zna da se svaka misa mora pošteno zaliti,a i poznato je i priznato da oni tam imaju zbiljam fino, a još k tome i sveto vino,pa kak si onda čovek ne bi popil.
Isto tako pomagao je sirotinju,dok ga bogatuni nisu voljeli previše jer ih je stalno kritizirao zbog ponašanja,no ipak k tome ne verujem da je pio delanac.U srednjem vijeku bio je to sajmeni dan,pa su se tada sklapali ozbiljni ugovori i pregovori koji su se naravno uz obavezno pljuni i rukuj,zalijevali vinom,pa je mnogi doma došel mokar,kak da se taman okupal.A bilo je i razbijenih glava,mamurluka pa kak je rekel onaj pošten čovek : To mora da su oni mulci kod svete Ane točili bučkuriš umesto vina.
No,možda je manje poznato ili se zaboravilo da je današnji dan 11.11. zapravo smrtni dan,odnosno da se slave karmine,na kojima si isto tako moraš popiti i malo se maknuti od tuge,jer je sveti Martin na današnji dan položen u vječno počivalište 397 godine.
....“ Došel je došel sveti Martin,on bu ga krstil ,ja ga bum pil....Kumek moj dragi daj se ga vži,dugo nas ne bu, daj se napi......“
Živeli!

Oznake: martinje


06.11.2017., ponedjeljak

Okić grad

Prašina pada svaki dan,pa čak i za mene koji ju uporno brišem,jer patim istinabog i od okp-a,pa stalno sjedeći doma vidim ono i čega nema ili ono što zaista ne mogu počistiti nikako,pa da stalno i držim usisavač u ruci i krpu za prašinu.Najbolji lijek za to jest ,osim alkohola,pobjeći van iz stana i krenuti na put,a poglavito ako je lijepi dan.
Kuda,kamo! ,to me stalno muči,jer sam vidio zaista puno od hrvatske,skoro rečeno pa sve.Nekoliko sitnica poput nekih kapela ili crkvi ostavljam nekome drugome,jer vidjevši jednu vidio si ih 20 drugih istih ili sličnih,baroknih ili barokiziranih,a kako sam stalno u tome,onda mi to zaista više nije niti interesantno.Mene zanimaju dvorci,stari gradovi i mjesta od povijesne važnosti,možda ne toliko istaknuta ili naglašena,nego tajno prikrivena ,zapuštena ili ostavljena samo teških okorjelim zaljubljenicima u povijest poput mene.Pa se tako verem i navlačim posvuda.
No,ima i onih mjesta koja te osvoje svojom gordošću,zabezeknu te svojim smećem,nepoštivanjem prirode i krajnjom bezobraznošću Ana voli Milovana.Da prosti štovano čitateljstvo boli mene briga i za Anu i za Milovana i za njihovu ljubav.Ona je samo djelić u vijeku trajanja života.Ionako će sutra Ana opandrčiti po Milovanu da je gad,a grad će stajati tu i biti i dalje svjedokom jednog poljupca neke površne,ali tada velike ljubavi.I nemam ja ništa protiv te dece,imam samo protiv pisanja na stare zidine.Ima i to svoju čar,ali eto meni nema.Ja se ne potpisujem rukom nego srcem.
Cesta me vodi,polako,uska je pa sam i ja smanjio brzinu na normalu,jer je selo,istrčavaju kerovi i mačke,škola je tu i upozorenje da stanjiš i skineš ciglu s gasa,pa polako uz otvoren prozor i cigaretu vozim ka svom cilju.Izdaleka se vidi,onako navrh šume prijeti svakome tko se približava,kao da kaže ovdje je potrebna lula mira ili bježi,opak sam.Opasale su ga šume u šarenom jesenjem izdanju.U strmoj stijeni stoji grad.dočekno dvorište,cisterna za vodu,za konje,prvi pozdrav,ali dalje možeš samo ako ti domaćin dozvoli.Ovdje nema domaćina,sam je taj grad uklesan u stijeni domaćin,pitom,zavezan starim granama i krošnjama,obvezan korijenjem koje mu čuva zide.
Zaustavim auto,sparkam se lepo onak poprek da se nitko više ne more pored mene,kak je red i način,i teško gledam kako ću se uštapat do gore,premda piše na ploči da je samo 10 minuta hoda.Pa krenimo polako između paprati i listova ljubičica gore do slavnog starog Okića koji se kao posjed spominje u 12 stoljeću,nikako grad,jer bi to bilo prerano za naše prilike,nego kao i ostali naši slavci nastaje vjerojatno krajem 13 početkom 14 stoljeća.
U doba mojeg djetinjstva .a naravno vezan obiteljskim pričama,a vezano za jednu sada pokojnu gospođu koja je bila u intimnim bračnim odnosima s jednim gospodinom,ne znam kaj je snjim,jer su ko Ana i Milovan malo se razišli na jako dugo vreme,slušal sam stalno kak najljepši dečki rastu upravo ispod Okića,ja nijednog nisam videl,a ni taj gospodin ruku na srce nije baš bil među najkrasnijima,bil je onak vezanog svilenog šala oko vrata,pa je izgledao malo – pederasto,da oproste svi gejevi ovog sveta i svi oni koji imaju šal.Tko se s kime i kako ja ne vodim računa,nego eto samo opisujem stanje stvari iz bližeg ili daljnjeg nastupa.A dozvoljam si širinu opisa i teksta u desetercu s umlautom.
Otac naše vrle povijesti na arhaici piše ovako :

Ispod gore Plešivice,što sa svojim hrbtom zastira zapadnu granicu gradjanske Hrvatske naprama hrvatskoj krajini vojničkoj i susjednoj zemlji Kranjskoj,te izpod bližnjeg brda Terihajskog ,što prema sjevero zapadu glavu svoju pomoljava, podiže se u vrh šiljasta,kamena gorica čije sleme pritiskuju sive skaline ma tih skalinah siede biele zidine na po razvaljene....Stari viek poda gradu tomu ime Oklić od oklićena prostora gorskoga ,a kasnije ga nazvaše Okić-gradom....
Ivan Kukuljević – Sakcinski

Iz godine 1193 stoji listina u kojem se spominje stari Okić,kao posjed ,premda neki povjesničari tvrde i kao grad,ali o tome je još spor,Pečuhski biskup Kalan,tada u ime Arpadovića izdaje posebnu povelju da se Kaptolu zagrebačkom i njegovom biskupu Dominiku imade plaćati desetina od feudalnih dobara.Prije spomenuti Ivan tvrdio je da sami grad stoji ovde na obrani još od hrvatskih vladara i kraljeva,ali o tome nema nekih bitnijih spomena,pa se bolje time i ne baviti.
Kada je prvi puta spomenut u tom 12 stoljeću točnog vladara ne znamo,sumnja se naime na Jaroslava Okičkog,koji je vjerojatno bio i župan ,a možda i ban tadanje zemlje.Njegovi posjedi bili su izuzetno veliki,a prostirali se čak do Save.
Njegov sin Ivan I uspješno je obranio grad i taj dio od provale Tatara 1242 godine,i sam Bela ga priznaje u svojoj povelji,pa mu čak dozvoljava i gradnju dvojnika bliže Samoboru – Lipovca.Ta kneževska obitelj bila je jako moćna i bogata,pa se njihovo ime dugo spominje,no ipak kao i svi gradovi stari Okić mijenja vlasnike i tu dolaze kneževi Babonići u 13 stoljeću.

Izgubivši pravo na grad i na svoje ogromne posjede Babonići nestaju polako sa scene,a taj grad dolazi u ruke kralja Karla Roberta u 14 stoljeću,no ubrzo ga zatičemo u vlasništvu Tomasa Benvenuta ili Benvenjuda i to sa naslovom de Okycz.
Grad mijenja kroz stoljeća svoje vlasnike,pa zatičemo tu i Frankopane,ali ga i oni daju dalje u prevrtljivim stoljećima i odnosima.Sve to skupa nekako završava neslavno kad je grad dodijeljen mađaronima Bakačima,nama znanim kao Erdoedy.....
Grad gori i biva rano napušten ostavljen sam sebi da svjedoči o jednom slavnom dijelu naše svijesti i stvaranja.Krv muke i znoj reći će ohoho godina kasnije jedan drugi ratnik u nekim drugim vremenima,ali ga ja prenosim sada,jer su ta stoljeća naše povijesti bile samo to i samo borba za goli opstanak.
Sami ostaci ostataka ,a ni Ana niti Milovan,vjerujem ,ako su i živi nisu više zajedno.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.