Dvorci, crkve i stari gradovi

29.09.2017., petak

logičar

Ja sam logičan! Iz toga se dade zaključiti kako potpuno svjesno i prizemljeno razabirem stvari i pojave.Šira javnost ne zna da ja obožavam pjevačicu srpske narodne glazbe Milicu Ostojić,alias Mica Troftaljka.Njezini tekstovi odišu snagom ljubavi i romantike ne dijeleći nimalo sjaj grada i rustiku sela,nego ih spaja u jedno!Poglavito volim onu pjesmu „ Ućero mi kola u moju garažu!“
Vrlo je jasno i znano i logično da Neretva teče ispod Neretvanskog mosta,a taj se nalazi u Mostaru i sa njega kršni,lijepo građeni momci skaču u rzavu gore spomenutu rijeku, izazivajući divljenje žena i zavist muškaraca.To je Neretva.i to je most,kojega je netko htio restaurirati,pa se kao i uvijek u životu dese greške a i starina je vrlo osjetljiva,a zna se tko radi taj i greši,jer onaj tko ne radi nema kaj pogrešiti.
Uz moje izvrsno poznavanje povijesti,zemljopisa i ljudskih manira,marifetluka,te kako vozim i auto,uvijek se dešavaju neke greške pa tako plaćam kaznu zbog prebrze vožnje,mobiteliranja i sličnog,a isto tako mi se zna desiti da mi ga netko oće ućerat nabrzaka,kako mi se jučer desilo u jednom trgovačkom lancu na samoj blagajni pred očima zapanjenog svijeta i upitnika u mojim crnim okicama.Ničime izazvan muškarac lijepog oblika glave smatrao je potrebnim ukazati na mene kao na invalida ,naravno lažnog,koji sa svojim štapom jako dobro hoda,krade njegovo invalidsko mjesto na parkingu,jer vi zagorci ,čuvši moj dijalekt,niste nikada ratovali i ne znate kako je nama bilo u Ercegovini dok su nas mudžahedini napadali.Vi pijete one svoje gemište i kukate stalno nešto,dok naši momci muku muče.Njegov monolog trajao je dobrih 10 minuta!Rodila majka junaka!!!
Njegov revolt izazvalo je to,jer se njemu žurilo na ratište,a ja ga pokvareni zagorski gemišt nisam htio nikako pustiti ispred sebe,s time da je bio dva mesta iza mene!I zato se ja ne bavim novom poviješću,nego odo ja......u starinu! Ali i opet na kontra!
Prodor malo na Bosnu,mada sam vas odveo krivim tragom.Ali ne daleko,već tu odmah do susjeda,pod punom parolom sve je džabe kad nema babe,ali se babo u međuvremenu vratio,ali nije donio onaj napredak kojeg su svi željeli,ta neka vremena su prošla i nema natrag.Krenulo je super,ono naroda dobilo posao,pilići,agrumi letjeli na sve strane,a onda se sve raspalo i tako stoji.Razgovaram ja tako s pametnim ljudima tamo,otrkivajući povijesne tajne i zaverglam ja e tu su stari Modruši bili,kad tamo će meni intelektualac kakvi Modruši pa to je naš Mujo Hrnjica,heroj sagradio.Ja ovako fin ušutim i mislim si opa pa to je isto kao doma,u rodnom Zagrebu,kad oš budali dokazati da je u krivu ali nemereš,zna on povijest bolje od mene i to ti je to.Čito on na internetu od pametnijih ljudi nego što sam ja o tome i ne da se niti sunetit niti krstiti ili po naški nit ga hebat nit ga doma vodit.Preskočim ja daljnju raspravu da ne ode u modernu politiku tipa pas mater,i bacim se polako po zidovima vapeći Bože pomozi i njemu i meni.Kahva gotova,do ćevapa i baklave mi nije više bilo,nego što idemo to razgledati polako poslikati pa kud puklo da puklo.Sama ta Kladuša i to velika dobila je ime po prvom svom gazdi nekom Kladaru,premda se samo naselje spominje još za vrijeme rimljana,a nastananjavali su ga i Japodi i Avari braća Slaveni.Prvi pisani dokument datira iz 1280 godine.Pripadao je kao dio utvrde i obrane kneževima Babonić Blagajskim,kasnije Modruškim preko kojih dolazi u ruke Frankopana Slunjskih.Sam taj romantični legendama opjevanim Mujo ( Hrnjica) rodio se u Cazinu ili Kladuši,uglavnom na tim prostorima negdje 1600 godine,odnosno početkom 17 stoljeća i opjevan je u svim pjesmama,pričama za dobro jutro ili laku noć,kao veliki div zaštite onog kraja,pa je možda u tome jači i od spomenutog Babe.

Mujo Hrnjica je rođen na početku 17.stoljeća,oko 1600.godine,a imao je dva brata Halila i Omera.Pravo ime mu je bilo Mustafa Turcalović.Otac mu je rođen u Turskoj,u pokrajini Erzurom,a majka mu je bila kćerka Hurem Age Kozlice.
Narodna predanja Muju i njegovog brata Halila dovode u vezu sa gorskom vilom,koja je prvog zadojila svojim mlijekom,a drugog rosom pored rijeke Kladušnice.Mujo je od toga zadobio veliku snagu i junaštvo,a Halil ljepotu.Za gorsku vilu sama predaja kazuje kako je,zajedno sa ljutim Krajišnicima,branila kladušku kulu i grad od napada osvajača i tako u svijesti naroda njegovom zaštitnicom.Upravo stoga se stari grad naziva vilinskim,kao i onaj u obližnjem Vrnograču.Sve to govori o jakom uticaju vilinskog kulta u Krajini,ali i cijeloj BiH u njenoj davnoj prošlosti.Ono što je Herkules bio za cio antički svijet to je Mujo Hrnjica predstavljao Krajišnicima.Majke su vrlo rado davale muškim prinovama njegovo ime u želji da postanu jaki i hrabri kao on sam.Kako se to često moglo čuti u izjavama starih,Mujo se smatrao najjačim čovjekom na svijetu.
Unutar zidova nalazila se branič kula specifične osnove. Okrugla kula imala je jedan oštar ugao orijentiran prema najslabijoj točki mogućeg napada neprijatelja na grad. Osmanlije su više puta pokušavale osvojiti grad u napadima usmjerenim ka zapadu, što im je naposlijetku i uspjelo 1633.
Srednjevjekovne kronike zabilježile su da je Mujo naš ovdje živio u samom gradu 1641 godine.
U stalnim borbama i obranama ovog dijela Bosne,tanke linije prema obrani Hrvatske i svijeta,ulazi u 19 stoljeće i carska Austrija ostavlja veliki trag na razvoju ovog cijelog kraja,odnosno krajine.No vrijeme ide i dolazimo do novog vremena ali ja tu stajem i
Pozdravljam Vas i zovem dođite u Kladušu istražite i ovaj teritorij,starigrad,cijelu tu krajinu i otkrit ćete novi svijet na samim vratima Hrvatske obrane....A novo vrijeme ostavljam nekom drugom,jer u tom novom vremenu živim,pa i nije vrijeme da ga još analiziram toliko povijesno,premda ga svojim tekstovima spominjem stalno...ali to je sadašnjica....




28.09.2017., četvrtak

detalji u jesen video sa grupe dvorci crkve starigradovi foto

detalji u jesen

fb grupa dvorci crkve starigradovi foto

baroklija

Svi mi kažu pa zaakaj si baš odabraal barook..pa ti to je sve kiič,pa to ti je sve uu zlaatu,bolje da si uzeo nekaj onak,onak,znaš ne,onak baš ozbaač, kao fina romanika,jednostavna renesensa i taak......ja ću na to samo odgovoriti kao ona u ljubav je na selu....ja sam mava minijatuvna veneva....eto zato.Nemoj mi reći molim te lepo da gotika nije kič,pa ima više toga po sebi nego svaka pristojna cajka na tv.
No da se ostavimo tračanja zašto baš taj barok!!Zato kaj ja volim boje i zlato i kič i zato kaj nemam kaj delati kao nacionalno orijentiran ,recimo to lokalno,nego se baviti debelim malim anđelčićima i šarenim štukaturama i ukrasima.No,ako sagledamo vreme i povijest naših krajeva ,naravno više kontinentalnih,od romanike,preko gotike jednostavne renesanse pojavljuje se barok kad se konačno u našim krajevima skidaju oklopi,navlače se rukavice,dečki se rihtaju,dame se štipaju da buju pisane i crljene,navlače se perike umesto kaciga,napuštaju se stari gradovi (nažalost ) grade se dvorci i palače i konačno za nas počinje novo doba,novo vreme u kojem prestajemo biti ratnici i divljaci,i postajemo gospoda,pri tom mislim naravno na plemstvo.Sad bu pitanje kaj samo plemstvo ti prokleti Tahiji i Keglevići i ostali,zato kaj oni imaju lovu i mogu se školovati,kupovati knjige i graditi nam baštinu,jer seljaki to nisu imali,premda je i među plemićima bilo nepismenih do bola,a kaj tek seljaci.....
Prestankom ratova sa ovima ili onima za nas završava i srednji vijek...Za nas!!!Dok je Europa gradila mi smo ratovali,skrivali se iza teškog utvrđenog kamena i negde sam to napisal i ponavljam,branili njima da im se guzice ne oznoje,kad im Osmanlije zakucaju na vrata.Štitili smo mi i morski dio od Mletaka,Turaka i ostalih i konačno baš u tom kraju 17 stoljeća i početkom 18 smo krenuli sa onim što Europa odavno ima,sjaj i raskoš.Nad cijelim tim našim barokom sjedi žena,stroga,pomalo sebična,autokratska i apsolutna,ali ona donira ,daje ,štiti i pomaže koliko god je to moguće.Gradi nam Varaždin,Vinkovce,Zagreb,Pakrac,Lipik,Jamničku kiselicu,Vukovar itd itd...taj barok otvara nam oči za ljepotu i zato iz tame srednjeg borbenog vijeka,vrijeme je da ustanemo,obrišemo umazana borbena lica i krenemo zlatno,na krilima dalje.Moramo naravno zahvaliti Bogu što nas je čuvao,pa posvećujemo i doniramo oltare kao u Belcu,Kutini Mariji Taborskoj itd itd i ostavljamo našoj djeci i daljnjim pokoljenjima radost života u zlatu.No nije barok samo zlato i srebro,barok ima svoje faze od one još tamne od manirizma pa do visokog sjaja rokokoa.Sve je to barok i svemu tome se mi divimo kad se nađemo u crkvi.
Eto zato ja krešem po tom baroku,a možda malo i pobirem sa ove moje orijent strane ponešto,jer se zna da barok kreće u španjoskoj od Maura ,dakle od orijentalistike prema zapadnom načinu gradnje da bi sav svoj sjaj upravo našao na kontra strani u katolicizmu ili kršćanstvu.Sve je to povezano,jer politika je jedno,a život nešto sasvim drugo,ma koliko se god mi borili protiv toga.
I to je to.......
Ušao sam tiho,ali i izašao.......a povijest mene i mojeg ja će suditi netko iza mene.....a po onoj staroj često ponavljanoj kad me ne bu nek me ...u!

Prema rukopisu anonimnog pisca pod naslovom Novae Ecclesiae Beatissimae Virginis Mariae sub titulo ad Nives fundatae... iz 1758. na mjestu današnje crkve bila je podignuta kapela oko 1675., na mjestu zvanom Kostanjevec ili Kostanjek. Prema tom rukopisu Djevica Marija se ukazala župniku Đuri Dudiću na mjestu zvanom Kostanjevec, a prema jednom fragmentu stare župne spomenice, Djevica Marija ukazala se župniku Ivanu Gundaku (1652. – 1666.), Tomi Novaku i Martinu Pogudu koji su se kasno vraćali iz Selnice. Tada im se ukazao anđeo koji ih je vodio u tadašnju župnu crkvu sv. Jurja u Belcu. Kad su ušli u crkvu, ugledali su Blaženu Djevicu Mariju koja ih pozove da pođu prema mjestu gdje će sagraditi kapelu njoj u čast, pod nazivom Snježna. Kao donatorica zaslužna za podizanje crkve navodi se grofica Elizabeta Keglević-Erdödy, koja je darovala zemljište. Ta prva kapela bila je jednobrodna s nadsvođenim svetištem, lađom pod tabulatom i drvenim zvonikom. Između 1739. i 1742., pod vodstvom župnika Pavla Kuneka, nastupa velika obnova kapele, kada crkva poprima današnji izgled. Crkva je prema tlocrtu jednobrodna, longitudinalna građevina, čija široka centralna lađa završava s poligonalnim svetištem, dok su na sjevernoj i južnoj strani broda bočne kapele te sakristija sa sjeverne strane. U obnovi kapele župniku pomaže zagorsko plemstvo: donacijom Ignacija Bedekovića Komorskog dozidan je i povišen toranj, crkveni krov donirao je grof Krsto Oršić, zvona je darovala kao zavjet Cecilija Kristina Matačić, supruga podbana Adama Najšića koji dovodi pavlinskog slikara Ivana Krstitelja Rangera u Belec.
Crkva je u potpunosti bila dovršena 1758. god., a iduće godine posvetio ju je biskup i tadašnji prepošt zagrebački Stjepan Pucz Gotalovečki. Godine 1763. radi se nova cinktura s malim nišama u kojima su bile naslikane 14 postaja muke Isusove, koje danas više ne postoje. 5. kolovoza 1780. Josip Gertić, apostolski protonator i župnik mihovljanski proglasio kapelu sv. Marije Snježne župnom crkvom.

OLTARI I PROPOVIJEDAONICA CRKVE SV. MARIJE SNIJEŽNE
Glavni oltar posvećen je Majci Božjoj i Presvetom Trojstvu, rad je nepoznatog majstora i postavljen je 1743. donacijom Baltazara Bedekovića Komorskog i njegove žene Helene Rozalije Somogy. Cijeli oltar počiva na dvojici Atlanta. Centralni dio oltara zauzima niša s kipom Marije Immaculate koja stoji na zemaljskoj kugli te se smatra kako ovaj kip potječe s oltara prvotne kapele. Oko BDM Snježne raspoređena su četiri kralja: Gašpar, Melkior, Baltazar i Stjepan, ugarski kralj. U gornjoj zoni oltara je Presveto Trojstvo te kipovi sv. Jelene Križarice i sv. Rozalije. Pobočni oltari sv. Josipa, dar grofa Ivana Franje Čikulina, i sv. Barbare, dar Nikole Vojkovića, postavljeni su oko 1743., ali su bili dovršeni, oslikani i pozlaćeni tek početkom 60-tih zahvaljujući donacijama dviju udovica: Cecilije Praskač i Cecilije Najšić.Godine 1743. podignuta je čuvena propovjedaonica pomoću donacija mještana, župnika Kuneka i Ignacija Bedekovića Komorskog. Tematika propovjedaonice je isključivo strozavjetna - na oplošju govornice nalaze se tri reljefa razdjeljenja kipovim proroka Jeremije i Izaije, sa sljedećim prizorima: Noine žrtve paljenice, plesa oko zlatnog teleta i sna Jakovljeva o nebeskim ljestvama. Na pozadinskoj stijeni stoje figure Kaleba i Jošue, dok je u gornjem dijelu propovjedaonice scena predaje poloča Dekloga Mojsiju, uz kojeg su smješteni kipovi Arona i vojskovođe Jošue. Propovjedaonica je rad majstora Josipa Schokotnigga iz Graza te se ovom majstoru pripisuju i dva pobočna oltara belečke crkve.
Oltar sv. Krunice dar je nadbiskupa Gabrijela Hermana Patačića, a podignut je oko 1745. Centralno mjesto oltara zauzima kip Blažene Djevice Marije koja u lijevoj ruci drži malog Isusa, a desnom pruža krunicu sv. Dominiku, dok je nasuprot njemu sv. Klara ili (sv. Katarina Sijenska) Ova kompozicija okružena je s petnaest kartuša s otajstvima sv. Krunice. Uz njih stoje sa svake srane kipovi sv. Ivana Nepomuka te sv. Franjo Ksaverski. Na vrhu oltara je kip Boga Oca sa zemaljskom kuglom. Stjepan Pucz, tadašnji zagrebački kanonik, donirao je oltar sv. Stjepana Prvomučenika. Središnji dio oltara zauzima kip sv. Stjepana prvomučenika, dok su među stupovima kipovi apostola sv. Andrije i sv. Jakova. Jednako kiparsko rješenje kao kod nasuprotnog oltara vidljivo je u zoni gređa i atike, jedino što ovdje u središtu gloriole s oblacima i zrakama lebdi Duh Sveti u obliku golubice.
Crkva sv. Marije Snježne nekad je imala dvostruki kor, no nakon ugradnje novih orgulja 1863. uklanja se gornje pjevalište. Ostalo je sačuvano donje pjevalište, na čijoj su ogradi prikazane su scene Navještenja i Drva života.

ZIDNE SLIKE CRKVE SV. MARIJE SNIJEŽNE
Zidne slike u belečkoj crkvi rad su pavlinskog slikara Ivana Krstitelja Rangera i dvojice pomoćnika. Mnogi povjesničari umjetnosti izdvajaju zidne slike iz crkve sv. Marije Snježne u Belcu iz bogatog majstorovog opusa kao najljepši i najočuvaniji rad ovog slikara tirolskog porijekla. Dataciju zidnih slika može se odrediti po kronografu kojeg drže dva anđela na trijumfalnom luku: tIbI SanCta DeI genItrIX InoVatUr et CorDeoDe Virgine VgetUr, kada se zbrajanjem slova dobiva godina1741. Tematika zidnih slika u svetištu te u lađi broda povezana je sa scenama iz Marijina života, tzv. ikonografija marijanskog ciklusa. Na površini kupole svetišta prikazano je Marijino uznesenje te kako Sveto Trojstvo kruni Bogorodicu u nebeskoj slavi. U središnjem dijelu prvog traveja prikazana je legenda o sv Mariji Snježnoj u medaljonu: scena ukazanja Bogorodice rimskom patriciju Giovanniju i njegovoj ženi, dok u pozadini pada snijeg po brdu Eskvilin s kapelom Santa Maria Maggiore. Sa svake strane je prema pilastrima medaljon s prikazom evanđelista Ivana i Mateja sa pripadajućim zoomorfnim simbolima. Na sljedećem medaljonu je scena prikazanja Blažene Djevice Marije s roditeljima, sv. Joakimom i sv. Anom, s desne strane te sv. Šimun i jedan Levit s lijeve strane, dok na stepenicama kleči proročica Ana s dječakom. I ovdje je sa svake strane smješten medaljon s evanđelistima Lukom i Markom uz pripadajuće zoomorfne simbole. Posljednji u nizu medaljona, koji je slabo vidljiv zbog orgulja, prikazuje Srce Isusovo s plamenima vatre okruženo nebeskim korom anđela, no u vrlo lošem je stanju sačuvanosti.
Na susvodnicama su prikazane scene iz Marijinog života pa takom redom od svetišta nalazi se prikaz Navještenje, Pohod Bogorodice Elizabeti, Rođenje Krista, Poklonstvo sveta tri kralja, Obrezanje Gospodinovo te Bijeg u Egipat. Svod kapele Gospe od ružarija prikazuje anđele kako lebde među oblacima u iluzionistički naslikanom nebu. Na svodu kapele sv. Stjepana prikaz je kamenovanja sv. Stjepana: dinamično prikazani likovi bacaju kamenje na ovog mučenika u klečečem položaju. Niže zone zida u crkvi oslikane su arhitektonskim elementima i ornamentima koji stvaraju iluziju prostora. Sakristija je također oslikana zidnim slikama: na svodu i zidovima prikazani su u polukružnom formatu crkveni oci, dok su u manjim medaljonima prizori iz Starog i Novog zavjeta. Prikazane su sljedeće scene: Krštenje Kristovo, Svadba u Kani Galilejskoj, sv. Petar apostol ozdravljuje hromoga, sv. Petar ozdravljuje bolesnoga, Apostoli ozdravljuju bolesnike i sv. Marija Magdalena pere Isusu noge. Zidne slike koje je Ranger izveo u belečkoj crkvi nastale su prema predlošcima jezuita Andrea Pozze, talijanskog slikara i arhitekta, poznatog po iluzionističkom slikanju arhitekture.

O OBNOVI ŽUPNE CRKVE
Godine 1912. provedena je cjelovita obnova crkve za vrijeme župnika Frana Cesarca. Radovi su izvedeni uz nadzor Đ. Szabe, B. Šenoe i arhitekta M. Pilara. Nakon toga bili su izvedeni radovi na propovjedaonici 1957. koji su se kasnije pokazali neadekvatnim. Početkom 70- tih Restauratorski zavod Hrvatske započeo je radove u crkvi, ugradili su se uređaji za elektroosmotsko uklanjanje kapilarne vlage kako bi se isušili zidovi. Izvedena su istraživanja crkve i restauratorski radovi na zidnim slikama u kapelama sv. Stjepana i sv. Krunice, no radovi su bili prekinuti zbog nedostatka novaca. Tek 1990. krenulo se u nove radove i tada je obnovljena vanjska fasada crkve. Godine 1994. osnovano je Društvo za obnovu i zaštitu crkve Marije Snježne koje je uputilo zahtjev HRZ-u za stručnim radovima na oltaru sv. Barbare nakon kojeg se pristupa cjelovitoj obnovi cijele crkve. Jedan od pokretača ideje o obnovi crkve bio je biskup Marko Culej. U idućih 5 godina restauriran je oltar sv. Josipa , izvedena je drenaža u crkvi i sakristiji, postavljeno je podno grijanje, nova električna instalacija i novi kameni pod. Prilikom tih radova 1997. pronađeni su ulomci kamene plastike. Godine 2010. završeni su restauratorski radovi na svim oltarima i zidnim slikama u crkvi pod Hrvatskim restauratorskim zavodom i voditeljstvom prof. Danutom Misiudom. Glavni sponzori koji su financijski potpomogli konzervatorsko-restauratorske radove su INA d.d. Zagreb, Ministarstvo kulture RH, Montmontaža d.d. Zagreb, Jadrankamen d.o.o, Krapinsko-Zagorska županija i Grad Zlatar.




















27.09.2017., srijeda

Korođ Kolođvar

Za puno stvari ,pa čak i one obične trebalo bi se imati širi pogled,informirati se i uvijek ostati svoj.Ma koliko god to nekoga koštalo živaca.Ja gledam dnevnik,čitam portale i medije,čujem sve i svašta,ali pokušavam što realnije sagledati sve skupa,mada me naravno mnoštvo stvari pogađa.Pokušavam objektivno prikazati sve skupa,bez doticanja ikoga ili ičega izravno,da se nitko ne uvrijedi i pokušavam donijeti povijest na svoj način,jer povijesti na njihov način nema.Povijest je u nama i tu bi trebala biti,jer s tom povijesti mi hodamo ukorak svaki dan,koliko god se činilo da nije tako,ali za nekih par godina ista ta današnjica će nas lupiti opet u glavu i onda se pitamo kaj onda nisam slikal ili barem zabilježil.Ja svoju povijest nosim iz glave,naučenog,listam knjige pametnih ljudi i pretočim ju onako kako bi to meni izgledalo u mojoj glavi,daklem na moj način,jer kopirati nekoga bez obzira na sve nije baš nekaj,barem ne meni, i iako je tako puno lakše,lepo zemeš miša,otvoriš internet i klik,ljudi lajkaju po fb i instagramu i to je to.Vole me!Povijest se doživljava jedino osobno lično i personalno i nikako drugačije.Kaj bi ja veroval nekome da je to lepo i spametno ako to nisam sam vidio.To se zove neuko znanje,pa su se lepo ona dva starca porazgovarali meni pred uhom o jako pametnoj misli jednog čoveka,koji je rekao za nas da smo stoka sitnog zuba.Izgleda da i jesmo,jer otvoriti net,a ne vidjeti sam stoku i nije neko znanje,već ono doma sam pa ajmo ,verujem čvrsto i to je jedina istina.Tako dalje neće moći,jer stvarna slika stanja jest da,da propadamo iz dana u dan stalno.Deca bežiju van od svega dogmatskog plus novac koji im treba za isti onaj referendum o obitelji,jer ako buš delal one proste stvari koje se ne spominju u finom društvu,morti ti pobegne,pa buš za 9 meseci zibal nekaj doma,kaj nemreš prehraniti.Če oćeš biti gej isto tako odi van,jer bute susedstvo tu saseklo u korijenju,društvo teških moralista odbacilo,isto ono koje ide u crkvu našu i moli se dragom Bogu,koji je i tebe napravil na sliku svoju ,ne samo njihova kolena.Ondak pak posel dobiti nemreš,jer ga nema,jer nemaš veza,jer buš dobil plaću taman da si kupiš kaugume i cigarete,ako ju dobiješ.Budiš se svako jutro uz pokliče za doma i za neretvu,a nitko ti nije dal lovu za to nego je pobireju drugi.Itd itd i kam to vodi,niti sexa,a niti love.I onda te još nafilaju ponosnom nekom povijesti,koju je netko isklikao po internetu i ti si sretan.A ja ti kažem izađi i povijest doživi sam.To delaju svi pametni povjesničari i nije tajna.Ne sediju doma i ne klikaju,nego lepo gojzerice na noge,štap u ruke i Mesija.Kad pišem znam da će mnogi krivo shvatiti ,neki će pravo,neki će šutjeti,neki vrtiti glavom,neki će razmišljati nacionalno,kaj nam ovaj ima držati lekcije,nek ide u domovinu svoju nasušnju,imamo mi dost pametnih ljudi Hrvata koji bolje znaju od njega,pa sediju pred kompom i klikaju,a ovaj kaj videl je dve crkve,jen dvorac,a kaj će nam to vrag ti dvorci,pa su oni svi umrli i niš ne vrediju,je bolja Ceca Meca i Veca od svih njih skupa,viš kak su lepo oblečene.Ja idem dalje,a vi kak tko hoće........samo budite nježni!
Sclawoniae....
Ne želim se baviti samo činjenicama,već pišem na način da se nekaj nauči,a opet da nije sumorno i dosadno,knjiški,kronološki.Dajem od sebe dio trača,dio legendi,dio priča i meni se osobno takva povijest u priči više sviđa nego ona kaj sam se učil u školi.Volio sam povijest,ali ono u školi je bilo zbiljam dosadno do bola,pa sam doma kasnije preko knjiga naravno,jer onda neta još nije bilo nadograđivao svoje znanje.Dosta sam toga i zaboravio,ali eto i opet imam hrpu knjiga uz koje se prisjećam,a kako sam počeo pisati onda zaista i učestalije kontroliram podatke.
Slavonija je stara hrvatska kraljevina,branila je područje da Turci i ostali ne provale i ne dođu do Londona,ima puno građevina,jako puno crkava i starih gradova,kula i utvrdi,Njene granice bile su daleko od zadanog ili današnjice.Super je ta Slavonija,kaj nije?Prvotno je bila rimska pokrajina Panonija,a onda dolaskom Slavena povezanih sa Avarima čini jedinicu za sebe i kao zasebna kraljevina ostaje sve do 19 stoljeća.
Ali Slavonija je puno više od tih šturih povijesnih činjenica.Svaka ta cesta,građevina čini dio te cjeline,svaka od njih ima svoju zasebnu priču i čini jednu veliku krasnu storiju kroz i uza sve ratove,ranjenike,ratnike,vitezove,kraljeve koji su tuda prošli,osvajali je ,rušili ili pak gradili.A ja sam krenuo i stao kod jednog velebnog grada koji stoji sam u polju i priča svoju priču samo ako uho prisloniš bliže.
Legenda kaže da se za noći punoga mjeseca oko grada u močvari može čuti siktanje zmija i sablastan smijeh, a često i krik od kojega se svim živim bićima ledi krv u žilama.Prema pučkoj predaji poludjevojka – poluzmija je mitsko biće koje ima gornji dio tijela ženski, a donji dio tijela zmijski rep. Navodno je Filip Korođ pobjegao s Kolođvara, jer su ga opsjedale močvarne zmije. Kasnije su zaposjele grad poslije odlaska Korođa. Filip Korođ je zazidao svoju kćer u zmijsku kulu da mu čuva blago, koje nije mogao ponijeti sa sobom. Ona se je nakon toga pretvorila u poludjevojku – poluzmiju.
Narod ju krivi za nestajanje djece u blizini Kolođvara, jer je ona pjesmama dozivala djecu u ruševni otvor s vanjske strane, a nakon što su djeca ušla ona ih bi gušila svojom dugom kosom i proždirala njihova tijela, koja su joj omogućavala preživljavanje. Nitko tko je ušao u otvor s vanjske strane, koji je navodno i ulaz u podzemne tunele, kojima je Čepin spojen s Kolođvarom, pa onda ide sve do osječke Tvrđe.

U taj otvor prilikom obnove konzervatori su pustili psa, koji se nikada nije vratio…
Jedna od legendi veže i baruna Franju Trenka, da je nakon uspješnih ratova za austrijsku krunu opljačkano zlato pohranio je u zmijsku kulu. Kako nitko od njegovih pandura nije imao hrabrosti doći po sedam sanduka zlata, možda se to zlato i danas tamo krije…
A možda upravo čeka na Vas!

26.09.2017., utorak

Pribislavec

Sad kad sam već na ovom kraju tu i ostajem,ali se samo malo selim dalje i čim pređem Dravu nađem se u potpuno drugom krugu u Međimurju.Kao da si preko te rijeke prešao granicu i nađeš se u totalno drugoj državi,eto takvo je Međimurje,ravno i uređeno,čisto,mada u novije vrijeme ima svega i svačega i ostataka onih tužnih tonova citri uz lagani čarđaš što nam puše preko zaista granice a dolazi iz Mažarske,onaj tužni,ali i veseli pjev cigana do rane zore uz lupanje čaša i ljubovanje nestaje u vremenima koja nisu nimalo nježna.Romi danas jako čudno žive,osim one njihove pljuni i osveti,kao da su se i sami prilagodili previše blizu novom vremenu bez pljuni,samo ubij.Žalosno! O mama mama ljubim cigana Jana,prerasla je u mučenje životinja i loš zadah vremena u kojem se svi mi okrećemo kao na ringišpilu.
Premda ja i dalje držim za plemstvo ne želim nikako biti sebičan niti subjektivan,nego iznosim te legende i tajne s tih naših dvorova,tih naših obitelji.Dosta ružno sve to zvuči,ali malo moramo razbiti 50 godina krivog učenja tog dijela povijesti,niti su svi bili loši,niti su svi bili dobri,bili su ljudi sa svojim karakterima i snovima,propadanjima i izumiranjima,bunama i tlakama i borbama kao i mi danas za goli lajf,tako da se ništa nije promijenilo,jer sve to i danas vidimo,mada u jačem obimu i današnje neko novo plemstvo čini se ,jednostavno rečeno,je puno gore,nego što je bilo ono,a računajući od druga Tita do dr...gospodina Tuđmana.....i nikako bolje narodu,premda je onaj tamo izjavio,imao je vremena valjda,sve će to narod pozlatiti.I hoće i neće! Narod ide kam netko želi i to je sve naglašenije,nažalost!
Ako ćemo onako po mome da prostite na izrazu,shebali bi mi svjetsku povijest,sve one engleske bajke o ovoj ili onoj koja šeta oblečena u bijelo u neko doba noći,samo da se mi sami okrenemo oko sebe,prestanemo biti snobovi i našu povijest prigrlimo kao ti Englezi,koji svoju u krvi kupljenu civilizaciju čekaju uredno u redu za bus bez gužvanja i gurkanja.MI se više volimo gurkati,kao onaj lik jučer meni na blagajni,a vidiš da nije Englez mada se pravi tako.Njega povijest ne zanima,ima on đecu ođe i ženu i katolik je i građanin i mrzi pedere,kuš bolje i više za jedan ovakav dah,a njegov kamen domicilni bolji je svakako od tih dvoraca,on ima kuću od 5 spratova i pozna nekog u saboru.Mučo žalosnije,ali eto te stvari mene bole,kad se sami radimo većim niškoristi nego kaj jesmo ustvari i onda se čudimo da nas zovu balkancima.Dok ovi plivaju u krvi do vrata.Kriva slika,krivo ponašanje i krivi rezon plus nedostatak šlifa.
Kam vas vodim nakon ovoga....to je samo opis nečega što slijedi,a ako dobro čitate shvatit ćete kamo smjeram kad sam već prešao Dravu i idem u još jedan dvor,jednog jako zločestog stričeka ili čak cijele obitelji,potekle od domaćega okrenutog stranome i prodano dušu vragu i opet za lovu i moć.Voda opere sve osim karaktera premda se ostavlja trag visok,ali nekako ima čudan miris u povijesnom slijedu.Sad sam ga fakat!
Krenuli su oni svi skupa iz tog našeg Turopolja,slavne plemenite općine i stoljećima se sve više približavali svom cilju zaboravljajući svoje ,prodali dušu za paru i uzdigli se do kraja,tako da je njihov dvor jedan od najljepših skoro pa na svijetu,ali nije doma,nego je preko granica u Madžarskoj.Furt i stalno ispravljam i molim da se to ne radi,da se ne gleda ono što bi trebalo biti jasno,ali nitko me ne sluša,nego dobijem još i Sarkazam,a to ne volim,jer premda nemam ime i prezime dolično vremenu i državi u kojoj živimo,eto nažalost danas ovako kažem,bio sam Hrvat prije nego su mnogi znali kaj je hrvatstvo,a imam i slavan rod hrvatski iza sebe,ali eto nova vremena uništena nepoznavanjem materije,kad se naslov gubi u i opet ,novcu,a karakter je sporedna stvar,a o ponosu dostojanstvu ne bih zaista.Eto takvi su bili i ti naši FeStetići,nikako Feštetići,slavni stari Turopoljci vinuli su se vezama,kupovinama,manjkom digniteta do visina iz malog hrasta do velike sekvoje,ali uz kritiku i danas.Obraz je obraz.A kako siješ tako ćeš i žnjeti.A bili su Hrvati.
Ciganska glazba Eugena Festetića

Možda još i danas premda sumnjam u to žive ljudi koji se sećaju Eugena Festetića,vlasnika velikih imanja u Međimurju,stalno kao svom domicilu,nastanjenom u dvorcu Pribislavec,o kojem nemamo baš puno nekih podataka,osim da je kao lovački dvor služio još pod onim silnim Zrinskima.Dolazi u 19 stoljeće,kad ga se uređuje u pseudo gotičkom stilu sa elementima historiczma ( historicizam- dr.Anđela Horvat) i tako on stoji i danas ,a u njemu je škola koju pohađaju i Romi s tog kraja i kad sam ja došao tamo,sa velikim fotoaparatom silno su željeli pred kameru,simpatično ustvari,jednostavnost djece.No,velika je veza između dvora ,vlasnika i Roma,jer je Ojgen jako volio cigansku glazbu i same Cigane.Pljačljive ciganske violine često su pratile grofa na njegovom putu kroz Međimurje.Oko te naklonosti ispletene su razne priče pričane uz kakav domjenak uz čaj i kolačiće visokih dama,a prenesene su i dalje na narod koji to uvijek dodatno obogati,tako da kaže legenda kako je grof ustvari cigansko dijete. Njegov prethodnik žarko je želio imati sina,no nikako,pa kad mu je supruga ostala u drugom stanju,nadao se sinu koji će biti nasljednik velikih i slavnih imanja i još većeg naslova i imena.No grofica je rodila curicu i sva u panici,a kako je grof tada bio u Madžarskoj dosjeti se njegova žena zamijeniti svoju rođenu curicu sinom kako ga ne bi razočarala.Iste je te noći rodila sina i jedna ciganka nedaleko dvorca Pribislavec i tu dođe do zamjene djece.Kad je grof došao kući cvao je od sreće,priređena je velika gozba ,a sin je dobio ime Eugen,tradicijskim u obitelji.Ta naklonost grofa Eugena ustvari je i automatski potvrda same velike ljubavi istoga prema ciganskoj glazbi,a kaže se gdje ima dima ima i vatre.
Obitelj nad ovim krajem ostaje sve do 1928 godine,ali legenda živi duže od nas i njih samih......Provjerite sami kad vas put nanese u Međimurje,u dvorac Pribislavec......

25.09.2017., ponedjeljak

Maruševec

Viđeraga opet piše,pa taj ne bu stal nikada.....no još ostajem u Varaždinu,pa ide nova storija,ali ovaj puta o onima kaj su se genuli dalje od svog domicila,raširili se hrvatskom,dali si napraviti lijesove kod carske kuće i stali na ovom kraju.Naime je riječ o Erdedima.Kaj su ti imali pridjeva da ih niti Bog nemre pobrojati,a bili su poznati i priznati čak i na carskom dvoru.Moć i lova od moslavačkih do 1918 godine.Ne bum sada nabrajal sva njihova imanja za to ima lepog vremena,nego ću ostati kod jedne meni jako interesante priče,a vezane i za jedan od najljepših dvorova ,koji su mnogi od Vas obišli.
Erded kontra (vs je danas moderno) Šlipenbaha!
Znano je već koliko moć i vlast donose bahatosti i arogancije to vidimo i u današnje vreme demokratije,a ne bi je smjelo biti nikako.No u ona davna vremena,kad je aristokrat odlučivao sam autokratski o sudbinama života,svakako nije bilo lako živjeti,a kamoli preživjeti.No nisu se samo ti Erdedi postavljali svojim kmetovima,kasnije seljacima na posjedima,imali su oni problema i sa svojom svojtom,pa ih nikako nećemo ubrojiti baš među ljubazne,mada i među žitom ima kukolja,.pa kako sam već pisao nismo svi isti,pa tako nisu bili niti oni.Nakon ukidanja kmetstva,kad se još jedino moglo živjeti od kakve dobre i trajne dvorske službe,uz već plaćanje radne snage,ako si htel kaj sa svoga imanja prodati,mada nije bilo pravila niti tu i kmetstvo se još jako dugo održalo,čak i kod onoga koji je to zakuhal.Ruši se višestoljtni sustav plemićkog života,ruše se čak i oni romantični stari krovovi,dolaze novi nameti i porezi,pa se i plemstvo itekako češljalo na sve strane,kako bi ipak barem očuvali privid onih starih pravica još od saveza i svete krune AustroUgarske.Izdajice,špijuni,bili su uvijek dobro plaćeni u svako vreme,a zna se vrlo dobro da politika dobro plaća svoje poltrone ili kumove.Madžarska je stisla do kraja svoju moć,uvjetovala je i samu carsku kuću,jakih više nema orkestar stare monarhije sve lošije svira totalno disonantno u zadnjem taktu valcera prije nego što će sve otići kvragu.Još se tom polovicom 19 stoljeća sve čini idilično,no svi osjećaju onaj strašni zagrljaj koji će za nekoliko godina,gledajući tako ,drugo stoljeće koje kuca,razdvojiti Veliki rat i odnijeti sa sobom sve bez traga još od one 1527 kad je kuća Habsburg sjela na hrvatsko prijestolje.Malo se vraćam,koliko vidite,ali nekako moram doći do te priče o tim Erdedima,premda je jedna od njih,već na samom kraju svega toga skupa njegovala u jednom od svojih dvoraca ratne ranjenike i to sve do 1917 godine,sasvim nedaleko naše glavne priče.Pa ako krenete preko Novog Marofa svakako ćete udariti u dvorac Maruševec,sijelo starih Vragovića koji nestadoše bez traga davno,a na njihovo mjesto u 19 stoljeću sjeda taj čudni i nesretni lik grof Schlippenbach,koji je ovaj dvorac obnovio i dao mu potpuno novi sjaj,koji mene uvijek ostavlja u bajci.Danas je eto vraćen i zadnjim vlasnicima obitelji Pongratz.
Priča :

Naprijed! – izderao se grof Erdoedy svojim osornim glasom. – Naprijed,kad kažem- još jednom je uzviknuo. – Gospodine grofe – ponizno će sluga koji se nakon bojažljivog kucanja ušuljao u grofov radni kabinet .- Što je ? – pita ga grof. – Milostivi gospodine traži Vas gospodin Vežić,javni bilježnik grada Varaždina. – Neka uđe – malo će blaže grof Ivan i podigavši se iz svog naslonjača. – Dobro došli gospodine Vežić! Kojim dobrom? – Neću Vas dugo zadržavati gospodine grofe – čvrstim će glasom Vladislav Vežić, kraljevski javni bilježnik i odvjetnik iz Varaždina. – Došao sam sa ponudom grofa Schlippenbacha. – A što taj Schlippenbah ima meni nuditi? – iznenađeno će Ivan Erdoedy. – Grof Artur – nastavio je Vežić – želio bi od Vas kupiti stari grad Varaždin.Ne pita za cijenu. – Što?Ni govora. Recite Vi dragi Vežiću ( Sagen sie lieber Vežić) tom,Schlippenbachu da nema on tog novca kojim bi mogao kupiti Erdoedyjev senioratski grad. – U redu gospodine grofe.U redu. Prenijet ću Vaše riječi grofu Arturu. Zbogom. – Zbogom,i do vraga!! – ljutito će Ivan nepomuk Erdoedy. – Kako samo netko može doći na pomisao da kupuje moj stari grad?! Svašta! Nikada !
I tako grof Schlippenbach ne kupi stari grad Varaždin 1872 godine,ali se zato odlučio za kupnju starog i zapuštenog Maruševca i preuredio ga u jedan od najljepših,a basnoslovan novac utrošio je samo za izgradnju dočekne kule.
Ako gledamo danas sjajni Maruševac i stari zapušteni grad Varaždin – govorili su Varaždinci – žao nam je što zbog oholosti grofa Ivana Nepomuka Erdoedyija nas Stari grad neće predvidivo nikada biti toli temeljito i umjetnički opravljen i uređen,kao što je Maruševec.
Zahvaljujući grofu Arturu sačuvan je taj Maruševec koji se ujedno ubraja među najstarije građevine u sjeverozapadnoj Hrvatskoj,još od 14 stoljeća.No svaka priča nema samo hepi end ,grof Artur ostavivši svoj dvor umire u Egiptu od tifusa,a dvor njegov stoji i dan danas,da nas onako sitno i lagano uvuče u priču koju samo sebi želimo ispričati........


24.09.2017., nedjelja

Varaždin

Lepo se sednem u kola i za kojih 60-tak km sam sav u baroku,premda sam i ja već pomalo barokni u kilaži,samo me treba premazati zlatom,staviti mi krilca i postaviti na oltar.Neš ti baroka.
Moram,naprosto ne ide,a da to ne spomenem,premda vjerujem da će porasti broj samoubojstava i ispijanja razno-raznih antidepresiva,te može dovesti do trajnih oštećenja pa i do ubojstva mene barokiziranog.
Carica ( znate koja,ako netko ne zna eto pucam) Marija Terezija ( ne ide bez toga) preselila je celu upravu iz Zagreba u Varaždin,preselila ured,glavnog i odgovornog i naložila staležima da grade dvorce i palače uzduž i poprek i da ima da se taj grad sjaji sav od baroka.Kako smo mi uvijek bili poslušnici,nema druge,vadi lovu i gradi,sve da se zadovolji Prejasno Veličanstvo,jer naljutiti istu ne bi bilo baš pametno.I tako naš Varaždin na dugih 20 godina preuzima ulogu glavnog grada lijepe nam naše i njizine!Pa kud svi Turci tud i mali Mujo,pa eto i mene uparađenog ,kak je red,u Varaždin.Nisam nažalost nikad bio na onim koncertima cvir-gud ,ali sam puno puta pojeo jako dobru pizzu i prošetao nebrojeno puta centrom.Nisam baš posvuduša,ali sam silno znatiželjan,pa sam išel pogledati i taj njihov vašar,a kad sam već tamo ovako dolično spremljen,onda sam si moral i zapevati : Ja se Varaždinec,Varaždinec,domovine sin.....imel jesem jen škrlak,puhnul veter zel ga vrag...ja sem Varaždinec,Varaždinec,domovine sin........
Sad bute i mene i Varaždin i povijest i sve skupa lepo poslali vrit,jer bum se opet setil Boga dragoga po onoj staroj narodnoj: čovek snuje ,Bog određuje! Tako i bi tako i jest i tako će biti.

Ne zna se što bi bilo kad bi bilo i da nije ona vatra uništila grad,možda bi Varaždin i dan danas bio glavni grad,ali uvijek postoji neki ali,pa sama priča ide ovako nekako:
Toplo je proljetno podne 25 travnja 1776 godine.Zvono sa farne crkve Sv.Nikole slobodnog kraljevskog grada Varaždina označilo je polovicu dana,a s time i podnevni odmor za sve poštene dame i gospodu građane i građanke.Istinabog malo je njih radilo toga dana na sv.Marka,jer su mnogi praznovali i nalazili se kod svojih jelom pretrpanih stolova.
-Donijet ćemo još vodu,pa ćemo se i mi malo odmoriti – rekao je Jakob Verček,14-godišnji dječak,kmet iz Sračinca,svojim drugovima što su na varoškom majuru u ulici Dugi konac trebali gasiti vapno. – Daj mi Martine cigaru,zub me boli,pa ću onda u potragu za posudom.Pripali tako Jakob cigaretu te krene po majuru – Ha,evo jednog škafa.Netko je njime svinje hranio,ali može poslužiti i za vodu.
Prihvati Jakob škaf,napuni ga vodom i krene,otpuhujući dim cigare.Odjednom čuje neki šum i roktanje iza leđa
-Gle kuda je navalila ova krmača?Neće zar mene? – uplašeno će Jakob te potrči pred krmačom.Spotače se i padne u gomilu slame.Cigara mu ispade iz ustiju.Pridigne se pa dalje trkom.Tek što je prišao mjestu gdje su trebali gasiti vapno iz slame se diže dim ,pa plamen,a kako je bilo vjetrovito vatra je ubrzo zahvatila i cijeli majur,a onda silovito pojurila prema gradu.Nije prošlo niti pola sata kada su zazvonila sva gradska zvona na uzbunu.
-Požar!vatra! – začulo se po kućama.Ljudi istrčaše na ulice.
-Gori u Dugom koncu.Vatra se primiče varoši! – uznemireno su vikali Varaždinci hvatajući se posuda s vodom.Bilo je sve uzalud.Sve jači vjetar donosio je vatru,bacajući iskre preko gradskih zidova,pa je vatra doprla i u unutarnji dio grada.Odjednom strašna eksplozija.Vatra je zahvatila skladište trgovca Jakominija,gdje je bila velika količina baruta.Gorile su crkve,zvona su umukla,a ljudi bezglavo trčali na sve strane.Kada se vatra konačno smirila,Varaždin je pružao tužnu sliku.Izgorjelo je 400 kuća.Istraga je ubrzo otkrila krivce strašnog požara.Jakob iz Sračinca dobio je u svojem selu 12 batina,a isto toliko i na glavnom trgu u Varaždinu.
20 je godina Varaždin bio politički centar države od 1756 godine,ali je sada njegova moć bila u pepelu.Ban Nadasdy bansku stolicu vraća u Zagreb.

Oznake: povijest Varaždina


23.09.2017., subota

legenda o Garić gradu

Nekako kao ne baš teški vjernik stalno spominjem Onoga gore,pa se možda činim i kao licemjer,ali to sam definitivno najmanje.U kutku sebe znam da on negde postoji kako god da se zvao ili odazivao i mislim ,odnosno vjerujem da igra s nama šah na svoj način.Mi smo pijuni u Njegovoj razbibrizi ,koje baca po svojoj želji po ploči koju je možda On sam osmislio kao svoju igru i smatram da je našao najbolju zabavu.Ratovi,igre,zla,zvjerstva,krađe,lopovije,pa malo mira dok odspava turu,pa onda natrag na igru.
Vjerojatno i on katkad baci figure sa stola pa nam pošalje onako ljut što je od samog sebe izgubio igru potres ili kakvu poplavu.Jer i On divlja kao i priroda.
Poneki puta uzme i kakvu lutku na koncu i zapleše s njom,kao ona stara pjesma eurovizijska pupet on the street,a mi se vrtimo,smješkamo ili samo stojimo.
Kao djeca sanjali smo svašta,veseli,bezbrižni,nasmijani,vedri i to smo negdje po putu izgubili,izgubili smo bajke i postali okorjelo odrasli.Nije On tamo gore sam i ne pazi i ne kori samo On nas,uz njega je tisuću vila,vilenjaka,mali zlobnih likova iz grmlja,anđela i ostalih koji se igraju s nama,red nade-red gubitka i tako kao vegeta na jelu.
Ovo je ustvari samo nastavak ,jer nikako ne želim niti hoću napustiti Garić i reći zbogom samo tako,želim ostati još tren,premda mi se žuri dalje,ali me ti zidovi još uvek drže prikovanog.

Ne idem daleko niti puno u povijesna izlaganja i obrazloženja,za to ste imali u školi knjige ili ste tu i tamo koju povijesnu pročitali ovako iz hobija,jer Vam se ili svidjela ona ili su Vam se možda sviđale korice,pa ajmo je izlistati.Ustvari ja povijest gledam kao praznu stranicu na kojoj će se tek pisati ono svakodnevno ,a što nas uvijek povede i odvede u prošlost,jer sadašnjost ne možeš gledati ako se ne sjetiš i svoje prošlosti,pa je takva i ta naša i svjetska povijest.
Več sam napisao da sami taj tvrdi grad stoji tamo od 1256 godine izmjenjujući mnoge vladare hrvatsko ugarske kraljeve,stare banove i njihove časti i bankete,umorne konje i kišne jesenje noći,pa onda dalje i onu groznu Crnu kraljicu Medvedgradsku- Mesalinu ovog podneblja,poznatu po svojim raskalašenim noćima punim sexa,nakon koje bi svoje ljubavnike,seoske otete momke bacala veprovima i uživala u smrtnim krikovima sirotana.Onda si zamislite sami što je taj grad sve čuo i doživio i što sve pamti u svojoj stijeni.Godine 1545.ovdje prolaze Osmanlije i ruše ga i pale i otada on stoji takav kakav je danas.Nije ga moglo niti lijepo niti ružno zaobići,pa tako negde u 19 stoljeću još skriva i hajduke i to onog najpoznatijeg Jocu Udmanića.
Ali da ne ispadam samo sumoran i kritičan krije on i lijepu priču kao i svi ti naši prijatelji stari,pa i njegov najbliži prijatelj nekada čvrsti Jelengrad,prvi susjed.
Naime su na tom područu bila dva grada Garić i Jelengrad,jedan dobar gazda i jedan loš,zločest.Prvi je imao lijepu mladu kćer Ružicu ,a bijaše udovac,a drugi Svevlad bio je strašni i oholi,zločesti gazda Jelengrada.Jedne noći provali Svevlad u grad Garić,zarobi garičkog gospodara i odvede ga u tamnicu u Jelengrad.Ružica pobježe iz grada kroz noć i nastani se kod starog ugljenara,koji je njezinog oca pamtio po dobru,te ostavi djevojku da bude kod njega i da njemu i njegovoj ženi pomaže u kućanstvu.Ružica je često odlazila u šumu i brala šumske plodove i na tom jednom putu spazi je gospodarica Jelengrada,sušta suprotnost svome zlom mužu i uze Ružicu za sluškinju k sebi.Tada je imala mila djevojka i prilike posjećivati svog oca u tamnici i nositi mu nešto jela,koje je uspjela skupiti.Desi se slučaj ,kao što se inače dešava,valjda samo dobrima,da u goste jednog dana dadilji sina Jelengradskog ,inače malenog dječaka dođe u posjetu lugar s kojim je hofirala,očijukala i tako u tom svom razgovoru s lugarom zaboravila paziti na dijete,a djeca kakva već jesu zaigrana naprave svašta u svojoj igri.Naime se dječak u igri popeo na bunar i pao u njega.Nastala je zbrka vika zapomaganje tko će pomoći malenome,ali jedino naša Ružica učini po svojoj dobroj duši djelo te se spusti u bunar i izvuče mališana van.Kada se strašni gospodar Jelengrada vratio kući i čuo što se desilo,dade pozvati Ružicu k sebi i reče joj: kako si mi spasila sina,tvoj sam dužnik,a ti zaželi što hoćeš i ja ću ti dati ili ispuniti.Nato će mu Ružica,gospodaru pusti mog oca iz zatvora i nikada više nećeš za nas čuti.Nije Svevladu to bilo drago,ali dao je riječ i pusti i oca i Ružicu van iz grada,te od tada živio je s njima u miru do kraja svijeta onoga.
Sad kad sam to ispričao mogu mirno pozdraviti Moslavinu i Garić i krenuti dalje na put.......u sebi ću tiho samo zapjevati : I ja jesam moslavačko dijete,Moslavac sam od glave do pete.....Ej zvijezdo Danice,ne silazi rano je rano je rano je zlato moje.......Laku noć....


Oznake: povijest garićgrada


Garić grad

Meni ne treba niti proljeće niti ljeto niti jesen niti zima,a isto tako ne smetaju me niti kiša niti led niti vrućina niti blato da odlutam,samo je potrebno da popijem kavu,zapalim cigareticu ,otuširam se i krenem.Već taj dan čim se probudim,čik u usta,fotoaparat na struju,kuham ubrzano kavu i gledam na sat kad ću biti spreman za pokret.
A spreman sam stalno i uvijek.Pregledam nabrzinu rute,knjige,papire i internet kuda i sjednem u auto i taj tren čim upalim kola ja sam upravo kontra onoga što sam naumio i umesto desno,ja lijevo.

Oduvijek je bilo zla i dobra,pameti i gluposti,ali kao da smo u ovo naše novo doba zapeli u vakuumu naprosto svega.Redovno kad gledam vijesti,krećem se među ljudima pitam se gdje je nestala ona normalna zdrava komunikacija ili sam ja okružen krivim ljudima.Svi su na nešto krivo nasađeni ili izigravaju nešto,ali dobrote nema.Nema one obične ljudske dobrote,poštovanja,uzajamnog davanja.Vrlo rijetko danas sretnem i fine ljude,ne mislim pritom na prostačenje,nego naprosto na one obične fine ljude,sa nekim osnovnim manirima u društvu.Hvalisanje,arogancija,sebičnost i tip i stil zajebi drugog bit će tebi bolje je danas redovna stvar.A nitko i ne misli da je i njemu isto tako i da bolje ići po onoj staroj,ne čini drugom ono ,što ti ne želiš da se tebi čini.I kaj,naravno povučeš se ,zašutiš i onda hop,pa kakav si ti to........Eto,jesam i pa-pa.

Zar se zaista treba nešto veliko i ružno dogoditi da shvatimo da idemo maleni ispod zvijezda,a najgore od svega je to da se svi kunemo kako smo pobožni i vjernici i kako se samo uzdamo u Onoga Gore i kako klečimo pred oltarima ili bilo čime,slavimo svetke,a sve skupa ništa od toga,jer Božanstvo gleda na nas dobrotom koju činimo nekome,a ne to što klečimo i kasnije istračamo ,čim se maknemo iz građevine,zaboravljajući lažno i prijetvorno da smo na Njegovom oku stalno bilo gdje i bilo svuda.Svi smo mi na Njegovo stvoreni,nećete vjerovati pa čak i životinje,koje svakako imaju više srca i duše i empatije nego jako jako veliki broj ljudi.Ne rugaj se niti grbavom drvetu sam odgajan ja i to potpuno stvarno i iskreno i takav sam kakav sam i nema tog suca osim dragog Boga koji može suditi o meni,a mnogi bi valjali o tome jako dobro razmisliti.
Sve nas su doma učili bajkama i legendama i mitovima,koliko je tko god znao,pogotovo bake i djedovi i na taj način produžavali su i svoj život pokušavajući u sve nas utkati bar dio ljudskog nasljeđa.Pogubilo se sve to pod navalom nekih novih vremena,gdje silom želimo biti ono što nismo,a nekadašnji sjaj u oku isščekivanja kada će princ konačno oženiti koju od likova,zasjenili su holivudski filmovi i koliko god toplo snimani,nikad ne mogu nadoknaditi onaj brižni i umiljati glas naših starih.
Koliko je samo truda i muke uloženo ,da bi se obraniilo,sačuvalo i sagradilo gnijezdo koje će nam davati sigurnost toplog ognjišta.Koliko je znoja ,muka,želja,prokletstva utkano i satkano i bačeno na sve te naše starce i starice,na koje danas malo tko pomisli u svom neznanju,bahatosti ili dok uludo hoda skupim hodnicima trgovačkih centara,zamjenjući svoje djetinje stečeno blago u sjaj novca.Ti starci kao tople ruke nas zovu,ali mi nekako uredno zaobilazimo.Meni je to dosadno i kaj bum tam!!!Jednom će se to vratiti.
Drži se ta starina još nekako, od 16 stoljeća i ne da se...stisla je zube,i bolna leđa ali prkosi svemu i kao naši bake i djedovi odgaja nas,ali mi kao neposlušna djeca ne čujemo i ne želimo slušati.Stoji on tako srušen i čeka svoje vrijeme,kad će uperiti prst u nas i reći Govorio sam vam,a vi niste slušali!Bili su tu mnogi vladari,i ovi i oni i njihova imena se u ovim krajevima stalno i stalno ponavljaju i već su zaglušili osnovu,nego samo daju mržnju,uz objašnjenje da je to povijest.Ma kakva povijest,bili i nema ih više i to je to.Samo taj kamen sjeća na sve događaje koji su se odigravali ,ali i oni su nestali kao i ljudi koji su to vukli.Tako je bila zgoda da su kamen po neravnoj šumskoj uzvisini vukli i volovii na kolima,ali pred sam kraj uspona stade sve i badava batine i bičevi i bijesni povici,ali volovi ne mogaše dalje.Jedan od volova zavapi ovako :“ Proklet bio Garić grade, vječno se rušio i nikad se ne porušio!"I sažalio se i kamen,što čovjek ne bi i pukne kako bi olakšao teret.Eto ga stoji i još tamo.
Volovi i ljudi dovrše posao,sagrade grad baš one 1256 godine,pa je možda likom bio malo sličan i dalekom rođaku na obroncima Zagreba,no zla kob sruši ga i tako stoji.

Oznake: povijest


20.09.2017., srijeda

Krkanec društvo vinskih doktora

...“ Pijte brati vince voda naj stoji...“ orilo se zagorskim bregom,onim malim trošnim seoskim kućicama stisnutima jedna uz drugu,kojima je zaštitu davala crkva usred sela ili kakva mala kapelica,ili pak raštrkanim po bregima,da se pjesma koje svadbe ili kakvog proštenja orila na sve strane,ili se samo jačalo grlo zovući suseda na kupicu ili pak na svađu.S druge je strane i potpuno druga slika otmjenog ladanja uz razno razne huncutarije veselog plemstva koje je pokušalo razbiti monotoniju seoskog ladanjskog života i naravno uz čašu ili dobar pehar kakvog vina.
U tome su naravno prednjačili i oni slavni po franzucirani po svemu ,stilu i odjeći,konjima i kočijama,raskošni Patačići de Zajezda,a poglavito onaj Baltazar koji je stvorio univerzu Pinta,ilitiga „društvo vinskih doktora“.Taj je bil svakako neobičan svat,vesel,bezbrižan,samo kaj mu je lova curila niz prste,jer njome nije znao nikako vladati,a kako mu je kao takvom veseljaku očito bilo dosadno ili kako bi rekli nije imal zicflajša,onda je za lokalno isto tako plemstvo organizirao stalne zabave u svom dvoru Krkanec.Od toga svega veselja ostalo je danas jako malo.jedan je dio uređen,drugi još čeka te vesele i prpošne dane.Da li će se oni ikad više vratiti u taj naš dio zemlje!
„ Dižimo gospodo pehare! Pijmo na eks.To vam je uvjet za upis u prvi semestar!-orio se dvoranom u Krkancu prodoran glas Baltazara Patačića. – Tako .A sada poslušajte prvu lekciju koju ćemo nazvati „ In vino veritas.Tko želi postati član Pinte i doktor vinskih nauka mora puno kupica vina posrkati.“
Smijeh i hohot mladih velikaša,što su se na Krkancu okupili s obližnjih imanja popratio je domaćinov poziv,a zatim nastade tišina koju je narušavalo klokotanje vina što je nestajalo u plemićkim grlima.( Đurić-Feletar)

Sam taj naš Baltek osim kaj je bil veseljak i razbijao dosadu zagorskih brega bio je poznat i po političkom i vojnom,a također i po književnom djelovanju,te nam je u amanet ostavio i svoj Dnevnik (Diarium) 1687-1717. God.On sam rodio se tu kao domaći sin u samom tom dvorcu 1663.Istaknuo se u borbi protiv Turaka,nakon završene akademije u Beču,gdje kasnije postaje i prvim savjetnikom iz Hrvatske u Ugarskoj kancelariji u Beču.Predstavlja i hrvatsko plemstvo na krunjenju Josipa I.Nažalost i žalosno je to da je bio protiv Zrinskih u doba Zrinsko-Frankopanske urote!
No,ipak ćemo ga pamtiti kao osnivača alkosa,te znamenite Pinte koju je osnovao 1696 god,a samo je društvo dobilo ime po vrču od pola litre,koji se je morao suknuti naiskap.Službeni jezik naravno da je bio latinski,pa i sama knjiga u koju su se upisivali članovi.Jedina ženska članica koja je mogla popiti čak i više od muških,a o kojoj sam već pisao bila je Prudencijana Patačić – baba-muž!Ili kako bi rekli Madžari erdeg-baba!
Danas kada dođemo do same te zgrade od podijeljenih ostatak jedino se koči od starina taj grb koji pripovjeda veselu storiju toga zdanja i koji valjda još jedini čuva uspomenu na svog veseljaka i na slavnu grofovsku obitelj Patačića. „ U tebe sam se Gospodine pouzdao i neću se smesti do vijeka.“
Ispod grbova Patačića-Beković de Trnovec stoji još i pomalo žalostan natpis s nadom :
„ Stjepan Patačić od Zajezde,pronotar kraljevine Slavonije s dragom ženom si Barbarom Beković sebi i katoličkom potomstvu dao je posvetiti godine 1616“

Sam Baltazar odlazi k Bogu na zadnju ispovijed 1719 godine,ali za njim ostaje vesela priča i pjesma i jedan mali ali jako značajan fakultet,barem za nas alkose,koji više nemaju pohvalu niti diplomu kakve su imali ondašnji studenti:
Sad već,Sorbono,šuti-reći ću ti bez uvrede.Oni koje ti uvrštavaš među doktore i kojima otvaraš put do časti,u ovoj će kući jedva moći postati učenici.Ovo je prava škola doktora,ova učena Minerva napitaka pruža učenicima znanost i liječnicima liječničko umijeće,pravnicima otvara zakone,a svećenicima brevijar.Vojnicima pruža štita,narodu posvemašnju sigurnost.Ona štuje ljudska prava,a ne želi kršiti ni božja. U PINTI je naime kvintesencija znanosti koja govoru daje uvjerljivost,a pjesništvu ljupkost.Stoga poslije malo drugih ona s pravom postaje peti fakultet. ( s latinskog Veljko Gortan).
Kada prođete zelenim ili jesenjim ovim krajolikom gdje se boje i šare susreću u očima,pazite da Vas možda još uvijek vinske pare ne prevare i ne upišete se na taj faks,mada se mnogi sa mnom sada ne bi složili,jer bih ja nosio broj 1.

Oznake: povijest zagorja


Stric Jura ili kisela voda

...“ Stric je Jura kiselicu pio 90 let je doživio,pijte Janu kiselicu.....“ sjećaju se osobe starije životne dobi poput mene velike i smešne reklame 80-tih godina za slavnu vodu,a ja i dan danas naručujemo onak po starinski kiselu vodu,na što me sva balavurdija došla iz vražje matere belo gleda,a jedan me se usudio optračat na šanku „ došo neki Srbin i traži mi neku kiselu vodu“....Neću ovom kišnom prilikom komentirati siguran glazbeni ukus i sukus mladog gospodina,ali bi svakako njegovim roditeljima trebalo uputiti jednu kratku,...“odgojite to doma ili ga ne puštajte van“...Amin!

Neka lepa vremena nasuprot današnjem shvaćanju povijesti o kojoj je zaista za razliku od nekih istinitih prerano uopće reći i riječ,jer će se mnogi složiti a mnogi neće a i premda nisam jugo niti blizu,ipak me malo uvijek bocne ona pjesma stara „Jugo 45“ vokalno intrumentalnog sastava koji baš ne volim,ali eto ta pjesmica me nekako vrati nekam,vjerojatno u djetinjstvo,a djeca ipak drukčije gledaju na ovaj svet,premda su i ona već zadojena našom nesposobnošću.
Vozim ja tako hrabro prema tom kraju naše domovine,naravno sve molim u sebi,samo da me policija ne štopa,jer bum pak platil kaznu i ne bu mi pomogel niti nevin pogled niti sve isprike koje imam u glavi.Naprosto ustvari i nemam volje više za isprike,samo velim kriv sam i to je to.Truc ili lijenost tu negde na pola.
Velika je i važna ta naša Kupa,koja se prostire na sve strane,koja miluje i prijeti,plovi i potaplja,što sam nebrojeno puta bio svjedokom,pa okreći auto vrati se natrag i drugim putem preko Karlovca ili Siska za moju domovinu broj 2,a to znate gjde je jer sam o tome već pisao,da ne pomislite na državu s kojom nikakve veze nemam.
Tekla bi Kupa i dalje mirno,nosila svoje valove bezbrižno da se u sve to skupa nije upetljala ( pucajte dušmani) i opet tko drugi neka naša draga i premila carica Marija Terezija,kojoj je očito netko šapnuo,stara daj pogle onu vodu tam,veliju seljaki da je kisela kad je se pije i da oni tam u tom kraju živiju dugo od samog pogleda na tu vodu.I tak je naša care poslala vodu na analizu i vidi vraga,zdravije da nemre biti,zdravija od svih toplica di su se umakali svi članovi prejasne kuće i od tada krene ta voda k nama polako,ali sigurno,da bi kasnije Jura i dalje živio dugo i sretno.Čak je neko vreme nosila i ime same carice,a te je davne 1772 godine ušla i u registar mineralnih voda.
Nije kraj,mada ste to pomislili.....

Vječno neke peripetije s nama ,čak i kad je o vodi riječ,a kad je još i ljekovita eto ti razloga da malo krenemo,pa malo stanemo,pa hoš-neš,ali je naša Jana stigla sve do godine 1828 i to mjeseca listopada ,dakle još malo,kad je počela i komercijala,i tada su napunjene prve flaše tom vodom.Već 1830 godine od vode je postalo i mondeno odmaralište i kupalište naravno tadanje elite,pa kroz godine 19 stoljeća zatičemo tu i biskupe i aristokraciju i pjesnike i pisce,pa je jedan od tih pisaca August Harambašić nabacio i slogan ili možda tadanju reklamu : „Tko jamničku vodu pije rado-taj će imat život dug i srce mlado“.
Kroz 19 i 20 stoljeće sama punionica ,kao i firma se stalno preuređuje,nadograđuje,obnavlja i osuvremenjuje,ali je nažalost jedno vrijeme bila u miru,osim možda za lokalce koji su je i dalje pili i cijenili,a to se događalo od 1941-1961 godine.
Kasnija neka vremena od promjene vlasti Jamnica je rasla i rasla,prerasla samu ideju carice postala ,kako bi moderno rekli,brand i ja ju svaki dan pijem kao i stric Jura i uvijek sam mlad lijep i poželjan,samo je pitanje koliko bum poživel,ali o tome ću pisati u 90-toj,a vi mi ostajte zdravi i živi

Oznake: priče


19.09.2017., utorak

Pjevanija

Ja ljubim operu.Onaj osobiti osjećaj i ugođaj kazališta dok se orkestra zagrijava,onaj lagani ustajali vjetrič koji pirka iza zastora i iščekivanje početka.Čuje se udaranje čekića majstora ispod dasaka koje život znače,a ti siročeki podboltavaju scenu tik prije nego će na nju uletjeti raspupana mladica od kojih 50 godina i 150 kg žive vage i zaurlati na visokom C ...“ubit ću zeca .ubit ću zeca“ pa đe ga neš ubit kad te vidi,a i još se zove Kunigunda.Pa to je pstsp..Kak te ne bu ubil na kraju balade!Pa nisi ti Karmen,pukla si ko purica,samo te treba nafilati i staviti peći. Svašta si netko umisli,kao one dve koje su ,misleći da su napravile nekaj značajno,ucvilile do bola,ko u Alan Fordu,da su i meni sve suze tekle od ganuća niz leđa,onu prekrasnu „Dalmatino,povišću pritrujena“.Oslobodi,ne zavedi!
Bilo je i takvih opernih uspješnica di su i opet ona sirotinja majstorija zakivali čavle scena-cipela,kak ova ne bi zletila vun od napora iz istih,pa ti se to zove pjevanija ozbiljne glazbe.Pa ti odi u kazalište!Mada je bilo i krasnih opera sa vrhunskim glasovima,ali ćemo njih sad ostaviti analima glazbe.
Kaže jedna draga gospođa da ju uvijek interesira moj početak priče i kamo će on odvesti i sad ju moram razočarati,jer ostajem na operi,mada ima i tu svašta,a kako kiša i dalje uporno pada,a nisam više romantičan nego ustvari ljut,malo ću se obazreti i na drugu stranu medalje i zagrepsti dublje od romantizma opere i dati svemu tome malo stvarniji ton.Pa tko živ tko mrtav.Tko preživi pričat će,svakako.
Osim slavnih faca,plavih laguna ,dama,prijateljica noći,propalica,ljubomornih lutalica ili raskalašenih ciganki imamo i mi dorata za jahanje i to upravo na samom zapećku Hrvatske već pri samoj Sloveniji ,točno pa na današnjim granicama i premda rodom ,ali ne i shvaćanjima Hrvatica sa više mađaronskim odgojem zavapila je kao prva na opernom hrvatskom jeziku naša ,po onoj staroj lidu didu didu uvalim ti ,Sidu,bolje nego Sandru ili Martinu.lakše se diše!a i sluša!
Naša Sidonija rodila se u kuriji u Razvoru pokraj Kumrovca u slavnoj bogataškoj i moćnoj obitelji Erdoedy.stoljetnim vlasto i naredbodršcima Hrvatske,odgojena kako sam rekao u mađaronskom duhu,premda je grana te obitelji počela još ratnički od Tome Bakača.No više su bili priklonjeni savezu sa braćom Madžarima nego domaćoj reči.A mala se odmetnula.

Gojena i pažena u manirima visoke aristokracije sa obaveznim znanjem francuskog,latinskog i naravno njemačkog jezika,primala je i poduku iz glazbe od strane njemačkog glazbenog para operne pjevačice i prvog guslača zagrebačke opere Karlitzky.Kao mlada djevojka vrlo je rano ušla u ilirski krug i postala vatrena navijačica hrvatskog duha,te je kao mlada cura od 14 godina već pjevala Gajevu budnicu „ Još Horvacka ni propala“...
Njezin izuzetan angažman se nastavlja te joj je čak ponuđeno i mjesto operne pjevačice u Beču,što je svakako bilo neprilično za jednu groficu,te ona to odbija i vraća se u domovinu.
Tmurni dani Bachova apsolutizma miču je sa scene,da bi se ona ponovo vratila kad je ovaj otišao u ropotarnicu povijesti nimalo slavno.Izuzetno je naglasiti da je imala dva brata i sestru,koja će kasnije odigrati i jako važnu sporednu ulogu,a samo je brat Stjepan bio kao i ona naklonjen hrvatskoj ideji,dok je ostali dio obitelji bio izuzetno kontaktan sa Madžarima,na štetu Hrvatske.Kako se stalno povijest obrće.
Uzorna,mada stroga dama,živjela je sa odabranikom svog srca,inače njezinim velikim fanom,Antunom pl.Rubidom.Nakon njegove smrti povlači se u dvorac Gornja Rijeka ,uvijek odjevena u crninu sa velikim šeširom kako tvrde suvremenici,zdušno pomažući sirotinju,pogotovo školsku ,tada siromašnu djecu.Umire u Gornjoj Rijeci 1884 u dobi od 65 godina,pokopana nedaleko crkve,koju je potpomagala i obnavljala svojim sredstvima.
Kako sam napisao,imala je sestru Aleksandrinu,prema povjesničarima,priglupu i šepavu djevojku,frustriranu članicu moćnika,koja se zaljubila u sirotog grofa Maksa Keglević-Loborskog,ali je on nažalost bio zaljubljen u drugu,u svoju susjedu Heminu pl.Pisačić-Bedekovčina.Nesretnika je moćni grof Erdoedy prvo lukavo namamio,a onda zatočio u podrumu kurije Razvor ,kako bi ga privolio svojoj kćeri Aleks,no,ta njegova umiljata kćerkica nije mogla izdržati pritisak ljubomore i razočaranja te je mladića otrovala.Tako da i ta danas preuređena kurija ima svoju i mračnu prošlost,a da ovaj puta nije ženski lik odigrao posljednju opernu scenu neposredno prije spuštanja zastora i ovacija publike kakve je doživljavala Sidonija.

Oznake: povijest


18.09.2017., ponedjeljak

Ratkaji

Grmilo je i padala je kiša cijelu noć,a u takvim noćima naravno ne možeš zaspati niti pod razno,jer taman kad sklopim umorne crne vjeđe i stavim ih na posteljinu eto ti udar i kaj stresem se i ja i krevet i moj Maxic,koliko je već poznato,da se boji groma i udara i ajmo na noge lagane,skuhat kavu,upalit tv i uživat u praznim mislima ispunjenim ...te živote,dok smirujem psa sa onom starom „ma daj ne boj se ,tata je tu,to se samo sveti Ilija vozi sa kolima po kamenju....“ Moj Max i dalje ne voli svetog Iliju šofera.
Ide jesen ,došla mi je ove godine nekako zaista prerano,nema onog vrućeg ljeta babljeg i nekako se sve potmurilo,zacrnilo se nebo,gradovi plivaju u vodi,ljudi se bore,Bog govori i dalje ga nitko ne čuje.Ljuti se on odozgora na našu glupost ,na naše ulagivanje povijesti,koju niti on,a niti mi sami još nismo zaslužili dokučiti.Samo je dokurčili,da bi nekome bilo bolje.Mislim si ja ovak u toj gluhoj noći uz popušenu kutiju cigareta u vuru vremena,negde se onaj Khuen slatko zabavlja,kako nas je uspio zavaditi i kako mu je uspjelo to prenijeti i na generacije koje mu uporno pjevaju kontra,ali su ga svakako jako dobro čuli...“Madžarske zastave viko Hedervary....“ i eto,osim naših Hedervarija i pravi su nam sjeli za vrat,pa drži ne daj .našli i frendove u susjedstvu i ne daju nam dalje,a mi im tu samo potpomažemo složno,kao i nekada te davne 1903.A tada se mislilo da je nesreća.Nekaj nam se gadno okliznulo i bez legendi.
Kako ubiti vreme osim filmova,vijesti na našim vrlim televizorima,koji uporno osim politike i nekih gadnih baba,pružaju svršavanje u obliku,stilu i načinu tursko-meksičkih sapunica,a poglavito glede i usvezi ovih prvijeh koji su nam smrtni neprijatelji još od stoljeća ne znam kojeg,a sada naprosto uživamo u njizinoj glumi i prelijepim likovima orijentalnim.Da se ne lažemo fakat nekaj ne štima.
Bilo rata i ratova,za ideale i budale,odvajkada,nekako smo mi valjda ratnički raspoloženi,pa ak je mir i premirno moramo se bar malo pobiti ,ako niš drugo zato kaj je naš nogometaški klub popušil,pa se lepo najdemo na pol ceste i pobijemo se ko u klin a ko u ploču,pa sve skupa to rastavlja naša policija.A celi taj famozitet platili smo unapred jer se kazalište plaća,a rijalitili idu bolje od snimanih.
Nakratko stalo kišiti,ide dan,kako ga ubiti a ne ostati doma.Vidim ja tako na tv da se održavaju viteške igre i to u samom gradu Velikom Taboru,pa kažem svom jaranu spremaj se idemo se boriti kak pravi muži,mačeve,lombarde u ruke i da vidimo tko bu kasnije kuhal i brisal prašinu,jer tko jači,taj tlači.
Mokro je vlaga je ,ustvari pusta cesta,dok ja mrmljam sebi u bradu,pa nisam valjda krivo videl,ubit će me ,jer nema žive duše čak niti one razmoćene seoske dok se mi penjemo autom do grada.Odahnuo sam tek onda kad smo ugledali otvorena vrata,puno auta i dim iz nekakvog kotla u kojem se nekaj kuhalo,ali ovako plah i nježan nisam pogledal,da nije kaj coprničko,jer se u tom gradu svašta zbivalo.


Poznato je naravno svima već ,pa i vrapcima na grani,da su tu gospodarili slavni Ratkaji,dobri vlastelini i pošteni ljudi,kojima se ponosio kraj,pa čak i oni kmetovi ,često nazvani iz milja i Ratkajcima,koje je ovamo doveo sin onog po nekima dobrog kralja Matijaša,o kojem se legende osvrću samo po dobroti i bogobojaznosti,a u to se ne bi sad mešal,Ivan ban Korvin,te im dade i posjede i ovaj velebni grad da poprave i izgled a i njegov malo ,od prijašnjih strašnih vlasnika,posrnuli glas.No,ipak kako nas ima svakakvih i među dobricama,ili se kako sam već i pisao,čovek oženi,rekli bi da se utaplja,tako se i jedan Ratkaj oženil za babu-vraga,pa je i ona ostala ,mada ne znam njezino ime,u spomeni nimalo dobrim djelima Ratkaja ovom kraju.Naime je taj jen Ratkaj imal ljubavnicu,čistu seosku djevojku,negde sa područja opet onog famoznog Desinića ili negde pod samim gradom i s njom ljubovao.No,poslovi su zvali i on je morao na put,a u gradu ostavio svoju ženu,koja se nije puno premišljala,pa je sirotu djevojku uhvatila i sazidala negde u zidinama grada,i tako i dan danas u noćima poput ove koja je mene probudila,ta sirota seoska u narodnu nošnju oblečena djevojka hoda gradom.No,to je samo epizoda ljubomorne žene i nije toliko vredna spomena,nego sam sebe još i dodatno plašim dok munje paraju nebo nad Zagorjem.Dali su ti Ratkaji veliki obol našoj povijesti od prvih doseljenih pa sve preko prvog povjesničara onog slavnog Juraja koji nam je ostavio svoje djelo „Memoria regum et banorum“ 1652 godine.Dali su oni i svećenika i misionara i vrlo pametnih glava,no u 18 stoljeću sada već grofovima gubi im se svaki trag.Izumru ti slavni Ratkaji,njihov slavni iz gotike u renesansu preuređen burg mijenja mnoge vlasnike,koji nikako nisu uspjeli zadržati sjaj ,a niti ostaviti vredno ime ovoj zemlji,premda su se gurali na sve strane,pa se i stiskali uz stari grb slavne obitelji kao onaj kasniji Thugut.Možda je sve skupa nakon stoljeća malo popravio onaj slikar Oton Iveković,ali i njemu se gubi trag.Možemo možda i zahvaliti ipak i banovini odnosno vrednom banu Ružiću koji je ipak taj grad sačuvao za sve nas,a kasnije dolazi ovde i prof.Štimac za čijeg vremena počinje i glavna bitka za očuvanje ovog ljepotana nama.Osim u pametnim povijesnim knjigama i nekoliko grafika ili razbarija,ne ostade trag tim velikim Ratkajima nigdje ,naći ćemo ih u Zagorju na samom kraju u Ivancu u crkvi ,duboko pokopane u povijesnoj igri ili u crkvi u Desiniću gdje ponosno stoji nadgrobni epitaf jednom Ratkaju,onom Petru.
Pa kaj ako je kiša,glavno da se veselo uputite u Veliki Tabor,ali nemojte slučajno ostati poslije zatvaranja velikih vrata,jer možda jutra ne bi dočekali od krikova,Veronike,seoske djevojke ili crnog psa koji šetaju ovim gradom kad se zatvore vrata.
Moram ići.......

11.09.2017., ponedjeljak

Strašna priča

Kada danas zamišljamo ili gledamo plemićke gradove ili dvorce sve to skupa izgleda jako romantika.Krinoline,lepeze,preljubi tu i tamo koje sitno trovanje,čistam da ti ne propadne dan,ali je stvarnost u tim danima i noćima magle i mraka,osvjetljenog samo lojanicama,svijećama,bakljama,političkim igrama,ratovima posvema drugačija.Naravno je da govorim o srednjem vijeku,onom tamnom kutku povijesti,koji je ostao pokriven prašinom papira,dnevnika ,izvješća negde u kutevima arhiva i nikad pravu istinu nećemo znati,ali je možda možemo naslutiti ako se malo više posvetimo tome i vremenu koje je iza nas davno ostalo.
Zahvaljujući medijima,poglavito tv i kinu,ta vremena su uz časne iznimke prikazana jako bajno,osim tu i tamo nekih serija ,koje pak ,koliko god dočaravale to vreme realno,dodale su i dio onoga čega nije bilo,glavno da gledanost raste.Kada gledamo holivudske uspješnice dama s ovim,gospodin s onim,sve je to u ritmu valcera,lijepe odjeće s tu i tamo kojim krivim korakom,ali glavni junak uvijek izađe kao frajer,a glavna dama čista ko suza i premda je preko nje prevalilo pola carskog dvora plus konjušnica,na kraju je heroina zbog koje svi plačemo.Setimo se samo ipak Anke Karenjine.Mada ljubav nije za hititi,da ne bu komentara,ali kad gledamo to ovako,prvo se pošteno iskurvala,a onda se lepo hitila pod vlak,tako da gadno i opako zezne strojovođu,koji je možda kasnije završio i u zatvoru jer je ubil čoveka,odnosno ženu.A onaj Vronski,koliki god gad bio,sve su dame zaljubljene u njega i opraštaju mu ama baš sve kaj je ovoj gore napravil,poglavito ako ga glumi feš i zrihtani glumac.Erotika to ti je.....
U našim za svet provincijalnim prilikama,ipak nismo zaostajali za tom raskalašenom Europom i svetom,premda smo bili ,takoreći na samom rubu civilizacije,tako da ipak sav taj sjaj,nije tako sjajan,kako se čini.Krinoline i ostali asesoris,koštali su ko sam vrag,pa si za jednu klajdicu,za neki tanec,gdje se dama morala dolično pojaviti odjevena,da zadivi ostale i pretekne ih,prodavali i čitave posjede,pogotovo ako godina nije bila rodna.Zavezane u struku,stisnute da su jedva mogle disati u još užim korzetima ili kako bi ona na reklami za iste rekla : steznjaci,gutale su sitno,i sitno dihale,a ti steznjaci ostavljali su kasnije svoj odraz i na zdravlje dama.Kako su onda ljudi bili i dosta manji nego danas,vitez od kojih 180 cm je bio pravi div,a dama koja je morala osvojiti takvu okorjelu,izbrazdanu od ratova muškarčinu,nemalo je puta plovila dvoranom,balskom u štulama,kakve danas vidimo samo na cirkusantima.......eto recimo to ukratko kakvo je vreme bilo.
Deci isto tako lepo prezentiramo bajke na sve načine,em da jedu bolje,brže,em da lakše zaspe,a curicama obavezno poručujemo budi dobra pa ćeš dobiti princa na bijelom konju,ali nitko od nas možda na sve to skupa ne gleda puno realnije,pa imamo generaciju sponzoruša,koje su možda bolje iščitavale te bajke.Recimo to ovako čistam jednostavno......Trnoružica zaspala od lijenosti,Pepeljuga lukavo fol zgubila cipelicu i kaj je je ,dobila princa,Snjegulica isto tako vrlo domišljato prvo isprobala 7 puta sve iz kama sutre,a onda je naišel naivnjak i oženil je.Ali nigde ne piše nastavak toga svega,osim da su živjeli do kraja sretno,a kaj je sreća,postoji ona stara formulacija sreće,a ta je da se bolje roditi bez penisa nego bez sreće,pa tako ne znamo kako se ustvari sve to odigralo do kraja.No,osim tih bajki postoje i stvarne činjenice o nekim djelima u našim krajevima koje ne bi sigurno čitali za razbibrigu,jer je mnoštvo brakova tada,bilo ipak isplanirano radi očuvanja imetka,tako da su degeneracije i mentalni zaostaci bili jako rašireni,štoni bi rekli,incest je zabava za celu obitelj ko monopoli.

Toliko smo već pročitali o našem vrlom plemstvu,te se ovaj borio te oslobodio,te junak te heroj,ali vrlo malo toga se zna ili mota po glavi o njihovim životima u miru,doma pri ručku,osim onih nekih upornih ili onih kojima je to posao koji se time bave.
Na današnjem mestu dvorca grofovske obitelji Oršić,odnosno ladanja iz 18 stoljeća u davna vremena stajao je stari grad Samci ,Zanecz,gornjostubičke obitelji Arlandija iz roda Aka u 15 stoljeću.Već ga stoljeće kasnije ,a poslije velikog potresa 1590 godine zatičemo u rukama Gregorijanca,koji su se tu smjestili,jer je Medvedgrad jako nastradao,no oni se nisu ipak tu dugo zadržali.Već stoljeće kasnije negde oko godine 1659,a prema arhivu obitelji Oršića,starog hrvatskog praplemstva,koji se negde spominju čak i kao Orssini,kao nastavak ili dio talijanske odnosno venecija obitelji,koja se doselila u hrvatsku tamo davno,nalazimo priču o ubojstvu grofice Katarine Keglević.čije je ubojstvo naručio njen muž knez Petričević,a sve je to morao odraditi kmet velemožnog gospodara neki Ciglenečki.Taj je Ciglenečki groficu morao udaviti.Zašto,i uprkos svim svjedocima nije poznato.Nekoliko je svjedoka naime tvrdilo totalno kontra priču,pa se tako cijelo vrijeme provlači da osim kneza u ubojstvu je sudjelovalo više osoba.Ustvari se sami kmet kojeg se optužuje nigdje ne spominje kao ubojica.Ne znamo iz povijesti što je prethodilo tome svemu,da li je njihov brak bio u krizi,ili je što drugo u pitanju,ali ostaje samo priča kako je i tada muž ubio ženu.
Možemo se referirati i na samog kneza Petričevića,koji je rano ostao bez oca,pa je to možda utjecalo i na njegovu psihu,a možda i ostaci majke koja nije baš jako brinula za svoju djecu,ili je naprosto samo pukao zbog prigovaranja i dao je ubiti.Nikada nije bio osuđen za to,ali mu je ipak možda proradila savjest,pa ga više ne zatičemo u tom gradu,nego je posjed i grad ostavio svom šogoru ,kako bi ipak na neki način imao utjecaj na to područje.I tako dolazimo do obitelji Oršić de Slavetić koja u 18 stoljeću pregrađuje taj grad i otvara ga baroku sa krasnim pogledom na pitome zagorske brege koji će zauvijek čuvati istinu i priču o strašnom umorstvu sirote grofice.

10.09.2017., nedjelja

Lukavec

Imam toliko podataka u glavi,da ih poneki put pošteno i sam sebi zbrkam,jer s godinama sam se malo i pogubio,a i uslijed posla i neke druge ,nažalost ili na sreću stručne literature,nemam vremena za studij.Kad trebam napisati kakav tekst,razlistam se na sve strane,da malo obnovim gradivo,podsjetim se koječega ili čega,da ne izvalim kakvu glupost do kraja.Mada i glupost ima svoje dobre strane,izazove diskusiju i raspravu što i nije loše.Svaki povjesničar ili povjesničar umjetnosti ima neke svoje postavke ili svoje teorije,koje se naravno moraju odmah pobiti,jer je to kolegijalno, a i vodi tome da se male sive stanice razbežiju na sve strane.Ja strašno volim raditi sa mladim kolegama,koji su još friški i nadobudni,ne psuju ko ja na sve i svašta i na sve strane,a imaju i želju možda nešto naučiti iz čisto životne prakse,poglavito ako voliju piti.A ja si volim popiti.Naravno,da ne bi odmah bilo joj,kad voziš ne pij.I ne, ovo nije tekst o mom moto crosu po cestama,za koji sam neki dan bio zamoljen da uplatim odmah 250 kn ,a kasnije 500 zbog izvjesnog prekoračenja,kojeg sam odmah na licu mjesta skrušeno priznao uz naslonjenu desnicu u pravcu srca i mea kulpa,mea klupa,dok me policijac čudom gledao,ovi muslići su strašno pretvorni kad se kunu u našeg Boga.Možda se onako jadan ipak s prstom prekriženim iza leđa nadao,da ću u vapaju očaja zbog uhvaćene prekoračene brzine ipak smilovati se i njemu i kolegi i naprosto uzviknuti Allahu Akbar,ali sam ostao čvrst i postojan i nisam se dao pokolebati.Valjda je to ta moja turopoljska krv.A možda i švapska,kak je govorila moja pokojna baka,da nisam niš na njih prave Hrvate dobil,nego samo na Švabe,premda je Švapska dosta udaljena od rodne domovine mojeg pokojnog dede, Austrijanca.E da,vraga,ali sam na tog istog dedu dobil i tu slobodno plemenitu krv,pa se nedam tako lako niti olujama ,a kamoli policiji na cesti.
Nekako je normalno zapravo,da ono kaj ti je blizu ili ne vidiš ili ti je pod normalno pa se poneki put i ne obazreš,kao na primer,zgrada Hnk je tu i to je to i stajala bu tu još dugo i onda lepo prolaziš pored nje i to ti je pod normalno,da nemaš niti jedne slike o njoj.Tako da ja ustvari i premda sam počeo sa Zagrebom,danas imam ili jako malo ili nemam slika Zagreba.Nekako sam prije par godina doživio svoj najveći šok,kad me je lik pred palačom umjetnosti pitao kad ide vlak,našto sam mu ja odgovorio da mora na glavni željeznički kolodvor po odgovor,na što je on meni sav zapanjen rekao,pa šta nije to ta zgrada?!Nadometnuo mi je da mu je jedan purger,jer je pretpostavljao da ja ovako sexy tamnoput to nikako ne mogu biti,pokazao da je to željeznički kolodvor.Nakon kratkog izmjenjivanja riječi i već moga poluglasnog osmijeha koji je lagano prelazio u histeriju,uputio sam ga nekako na pravu adresu,premda se on nekoliko puta okrenuo leđima prema meni,pitajući se da li ja imam pojma di je to željeznički kolodvor i da ga možda ne želim zeznuti.
Ja se ne bum tu sel na vlak ili na šnelcug do Gorice,pa odande lagano drndajući kočijom ili kolima punim sijena do Turopolja,nego lepo se sednem u auto ubacim u 6 i za kojih 20 minuta već sam doma u plemenitoj općini,na samim vratima obrane Zagreba.
Osim puno doživljaja Turopoljaca sa raznoraznim obiteljima kroz stoljeća,većinom dosta loših,od kojih su im skoro svi branili ili uništavali njihovo visokorođenje,pa i osporavali od kralja datih povlastica plemstva,ne samo pojedincima ,nego celom tom kraju,ipak su se nekako obranili i donijeli nam u naslijeđe što bogatu tradicijsku gradnju drvenih crkvica,navek su si bili na per Tu s Bogom,od hrastovih bogatih šuma,do lijepih žena ili djevojaka koje su plesale obučene samo u grane i lišće istog hrasta,a posebice na dan Sv.Jurja,zaštitnika plemenitašije,uz vatru i pjevanje :Lepi Juro kres nalaže“,dok su se momci sve redom vrli Turopoljci „šminkali“ ,koji će više i bolje preskočiti kres,kako bi se naravski i više dopal curama,te kako bi jedan od njih dobio titulu najboljeg ševca Općine.
No,nije samo to donijeli su nam i stari slavni grad Lukavec,na kojem se ponosno diči i grb Općine.
Od svih tih „kijameta“ i zala što su ih Turopoljci predrli preko svojih leđa postoji i priča,zasnovana povijesno naravno i o obitelji Tuz od Laka,vlasnika Medvedgrada,od kojih su tražili pomoć u obrani od Turaka ,a oko godine 1477,ne nadajući se da će stari lukavac doživjeti većeg lukavca od sebe.Posla Tuz ,naravno uz plaću općine,svoju posadu,da pomogne pri obrani,ali se i poslije obranjenog grada i kad je opasnost prošla, više nije dao odande,nego dapače,istjera domaće iz grada i zaposjedne ga.
Pribroji Tuz i ovaj stari grad Medvedgradskoj gospoštiji,kao i Rakovac,te za njega i dobije odobrenje od samog kralja Matije Korvina.No,kako bi mi rekli tu doma ,svaka rit dojde na šekret,pa je zbog mnoštva nedjela i zala ,što ih je učinio,kao na primjer kalničkom plemiću svećeniku Benku,kojemu je dao izvaditi oči,a i zbog nasilja i silovanja koje je činio turopoljcima,biva osuđen na smrt i na gubitak imanja.Ali kako to nije ništa novo za nas ,i kako se stalno ipak povijest ponavlja,bježi u Mletke.Kralj Matija sve gradove pa i taj naš dragulj turopoljski daruje Ivanu Korvinu,sinu svome.No naravno tu priča ne prestaje samo tako,jer su i dalje sinovi Tuza,koji su ostali u Hrvatskoj nikako nisu htjeli odreći prava na gradove,ali ih nikad više nisu dobili natrag.Postoji priča o dolasku ili posjetu Ivanu Tuzu u Veneciju,kojemu je njegov brat inače biskup zagrebački,poslao svog izaslanika ,kojega je Tuz priupitao kako žive sada ti jadni Turopoljci,ipak mu je proradila savjest,našto mu je ovaj odgovorio,upravo onako kako ih je Vaše gospodstvo i ostavilo.Nato je odvratio Tuz ..“ Ja neću izbjeći vječno prokletstvo radi tlačenja onih plemića,od kako sam ih tlačio“.....
Ivan Tuz umire u Veneciji,u Mlecima sa teškom slikom vječnog prokletstva....

Nama je ostao naš Lukavec poslije sijaset peripetija,sada još i ljepši i obnovljen,a njegovi zidi ipak pamte strašne gospodare,ali i one dobre,naše dobre plemenite Turopoljce.......

09.09.2017., subota

Kroz Nazorovu

I da konačno kažemo amen i na taj Tuškanac od zdola do gora i preko brda i planina pa natrag,barem jedan njegov dio.Od starta nekadašnjeg kina „Sloboda“ do Pejačevićevog trga,odnosno Ilirskog,Britanca ili popularno Malog Placa.
Na mjestu kina nekada je bila stajala streljana,izuzetno popularan sport kroz stoljeća obrane,a kasnije za mondene dame i gospodu,na nekadašnjem majuru grofova Oršić,gdje i kreće rast tog dijela grada.Od Josipovca do Gornjeg dijela Nazorove ulice.Gradska je uprava u 19 stoljeću zaključila da se treba pokrenuti izgradnja i modernizacija Zagreba iz malog uspavanog gradića u velegrad,pa se tako odlučuje o vodovodu,cestama,plinari,pa i o gradnji kuća i širenju teritorija,a sve to nakon velikog potresa 1880 god.Prvi spomen gradnje na Josipovcu počinje sa godinom 1886,mada negdje postoji i podatak o godini 1889.Naravno je da se radilo o vilama bogataša i onih koji su to mogli kupiti od vlade i države,kako bi sebi osigurali pristojnu dinstancu na brdu,jer zna se vrlo dobro,da zrak nije isti na visinama Olimpa i u dolini doljnih gradskih ulica.
Nazorova ulica nije moja svojina mada sam eto obradio ulicu u tekstovima kroz svoje viđenje i svoj doživljaj,pa je red da je malo spomenem i onako čistam povijesno ili razonodno uz kakvu kavu ili čaj i obaveznu za okorjele pušače cigaretu.Popnete li se do kraja Josipovca na vrh gdje počinje Nazorova ulica,naletjet ćete na nastavak te šume,gdje su se nekad u onom prastarom Zagrebu dame i gospoda sastajali na konjima,da malo porazgovaraju o vremenu i vremenskoj prognozi,a bila je ta šuma osim one na Ksaveru i najbliži susret sa zagrebačkom gorom,pa je vjerujem promet bio gust kao i danas .No,vratimo se natrag na Nazorovu,gdje nas prvo pozdravlja park a na njemu se koči spomenik Vladi Nazoru.Krenemo li dalje,a sukladno streljani,dolazimo do lovačkog muzeja ,sa vrlo skromnim,po meni inventarom,više ga ima po nekim kućama nego tamo.Malo dalje nalazi se vila na broju 59,do kraja 2.svjetskog rata vlasništvo židovsko-srpske obitelji Wruss-Kostić,a poslije rata mijenja vlasnike,sve do 1990 god.kada je u konačno kupuje Franjo Tuđman i obitelj.

O pravnom fakultetu sam pisao pa ću ga zaobići i naravno da neću baš sve kuće opisati redom,jer bi to bila najobičnija kronologija i ne bi spadalo u stil kojim ja pričam povijest.
Više manje vile su u toj ulici mijenjale ,kako sam već napisao u jednom drugom postu,mnoštvo vlasnika,pa postaju i stambene zgrade.
Polako se spuštam veliki je zavoj pogledam sve te brojeve,obazrem se nakratko na masone i na ukletu vilu i završavam čist kao sunce pred samim trgom koji će me vratiti u novo doba i novo vrijeme,okupan na broju 8,negdašnjem gradskom kupalištu,jer su zagrepčani voljeli biti čisti i mirisni.
A kaj da velim za kraj.-.....ako možete prošetajte i Vi......

08.09.2017., petak

Masoni u Nazorovoj

Ne znam koliko se Vas sjeća one kazališne predstave kazališta Komedija,moj otac socijalistički kulak.Daklem u toj predstavi mali se zaigral pa su to otkrili među stranicama njegove teke,pa je isto tako preveo i kraticu ZAVNOH – završena atrakcija Vladimira Nazora opjevanog heroja.Ali je eto taj drug Vlado dobil jednu skoro od najljepših ulica u Zagrebu,punu prekrasnih vila,prvo židovskih,ladanjskih-plemićkih,a posle toga kako se koja vlast mijenjala tako su se u otimačini poslije 2 svjetskog rata izmjenjivali i vlasnici,sve redom odani partiji i kako kome stigne,preko druže Tito mi ti se ,a onda nakon socijaliste vlasti Helou Merica.Cijeli taj Tuškanac polako tone prema dole poradi potoka Medveščaka,ali je cijeli taj dio grada na padinama i iznad grada ostao nekako u elitnom smislu,pa se sve skupa proširilo na selo i seljake i gdje su donedavno ljudi imali patke,guske i krave,nastaju elitne urbane vile.Ja žalim za tim vremenima onog starog Zagreba,kad je em sve bilo jednostavnije em je ipak bio neki red uprkos hoćemo radnike i seljake na sveučilište,a danas niti jedno niti drugo nemamo,sve nešto sama gospoštija koja niti pošteno pozdraviti ne zna.Selo nema veze sa karakterom niti sa odgojem,dok seljaštvo ima.Ovo zadnje nas je dopalo u svom svojem sjaju.
Koliko sam se puta prošetal tim dijelom,što intimno što onako čistam da protegnem noge,pobegnem od doma malo,prošetam pse,sanjkam se ili napijem kuhanog vina u „ šumskom dvoru“,poslije ledene ,zimske šetnje do gore,a onda dole kroz Jurjevsku s noge na nogu,aj ulice i ti si pijana.
Na samom vrhu tog strmljenja ,ako gledamo od centra stoji vila plemenite obitelji Pušić,točno tu gdje se danas reketa i lovi loptica bijelog sporta.I o tome postoji priča,ali ne bum dalje o tome,jer bum fakat opal u teški trač,a on ne dolikuje vremenima slavnog doba vlasti,kad je sve bilo u rukavicama sa obaveznim moj naklon i kad se moral pred uglednom damom,pa i ostalima napraviti lagani kniks sa koljenima ili glavom,kako sam i ja učen,i ali zaista obavezno skinuti šešir u znak poštovanja.Danas su šeširi out,ne skidaju se niti tam di treba,naime u zatvorenim prostorima.Balkan na američki način,a dobra stara bečka škola postala je posprdna stvar u kojoj ispadneš kreten ili peder,ako kojim slučajem napraviš gaf i skineš istu.
Možda nekima smeta moj kajkavski dijalekt,ali eto tako sam naučen i tako govorim čak i kad radim,jer se taj hoch zagrebački štih u načinu i govoru brzo i sve brže gubi.Ako onaj tamo na onoj krasnoj emisiji Lijepom Vašom i to voditelj jedne ovak ugledne emisije dere po nekom slavonskom,ako oni tamo kaj kuhaju nasred dalekovidnice govore šug ili teča,onda ja mogu isto tako lupati po onom kaj je moje,a sad kome smeta,smeta,nikad nikome ništa pravo.Ja volim sve dijalekte i ne smeta me niti jedan,ali me smeta mnoštvo drugih stvari i to jako.

No,nisam tu zbog objašnjavanje jezika i narječja nego zbog te ulice,kojom sam se u jedno sparno popodne nakon niza godina opet prošetal,da vratim neke stare osjećaje ili uspomene.Nije više isto kao nekada,a bogami nije niti meni više 3 x 7.
Uvijek je ljudski rod nečega bilo strah,od pamtivijeka pa sve do današnjih dana,da nekaj krivo ne veliš,ne napišeš ,pogotovo u ovo doba medija,a nekako je sve to sakupio u sebe ,strah od tajnovitoga,nejasnoga,onoga iza ćoška masonski pokret.O njemu se i danas priča,kao o mjestu,vremenu,osobama punom love,koji oblače ovim našim nebom,pa kako god da se netko od tih masona ujutro ustane na krivu nogu,plati tko drugi nego planeta.Mada su masoni napravili i jako važne stvari,ali pod okriljem krinke i mraka crnoga,kao vrag pekleni.
Prva ta novotarija pogodila je Zagreb po ne zna se koji put 1912 godine u tada ulici Mošinskog,danas Nazorovoj i to na broju 24.Tu je bio hram,centar iz kuće iz koje se čudno parilo u bojama,gdje se odlučivalo o svemu i svačemu,a možda i kuhali kakvi napici ljubavni ili oni politički.Lože su imale razna imena posvećena velikanima kao Strosmayeru,Ivanu Draškoviću koji je to sve i započeo u dvorcu Brezovica,pa Klenovniku,pa malo grka i rimljana tipa Prometej,Neptun i ostalima.Cijelo to sijelo i prelo trajalo je u ovoj kući sve do 1938 godine kad je prodana,a kam su se kasnije genuli ne znam,ali je možda i bolje da ne,jer vrag nikad ne spava,a masoni su svuda oko nas......

07.09.2017., četvrtak

Sirotište

Maloprije sam se pogledal u špigl,ogledalo,zrcalo,špeć ,pa ne zgledam tak staro,a fakat se puno toga sećam.Možda ćete pomisliti da sam fakat laufal jako puno,no,ja sam zapravo jako dobro dete,bio.Fino,pobožno,tradicionalno odgojen u duhu konvencija i kurtoazija,finog građanskog društva,tipa „ šuti,dok stariji govore“.Danas toga nema,deca su prepuštena sami sebi i svojim nekim odgojem.Previše se nade,a i tog nekog psihologija knjiga primjenjuje, pa se nažalost odgaja svašta.Imate dete doma,a ne stvar ili neko savršenstvo koje se rodilo da vama da blagodat za dve ili tri minute sexa.To dete treba odgajati,slobodno,ali ipak da se znaju pravila igre,nije dovoljno meni je dobar,nego treba biti dobar i ostalima,odnosno,meni je doma miran,a to kaj je razbil mercedesa,pa desi se.Sebi kose čupo.Ne daj Bog da nekoga ubije.Govorim o naprosto ljudskim vrednotama,koji smo mi stariji pobirali doma,jer primjera radi,da sam ja napravil neko sranje,ne bi policija,ondašnja milicija trenira strogoću,stigli do mene,moji doma pokojni tata i deda bi me sami zatukli,pa sve da me čuval NATO,NASA,svi sateliti i svi pravobranitelji ovog sveta.Pa mi pizdarije nisu padale na pamet,nego sam si ipak prvo razmislil malo,jer mi se živelo.No,nije samo to,bilo je tu naravno i nekog truca,natjecanja ,ljubavi pa i malo nadmetanja,sa vlastima i poretkom i premda nisam odgajan tako da danas dižem desnicu ruku u čudan stav,osim mahanja dragim osobama,pa sam tako ovako na krivo nasađen obavezno ostajal doma i za Božić-Uskrs,a i bogami za Bajram.“ Dete ne bu išlo u školu za blagdane“.Točka,pa da sav se svet okrene naglavačke!Deda,pokojni,kao ključna stavka kuće,poglavar gori nego Papa rimski ili jedan vladar koji se danas često spominje ,a inače je Austrijanac,a kasnije se preselil u Njemačku i razroval svet naopak,premda moram to reći ,pravi Osterajher nikad ne bu ratoval za Njemca,pa da se Etna i svi tajfuni sveta okome na nas,je bil strog,po staroj mjeri odgoja,šiba je iz raja izašla,kak i cucek mora biti na lancu,premda nisam nikad dobio batine,jer za decu postoje bolji načini maltretiranja onak po staroj kovanici Arbeits macht frei,a psi su navek bili po kući,premda su ga se kao i ja bojali.Dovoljno je bilo da me pogleda.Jedna scena odgoja.....“ N. !!! Kaj je ! Dodji dole odmah! Kak se veli! – Molim! (sotto voce) – Sad lepo odi gore i kad te zovem da si se odazval.....30 puta sam hodal po štengama gore-dole da bi se naučil reći molim.Osim dedinih zapovijedi,jawohl mein Herr,bila je tu i mama i baka,sa svojim pobožnim,“ ne rugaj se niti grbavom drvetu“- pa i danas kad vidim nekoga tko je grbav,meni je žal ili naprosto okrenem glavu.Danas to više ne postoji nažalost ili je jako retko.Nemreš ti majci sa sela ,kad je selo u tebi!
Kaj sad,mislite si! Ovoga ili kreše andrija (andro-pauza) ili alcek od hajmera.Ne!
Moram napisati jedan tekst ,a uvijek imam neke zavijutke,uvijek okolišam i napravim uvod ko da pišem govor za skupštinu UN-a.
Pa ajmo o i u glavu!
Bila je to neka ratna ,teška,alarmna godina 1991,kad sam upoznao svojeg (recimo)brata.On je bil napušteno dete,raslo po domovima i sve brižnim starateljima,koji su pobirali lovu od države ,da bi doma imali đabaluk slugu.Nakon priče o njegovom djetinjstvu,a išel je doma na kratki odmor od ratovanja,nije imal kam,pa sam ga ja pozval,dojdi k meni,moji ti uvijek prihvate sve i uvijek ćeš biti dobrodošao.Tako je i bilo,mama i baka su pustile suzu,pripremile ručak i kolače ,a deda i tata su dugo razgovarali s njim o ratu,o ljudima i djetinjstvu.Ostal je s nama do dana današnjeg,tako da osim brata i sestre imam i njega.Znate onu,puna kuća uvijek srca vruća!
Država kao takva,nemrem reći da baš ne brine o napuštenoj deci,ali svakako bi bilo bolje naći poštene ljude,koji nemreju imati dece i dati toj deci pošteni dom,veselje i kutak u koji se uvijek mogu vratiti.No,nažalost,kao i uvijek pošten nastrada,dok se lažovima više vjeruje.To je kao Murfijev zakon,samo u stvarnosti -totalnoj.
Oduvijek sam imal problema sa zubima još od najranije dobi,pa sam znal ko beba vriskati u noćima od bolova,dok su me nosili na rukama ili hitno vozili zubaru.Toliko puta sam imao kraval s time,da se danas naprosto zubara ne bojim.U Zagrebu je bila doktorica Dragica Popek,na Nazorovoj ulici,koja me nemalo puta spasila od smrti.Jedanput je bio slučaj da su mi na nekakav tadašnji praznik umesto leka na granolom zuba stavili plombu,pa smo divljali s autom po Zagrebu do Nazorove.Doktorica je rekla tada starcima,“mali bi umro do jutra“.I dan danas se bojim Perkovčeve više neg vraga crnoga ili Majkla Majersa,i jedni i drugi nose masku.Ovaj zadnji mi je nekak onak više hercig!
Hodočastio sam ja i s Nazorove dosta često prema Britancu ili prema centru,prema „saloon“-u,ali baš u toj Nazorovoj,nekako preko puta te moje zubarske pustolovine bila je jedna krasna zgrada,koja me uvijek interesirala,ali se onda nisam usudio ući unutra u dvorište i pogledati izbliza,uvijek je bilo ljudi,premda mladih,ali kaj bolje da si ja to onako škicnem,nego da upadnem u nevolju.

Pazi ovo,tek prije neki dan usudio sam se ući u prazno dvorište, doći do zgrade,pogledati je ,otkriti što piše .To što je danas faks ,nekada je bilo sirotište.Naravno ne jedino i ne jedino povijesno.Otvarala su se ta mjesta i poslije ratova i poslije svakakvih orgija,poslije kojih si se moral rešiti tereta,odnosno fačuka ( kopileta).Bilo je i u Vlaškoj.
Vidjevši natpis iz kojega proizlazi da je to donirao presvetli gospodin barun Jelačić de Buzim,sjetim se odmah scena iz raznoraznih ekranizacija Olivera Twista i nekako mi taj vrući sparni sunčani jarki dan padne u mrak.Sjednem na klupu,šutim i samo gledam tu zgradu u svojoj ljepoti,koja skriva male dječje suze i patnje,boli ,bez one prave ljubavi koju im samo može dati dom,roditeljski.Nedaleko odavde je dom za decu,čuje se plač,plačem i ja,čuje se smijeh i ja se smijem,vidim dijete neko jako malo u dvorištu kako se igra,pored njega možda mama ili teta i meni je drago oko srca.Toliko bezbrižnosti,a toliko jada u tom malom srcu.

Kao da se sama zgrada htjela zatvoriti od opakosti svijeta,pa je napravljena po Bolleu,za opatice,Magdalenke,a isto tako je brzo i dovršena,iste godine 1879.Nije tu dugo bio taj red,već 1886,neogotičku zgradu kupuje država i uređuje je za dječji smijeh,a novac je donirao kako sam napisao,što i stoji na zabatu barun Jelačić.
Neka se djeca smiju,ma neka i plaču,ali neka su sva djeca naša i samo naša.
Odani Vam .....


06.09.2017., srijeda

Beata Delić

Možda se krivo gleda na ovo sve što pišem,da je to na neki način moj obračun s povijesti,možda jest možda nije.Ustvari i jest da budem iskren,jer drugog izlaza sad nemam kad sam već počeo piskarati sve i svašta.Najviše naravno izgleda kao dnevnik jedne mladosti ili povratak u djetinjstvo premda nisam Filip.A nisam niti Krleža,premda ga tu i tamo iscitiram,ali kad se sve skupa pogleda ti naši pojeti i pisci kao da su bili vidoviti i napisali u svoja životna vremena back to the future ( povratak u budućnost),jer sve što su napisali,a to se odnosi najviše na ove naše zagrepčane,Mariju Jurić i Krležu,stoji i danas ka stina.
Prijašnja se bavila politikom i vjerom i spaljivanjima vještica opisujući pokvarenost društva i licemjerje na svoj u crveni šal zamotani svijet,dok je potonji pisao meko-grubo,žaleći vremena koja su prošla,nimalo ne dajući nade nikome,pa niti nama danas ,ako ga čitamo. „ Koliko je isplakano suza,koliko izmoljeno molitava,koliko puta prokleto je ime Glembay zbog zla što su ga Glembayevi nanijeli svojim bližnjima.....“no,to nije sve nego on ide i dalje proklinjući nova vremena,pa tako kaže „ Ekselencijo,samo bogat narod može biti i slobodan narod....“ i tu stavljam točku.
Badava majci što sam se ja dvaput tjedno pobožno penjal na vrhove muza umjetnosti,poglavito one s crno-bijelim tipkama,kad su me prevarili i to u sada već poznijoj dobi moje ljepote i milote i kad sam prevaziđen sa melosom koji svakako podržava te tipke,ali nije ono kaj sam ja nabijal satima,da mi se ne hićeju papiri,odnosno note po dvorištu ili ne kreše na uho,FALŠ!!!!BROJI! prva druga treća četa .......pazi na fingersatz........uz redovno i obavezno,jesi ti uopće vežbal taj „glavir“ doma ili si samo lutal i hofiral okolo.......“doch,hab ich gnaedige..“

Danas kad gledam na to svoje penjanje pa i spuštanje doma kroz ulice Zagreba,tada mirnog ,lijepog srednjeeuropskog grada,osjećam veliku nostalgiju,ne više onaj mladenački bijes niti ljutnju,pak me je izmaltretirala baba,nego ustvari sa strahopoštovanjem i velikom sjetom.Mlad,glup.Jednom mi je milostiva rekla „ samo onaj koji viče na tebe,znači da mu je i stalo do tebe,jer kad ne viče,onda znači da mu je i svejedno......! trebalo mi je puno vremena da shvatim kaj je ustvari htela reći time.Ali vreme ide,ostarilo se i sad tek razumijem te riječi.Nije velika heroina scene,politike,niti Ivana Orleanska,ali je meni tada u dobi od kojih 13-15 godina izgledala opasno i jako strahopoštujuće,pa sam se zaista poneki put nerado,a pogotovo onda kad fakat nisam niti vidio klavir doma,penjal uz tu Rokfelerovu ulicu.Život ima čudne nalete ,sudbine ,gledišta,svoju nekakvu traku kao u tvornici,ali isto tako uvijek te nekako vrati na sami početak.Mene je eto ovako praznovjernog vratio.
Njezin je muž bio poznati zagrebački pa i hrvatski ortoped.,mene boli koleno,a ona sama kao mlada ,barem po tračanjima po školi,bila je u svoje vreme fest temperament,kao svaki pravi bik,glavom kroz zid,pa su mi tako morali istračati još onda,da kad je muž otišel u Ameriku ,valjda na kakvu specijalizaciju ili kaj takvoga,ona se lepo spremila i odjurila za njim,da ga one proklete Amerikanke ne zemeju sebi. Sada tek ,kad već dugo vremena se spremam napisati ovaj tekst,zbrajam u glavi,što bih ustvari mogao napisati ili reći o njoj,ali nemam puno podataka,a i one koji imam su naprosto isparili negde u slojevima mozga,pa ih se nemrem niti setiti više,kao niti mali Perica,a ne bi htel lagati.
Naravno da sam posle ovakvog sata „glavira“ moral odahnuti pa sam se spuštal ili preko Zvezde ili preko one ulice ispod kojoj se sada dok ovo pišem nemrem setiti imena,možda se setim pa ga nadopišem,mozak mi sada radi na Rokfelerovu 26 gdje je živjela u nekim prošlim vremenima.
Tu ću stati,ali ću Vama donijeti ono što o njoj piše enciklopedija.......
Ali i opet imam nekaj i prije.....ono što mene muči,a ne bi htel previše kopati jest to da je moja milostiva ,koja se znojila sa mojim klavirom na kraju počinila samoubojstvo ili su to priče po hodnicima muzičke škole......Moga je pokojnog tatu ,koji me tu i tamo kad je stigao vozio gore,jer je naprosto volio tu ženu, sasvim ajnfach zvala Gospon Hanžinjir.....Danas joj hvala,što je imala toliko volje i strpljenja trpiti jednog pubertetskog balavca,a Vi ili Vama ostavljam par praznih redova........


DELIĆ, Beata, glasovirski pedagog (Pregrada, 4. V. 1906 — Zagreb, 24. IV. 1986). Supruga ortopeda M. Delića. U Zagrebu završila gimnaziju 1921. i istodobno polazila od 1916. glazbenu školu; potom studirala glasovir u S. Stančića na Muzičkoj akademiji, gdje je diplomirala 1928. Usavršavala se 1933/34. u P. Mairea u École Normale de Musique u Parizu. God. 1928–33. i 1935–38. djelovala u Zagrebu kao privatna nastavnica glasovira i pijanistica; 1940–42. profesor je glasovira u učiteljskoj školi Realne gimnazije u Petrinji, 1942/43. u II. ženskoj realnoj gimnaziji u Zagrebu (kao suplent glazbene škole Hrvatskoga državnog konzervatorija) te od 1943. neprekidno do umirovljenja 1964. u zagrebačkoj Državnoj muzičkoj školi (poslije »Vatroslav Lisinski«), gdje je neko vrijeme bila i pročelnik Klavirskog odjela. Kao vrstan glasovirski pedagog odgojila je naraštaje budućih pijanista. Odlikovala se strogošću, zahtjevnošću i temeljitim poznavanjem glasovirske glazbe, napose djela J. S. Bacha i L. van Beethovena. Uredila je, zajedno s Margitom Matz, zbirku glasovirskih skladba Za najmlađe (Zagreb 1960).



Stanislav Tuksar (1993)

članak preuzet iz Hrvatskog biografskog leksikona, izdanje 1983. - 2013.
Moj dodatak podatku je to da je ona iz poznate obitelji Miletić....
P.S. njena služavka se žalila da je Milostiva merila kolač ravnalom,kad je imala goste ,da joj ova ne bi pojela.....stara vremena.........





05.09.2017., utorak

Rab

U ovo zaista ludo vrijeme teško je odrediti kraj ili početak priče.Pričati,pisati ili govoriti o sebi je najteže,da netko ne bi krivo shvatio što poruku,što ono zaista i želiš reći.Puno je zla,zlobe,sebičnosti,a malo je srca.
Nemam pojma i to zaista pojma nemam da li je tko od slavnih glavešina ikad bio na Rabu,a isto se tako ne sjećam da li je tko od njih imao svoju šetnicu ili rivu.Za jednog o kojem sam se kratko nabacio zna se,ostala je ploča i dan danas stoji plaža gdje je dotični skinuo švimhoze i ko od majke kraljice okupao se gol,pa mu je kasnije posvećena i jedna mala opereta ili mjuzikl.Premda je Rab stari otok još od stoljeća davnog,na kojem su se ispreplitale što povijest što priče,danas je okupiran torbama za plažu i silnim nekim likovima,koji o njemu ne znaju puno,i ne žele,samo u svojim obilascima protrče kroz slavnu povijest otoka,ne dotičući se svjetske povezanosti niti silne storije mediteranske.A on stoji tu odvajkada.Svojim zvonicima zove more,brani oluje ,štiti bure i juga,zove ljude i kao stari šminker kočoperi se pred oblacima.
Napisati ukratko povijest Raba nije lako,jer je ta povijest skrivena u tim zvonicima,zidinama,palačama,podovima,srušenim crkvama ili pak onim koje su prešle sve moguće faze ljudske mašte koje su ukrašavale sami otok svojim djelima.Nekako je najpoznatiji onaj Allesio koji je dao veliki obol uređenju samog grada,a ostalo su odradili nomadi slikarski,graditeljski što iz davnina,a na današnju devastaciju odnosno strašnu gradnju neću se nadovezivati.Sve je dano turizmu,pa se to more i sunce plaća preskupo na račun ljudske pohlepe.Trpi on svašta,kao i svi ti ostaci slavne povijesti,bole ga rane koje mu zadaju ljudi,a nitko od njih ili malo tko da pomiluje te starine,da ih obgrli.I ja ga sam onako tek sada skoro nakon pola stoljeća života otkrivam.Kao dijete ili mi je bilo vruće ili se trčalo u dućan dok sunce ne zagrije,ali se uvijek i obavezno stalo da se kupe krafne,popije kava ili prošeta.Šetalo se naime tek navečer poslije kupanja i sunčanja i igranja.Sve se promijenilo od tada,pa čak i taj moj dragulj djetinjstva Lopar.To je ono što zauvijek nosiš u srcu,jer slika ,fotografija ne može snimiti sve one slike koje može upamtiti samo i jedino srce,dajući mozgu signal radosti i zaigranosti.
Stara Arba Arbiana dolazi nam vjerojatno od ilirskih liburna koji su se igrali skrivača po tom otoku,a značilo bi tamna,mračna,jer je,premda je i danas,Rab bio izuzetno zelen i pošumljen.Danas su ga malo proredili,ali se sve skupa nekak drži na okupu.Osim današnjih turista redom pravih i čistih Slavena,pomiješanih sa Ugarima svih vrsta,na otoku su se prešetavali i grkljani,pa tako nalazimo i neke podatke o Rabu već i prije nego kaj se počel slaviti Božić ,odnosno točno 4 vijeka prije nego kaj su onoga razapeli na opomenu svima nama.Ja nekak vjerujem da nas on nije otkupio,jer bi to po meni bilo jako izdajnički od nas ,nego je bil žrtveno janje svima nama,kako bi mi lakše uživali u pivi,drogama i da prostite kurvanju svih načina i položaja. O položaju navedenog ne bih ,ljeto je još,pa bi mi bilo fest vruće u toplicama.
Samo ime spominje se u raznim inačicama,neke sam spomenuo,a postoji i ime Arva,a onda su se ovđika naselili Hrvati,pa da budu kontra tam di ne treba preinačili onak pismeni ime u svoje Rab,i to sve po onoj ljepoti od pjesmi od stoljeća 7 i to poslije Krista našeg gospodina.
Ratovali su tu svakakvi oni najstarije nađeni Liburni sa Grkljanima,pa je onaj kaj je zglajzal u ratovima ,pa su mu skupljali pare da ga se otkupi,nije imal dobar gps ko ja u kolima ,pa je sa lađom svojom završio upravo na šetnici,ispred nekadašnjeg hotela Beograd,danas Arba,Riki s lavljom grivom,pa onda su se tu malo poigrali lovice Mleci,Austrijanci,Hrvatski kraljevi oni starije kategorije,kojima danas treba znati pobrojati sva ona imena sa ratom i bez rata,sa mutilicom ko za kolače i ostali.
Teško je datirati sve te povijesne činjenice i postaviti ih na noge,ali znamo nekako valjda,netko je spametan otkrio da su te stare zidine rapske još od vremena rimskog municipija 10 godine prije gore spomenutog s križa,pa je od tada Rab imao svoju upravu,premda ju je u nekim vremena i skupo plaćao,slično kao i jedan grad daleko na jugu,ali se do danas održao u sistemu,oj ta budi svoj.

Nisu Rabljani i ostali pripadajući samo ratovali i ginuli za dom,kosile su ih i bolesti,kao što je strašna kuga u 15 stoljeću,pa su mnogi od njih pred strahotama bolesti bežali s otoka na susedne ,pa se Rab u to vreme nekako i promenio po pitanju demografije.Kasnije su se polako ipak vraćali natrag.Svoj najveći procvat ,a možemo to suditi po izuzetnim građevinama Rab doživljava u vreme 17 i 18 stoljeća,kad se starina presvlači u barok,sa izuzetno vrednim inventarom ,naročito što se tiče sakrala.
Došao je on što festina lente i do današnjice,do onog trenutka onog sudbonosnog trenutka,kad moja malenkost davne sad već 1968 god,koja se pamti naravno u analima,stupa preko starog ,nema ga više tamo,Jablanca na sami otok,na staru Pudaricu.Bio sam mala slatka beba,i danas sam slatki ,premda još malo pa brojim sitno do pola vijeka života.Nitko mi ne može izbrisati sva ta moja sjećanja,danas tu i tamo zaplačem ili zakukam za prošlosti,ali eto i premda sam nastradao od bolesti bubrega,držim se nekako,barem za čežnju.
Nemojte kaj zameriti......


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.